Recidivizam se definiše kao povrat, odnosno ponovno vršenje prekršaja ili krivičnih djela (Suada Buljubašić, Maloljetnička delinkvencija, str. 220.). Ovom problemu se poklanja sve veća pažnja jer je sve više onih koji se vraćaju prestupima, odnosno postaju recidivisti.
Recidivizam je problem unutar problema iz više razloga. Neki od njih su:
1. Sistem je zakazao u određenom dijelu;
2. Recidivista ponovo ugrožava druge;
3. Recidivista je potencijalni nasilnik, ubica, pljačkaš i sl.
Osoba koja se vraća činjenju određenih nedjela, u ovom slučaju vršnjačkog nasilja, vjerovatno je nedovoljno kažnjena čim je osjetila da ta kazna ne predstavlja neku prepreku za sljedeću radnju. Potrebno je pomaknuti granice za nekoliko stepenica iznad kako bi se postigli bolji rezultati jer se maksimumom traži optimum, a optimumom najčešće dobijamo minimum.
Recidivista ponovo postaje prijetnja drugim ljudima i zbog toga se ljudi ponovo počinju osjećati nesigurno. Umjesto da osiguravamo bezbjednija mjesta mi dobijamo situacije gdje se roditelji boje poslati svoje dijete u školu upravo iz straha od mladih koji su već stekli „reputaciju“ nasilnika.
Kada se zaista utvrdi da se određena osoba nekoliko puta vratila činjenju prekršaja i ugrožavanju sigurnosti drugih, onda s pravom možemo razmišljati o tome da takva osoba veoma lahko može postati u budućnosti nasilnik, ubica, pljačkaš i sl. Da ne bismo dobijali ovakve situacije problem moramo rješavati u korijenu, odnosno, ne trebamo ni dozvoliti pojavu recidivizma. Dovoljan nam je broj „jednokratnih“ vršnjačkih nasilnika da se osjećamo nesigurno, a da ne govorimo o onima koji su svoje ime obilježili konstantnim napadima.
Zajedno gradimo sigurnu budućnost.
Post je objavljen 09.04.2015. u 08:39 sati.