OBJAVLJENO: 22.09.2014.
Učenici iz cijele BiH dostavljaju svoje tekstove o vršnjačkom nasilju. U nastavku donosimo još jedan tekst.
Neću vam se predstavljati. Barem ne imenom i prezimenom. To uostalom i nije važno. Možete me zvati kako god poželite. Ja sebe najradije ne bih nikako zvala. Stidim se sebe i svojih postupaka. Odrastala sam relativno imućnoj porodici i čini mi se da sam imala skoro pa sve što sam poželjela. Sjećam se da sam u osnovnoj školi i dijelu srednje uvijek oblačila samo markiranu odjeću i imala uvijek najaktuelnije mobitele, laptope, tablete, šta god bi mi palo na pamet. Moji roditelji su puno radili i dali su mi mnogo slobode. Ja sam bila odličan učenik, imala primjerno vladanja, dobra sam bila u sportu i sada to znam, bila sam nasilnik. Sa ove distance mi se čini čudnim da nisam to prije primijetila. Ili možda ne želim sebi priznati da sam oduvijek znala da sam nasilnik. Sve je počelo u osnovnoj školi, kada je u naš razred došla jedna neugledna djevojčica. Zvat ću je Sara. Sara je bila siromašna, i ja sam mislila da ako je siromašna da je morala biti i prljava i loša osoba. U razredu je nismo dobro prihvatili. Ja sam bila predsjednik većinu školovanja u osnovnoj školi i znala sam nagovoriti druge da me poslušaju. I slušali su me svi da Saru izbjegavaju. Mislila sam da sam tako više „cool“. Sara se jednom požalila razrednoj da je izbjegavamo. Razredna nas je pitala za to. Mi smo svi odlučno negirali. Ja posebno. Čak sam nakon toga zagrlila Saru pred razrednom i tražila javni oprost „ako sam nešto zgriješila…“. Sara mi je oprostila, a ja sam joj sutradan zaprijetila da ću joj još više zagorčati život ako se još jednom usudi razgovarati sa nekim. Obećala je da neće. I nije. Ja sam se osjećala kao da mogu sve. Kao da sam na vrhu svijeta. Do kraja osnovne škole Sara je izbjegavala sviju u razredu, a nastavnici su zaključili da je osobenjak, povučena, stidna i da je ustvari ona kriva što je niko ne voli. Odmah po završetku osnovne škole Saru sam vidjela samo jednom. Vidjela sam je kako hrani neke ulične pse i igra se sa njima. Pomislila sam da je luda. Pa zar ne bi trebala izlaziti sa prijateljima umjesto što hrani pse? Sredinom jula, kada sam se sa roditeljima vraćala sa mora, imali smo strašnu saobraćajnu nesreću. Ne znam kako se desila jer sam spavala, ali sam kasnije čula da je naš auto zakačila prikolica nekog šlepera. Moji roditelji su bili lakše ozlijeđeni, ali sam ja bila teško ozlijeđena. Čak su mi u prvim danima rekli da možda neću moći hodati. Ispostavit će se da ću moći hodati, ali teško, i da ću u novu školu, u prvi razred srednje škole morati ići u invalidskim kolicima. Tada mi se srušio cijeli svijet. Plakala sam danima i prijetila da ću da se ubijem. Kada je došao prvi dan škole mama me gurala u kolicima. Ja sam htjela da propadnem u zemlju od srama jer su me svi gledali ispod oka i misleći da ih ne vidim pokazivali na mene prstom. Kada sam sa mamom ušla u razred, razredna nam je zaželjela dobrodošlicu i rekla mami da je najbolje da budem u prvoj klupi do zida radi lakšeg prilaza. Meni je bilo svejedno. Ionako nisam htjela biti tu. Kao da život može biti gori. Ispostavit će se da može, ili sam to tada pomislila jer je u klupi u kojoj sam ja trebala sjediti već sjedila Sara. Ona me pogledala i nasmiješila se. Bila sam bijesna! Mislila sam da mi se smije jer sam u kolicima, a već sam znala da će ona sada moje školovanje učiniti paklenim. Naravno, nije dolazilo u obzir da zatražim da je premjeste i pokažem svoju slabost. Ali, dani koji su uslijedili pokazali su ne samo da Sara nema namjeru učiniti moje školovanje paklenim, nego da ga nastoji olakšati što je više moguće. U početku nisam vjerovala da su njene namjere iskrene i očekivala sam da se desi neki preokret u kojem će se Sara osvetiti za sve što sam joj radila u osnovnoj školi. Ali to se nije desilo. Sara je pomagala sa zadaćom, seminarskim radovima, izlaskom izvan škole tokom odmora. Ja sam postajala jača i bila sve sigurnija dok sam hodala. Ali i dalje nisam bila sigurna da su Sarine namjere čiste. Jedan dan sam je upitala zbog čega je dobra prema meni i kako to da mi se ne sveti na svakom koraku. Rekla mi je jednostavno da nikada nije dopuštala da je definišu postupci drugih prema njoj nego da je uvijek nastojala prema svima biti dobra. Zato što dobrota donosi smiraj, a zlo uznemirava i onoga ko ga čini i kome se čini. Ja nisam mogla da vjerujem da to govori Sara. I onda je prešla na sasvim drugu temu rekavši mi da bih trebala sebi nabaviti psa koji će me potaći da šetam što više, kako bih što prije bila samostalna. Rekla sam da nisam baš planirala kupovinu psa i ne znam gdje da ga kupim. Ona mi je rekla da najbolje stvari ne možemo kupiti novcem i vragolasto preložila da usvojim kuče koje je nedavno ostalo bez majke. Moji roditelji nisu imali ništa protiv, ali su se čudili da sam pristala na uličnog psa umjesto na nekog „markiranog“. Nakon što je Bobi (nazvan po mojoj i Sarinoj ljubavi za bombone) postao članom moje porodice sa Sarom sam se počela još više družiti obećavši sebi da više nikada nikome neću učiniti ništa loše. Ja ove godine završavam srednjoškolsko školovanje. Sara i ja nećemo upisati isti fakultet (pogađate, Sara namjerava upisati Veterinarski fakultet), ali ćemo ostati najbolje prijateljice. To smo jedna drugoj obećale, osim toga nije loše ni da Bobi ima ličnog doktora. Ja sam sebi obećala još i da ću učiniti sve što mogu da se Sari iskupim za sve nevolje kroz koje je zbog mene prošla. Ne isplati se biti loš. Ne isplati se ništa osim biti dobar! (Makar to značilo i ne biti „cool“.) Anonimna Oznake: učenici, kolač, nasilje
|
