Već sam pisala o školskoj kolegici koja je nažalost, vjerovatno samo još jedna u nizu mladih ljudi koji su bili žrtve vršnjackog nasilja. Četiri godine našeg zajedničkog druženja bile su dovoljne da ipak nekome kaže ono što joj se događalo nekoliko godina ranije. Moram priznati da sam još uvijek izuzetno sretna što mi je ukazala svoje povjerenje. Doista sam se trudila da je razumijem. Međutim, postajala su određena pitanja koja su mi se sama po sebi nametala dok sam ju slušala a koja mi se i sada "motaju po glavi". Znala sam je više puta prekinuti u njenom govoru i pitati je pitanje koje je sasvim očekivano postaviti u takvoj jednoj situaciji : Gdje su bili roditelji? Gdje su bili nastavnici? Gdje je bilo društvo? Nažalost na sva moja pitanja, nije bivalo odgovora. Ostajala je samo šutnja. Istinski sam se trudila da je razumijem. Međutim, pitanje se konstantno samo po sebi nametalo. Doista, gdje su bili prije svega roditelji? Takav jedan period koji u ovome slučaju nije bio uopšte kratak, a u kome je jedno dijete bilo žrtva vršnjačkog nasilja nije moglo proći nikako nezapaženo. Ili možda ipak može, a samo ja mislim drugačije? Osjetila sam potrebu da je još jednom pitam, ono što sam je zapravo već jednom pitala. Odmah, nakon odgovora, požalila sam kako zbog svoje upornosti tako isto i zbog tvrdoglavosti. Bilo bi mi puno lakše da nisam saznala da su njeni roditelji znali za ono što se dešavalo, a da ipak nisu reagirali. Zašto je situacija bila onakva kakva je bila ? Vjerujem, da bi i vi sami željeli znati zbog čega ovi roditelji nisu učinili ništa kako bi pomogli svome djetetu. Odgovor je na prvi dojam veoma jednostavan. Roditelji moje školske kolegice smatrali su ni manje ni više da su takve pojave uobičajene za njenu dob. Zadirkivanje, je prema njihovom poimanju bila sasvim prirodna pojava, kroz koju prolaze skoro sva djeca. Dakle, roditelji je nisu razumijeli.
Dok mi je govorila o svemu onome što joj se dešavalo i o cjelokupnoj toj situaciji, mogao se primjetiti izraz bola na njenom licu. Shvatam da i danas, sjećanja na te dane provedene u osnovnoj školi, izazovaju grčeve na njenom licu. Znam da su takva osjećanja uzrokovana činjenicom da je nekada bila žrtva vršnjačkog nasilja. To je uostalom i sama ona priznala. Međutim, isto tako znam, da bez obzira što to ne želi da prizna, jedan od razloga zbog čega joj je cjelokupna ta situacija padala onako teško, definitivno jeste i nerazumijevanje roditelja. Da su joj u tom periodu roditelji davala iole značajniju podršku, sigurno bi riješila problem koji je imala davno prije dolaska u srednju školu. Jednostavno ne mogu sve zajedno to da razumijem i bez obzira koliko se trudim dalje mi se nameće isto pitanje koje nikako ne mogu da "smetnem s uma"
Gdje ste tada bili, njeni roditelji ? Gdje su danas roditelji djece koja su uhvaćeni u čeljusti vršnjačkog nasilja, bilo kao žrtve bilo kao sami nasilnci? Zašto, u ovakvim situacijama, izostaje podrška onih čija je pomoć najpotrebnija? Nažalost, pitanja i dalje ostaju samo pitanja, bez bilo kakvog odgovora.
ZejnaOznake: nasilje, roditelji, porodica, obitelj, vršnjačko nasilje
|
