Ja sam veliki pesimista kada su u pitanju ljudi. Osim roditelja, nikada se nisam mogla osloniti na nekoga. Čini mi se da sam uvijek bila sama i da sam uvijek mogla računati samo na sebe. Imam prijatelje ali ne mogu reći da ijedan od njih može biti moja osoba od povjerenja. Nerijetko se dešavalo da me ostave na cjedilu baš kada mi najviše trebaju. A znalo se desiti da u školi dobijemo neki grupni zadatak i onda ispadne da ja sve moram uraditi kako svi ne bismo dobili negativnu ocjenu. Znala sam raditi i cijeli vikend kako svi ne bismo dobili keca. Nije meni zbog njih. Meni je zbog mene bilo stalo do dobre ocjene. Mada, nedavno sam obećala sebi da ću kod sljedećeg grupnog zadatka ili promijeniti grupu ili neću uraditi ništa osim svoga dijela. Zašto?
Nedavno, pred kraj školske godine u mojoj školi se dogodio incident. Ništa ozbiljno ali je ipak umalo bila započeta tuča. Ova grupa "prijatelja" sa kojima radim zajedničke radove se posvađala sa drugom grupom iz škole. Druga grupa je jednog od "prijatelja" opkolila i htjeli su ga tući!!! Njegovi tzv prijatelji nisu ništa uradili da bi mu pomogli. Samo su gledali. Srećom jedan od profesora je bio tu i prekinuo je incident bez da je došlo do tuče. I to nije sve, prijatelji i onaj koji je umalo prebijen su otišli na kafu kao da se najgora moguća izdaja nije dogodila. Ja sam tada shvatila da mi to nisu prijatelji i da bi dozvolili i mene da neko prebije.
Moja politika od sada je "Svak' za se travu pase".
Nina
Post je objavljen 27.07.2015. u 10:00 sati.