Poštovani,
Kao prvo želio bih navesti neke uvodne napomene:
- Učenik sam 4. razreda Međunarodne srednje škole u Sarajevu.
- Na društvenim mrežama se pojavilo dosta komentara i diskusija na ovu temu, ali to je tako nepregledno za čitati, neformalno, neprovjereno – ljudima je dosadno i onda ubijaju vrijeme tako što pišu što im padne na pamet, možda je nekome cilj i da prikupi što veći broj lajkova – ko će znati.
- Smatram da ni ja nisam dovoljno blizak ovome problemu, ali sličan je princip rada i u srednjoj školi pa se donekle može i moje mišljenje smatrati pokušajem da se raščiste neke stvari...
- I srednja i osnovna Međunarodna su u istoj zgradi, viđamo jedni druge, dakle u Sarajevu smo – pojavilo se dosta ljudi iz drugih gradova – Tuzla, Bihać, Zenica... koji iznose svoje mišljenje o školama i oni odstupaju od bitnog:
o u smislu distance (drugačije je opet u nekom drugom gradu, daju se kao primjeri neki profesori koji apsolutno nemaju veze sa ovim)
o postoji ženski i muški Koledž koji su internatskog tipa, ali Međunarodna škola nije to: i momci i djevojke idu zajedno u školu, dakle ne razdvajaju se i o tome ima dosta nebitnih primjera o životu u internatima (šta nekoga briga kakav je sistem rada u internatu, to je nebitno skroz, dječak nema veze sa internatom).
o pričaju o tako irelevantim stvarima za ovaj slučaj poput kvaliteta nastave (npr. negdje su se spominjali kvaliteti časova matematike što ja stvarno ne znam kakve veze ima sa ovim i kako to može dalje išta da doprinese rješenju).
Sada slijedi nešto što je moj subjektivan stav i par primjera sistema rada po pitanju discipline ponađanja, a ne učenja (tema je vršnjačko nasilje, a ne znanje):
- Jutarnja ceremonija – svi učenici se redaju po odjeljenjima i onda jedan po jedan red ulazi dok profesori kontrolišu da li su učenici propisno odjeveni i čisti – toliko je strogo da se učenici kojima npr. fali jedan dio uniforme su vraćeni i ne mogu prisustvovati nastavi.
- Nema fizičkog kontakta – dakle, nema približavanja momaka i djevojaka, svuda su kamere i ako se neko požali adminitraciji traži se snimak i na osnovu materijalnog dokaza se učeniku udjeljuje ukor.
- Postoje razne aktivnosti za profesorima – najpopularniji su kampovi druženja gdje učenici sa profesorima idu „na kahve“.
- Učenici koji ne dođu na 1. čas šalje se poruka roditeljima kako bi oni bili upoznati sa tim...
Zaključak (moje mišljenje): Moj stav prema ovome je da treba razmotriti isključivo pravila ponašanja ako će se škola razmatrati (a prema ovome što sam naveo dosta su stroga, propusti su mogući, ali vrlo malo vjerovatni), obrazovni dio, dakle sticanje zanja ne treba uopće komentarisati – uzrok je nasilje vršnjaka, nije se ubio jer nije znao riješiti zadatak iz matematike pa da sada ga je to pratilo mjesecima...
Četiri godine idem u ovu školu, i samo što ću reći je to ako škola i za šta mari to je onda za tu disciplinu – tako je barem na mene ostavilo utisak. Ono što je javnosti poznato su navodni propusti (kažem navodni jer ne znam da li jesu ili nisu) u ovim „pravilima ponašanja“, to zaista ne želim da komentarišem ko je u pravu, a ko nije – nisam stručnjak u oblasti prava i sve što bih kazao bio bi moj subjektivni stav.
K.S.
Post je objavljen 08.01.2016. u 16:15 sati.