< | srpanj, 2016 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Dobrodošli na blog koji je kreiran sa ciljem poticanja i omasovljavanja aktivizma u lokalnim zajednicama kroz kampanje putem društvenih mreža i socijalnih medija. Dana 29.01.2015. blog je prebačen na uslugu blog.hr zbog bolje dostupnosti i održivosti objavljenih materijala.
Mislim da ste moj tekst objavili posljednji u staroj godini. Htjela sam pisati o tome koliko me potresao slučaj dječaka Mahira koji se ubio jer nije mogao podnijeti vršnjačko nasilje. Ali sam mislila da možda ne treba da pišem jer nemam pravo da pišem pošto ne mogu znati šta se sa njim dešavalo. Malo po malo izlaze detalji asilja na vidjelo. Bilo da su tačni, polovično tačni ili netačni, tužno je i pomisliti koliko su ljudska bića okrutna i koliko uživaju u tuđoj patnji. Biti žrtvom nasilja nije nikada ok. Bilo da se radi o nasilju u školi ili nasilju u porodici. I škola i porodica bi nam svima trebale biti sigurne luke. Čitala sam neke komentare o tome da li su roditelji znali ili nisu znali. Mislim da je teško znati osim ako dijete nešto ne kaže. Ok, imaju znakovi i sve ja to razumijem ali su roditelji često nemoćni. Znam i sama koliko sam puta odgovorila da sam ok i kada nisam bila. Ne mogu porediti samoubistvo ni sa čim. Meni je žao da je do ovoga došlo. Žao mi je roditelja i sviju kojima je dječak bio svijet. Svijet kojeg sada nema. Neko mora odgovarati! Nataša Oznake: tuga, nasilje, samoubistvo, dje;ak |