OBJAVLJENO: 08.09.2014.
U nastavku donosimo tekst koji je došao na e-mail adresu CKD-a od učenika Seada.
U mojoj školi ne postoji debatni klub, ali sa profesoricom demokratije često pričamo o nasilju. Nedavno se u našoj školi dogodio slučaj vršnjačkog nasilja (prethodne školske godine), koji je na kraju uspješno riješen. Ne mogu vam reći u koju školu idem, jer ne želim da moja škola dospije u medije po negativnom događaju. Mišljenja sam da mediji vrlo često izokreću činjenice, obrnu teze, i odluče napraviti bombastičan naslov bez da istraže sve činjenice Malo sam surfao po internetu i koliko sam shvatio debata učenike uči da postoje dvije strane različite priče, da ne postoji apsolutna istina i da kroz uljudan razgovor mnogo lakše rješavamo probleme. U školi smo svi znali da između dva momka koji su đaci u mojoj školi postoje neriješeni poslovi. Ukoliko su se sreli na hodniku, ili na nekom izletu situacija je bila vrlo tenzična. Po školi su kružile različite priče o razlozima njihove svađe. Jedni su govorili da ne vole jedan drugoga jer su se posvađali oko djevojke. Drugi su govorili da su obojica kriminalci i da se bore oko teritorije. Treći su tvrdili da je u pitanju droga, da se obojica drogiraju i da je prodaju. Jedan dan su njih dvojica zakazala "tajni okršaj" kojem je trebala prisustvovati većina đaka. Navodno su se trebali potući i navodno je bio dogovor da onaj koji izgubi treba napustiti školu i preći u neku drugu. Jedan je bio prvi razred, a jedan je bio treći razred. Ovaj što je bio prvi razred je znao "izvući" deblji kraj iz nekih njihovih naguravanja na hodniku i čujem da mu nije bilo drago sresti starijeg đaka. Ono što je njih "čuvalo" od školskih intervencija za često nasilno ponašanje jednog prema drugome, jeste činjenica da su bili vrlodobri đaci, da su trenirali sportove i da nisu bježali sa časova. Ali jedan drugog nisu podnosili. „Tajni okršaj“ je bio zakazan poslije nastave na obližnjem igralištu izvan školskog dvorišta. Međutim, kada je sve trebalo da počne, na igralištu se pojavilo nekoliko profesora, pedagog i direktorica. Oni nisu galamili. Samo je direktorica zamolila njih dvojicu da dođu u njenu kancelariju. I oni su sa profesorima, pedagogom i direktoricom otišli. Dalje što ću vam ispričati je priča rekla-kazala, ali u nju najviše vjerujem jer nakon neuspjelog okršaja, njih dvojica se više nisu svađala. Navodno su ih u kancelariji direktorice čekali roditelji, ali ono što većina nas nije znala jeste da su njih dvojica polubraća. Imaju istu mamu, ali kako imaju različite očeve, niko od đaka nije ni mogao znati u kakvom su odnosu nekada problematične kolege. Uglavnom kolega koji je išao u treći razred nije se pomirio sa razvodom roditelja. Po završetku četvrtog razreda osnovne škole otišao je da živi sa ocem, jer je bio ljubomoran na svog mlađeg polubrata. Sa majkom nije bio često u kontaktu ali je njegov brat htio da upiše baš ovu našu školu. Kada je upisao, stariji drug je postao dodatno ljubomoran i već na sredini školske godine njih dvojica nisu podnosila jedan drugoga. Prema onome što sam čuo jeste da su u kancelariji kod direktorice dugo svi razgovarali. Navodno je bilo i galame, psovki, suza, lijepih riječi, ružnih riječi, ali kako nisam bio tamo ne mogu biti siguran. Nakon razgovora nije sve odmah bilo idealno, ali evo, na početku nove školske godine ja sam ih vidio da dolaze skupa u školu i da imaju čak i nekoliko zajedničkih prijatelja. Da je ova priča dospjela do medija samo neki od naslova koji mi padaju na pamet su: - „Tuču maloljetnika spriječili uposlenici škole!“ - „Organizirane tuče maloljetnika sve veći problem!“ - „Kriminalci koriste i dječija igrališta za tuče!“ - „Roditelji krivi za tuče između maloljetnika!“ A čisto sumnjam da bi izvijestili o sretnom završetku jedne komplicirane priče.
Sead Oznake: vršnjačko nasilje, tuča, rješenje
|
