Da li se sjećamo nasilja od prije nešto više od godinu dana u Mješovitoj srednjoj školi u Tuzli? Nasilje je razotkriveno snimkom koje je objavljeno na društtvenim mrežama. Tada su mnogi mediji, udruženja građana, fondacije, asocijacije, akademski građani, ali i oni obićno lajici osudili čin nasiliničkog ponašanja među vršnjakinjama. Realno bi danas bilo to okarakterisati kao zlostavljanje, jer je vršen čin nasilja nad slabijom osobom, ako uopšte nasilje smijemo i možemo dijeliti.
Ovih dana medijski stupci su ponovno ispunjeni viješću da je tuzlanski srednjoškolac nakon sukoba ostao bez testisa. Hiruškim zahvatom, kao posljedica nasilja, navedeni su mu odstranjeni. Menadžment škole je sigurno ispoštovao proceduru, kontaktirao nadležne policijske organe koji su dokumentovali događaj i rade na rasvjetljavanju istoga, te će ga sigurno proslijediti nekome u daljnje postupanje.
Učeniku će sigurno biti izrečena najteža disciplinska mjera u sklopu srednjoškolske ustanove, a svoje obrazovanje će neslavno završiti. I sada dok pišemo o ovoj temi svi prepoznajemo problem, ali smatram da se problemu, po ko zna koji put, pridaje značaj nakon što se ispolji u našem društvu. Zar smo toliko nesposobni?
Realno bi bilo pitati šta se do danas učinilo na unapređenju odgojnog procesa? Također, ne smijemo zaboraviti ni mirne proteste koji su se desili nakon već pomenutog nasilja u Mješovitoj srednjoj školi.
Nasilje među učenicima se svakodnevno događa, ne smijemo i ne možemo to osporiti. Društvo je uradilo (ni)malo na rješavanju problema međuvršnjačkog nasilja. Možemo i dalje pričati o tome šta bi se trebalo uraditi, ali konačno bi se trebalo nešto i uraditi, pa novac od plaća, automobila, putovanja i slično usmjeriti na odgoj i obrazovanje, jer oni su stub društva.
Mnoštvo je problema vezano za odgojno-obrazovni proces u Tuzlanskom kantonu i godinama, ali i decenijama niko ništa ne poduzima ka poboljšanju stanja u ovoj oblasti. Sistem treba da strateški pristupa i već pozitivnim stvarima, ali i onim negativnim, koje su svuda oko nas.
Ostaje nada, da vrijeme liječi sve rane!
Edo Salković
Oznake: nasilje, Obrazovanje, tuzla, učenik
|
