Često razmišljam o prošlosti, o onim dobrim starim vremenima o kojima pričaju naše bake... Volim reći da sam jedna od one djece koja još živi u tom vremenu. Živim tu zato što želim. Smatram to svojom slabošću, jer nisam spremna da prihvatim realan svijet u kome odrastam. Nasilje je sastavni dio moga dana. Ne mogu zamisliti svoj radni ili neradni dan bez barem jednog slučaja nasilja u svojoj neposrednoj blizini; na televiziji, na internetu, u školi, na ulici, u sredstvima javnog prevoza i slično. Ono što većina ne želi prihvatiti jeste realna slika naše svakodnevnice. Svi smo mi nasilnici, svjesni ili pak nesvjesni, svi smo svjedoci nasilja, i svi smo opet, svjesne ili nesvjesne žrtve nasilja. Na kraju krajeva, teško je današnji režim života proživjeti bez nasilja. Živimo brzo, nemamo vremena da pazimo da osjećaje drugih ljudi. Ne volimo više onako iskreno i čisto kao što smo nekada voljeli. Izgubili smo osjećaj za drugo ljudsko biće. Nije li to žalosno?
Volim zamišljati vremena iz priča mojih djedova i baka. Zadovoljstvo mi je istraživati i čitati o njima. Ta divna vremena bila su ispunjena ljubavlju, srdačnošću, bezbrižnošću. Ljudi su istinski poštovali jedni druge i cijenili jedni druge. Mislim da se u tome krije tajna ljudske sreće. Ipak, koliko god da me usreći promišljanje o tim vremenima ljudske topline i bliskosti, toliko me i rastuži onaj povratak u tamnu realnost, gdje moram nastojati izbaciti emocionalno percipiranje svijeta, te naučiti mehanički prihvatati ili pak odbacivati ono što mi život donese. Tu se gubi čar istinskog življenja.
To nam je nasilje učinilo na globalnom nivou. Takvi smo ljudi postali, i takvi ćemo biti, sve dok sami sebe ne izjednačimo sa drugima, ne naučimo poštivati jedni druge, te živjeti u harmoniji i toleranciji. Tek kada na taj način iskorijenimo nasilje, moći ćemo živjeti bezbrižno. Ljubav nadjačava bilo kakav nasilan pristup, samo treba znati voljeti. Voljeti život, voljeti ljude.
Anđela Dimitrić, KŠC Srednja Medicinska Škola Sarajevo
Oznake: nasilje, ljubav
|
