Svi smo mi jednom bili djeca u pubertetu koja su žudjela za pažnjom, prihvaćenošću od strane vršnjaka i okoline. I naravno, prihvaćeni su bili oni koju su se uklapali u masu…ali, šta je bilo sa onima koji su se razlikovali? Sa onima koji se jednostavno nisu uklapali u „stado“ zbog svog izgleda, stila oblačenja, različitih stavova ili zbog svojih fizičkih nedostataka?
Ono „stado“ istih je u najkrhkijim godinama odrastanja, zbog straha od nepoznatog odlučila da diskriminiše i odbaci nekoga ko se na bilo koji način razlikuje. Iz tog straha nastaje vršnjačko nasilje. Većina ljudi, kada se spomene vršnjačko nasilje smatraju da je isto samo fizičko nasilje; zaboravljamo da je fizičko nasilje eskalacija situacije i da se iza njega krije dugotrajno verbalno nasilje, a riječi umiju nekada da bole više od udaraca.
Vršnjačko nasilje je problem sa kojim se svakodnevno susrećemo u društvu i aktuelna je tema o kojoj se treba što više pričati i raspravljati s ciljem smanjenja trenutne stope nasilja. Centar za kulturu dijaloga je jedan od sjajnih primjera u kojem se mladi ljudi zajedno bore protiv vršnjačkog nasilja kroz razne radionice,kampove i debate. Baš na ovaj način, mladi ljudi se pobliže upoznavaju sa pojmom vršnjačkog nasilja i uče kako da tolerišu i zavole razlike koje su sveprisutne u društvu. Jedino zajedničkom borbom i otvorenom komunikacijom možemo da smanjimo stopu vršnjačkog nasilja i širimo toleranciju, mir i blagostanje.
Helena Javor-Ibrahimbegović
Post je objavljen 24.12.2015. u 15:55 sati.