Čitajući svakodnevno postove objavljene u proteklom periodu, ne mogu da ne primjetim postove roditelja objavljene početkom januara. To je bio upravo onaj period nakon što se u javnosti "razbuktala " priča o Mahiru Rakovcu i školama u kojima se dešava vršnjačko nasilje, a na koje opet niko ne reagira. Zahvaljujući tim postovima, pronalazim neko djelomično olakšanje. Ipak, dakle, postoje oni roditelji koji ne šute i koji govore o onome što se dešava njihovoj djeci.
Upravo sam pročitala post, gospodina, koji je na blogu odlučio da progovori o nasilju čija je žrtva bila njegova kćerka. Koliko uspijevam da shvatim, djevojčica je bila fizički zlostavljana. Dva puta, sa namjerom, pogođena je loptom u glavu. Nakon toga kao treći događaj, koji je očigledno bio kap koja je prelila čašu, bilo je, kako se to u postu navodi:"Skakanje na djevojčicu, dok je povrijeđena u isto vrijeme nosila Sancovu kragnu ". Shvatam, još jedan u nizu mnogobrojnih primjera vršnjačkog nasilja. I da umalo da zaboravim, konačno i primjer roditelja koji je odlučio reagirati. Međutim, u cijeloj priči javlja se jedan novi problem. Roditelj je reagirao, ili bolje rečeno pokušao da reagira..ali..
Naime pokušaj, očigledno razočaranog roditelja, ostao je samo pokušaj. Iako nije izostala reakcija roditelja, izostala je reakcija onih koji bi rame uz rame sa roditeljima trebali biti ti koji će pokazati najviše volje i interesa za rješavanje ovih problema. Ni manje ni više, izostala je reakcija prije svega škole a potom i tužilaštva. U posao tužilaštva ne bih ni u kome slučaju da se miješam, a niti da komentarisem ovom prilikom. Ono što mi zapravo para oči, jeste dio u kojem ogorčeni roditelj govori da škola nije napravila ništa, po pitanju ovoga slučaja iako je bila upoznata sa istim. Ne želim da zamišljam kao se samo osjećao ovaj roditelj dok je nailazio na ovakvu reakciju onih koji su konkretno u ovoj situaciji trebali pružiti najveću podršku. Ne želim da razmišljam o tome i da razmišljam općenito o školama koje kada je u pitanju odgoj dolaze odmah poslije roditelja a koje ovakvim i sličnim istupima čine samo ono suprotno. No ipak, unatoč toj mojoj želji da se oduprem ovakvom razmišljanju, ne uspijevam u svojoj nakani.
Ponovo mi se nameće bezbroj pitanja. Jedno od tih pitanja, jeste i , šta radi škola dok djeca pod njenim krovom bivaju psihički i fizički maltretirana. Da li se mora doći u situaciju da žrtva digne ruku na sebe, pa tek onda da se dobije reakcija onih koji su davno prije trebali reagovati? Da li postoji i jedan jedini zakon, koji će u ovakvim situacijama krivično teretiti, one koji ne obavljaju svoje primarne zadatke onako kako bi trebali? Ili ipak samo postoje savjesni roditelji koji žele da reagiraju i da traže pravdu za svoju djecu, a koji opet, u tim svojim nakanama bivaju sputavani na samom početku? Bojim se da se odgovor na ova moja pitanja, krije upravo u postu roditelja koji je odlučio, ako već ne može ništa drugo, onda barem da podijeli svoju priču sa čitateljima bloga, i još jednom, svima nama prikaže sliku društva u kojem živimo.
ZejnaOznake: vršnjačko nasilje, nasilje, Mladi
|
