Imam sedamnaest godina. Moje ime nije važno. Mjesto gdje živim, ljudi koji me okružuju, sada nisu važni. Važna je moja priča, ono što sam proživljavala svakodnevno tijekom proteklih par godina. Izgledam dosta drugačije od većine mojih vršnjaka. Ne smatram da izgledam bolje ili gore od njih, samo nisam prosječnog tinejdžerskog izgleda. Volim kroz svoj izgled oslikavati svoj karakter, svoju kreativnu stranu. Shodno mome neuobičajenom izgledu, uvijek sam bila nasmijana, komunikativna, imala sam tu sposobnost da u bilo koje vrijeme sa bilo kim razgovaram o bilo čemu. Takva mi je bila priroda. Nažalost, vršnjaci u mojoj okolini nisu imali toliko otvoren um po pitanju moje neobične pojave. Kada sam završila osnovnu školu, jedva sam čekala da upišem srednju školu koja mi se činila najoptimalnijom za moj daljnji napredak u životu. U razredu sam, kao i u ostatku škole, naišla na kojekakve čudne poglede i odmjeravanja. To me nije iznenadilo jer sam na neki način već prihvatila takve poglede od strane drugih ljudi kao dio svoje svakodnevnice. Nakon što me dosta mojih kolega upoznalo, nakon što su se djelomično upoznali sa načinom moga razmišljanja o životu, počela sam dobijati kojekakve pogrdne komentare na račun moga izgleda i mojih izjava. Budući da sam veoma emotivna djevojka, neopisivo teško su mi padale te riječi. Mislila sam da su u pravu. Svakodnevno sam dolazila kući iz škole uplakana, razmišljajući o prebacivanju u drugu školu, a opet, bivajući svjesna da će me vjerovatno i tamo dočekati sličan pristup. Ometali su me u učenju, dok sam odgovarala na satu dobacivali su mi podrugljivo se smijući, narušavajući tako moju koncentraciju. Izgubila sam volju za učenjem. Nisam imala prijatelja, na odmorima sam bila sama, čitajući knjige ili jednostavno razmišljajući o svemu što se u proteklom periodu izdešavalo. Bojala sam se ljudi oko sebe. Nisam više imala hrabrosti da se bilo kome obratim, jer sam bila svjesna da će me dočekati ismijavanje i nerazumijevanje. Povukla sam se u sebe, postala sam sasvim druga osoba. Nisam se usudila da im se suprostavim jer oni svi izgledaju "prihvatljivo". Nisam se usudila da se obratim ikome za pomoć. Mislila sam da sam bespomoćna. U jednom momentu mi je sinulo - žrtva sam nasilja, osjećaj je grozan. Nikada nikoga neću kategorisati na bilo kojoj osnovi, nikada neću nikoga uvrijediti. Nitko ne zaslužuje ovu bol. Postoji li izlaz iz ovog kaosa?
Nakon nekog vremena, ipak, shvatila sam, moram okrenuti novi list. To sam i učinila. Sasvim slučajno, od mame sam za rođendan dobila knjigu o ljudskoj psihi i mislima. Što sam više čitala, to sam više uspjevala regenerirati svoju staru osobnost, bivala sam opet nasmijana, otvorenog uma i s osmijehom na licu. To su primijetili i ljudi oko mene. Nisu me doticali više ti komentari. Znala sam da je to odraz njihove osobnosti i vlastitog nezadovoljstva. Uspjela sam. Ubrzo su sve te pogrdne riječi nestale u izmaglici. Nije ih više bilo. Nakon što su uvidjeli da sam sigurna u sebe i da sam zadovoljna sobom, odustali su. Prevazišla sam nasilnike.
Svijet je pun različitosti i ne samo da ih trebamo prihvatiti, već ih trebamo voljeti, poštovati i cijeniti, jer upravo svu tu ljepotu čine te naše različitosti od osobe do osobe. Svaki cvijet cvjeta na svoj način, zašto ne možemo i mi? Naposlijetku, tolerancija je ono što nas čini pravim, zdravim ličnostima.
Post je objavljen 16.04.2015. u 09:37 sati.