OBJAVLJENO: 18.11.2014.
Ja sam kao vrlo mala ostala bez mame. Skoro da je i ne pamtim… Da nije onih par fotografija koje mi je tata dao, mislim da bih je do sada i zaboravila. Sjećam se samo duge plave kose i prelijepog osmijeha. I mirisa. Sjećam se njenog mirisa i da je imala najtopliji zagrljaj. I znam još, da kada je umrla da mi ništa nije bilo jasno. Nisam razumjela šta znači umrla… Čekala sam da se vrati, a onda sam shvatila da se nikada neće vratiti. Tata je dobar. Dobro se brine o meni i ništa mi ne nedostaje, ali mi nedostaje moja mama. U školi su profesori ok prema meni. Neki su čak puno pažljiviji zato što znaju da nemam mamu. Eh, upravo zbog toga, zbog rijetkih momenata pažnje profesora, neki me drugovi i drugarice iz razreda ne vole… Misle da mi profesori „gledaju kroz prste“ i da dobivam puno bolje ocjene samo zato što nemam mamu. Često me zadirkuju da sam siroče, čak su mi rekli da je mama pobjegla, a da je tata izmislio da je umrla. A nije izmislio. Stvarno sam vidjela isječak iz novina, znate ona slika što se stavlja kao posljednji pozdrav… I tako, skoro svaki dan mi neko kaže nešto ružno. Ja pokušavam da ne reagujem, ali se bojim da ću udariti nekoga ukoliko ovo ne prestane. Tati nisam rekla jer ne želim da se sekira. Profesorima nisam također rekla jer ne želim da stvaram probleme. Ali ne znam koliko ću još dugo moći ovako nastaviti… Kako drugovi ne shvataju da bih ja dala sve na ovome svijetu, i ocjene, i pažnju profesora, i novi mobitel, i novu odjeću i sve što imam, samo da je moja mama pored mene? Maja
Post je objavljen 29.01.2015. u 15:31 sati.