Nenasilje

Oznake: tuča, društvo, Mladi, društvene mreže

Oznake: tehnička škola, učenik, društvo

Znate, svi smo se mi nekada suočili sa vršnjačkim nasiljem. Bilo da se radi o tome da smo bili žrtva ili da smo bili nasilnik. Ali gledajte. Kada kažemo nasilje svi mi odmah pomislimo na fizičko nasilje, krvave obračune, tuče, modrice i tome slično. Rijetko pomislimo o psihičkom nasilju, a još ređe mislimo o nasilju isključivanja. Da, malo je poznato. Eh ja sam doživjela to nasilje isključivanja. Zato jer sam se zamjerila pogrešnim djevojkama u školi, one su učinile sve da me isključe iz skoro svih društvenih dešavanja u školi, zajedničkih kafa sa školskim kolegama, pa čak smo jednom bježali svi sa časa, a one su mi otvoreno rekle da nisam dobrodošla da bježim sa svim kolegama iz razreda. Kako sam znala da je još gore ostati sam u razredu kada su svi otišli (pretpostavila sam da mi se mogu i zbog toga osvetiti), otišla sam sama u drugi kafić. Naručila čaj i pila ga sama. Cijelo srednjoškolsko školovanje mi prolazi u skoro pa totalnoj izoliranosti. Srećom, četvrti sam razred i jedva čekam kraj. Neću ići ni na proslavu mature jer znam da nisam dobrodošla. Vjerovatno se pitate da li sam ikada ikome rekla za ovo. Nisam i ne namjeravam. Imali smo jednom jedan seminar o nasilju. Bili su i naši profesori tu. Svi su se složili da je najteže fizičko nasilje, a da je psihičko nasilje rijetko i da ga đaci često „umisle“. Eh, da ja ne bih ništa umišljala nisam nikome ništa rekla. Borim se sama. Učim koliko mogu, sjedim sama u klupi. Imam svoju muziku i trudim se svaki dan naći nešto pozitivno čemu ću se radovati. Da je lako, nije, ali se trudim. I mala poruka za profesore, nisu sva zadirkivanja samo nevina dječija zadirkivanja. Ona često bole jače od oštrice noža

Oznake: društvo, nasilje

U nastavku je još jedan tekst za blog, koji nam je poslao neko ko se predstavlja kao Aleksandar Veliki, i nudi zausta zanimljivo viđenje problema vršnjačkog nasilja. Da. U naslovu mog teksta je rješenje za problem vršnjačkog nasilja. Ko je kriv za pojavu vršnjačkog nasilja? Država? Društvo? Roditelji? Prijatelji? Porodica? Rodbina? Nebo? Sunce? Trava? Ma kakvi! Mi smo krivi. Mi – vršnjaci. Kako smo to mi krivi? Evo kako: - Radije blejimo po facebooku nego što se uključujemo u društvene tokove. Tražimo promjene u društvu koje ne želimo kreirati, ali se žalimo da nam ne odgovara društvo u kojem živimo. - Ako vidimo da nekoga maltretiraju okrećemo glavu misleći da to nije naš problem. A to jeste naš problem. Narušavanje dobrobiti svakog ljudskog bića je naš problem. - Volimo da se žalimo na razne stvari: jao skupi sokovi, hladna pita, ružne žvake, loš Internet, prljavo dvorište, ali nemamo vremena da odemo na neku radnu akciju da nešto promijenimo. Ne bismo imali vremena da se žalimo… - Najveći nam je problem da li imamo dobar telefon ili skupu odjeću. Ne brinemo o vršnjacima koji možda nemaju šta jesti. I mogao bih još mnogo pisati, ali poenta je: NE OKREĆITE GLAVU OD PROBLEMA, ZANEMARITE GLUPOSTI, UKLJUČITE SE U STVARNOST I POZOVITE POLICIJU AKO UGLEDATE NASILJE.

Oznake: vršnjaci, roditelji, porodica, društvo