Nenasilje

< srpanj, 2016  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (9)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (7)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (8)
Lipanj 2015 (10)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (15)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (26)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dobrodošli na blog koji je kreiran sa ciljem poticanja i omasovljavanja aktivizma u lokalnim zajednicama kroz kampanje putem društvenih mreža i socijalnih medija. Dana 29.01.2015. blog je prebačen na uslugu blog.hr zbog bolje dostupnosti i održivosti objavljenih materijala.

Posjetitelji
Flag Counter



IN Fondacija


Kinderpostzegels


4 Types of Bullying We Are Shockingly OK With -- powered by Cracked.com

07.03.2016., ponedjeljak

Kako preživjeti vršnjačko nasilje?

Mislim da nam se svima može desiti da budemo žrtve vršnjačkog nasilja. Isto tako mislim da možemo postati i počinioci vršnjačkog nasilja. U oba slučaja neko je negdje zakazao u našem odgoju. Ali mislim da u oba slučaja trebamo tražiti pomoć. U slučaju da smo nasilnik to je možda i teže jer ne mislimo da radimo išta pogrešno. U slučaju da smo žrtva ponekad nije lako prepoznati osobe kojima se možemo povjeriti. Zbog toga mislim da je važno imati dobar oslonac u porodici. Važno je da možemo roditeljima objasniti da smo žrtva nasilja. Ako to ne možemo, onda ćemo se teško moći nositi sa nasiljem. Ok, možemo reći profesorima ali mislim da su oni poprilično zbunjeni kada je u pitanju nasilje i ne znaju kako reagovati. Roditelji nisu najodgovorniji za postojanje nasilja ali itekako mogu biti osnova za rješenje problema. Oni nam trebaju biti uporište kada imamo problem ma kako nam se činilo da je problem nerješiv. Nema nerješivih problema. To znam iz iskustva!

Pozdrav,

Aida

Oznake: porodica, obitelj, vršnjačko nasilje


- 12:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2016., ponedjeljak

Pitanja...

Na blogu su objavljena već dva moja posta na temu vršnjačkog nasilja. Čitajući te svoje postove, zaključujem da zapravo nigdje nisam konkretno spomenula ono što mi je kolegica ispričala. Možda je i bolje tako. Odlučila sam da joj preporučim blog. Vjerujem da će biti puno bolje ako ona sama podijeli svoju priču sa vama. To je uostalom dio njene intime, i zavređuje zarad onog povjerenja, kojeg mi je ukazala, da ne govorim u njeno ime bez njenog dopuštenja. Što se tiče mene same, osjećam se puno bolje, nakon objavljivanja postova na ovome blogu. Isti posjećujem već nekoliko dana uzastopno čitajući postove objavljene ranije. Neko bi na prvi pogled, čitajući sve te priče, pomislio kako je i previše govora o vršnjačkom nasilju na jednom mjestu. Ali uostalom i treba da bude upravo tako. Vršnjačko nasilje je pojava o kojoj itekako treba govoriti. Ako je meni bilo lakše a cijeli događaj vršnjačkog nasilja, nije bio direktno vezan za mene samu, vjerujem da se oni koji doživljavaju vršnjačko nasilje bilo u ulozi žrtve bilo u ulozi nasilnika, nakon što podjele svoju priču, osjećaju takođe puno bolje. Postoji jedna lijepa uzrečica koja kaže: Papir sve podnosi. U ovome slučaju ja bih rekla, blog sve podnosi.
Međutim, još uvijek me muči ono pitanje koje sam navela u predhodnom pisanju.
Gdje su roditelji? Gdje su škole? Gdje je cijelo društvo kada se dešava vršnjačko nasilje. Zbog čega se ovaj problem nekada zanemaruje u tako velikoj mjeri. Da li reakcije, prije svega roditelja, izostaje tako često, jer nisu dovoljno upoznati sa samim problemom vršnjačkog nasilja, i sa svim njegovim posljedicama.
S druge strane, razmišljam da možda nije to glavni uzrok. Možda su roditelji, samo prezauzeti sticanjem materijalne dobiti ili stvaranjem lične karijere.
I u jednom i u drugom slučaju, takvi postupci u kojima roditelji zanemaruju svoje dijete i ne reagiraju na promjene u njegovom ponašanju, odražavaju se nažalost najviše na samu djecu. Iskreno se nadam da su takvi roditelji samo pojedinci.
Nadam se, za dobrobit cijelog našeg društva, da roditelji kao ljudi koji trebaju biti najveća podrška i zaštita, svojoj djeci, to doista i jesu. Nadam se da većina roditelja reagira na promjena koje uočava u ponašanju svoga djeteta, da nezanemaruje njegove probleme i da ih ne smatraju ni u kome slučaju bezazlenim, već da pomažu svojoj djeci da se izbore sa tim istim problemima na najbolji mogući način, te na takav način spriječe one najgore scenarije koji se mogu dogoditi.
Zejna

Oznake: vršnjačko nasilje, nasilje, porodica, obitelj, djeca


- 15:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gdje su roditelji kada se dešava vršnjačko nasilje?

Već sam pisala o školskoj kolegici koja je nažalost, vjerovatno samo još jedna u nizu mladih ljudi koji su bili žrtve vršnjackog nasilja. Četiri godine našeg zajedničkog druženja bile su dovoljne da ipak nekome kaže ono što joj se događalo nekoliko godina ranije. Moram priznati da sam još uvijek izuzetno sretna što mi je ukazala svoje povjerenje. Doista sam se trudila da je razumijem. Međutim, postajala su određena pitanja koja su mi se sama po sebi nametala dok sam ju slušala a koja mi se i sada "motaju po glavi". Znala sam je više puta prekinuti u njenom govoru i pitati je pitanje koje je sasvim očekivano postaviti u takvoj jednoj situaciji : Gdje su bili roditelji? Gdje su bili nastavnici? Gdje je bilo društvo? Nažalost na sva moja pitanja, nije bivalo odgovora. Ostajala je samo šutnja. Istinski sam se trudila da je razumijem. Međutim, pitanje se konstantno samo po sebi nametalo. Doista, gdje su bili prije svega roditelji? Takav jedan period koji u ovome slučaju nije bio uopšte kratak, a u kome je jedno dijete bilo žrtva vršnjačkog nasilja nije moglo proći nikako nezapaženo. Ili možda ipak može, a samo ja mislim drugačije? Osjetila sam potrebu da je još jednom pitam, ono što sam je zapravo već jednom pitala. Odmah, nakon odgovora, požalila sam kako zbog svoje upornosti tako isto i zbog tvrdoglavosti. Bilo bi mi puno lakše da nisam saznala da su njeni roditelji znali za ono što se dešavalo, a da ipak nisu reagirali. Zašto je situacija bila onakva kakva je bila ? Vjerujem, da bi i vi sami željeli znati zbog čega ovi roditelji nisu učinili ništa kako bi pomogli svome djetetu. Odgovor je na prvi dojam veoma jednostavan. Roditelji moje školske kolegice smatrali su ni manje ni više da su takve pojave uobičajene za njenu dob. Zadirkivanje, je prema njihovom poimanju bila sasvim prirodna pojava, kroz koju prolaze skoro sva djeca. Dakle, roditelji je nisu razumijeli.
Dok mi je govorila o svemu onome što joj se dešavalo i o cjelokupnoj toj situaciji, mogao se primjetiti izraz bola na njenom licu. Shvatam da i danas, sjećanja na te dane provedene u osnovnoj školi, izazovaju grčeve na njenom licu. Znam da su takva osjećanja uzrokovana činjenicom da je nekada bila žrtva vršnjačkog nasilja. To je uostalom i sama ona priznala. Međutim, isto tako znam, da bez obzira što to ne želi da prizna, jedan od razloga zbog čega joj je cjelokupna ta situacija padala onako teško, definitivno jeste i nerazumijevanje roditelja. Da su joj u tom periodu roditelji davala iole značajniju podršku, sigurno bi riješila problem koji je imala davno prije dolaska u srednju školu. Jednostavno ne mogu sve zajedno to da razumijem i bez obzira koliko se trudim dalje mi se nameće isto pitanje koje nikako ne mogu da "smetnem s uma"
Gdje ste tada bili, njeni roditelji ? Gdje su danas roditelji djece koja su uhvaćeni u čeljusti vršnjačkog nasilja, bilo kao žrtve bilo kao sami nasilnci? Zašto, u ovakvim situacijama, izostaje podrška onih čija je pomoć najpotrebnija? Nažalost, pitanja i dalje ostaju samo pitanja, bez bilo kakvog odgovora.
Zejna

Oznake: nasilje, roditelji, porodica, obitelj, vršnjačko nasilje


- 10:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.07.2015., ponedjeljak

Nijemi posmatrači

Mislim da nema sfere života u kojoj nije prisutno nasilje. Bilo koje vrste. Ipak, mislim da su vršnjačko nasilje koje se dešava u školama, kao i nasilje u porodici, najteži oblici nasilja. Zašto? Pa i porodica i škola bi trebale biti naše sigurne oaze. Oaze u kojima smo zaštićeni od vanjskih napada a izgleda da nismo. Svakodnevno u medijima možemo čuti o nasilju u porodici, o tome da su roditelji ili roditelj iznevjerili povjerenje bića koje su donijeli na svijet i teško ga ozlijedili. Ili čitamo da je jedna osoba u braku odlučila teško ozlijediti ili čak i ubiti svoga supružnika, onoga koga treba štititi i voljeti. A škola? U školi đaci nisu bezbijedni. Ne mislim ja na put do škole. Mislim na nesigurno sjedenje u klupi jer se neko boji da će ga drug koji sjedi iza njega, udariti, umjesto da mu čuva leđa.
A naj naj naj najgore od svega jeste da je većina nas u ulozi nijemih posmatrača...

Oznake: nasilje, posmatrači, porodica, kolač


- 14:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.06.2015., ponedjeljak

Imati prijatelja...

Potičem iz porodice koja je sve samo ne porodica. Ponekad se u noći pitam da li postoje neki testovi koji mogu otkriti ko je prikladan da bude roditelj, a ko nije. Želim da postoje takvi testovi. Da oni koji ga ne prođu zakonski nikada ne mogu imati djecu. Dugo godina živjela sam u ubjeđenju da ja radim nešto pogrešno i da zbog toga nastaju problemi. Ako bih ostala tri minuta duže na ulici u igri, ukoliko bih se igrala s lutkama umjesto da čitam, ukoliko ne bih pojela sve što je postavljeno, ako bi bio neki problem u školi. Vjerovala sam da za svaki problem u kući odgovorna ja i nastojala da sve bude kako treba. Ali ti problemi nisu prestajali. Kakio su godine odmicale samo su rasli. Ja sam sve manje i manje vremena bila u kući. Počela sam u svemu popuštati od ponašanja do ocjena. Više mi nije bilo važno ništa. Jedino što me je još držalo je prijateljstvo s Majom. Nisam joj mnogo pričala o mojoj porodici i ona nije mnogo znala. Malo iz stida, malo iz toga što nisam znala kako da joj to ispričam.

Na kraju prvog razreda srednje škole Majini roditelji su me pozvali da ljeto provedem s njima na jezeru. Moji su se strašno protivili i nije bilo mogućnosti da ih izmolim da me puste. Bila sam toliko nesretna posebno jer nije bilo nikakvog realnog razloga za to. Maja je također bila nesretna jer smo se radovali tome. Majin tata je jedan dan otišao kod mog oca u kancelariju. Ne znam šta mu je rekao i kako ga je natjerao da me pusti. Pamtim taj dan kada je otac došao kući potpuno ljut i izbezumljen i rekao da mogu ići. Dalje mi ništa nije bilo važno. To ljeto je najbolje ljeto u mom sjećanju. Shvatila sam kako porodice mogu funkcionisati i šta ustvari znači imati porodicu. A ja....ja sam tada znala da imam prijatelja za do kraja života.

Možda je malo izvan priče o nasilju, ali mislim da je temelj za sve porodica. Da svako nasilje pa i prevazilaženje tog problema leži u porodici. Ako tu bilo što nedostaje to ostavlja nepopravljive posljedice na ličnost.

Jasmina

Oznake: porodica, nasilje, Problem


- 09:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.04.2015., utorak

Porodica kao uzrok vršnjačkog nasilja

Često se porodica spominje kao jedini faktor koji je odgovoran za pojavu vršnjačkog nasilja. Mnogi smatraju da roditelji ne postave odgojne norme od samoga početka ili ne prate odgoj djeteta, pa samim time i dijete postane nepravilno odgojeno.

Sve češći razvodi brakova razaraju porodičnu atmosferu pa djeca nemaju pravu kontrolu nad sobom. Također, prethodni rat nam je donio mnogo razorenih porodica u kojima, najčešće, maloljetnik nije imao priliku da odrasta uz oba roditelja. Sve to može utjecati na loš odgoj, odnosno, maloljetniku se nije posvećivalo dovoljno pažnje.

Istraživanja koja su sprovedena nakon rata pokazala su da 30% mladih ljudi koji su skloni nasilju potiče iz porodica u kojima su supružnici razvedeni. (Dr. Suada Buljubašić, Maloljetnička delinkvencija, str. 71.)

Loša materijalna situacija u porodici također može biti jedan od poduzroka pojave agresivnosti, a kasnije i vršnjačkog nasilja kod maloljetnika. Maloljetnik može smatrati da njegovi roditelji nisu dostojni da se brinu o njemu, pa odlučuje da sam preuzima stvari u svoje ruke, a sve na račun drugih učenika.

Međutim, postoji još jedan od razloga zašto porodica može biti uzrok pojave vršnjačkog nasilja. Nekada roditelji svojoj djeci obezbijede sve, pa i više od onoga što im je potrebno i na takav način njihova djeca traže nove izazove koji im mogu izgledati privlačnijim jer su se zasitili starih navika. Ovaj uzrok rijetko se pojavljuje, ali se ipak može pronaći.

Porodica, kao osnovna ćelija društva, ima nesumnjivo najvažniju ulogu u odgoju mlade osobe i, kao takva, dužna je obezbijediti sve uslove kako bi se mlada osoba uspjela „pravilno odgojiti“. Potrebno je uložiti puno truda, rada i discipline da se dođe do takvih rezultata, ali bolje i to, nego da imamo problematične vršnjačke nasilnike koji postaju prijetnja drugima.

Oznake: porodica, obitelj, roditelji, vršnjačko nasilje, učenik, maloljetnik


- 12:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.04.2015., ponedjeljak

Kako vidim problem vršnjačkog nasilja

Prema mom mišljenju, niko ne treba govoriti o nekom problemu dok ne počne raditi ono što je u njegovoj moći da ga i spriječi. „Zasitio“ sam se kritičara, odnosno, ljudi koji apsolutno ništa ne rade, ali su fenomenalni u optuživanjima drugih. Takve ljude smatram parazitima koji određeni problem samo povećavaju.
Isto važi i za problem vršnjačkog nasilja. Da samo deset dana pratimo bosanskohercegovačke medije mogli bismo vidjeti koliko se tekstova o ovom problemu objavi u rubrici „crna hronika“. Ne bi to toliko bilo sporno da se i u rubrikama „porodica“, „zdravlje“, „život“, „kultura“ i dr. objavljuju, također, tekstovi o ovom problemu, ali koji će govoriti o prevenciji, savjetima i načinima borbe protiv ovoga problema.
Ni na jedan problem ne gledam samo iz jednog ugla, pa je takav slučaj i s problemom vršnjačkog nasilja. Mnogi optužuju djecu, odnosno osnovnoškolce i srednjoškolce kao glavne krivce za ovaj problem. Istina, oni jesu glavni akteri ovoga problema, ali nisu jedini krivci. Dr. Suada Buljubašić u knjizi Maloljetnička delinkvencija u jednom od poglavlja napominje da se djeca mogu roditi s potencijalom da budu življa, energičnija i agresivnija, ali ti potencijali se moraju razviti u toku djetinjstva kako bi bili prisutni u životima mladih. Dakle, jasno se može zaključiti da nemarnim odnosom i nepažnjom roditelja koji na pravilan način ne odgajaju svoju djecu upravo oni mogu postati agresivni, a nakon toga i nasilni. Nažalost, mnogi zaboravljaju ovu drugu stranu, zaboravljajući ulogu koju imaju roditelji, a u prvi plan stavljaju aktere vršnjačkog nasilja, odnosno, mlade.
Još jedan faktor koji itekako može utjecati na ovaj problem jesu škole, tj., nastavnici, pedagozi, učitelji, profesori i dr. stručna lica. Svojim aktivnim djelovanjem po pitanju prevencije ovog problema možemo očekivati bolje rezultate, ali pasivnošću nastavnika, pedagoga, profesora i drugih možemo samo povećavati ovaj problem. Djeca u školi svaki radni dan provedu najmanje četiri-pet sati što je sasvim dovoljno vremena da se na njih ostavi utisak. Čak je to i zakonom propisano pa tako nastavnici/profesori moraju u svojih 45 minuta zastupiti koliko-toliko odgojnu dimenziju, bez obzira da li se radi o času matematike ili pedagogije.
Da sumiram, dijete koje se rodi s potencijalom za agresivnost, a pritom ga roditelji ne odgajaju onako kako bi trebalo, nastavnici mu ne posvećuju dovoljno pažnje, a i mediji ne rade ništa po pitanju prevencije, dobija „plodno tlo“ da tu agresivnost pretvori u nasilje, a jednom kada se tako nešto desi teško se ispravlja.
S druge strane, zamislimo dijete koje ima odgovorne roditelje koji se brinu za njega i koji redovno komuniciraju s razrednikom i pedagogom. Samo neke nepredviđene situacije mogu dovesti do toga da to dijete postane nasilnik. Zato je veoma bitno da svi, a kada kažem svi mislim na svaku jedinku u društvu, radimo aktivno po pitanju prevencije vršnjačkog nasilja, a ne da budemo paraziti, kako sam spomenuo ranije, koji će se samo žaliti na društvene probleme, a da pritom ne daju nikakav doprinos.

Oznake: vršnjačko nasilje, porodica, obitelj, crna hronika, Mladi, mediji


- 10:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.02.2015., četvrtak

Porodica je ipak najvažnija

moje ime je aida. .pisem vam u nadi da cete objaviti moje pismo. idem u srednju skolu u malom gradu. nisam nekiposebno dobar ucenik ali ni los. zivim u mnogobrojnoj porodici koja jedva prezivljava kraj s krajem. cesto nisam obucena po posljednjoj modi i ne mogu da poslije skole iden na kafu s rajom. iz tog razloga su me cure pocele sve vise da zezaju u stili: ona nece da hoda s nama, nema para, kako ce i imati kad ih je milion u kuci, sto joj je babo pravio stotinu djece ako nemaju od cega zivjeti. mene to strasno boli i sada i kad skupim neku marku meni se ne ide s njima jer znam sta mi sve govore. ja ne znam kako da se nosim s ovim jer nikome nista lose ne radim ali me vrijedja kada mi govore o babi. kao da sam ja kriva sto nas je toliko. i kako ce me neko vrijedjati zbog mog babe. izvinite sto vam ovo sve pisem niste vi duzni rjesavati moje probleme ali ja svaki dan slusam nesto ruzno o sebi i mojoj porodici. i sto je najgore, ja poneka u sebi pomislim da su sve upravu sto kazu pa me onda strah da me dragi Bog ne kazni. Hvala vam sto mogu nekome da se izjadam, ba malo.

Oznake: srednja škola, novac, pare, porodica


- 09:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.01.2015., četvrtak

RJEŠENJE: "VRŠNJACI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE PROTIV NASILNIKA!"

OBJAVLJENO: 16.10.2014.

U nastavku je još jedan tekst za blog, koji nam je poslao neko ko se predstavlja kao Aleksandar Veliki, i nudi zausta zanimljivo viđenje problema vršnjačkog nasilja. Da. U naslovu mog teksta je rješenje za problem vršnjačkog nasilja. Ko je kriv za pojavu vršnjačkog nasilja? Država? Društvo? Roditelji? Prijatelji? Porodica? Rodbina? Nebo? Sunce? Trava? Ma kakvi! Mi smo krivi. Mi – vršnjaci. Kako smo to mi krivi? Evo kako: - Radije blejimo po facebooku nego što se uključujemo u društvene tokove. Tražimo promjene u društvu koje ne želimo kreirati, ali se žalimo da nam ne odgovara društvo u kojem živimo. - Ako vidimo da nekoga maltretiraju okrećemo glavu misleći da to nije naš problem. A to jeste naš problem. Narušavanje dobrobiti svakog ljudskog bića je naš problem. - Volimo da se žalimo na razne stvari: jao skupi sokovi, hladna pita, ružne žvake, loš Internet, prljavo dvorište, ali nemamo vremena da odemo na neku radnu akciju da nešto promijenimo. Ne bismo imali vremena da se žalimo… - Najveći nam je problem da li imamo dobar telefon ili skupu odjeću. Ne brinemo o vršnjacima koji možda nemaju šta jesti. I mogao bih još mnogo pisati, ali poenta je: NE OKREĆITE GLAVU OD PROBLEMA, ZANEMARITE GLUPOSTI, UKLJUČITE SE U STVARNOST I POZOVITE POLICIJU AKO UGLEDATE NASILJE.

Oznake: vršnjaci, roditelji, porodica, društvo


- 15:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.