Moderno društvo bori se s različitim problemima. Okupirani mnogim problemima često znamo zanemariti probleme kojima treba posvetiti više pažnje po pitanju prevencije ili rješavanja istih. Brz način života je, također, jedan od razloga zašto se gubimo u definisanju prioriteta.
Takva situacija je i s problemom vršnjačkog nasilja. U gomili problema s kojim se surećemo zaboravljamo na ovaj problem koji može biti početak novih. Ne trebamo neki poseban dokaz za ovu tvrdnju; dovoljno je da znamo da nemamo sistematski planiran program prevencije ovog problema na nivou države, pa tako puno toga moramo raditi napamet, neplanski i bez nekih posebnih metoda.
U jednom od svojih tekstova koje sam pisao ranije spomenuo sam i ovo:
„Vršnjačko nasilje je izuzetno veliki problem iz nekoliko razloga:
1) Akteri vršnjačkog nasilja su djeca. Ako djeca budu nasilna u toj dobi, šta onda očekivati kada budu odrasli;
2) Nadležne institucije malo ili nimalo rade na prevenciji vršnjačkog nasilja. Ovako veliki problem koji može u budućnosti izazvati niz novih problema je najčešće zanemaren i na njega nadležne institucije gotovo i ne obraćaju pažnju;
3) Društvo ne prepoznaje opasnost ovog problema i u borbi s vremenom ljudi ga najčešće ostave zanemarenim. Roditelji malo vremena posvećuju svojoj djeci i najčešće takva djeca budu akteri vršnjačkog nasilja;
4) Mediji izvještavaju o ovom problemu tek kada dođe do posljedica.“
Kako i mi, debatanti, ne bismo bili zbunjeni članovi društva, kako bismo mogli pravilno raspoznavati prioritete, kako bismo mogli biti aktivni građani, MI DAJEMO SVOJ GLAS da ovaj problem spriječimo, odnosno riješimo, onoliko koliko možemo.
Možda ne možemo mijenjati zakone, ali možemo upoznavati naše vršnjake o posljedicama ovog problema. Možda ne možemo organizovati sjednice Parlamenta na kojima će se govoriti o ovom problemu, ali možemo organizovati javnu debatu gdje ćemo dati svoj doprinos. Možda ne možemo odgojiti dijete, ali mu možemo ukazati na greške u njegovom ponašanju i u saradnji s roditeljima, razrednicima i pedagozima aktivno sudjelovati u prevenciji sljedećih slučajeva vršnjačkog nasilja.
Zbog toga što drugi ne govore o ovom problemu, MI MORAMO GOVORITI!. Što su drugi tiši, mi smo glasniji i neka znaju da ćemo nastaviti!
Oznake: vršnjačko nasilje, Problem, rješenje
|
