Postoje mnoge priče koje zaslužuju da budu podjeljene sa drugima. Jedna od takvih jeste definitivno i ova, koja zapravo predstavlja neku vrstu nastavka na onu predhodnu priču o prijateljstvu.
Sjetih se sada da sam upravo ovdje, na ovom blogu, skoro pročitala isto tako jednu izuzetno lijepu priču o prijateljstvu i pomaganju. Kao što već rekoh, ova priča, je sličnog sadržaja. Naravno, to, nadam se ne bi trebalo predstavljati nikakav problem. Lijepih stvari i lijepih priča nikada nije bilo na odmet pa ne bi trebalo biti ni sada. No, da ne duljim dalje. Akteri ove moje priče su dvije školske kolegice. Naime, dolaskom u srednju školu, nedugo nakon upoznavanja, rodilo se prijateljstvo medju te dvije djevojke. Kako to obično i biva, najviše vremena su provodile zajedno. Zajedničko druženje na nastavi, zajedničko druženje poslije nastave, postalo je njihova svakodnevnica. Prijateljstvo koje se tako, uz veliki trud gradilo nešto više od dvije godine, podrazumijevalo je i poznavanje one najdublje privatnosti. Dakle, jedna o drugoj su znale sve ono što dvije bliske osobe trebaju znati jedna o drugoj. Izmedju ostalog, jedna od njih je znala za tešku ekonomsku situaciju i kojoj se u jednom periodu našla druga. Sa obzirom da je, također, znala da njena najbolja prijateljica ne bi pristala ni na kakav vid novčane pomoći, od bilo koga, druga djevojka je pronašla drugi način da joj pomogne. Naime, svaki dan bi u njenu torbu "ubacivala" novčanicu, koja bi bila dovoljna da pokrije užinu za taj dan. Djevojka je znala da joj neko pomaže, medjutim nije mogla znati ko bi to mogao biti. Osjećala se na neki način sretno, jer je koliko toliko uspijevala da se izbori sa situacijom u kojoj se našla a s druge strane nije osjećala nelagodu prema "tajnom pomagaču" upravo iz razloga jer ga nije poznavala. Nekoliko mjeseci nakon toga, djevojka pomagač, sticajem okolnosti morala se preseliti u drugi grad, te samim time, promijeniti školu. Prijateljstvo nije prekinuto, ali je druga djevojka nedugo nakon toga shvatila ko joj je davao novac. Danas, dvije godine poslije tih događanja, dok razgovaramo o svemu onome što je obilježilo naše četverogodišnje školovanje, kolegica se sa jasnom dozom sjete ali i ponosa na licu prisjeća djevojke, koja se u drugom razredu iselila iz našeg grada i promjenila školu. Sjetna je jer jedan od najljepših perioda u životu nisu provele zajedno. Ponosna je jer ima takvog prijatelja. I naravno u isto vrijeme je i neizmjerno sretna jer prijateljstvo unatoč okolnostima nije prekinuto niti dvije godine nakon rastanka ali i zbog planiranog zajedničkog nastavka školovanja na istom fakultetu.
Mislim, da jedino što se na kraju ovoga treba reći, jeste zapravo poželjeti svu sreću svijeta ovim djevojkama. Djevojke, sretno !!! :-)
ZejnaOznake: prijateljstvo, školovanje, užina, novac
|
