Prema mom mišljenju, niko ne treba govoriti o nekom problemu dok ne počne raditi ono što je u njegovoj moći da ga i spriječi. „Zasitio“ sam se kritičara, odnosno, ljudi koji apsolutno ništa ne rade, ali su fenomenalni u optuživanjima drugih. Takve ljude smatram parazitima koji određeni problem samo povećavaju.
Isto važi i za problem vršnjačkog nasilja. Da samo deset dana pratimo bosanskohercegovačke medije mogli bismo vidjeti koliko se tekstova o ovom problemu objavi u rubrici „crna hronika“. Ne bi to toliko bilo sporno da se i u rubrikama „porodica“, „zdravlje“, „život“, „kultura“ i dr. objavljuju, također, tekstovi o ovom problemu, ali koji će govoriti o prevenciji, savjetima i načinima borbe protiv ovoga problema.
Ni na jedan problem ne gledam samo iz jednog ugla, pa je takav slučaj i s problemom vršnjačkog nasilja. Mnogi optužuju djecu, odnosno osnovnoškolce i srednjoškolce kao glavne krivce za ovaj problem. Istina, oni jesu glavni akteri ovoga problema, ali nisu jedini krivci. Dr. Suada Buljubašić u knjizi Maloljetnička delinkvencija u jednom od poglavlja napominje da se djeca mogu roditi s potencijalom da budu življa, energičnija i agresivnija, ali ti potencijali se moraju razviti u toku djetinjstva kako bi bili prisutni u životima mladih. Dakle, jasno se može zaključiti da nemarnim odnosom i nepažnjom roditelja koji na pravilan način ne odgajaju svoju djecu upravo oni mogu postati agresivni, a nakon toga i nasilni. Nažalost, mnogi zaboravljaju ovu drugu stranu, zaboravljajući ulogu koju imaju roditelji, a u prvi plan stavljaju aktere vršnjačkog nasilja, odnosno, mlade.
Još jedan faktor koji itekako može utjecati na ovaj problem jesu škole, tj., nastavnici, pedagozi, učitelji, profesori i dr. stručna lica. Svojim aktivnim djelovanjem po pitanju prevencije ovog problema možemo očekivati bolje rezultate, ali pasivnošću nastavnika, pedagoga, profesora i drugih možemo samo povećavati ovaj problem. Djeca u školi svaki radni dan provedu najmanje četiri-pet sati što je sasvim dovoljno vremena da se na njih ostavi utisak. Čak je to i zakonom propisano pa tako nastavnici/profesori moraju u svojih 45 minuta zastupiti koliko-toliko odgojnu dimenziju, bez obzira da li se radi o času matematike ili pedagogije.
Da sumiram, dijete koje se rodi s potencijalom za agresivnost, a pritom ga roditelji ne odgajaju onako kako bi trebalo, nastavnici mu ne posvećuju dovoljno pažnje, a i mediji ne rade ništa po pitanju prevencije, dobija „plodno tlo“ da tu agresivnost pretvori u nasilje, a jednom kada se tako nešto desi teško se ispravlja.
S druge strane, zamislimo dijete koje ima odgovorne roditelje koji se brinu za njega i koji redovno komuniciraju s razrednikom i pedagogom. Samo neke nepredviđene situacije mogu dovesti do toga da to dijete postane nasilnik. Zato je veoma bitno da svi, a kada kažem svi mislim na svaku jedinku u društvu, radimo aktivno po pitanju prevencije vršnjačkog nasilja, a ne da budemo paraziti, kako sam spomenuo ranije, koji će se samo žaliti na društvene probleme, a da pritom ne daju nikakav doprinos.
Oznake: vršnjačko nasilje, porodica, obitelj, crna hronika, Mladi, mediji
|
