U narednom periodu odlučila sam da s vama podijelim nekoliko priča o ljudima koje sam imala priliku upoznati prethodne godine. Zapravo te priče su jedan vidi ispunjenja moga dugovanja prema ljudima koji su me naučili da ne treba suditi ni o kome, dok tog nekog sasvim dobro ne upoznamo. Ovom prilikom, šaljem jedno veliko hvala, tim istim ljudima koji su me naučili šta su predrasude i koji su mi na praktičnom primjeru pokazali koliko one često mogu biti neosnovane.
"Koraci Nade", kuća mira i jednim velikim dijelom kuća spasa, za djecu sa smetnjama u razvoju, izgrađena je 1994 godine u tuzlanskom naselju "Ši selo " . Vrhunski uređene radionice i sale za vježbe olakšavaju rad kako zaposlenicima koji rade sa djecom tako isto i samoj djeci. S ciljem boljeg angažiranja učenika u društvu i podsticaja na što veće društveno zalaganje i korisno društveni rad, mnogi učenici moje škole u toku školske godine provode određeni broj sati, u nekoj ustanovi kao volonteri. Zahvaljujući tome, neki odlaze u obdaništa, neki obilaze starije osobe provodeći određeni dio dana s njima, a neki odlaze upravo u "Korake Nade". Što se tiče mene, ja sam svrstana u ovu treću kategoriju. Ako ću baš da budem iskrena, moram priznati da u početku nisam bila nimalo oduševljena zadatkom koji je bio postavljen pred mene. Jednostavno rečeno, plašila sam se. Kada bi samo i pomislila na pojam "djeca sa smetnja u razvoju" u mojoj glavi bi se formirala i ne baš tako lijepa slika. Imala sam sasvim drugačiju predodžbu o tim ljudima, od one koju sam zapravo trebala imati. Smatrala sam da će mi biti izuzetno teško raditi s njima bilo šta. U nekoliko navrata razmišljala sam da odustanem i da pronađem neko drugo mjesto u kojem bi volontirala. Razloga za to je bilo itekako mnogo. To su naravno prije svega predrasude. Moja vizija o njima je bila takva da sam smatrala da, primjera radi, oni samostalno ništa ne mogu uraditi. Smatrala sam da uvijek mora biti neko tu treći ko će im u svemu pomogati. I da povrh svega toga, smatrala sam da će naša komunikacija biti na jednom jako lošem nivou, jer se upravo zbog tih "smetnji" nećemo moći razumjeti. I danas kada ovo pišem, mogu reći da se blago rečeno kajem, zbog takvog razmišljanja. Već nakon prvog volonterskog dana velikim dijelom promjenilo se moje mišljenje o djeci sa smetnjama u razvoju. Jednom riječju, predivni ljudi. Osobe koje se bez obzira na poteškoće koje imaju nikad ne predaju i koje su u suštini nevjerovatno samostalne. Čak i nakon nekoliko sedmica nisam mogla u potpunosti da "povjerujem" u način na koji se oni odnose jedni prema drugima, koji u tolikoj mjeri obiluje poštovanjem i uvažavanjem. Blago rečeno bilo sam iznenađena. Ubrzo su nestale sve predrasude koje sam imala i isto tako ubrzo se rodilo prijateljstvo među nama. Prijateljstvo na koje sam danas izuzetno ponosna. Priče koje vam donosim u nastavku, su upravo priče iz ovog Centra. Priče o ljudima" koje život nije nimalo mazio", a koji unatoč tome ostaju ljudi. Ljudi koji cijene, poštuju i uvažavaju drugog i drugačijeg, bez obzira ko on bio, kako izgledao ili kojoj skupini pripadao.
ZejnaOznake: predrasude, nasilje, volonter
|
