Nenasilje

  siječanj, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (9)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (7)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (8)
Lipanj 2015 (10)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (15)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (26)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dobrodošli na blog koji je kreiran sa ciljem poticanja i omasovljavanja aktivizma u lokalnim zajednicama kroz kampanje putem društvenih mreža i socijalnih medija. Dana 29.01.2015. blog je prebačen na uslugu blog.hr zbog bolje dostupnosti i održivosti objavljenih materijala.

Posjetitelji
Flag Counter



IN Fondacija


Kinderpostzegels


4 Types of Bullying We Are Shockingly OK With -- powered by Cracked.com

29.01.2015., četvrtak

UMORI SE ČOVJEK

OBJAVLJENO: 09.12.2014.

Ja često gledam vijesti i čitam novine. Posebno me interesuju naslovi o nasilju među mladima. I ne mogu a da ne pomislim da su oni koji su okarakterisani kao nasilnici možda ipak žrtve. Ja sam bila na obje strane. Bila sam i žrtva i nasilnik. Kažu ljudi da je sve što radimo u životu naš izbor. Ja se ne slažem. Ja nisam birala niti da budem žrtva, niti da budem nasilnik. Žrtva sam postala kada je jedna osoba odlučila da ja ne zaslužujem mirno dolaziti u školu i pohađati nastavu. Nasilnik sam postala kada sam odlučila zaustaviti svakodnevna zadirkivanja i maltretiranja. Moram vam odmah reći da nisam baš lijepa i nemam idealne proporcije. U društvu koje osuđuje one koji ne zadovoljavaju nametnute ideale ljepote, biti izvan zadatih mjera i oblika je ravno samoubistvu, a vjerujte da sam čak i o tome razmišljala. Srećom, nikada to nisam ni pokušala, niti namjeravam. Sada sam na fakultetu i puno sam sretnija nego što sam bila u srednjoj školi. Žrtva sam postala sasvim slučajno. U razred je došla nova učenica, koja je zaista bila prelijepa, fizički, ali koja nije poznavala nikoga u školi. Skoro pa ni u gradu jer je doselila iz drugog grada. Već na prvom odmoru mladići iz razreda su jedva dočekali da sa njom razgovaraju. Međutim, djevojke nisu htjele da se druže sa njom. Valjda su bile ljubomorne. Ja sam joj prišla i ponudila pomoć da se uklopi. I dan danas mi u ušima odzvanjaju njene riječi „Ti da mi pomogneš? Heeej, ljudi, ova debela bi pomagala! Ako ti je do pomaganja idi se sakrij negdje da niko ne mora gledati tvoju ružnu facu.“ Bila sam šokirana. Ali ono što me više šokiralo jeste reakcija ostatka razreda. Svi su se smijali. Ali ja nisam od onih što plaču. Otišla sam na svoje mjesto, zaključila da joj se više nikada neću obratiti, i nastavila živjeti svoj život. Barem sam ja tako mislila. Međutim naredni dani su mi bili pakleni. Ona je svaki dan nalazila način da mi zagorča život, i što je mene više ponižavala, to su je ljudi više voljeli. Ja sam trpila i šutila. Onda sam jedan dan odlučila da se požalim razredniku koji mi je rekao da su to sve dječije šale i da moram naučiti prihvatiti šalu na svoj račun. Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Svaki dan me ta učenica nazivala najgorim imenima, a ja sam to trebala shvatiti kao šalu. Požalila sam se i pedagogu, ali je i on rekao da su to sve dječije šale i da ću se i ja koliko sutra, prekosutra smijati šalama. I onda sam se umorila. Umorila sam se od čekanja da izazivanja prestanu. Umorila sam se od nadanja da ću jedan dan doći u školu i biti spokojna. Počela sam željeti da se ona razboli i ne dođe u školu. Počela sam željeti da se ja razbolim i da ne moram ići u školu. Postalo je naporno svaki dan iščekivati šta će se desiti. I onda sam jedan dan odlučila da mora prestati… Ona mi je prišla na velikom odmoru dok sam jela sendvič, i rekla mi da nije znala da debele krave smiju jesti. Ja sam je odgurnula od sebe prvo malo, a onda jako. Ona je pala, a ja sam je počela šutati nogama. Naprosto mi je pukao film. Udarala sam je najjače što mogu, raskrvarila sam joj lice, i čak sam je i nogama šutnula nekoliko puta u leđa. Onda se neko umiješao i razdvojio me od nje. Ona je postala žrtva, ali se ja nisam osjećala bolje. Osjećala sam se jadno. A još jadnije sam se osjećala kada je cijeli razred stao na njenu stranu. Razrednik je policiji rekao da nisam znala prihvatiti šalu. Pedagog isto tako. A možda se pitate šta je sa mojim roditeljima. Oni su bili na mojoj strani, ali njima nisam nikada rekla o „šalama“ pa im nije jasno zašto sam samo tako pukla. Na kraju sam prebačena u drugo odjeljenje. Niko me više nije izazivao. Nisam imala prijatelja i samo sam jedva čekala da završim srednju školu. Završila sam i upisala fakultet. Prvi dan fakulteta sam se bojala otići na predavanja. Bojala sam se da ću sresti nju ili nekog iz bivšeg razreda. Nisam nikoga srela. I niko me nije izazivao. Niko me nije pogrdnim imenom nazvao. Osjetila sam da napokon mogu slobodno da dišem. A ubrzo sam upoznala i nove prijatelje. Ne znam šta se desilo sa „njom“, i iskrena da budem, ne interesuje me. Jedino žalim što nisam bila dovoljno snažna i izborim se sa njenim zlostavljanjem bez fizičkog obračuna.

Oznake: vršnjačko nasilje


- 15:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.