Nenasilje

< siječanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (9)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (7)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (8)
Lipanj 2015 (10)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (15)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (26)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dobrodošli na blog koji je kreiran sa ciljem poticanja i omasovljavanja aktivizma u lokalnim zajednicama kroz kampanje putem društvenih mreža i socijalnih medija. Dana 29.01.2015. blog je prebačen na uslugu blog.hr zbog bolje dostupnosti i održivosti objavljenih materijala.

Posjetitelji
Flag Counter



IN Fondacija


Kinderpostzegels


4 Types of Bullying We Are Shockingly OK With -- powered by Cracked.com

25.01.2016., ponedjeljak

Nasilje - kako ga zaustaviti?

Meni je ovaj vaš blog postao mjesto na kojem mogu slobodno da kažem ono o čemu razmišljam.
Mnogo sam razmišljala o onom dječaku koji se ubio. Ne mogu ni da zamislim koji očaj ga je natjerao da oduzme vlastiti život. Mislim da svi mi prelako donosimo različite sudove o tome šta je bilo, a šta nije. Da li je trebao ili nije trebao oduzeti sebi život. Naravno, mislim da ne treba oduzeti sebi život, ali očaj nam ponekad pomuti um. Imamo neki problem, pomislimo da je nerješiv, mislimo da nas niko ne bi razumio i dobijemo ubitačnu kombinaciju. Kao rezultat dobijemo izgubljen život. a znamo da nam se to nije smjelo dogoditi. Nismo smjeli uvjeriti dječaka da je lakše da se ubije nego da se povjeri nekome i pokuša riješiti problem. Ja bih voljela da sam nešto mogla učiniti. Ali ne znam šta. Nisam ga poznavala, nisam nikada čak ni prošla pored škole koju je pohađao. A opet osjećam kao da je bilo nešto što je trebalo uraditi i pomoći mu. Žao mi je da nisam, i nadam se da će ovo biti posljednji ovakav slučaj. I nadam se da ćemo napokon uspjeti riješiti problem vršnjačkog nasilja!

Milka

Oznake: nasilje, samoubistvo, Pomoć


- 09:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.01.2016., srijeda

Žrtva nasilja

Čitam vaš blog redovno, veoma sam zainteresovan za temu jer sam i sam bio žrtva vršnjačkog nasilja. Ražalosti me kad vidim koliko mladih ljudi se susreće sa ovim problemom. Ali ja sam odlučio da napišem jedan pozitivan osvrt. Još od nižih razreda maltretirali su me takozvani mačo muškarci u našem razredu, samo zato što nisam znao igrati fudbal i učestvovati u njihovim šalama koje su najčešće bile okrutne prema slabijima od njih. To me automatski svrstalo na stranu žrtava. Često su me provocirali, gurali na hodniku, bacali mi sokove i užinu u kantu za smeće. Nikada me nisu tukli, ali sam se uvijek osjećao nesigurno u njihovoj blizini jer sam znao da mi prijeti neka opasnost. U osmom razredu došao je novi učenik. Niko ga nije poznavao i svi su ga se plašili jer je bio visok, sportista i nije ni sa kim mnogo razgovarao. Ja sam ga uljudno pozdravljao i sklanjao mu se s puta, očekujući da će se uskoro priključiti ekipi koja me stalno maltretirala. Međutim, nekoliko dana kasnije, na velikom odmoru jedan od tih momaka mi je ponovo srušio keks koji sam držao u ruci, gurnuvši me u rame. Novi učenik je to gledao sa podsmjehom, a ja sam bio posramljen. Pokupio sam keks sa poda i bacio ga u korpu za smeće, dok se grupa učenika smijala. Na to je novi učenik rekao momku koji me srušio: čini mi se da si malo nespretan pa si oborio drugu užinu. On se na to samo nasmijao i rekao da ja ne pazim kuda hodam. Na to sve je novi učenik odgovorio da se nesreće dešavaju, ali da će mi on svakako kupiti novu užinu. I samo je gledao u tog učenika, prijeteći. Dobio sam za nekoliko minuta novi keks, i prijetnju ispod glasa kako će me pretući poslije škole. Na to je novi učenik opet rekao: Baš lijepo što si odlučio da se i izvineš drugu, i opet ga isto pogledao. On je na to samo otišao. Taj dan vratio sam se sa novim učenikom kući, saznao sam da živi u blizini. Pričali smo putem i saznao sam da imamo mnogo zajedničkih interesa, i od tada smo dobri prijatelji. On mi je rekao da će biti tu za mene kad god me bude trebalo braniti, ali da se ne trebam bojati nasilnika i da ne smijem kriti da me neko maltretira. Pričao mi je kako su i njega kada je bio mlađi maltretirali, zbog čega je postao agresivan i povučen u sebe. On se okrenuo sportu da bi se riješio negativne energije. Ja sam pravi antitalent za sport, ali sam se skupio hrabrost da priznam kako moja stidljivost i povučenost dolazi upravo od straha da me ljudi neće prihvatiti i da će me maltretirati. Sada imam najboljeg druga sa kojim mogu o svemu razgovarati, a sve sam rekao i roditeljima koji su razgovarali sa direktorom škole. Direktor je obećao da će riješiti problem verbalnog nasilja u školi. Ne znam šta je uradio, ali od tad me cijela ta grupa izbjegava i ničim ne uznemirava.


Srdacan pozdrav redakciji.

Neno

Oznake: blog, nasilje, tuča, nesigurnost


- 12:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Budimo jedni drugima podrška

Vršnjačko nasilje je tema sa kojom se svaki dan susrećemo. Svi smo nekad bili žrtve ali smo nekada i sami vrijeđali druge zato što nam se nisu sviđali. Često ne znamo prepoznati nasilje, bez obzira da li smo mi žrtve ili smo mi ti koji vrijeđaju. Ne mislimo da su komentari naših drugova grubi nego sve to pripisujemo dječijim šalama. Isto tako kada mi kažemo drugima nešto ružno ne očekujemo da će se naljutiti jer ne vidimo da smo ih uvrijedili. Predlažem da napravimo grupu na Fejsu gdje ćemo razmjenjivati situacije u kojima ćemo jedni drugima reći šta nas je povrijedilo, kad smo osjetili da nas neko maltretira kako bi i drugi razumjeli u kojim sve situacijama vrijeđaju druge. Mislim da smo tako jedni drugima najbolja podrška!

Alma

Oznake: Podrška, nasilje, vrijeđanje, žrtve


- 11:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.01.2016., petak

Iskustvo i debata

Nadam se da ćete bitu prilici da mi omogućite učešće a smatram da ću imati šta da kažem jer sam se u zadnje dvije godine obraćao zbog vršnjačkog nasilja i osnovnoj školi u koju ide naša kćerka, Ministarstvu i Kantonalnom tužilaštvu ali niko od njih nije pokazao interes smatrajući da njena tri tjelesna povređivanja i ne predstavljaju vršnjačko nasilje . Naime, naša kćerka je dvaput tjelesno povrijeđena od 13.12.2013. i 14.05.2014. godine udarcima loptom u glavu od istoga učenika bez prisustva predmetnog nastavnika koji se nalazio kod direktora, a njeno treće namjerno povređivanje počinila je "drugarica" iz razreda dana 03.06.2014. godine skakanjem na nju u hodniku škole dok je povrijeđena nosila tzv.Šancovu kragnu (gipsani okovratnik) . Nažalost, iako su o svim ovim događajima i škola i Ministarstvo , pa i Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu blagovremeno obaviješteni , niko od njih nije pokazao interes da se te situacije rasvijetle: tužilaštvo je čak odlučilo da ne otvara istragu iako je imalo više nego dovoljno dokaza za osnovanu sumnju.
Pozdrav,
B.D.

Oznake: vršnjačko nasilje, kolač, direktor, ministarstvo, Obrazovanje


- 16:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Obraćanje

Poštovani,
Kao prvo želio bih navesti neke uvodne napomene:
- Učenik sam 4. razreda Međunarodne srednje škole u Sarajevu.

- Na društvenim mrežama se pojavilo dosta komentara i diskusija na ovu temu, ali to je tako nepregledno za čitati, neformalno, neprovjereno – ljudima je dosadno i onda ubijaju vrijeme tako što pišu što im padne na pamet, možda je nekome cilj i da prikupi što veći broj lajkova – ko će znati.

- Smatram da ni ja nisam dovoljno blizak ovome problemu, ali sličan je princip rada i u srednjoj školi pa se donekle može i moje mišljenje smatrati pokušajem da se raščiste neke stvari...

- I srednja i osnovna Međunarodna su u istoj zgradi, viđamo jedni druge, dakle u Sarajevu smo – pojavilo se dosta ljudi iz drugih gradova – Tuzla, Bihać, Zenica... koji iznose svoje mišljenje o školama i oni odstupaju od bitnog:

o u smislu distance (drugačije je opet u nekom drugom gradu, daju se kao primjeri neki profesori koji apsolutno nemaju veze sa ovim)
o postoji ženski i muški Koledž koji su internatskog tipa, ali Međunarodna škola nije to: i momci i djevojke idu zajedno u školu, dakle ne razdvajaju se i o tome ima dosta nebitnih primjera o životu u internatima (šta nekoga briga kakav je sistem rada u internatu, to je nebitno skroz, dječak nema veze sa internatom).
o pričaju o tako irelevantim stvarima za ovaj slučaj poput kvaliteta nastave (npr. negdje su se spominjali kvaliteti časova matematike što ja stvarno ne znam kakve veze ima sa ovim i kako to može dalje išta da doprinese rješenju).
Sada slijedi nešto što je moj subjektivan stav i par primjera sistema rada po pitanju discipline ponađanja, a ne učenja (tema je vršnjačko nasilje, a ne znanje):
- Jutarnja ceremonija – svi učenici se redaju po odjeljenjima i onda jedan po jedan red ulazi dok profesori kontrolišu da li su učenici propisno odjeveni i čisti – toliko je strogo da se učenici kojima npr. fali jedan dio uniforme su vraćeni i ne mogu prisustvovati nastavi.
- Nema fizičkog kontakta – dakle, nema približavanja momaka i djevojaka, svuda su kamere i ako se neko požali adminitraciji traži se snimak i na osnovu materijalnog dokaza se učeniku udjeljuje ukor.
- Postoje razne aktivnosti za profesorima – najpopularniji su kampovi druženja gdje učenici sa profesorima idu „na kahve“.
- Učenici koji ne dođu na 1. čas šalje se poruka roditeljima kako bi oni bili upoznati sa tim...

Zaključak (moje mišljenje): Moj stav prema ovome je da treba razmotriti isključivo pravila ponašanja ako će se škola razmatrati (a prema ovome što sam naveo dosta su stroga, propusti su mogući, ali vrlo malo vjerovatni), obrazovni dio, dakle sticanje zanja ne treba uopće komentarisati – uzrok je nasilje vršnjaka, nije se ubio jer nije znao riješiti zadatak iz matematike pa da sada ga je to pratilo mjesecima...
Četiri godine idem u ovu školu, i samo što ću reći je to ako škola i za šta mari to je onda za tu disciplinu – tako je barem na mene ostavilo utisak. Ono što je javnosti poznato su navodni propusti (kažem navodni jer ne znam da li jesu ili nisu) u ovim „pravilima ponašanja“, to zaista ne želim da komentarišem ko je u pravu, a ko nije – nisam stručnjak u oblasti prava i sve što bih kazao bio bi moj subjektivni stav.

K.S.

Oznake: kolač, međunarodna škola, međunarodna škola ilidža, ponašanje, vršnjačko nasilje


- 16:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Moj sin je bio žrtva vršnjačkog nasilja

Poštovana,
jutros sam na TV N1 gledala i slušala Vaše komentare o vršnjačkom nasilju,pa želim da iznesem i svoj slučaj.
Ja nikad nisam ćutala ,ni kad se sve to dešavalo,ukazivala sam svima onima za koje sam smatrala da trebaju biti upoznati....od učiteljice,kasnije nastavnika,pedagoga,direktora,pa onda Pedagoškog zavoda i Ministarstva Obrazovanja.
Varaju se svi koji misle da se tu nešto može uraditi,svi su oni uvezani i svi štite jedni druge,tako da ostaje samo ta opcija,krivi roditelji.
Moj sin je sistematski,samo zbog svog imena bio maltretiran od strane vršnjaka,pa onda i učiteljice i ostalog osoblja.Nije ćutao ni on a ni ja.
Ja sam vjerovala,da ako se obratim bilo kome od ovih što sam nabrojala,da ću to zaustaviti i skretanjem pažnje da se više nikad nikom neće desiti.Ali to je varka.
Nevjerovatna je snaga tog osoblja,čak bih se usudila reći polupismenog obrazovanja,da stvari izokrenu naopačke ,da vas optuže da ne radite dobro ili jednostavno da sve okrenu u svoju korist,svojom prostotom i primitivizmom.
Moj sin je sad na fakultetu ali period iz osnovne škole je potpuno izbrisao mentalnom gumicom.
A škola je u centru grada,državna..kadar...užas.
i sad ovaj tragičan događaj me podsjetio na sve to,stare rane kad se zagrebu ponovo bole ,a ja i sa ove vremenske distance vidim da sam bila u pravu što sam reagovala ,ali je problem...što se nemate kome obratiti...ne postoje...oni su svi tu na papiru i pedagoški zavod i inspekcija,ali ništa...sve 0 bodova.
Svi uvezani i korumpirani.
Ja imam sve to napismeno i moje obraćanje i njima i njihove odgovore,čak i takav odgovor od tih i takvih prosvetnih radnika da djete treba oduzeti od mene jer nisam pogopdna za njegovo vaspitanje.
Moj sin je bio Učenik generacije,zatim završio Drugu gimnaziju i sad na master studiju na Elektrotehničkom fakultetu.
Razvela sam se kad mu je bilo 4,5 godine.Maksimalno sam se bavila i bila posvećena njemu i njegovom odgoju i obrazovanju.
Birala osnovnu školu zbog njegovog imena,da ima manje problema.Rekoše mi za tu na Skenderiji.
Na testiranju pokaže maksimalno znanje i sposobnost.
E tu je bio problem.Zatim ,nesreća ime i prezime i to što je u rezred išao sin poznatog pjevača,pa je sa svojim bahatim ponašanjem i nevaspitanjem,i uz pomoć maminih pečenih pilića,kiflica ,raznih drugih poklona i davanja pa sve do ljetovanja morao biti u svemu prvi.U svemu prvi sa svojim minimumom znanja.
Reći ću da je na općinskom takmičenju Civitas na temu Maloljetnička delikvencija ta škola ,te godine osvojila prvo mjesto,što bi se reklo imali su na čemu i na kome da vježbaju.
Sva poniženja ,omalovažavanja,fizičko zlostavljanje,odbacivanje i izolovanje,o čemu bih mogla roman napisati kulminirali su kad je trebao biti Učenik generacije,a direktorica to obećala drugom dječaku ,čiji otac im pravi prozore ,vrata, ormare i ko zna šta još sve a od svih učešća na takmičanjima po kojima je išao moj sin ,ovaj njegov konkurent je najviše imao učešća na Vivićiti...to ja imam napismeno i sa uličnim trkama je htio pobjediti i poništiti sva takmičenja iz fizike,matematike,informatike,engleskog,opštetehničkog..
Direktorica predlaže toj djeci da pišu peticiju protiv mog sina ,da on ne bude Učenik generacije i na času oni to ne kriju ,potpisuju i on im kaže...pa dajte da vam se i ja potpišem.
Sve je to on meni ispričao ,u šaljivom tonu,jer negdje još dok smo imali posla sa polupismenom učiteljicom,pa nije htio da ide u školu ja kažem...ti zamisli da ne ideš u školu,nego da svaki dan ideš u cirkus...jer to šta se tamo radi to je pravi cirkus...i sjetili smo se prije neki dan toga i smijali se...da to je bilo ravno cirkusu.Znate,kad od 5 roditelja koji čekaju na informacije,4 će se žaliti na tog pjevačevog sina,ali oni se žale tu ispred...niko ne smije unutra ništa da kaže...išamara,povrijedi djete tuđe ,niko ne smije da zucne...i o kakvom kadru mi pričamo.
Ili negdje u 6 razredu donese on kući časopis koji izdaju Jehovini svjedoci,jer su oni u toj školi spavali kad su imali kongrese,kako bi direktorica prikupila što više para da može da podmićuje i podmazujhe ove u zavodu i ministarstvu,donese to kući ,dala mu nastavnica biologije da pravi plakat o ponašanju životinja...to šta sam tad preživjela samo ja znam.Zamislite u eri svih dostupnih tehnologija,enciklopedija ,da on piše plakat iz Kula stražara...i tad odem u Pedagoški zavod,savjetnica koja je pratila rad te škole je bila bula,pokrivena ,kad sam stavila Kulu stražaru na njen sto,mislim da nije bilo zida,kako je ustuknula zajedno sa stolicom prevrnula bi se....i tad napišem pismo,kopiram Kulu stražaru...kažem da nije slučajno što je dato djetetu razvedenih roditelja...da bi na roditeljskom...ja na jednu stranu ,svi protiv mene,što sam prijavljivala zavodu,kaže jedna mama,moja da je to donijela kući niko ne bi znao....
Teško mi je,moram prekinuti...sve mi se vratilo...toliko je toga ružnog....ali je mnogo jača snaga tih roditelja koji su plaćali i poklonima obasipali sve njih da je to strašno i nažalost oni kreiraju sa nastavnicima modele ponašanja....muka mi
S poštovanjem,
E.S.

Oznake: vršnjačko nasilje, sin, maltretiranje, peticija, učenik generacije


- 16:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.01.2016., ponedjeljak

Tuga

Mislim da ste moj tekst objavili posljednji u staroj godini. Htjela sam pisati o tome koliko me potresao slučaj dječaka Mahira koji se ubio jer nije mogao podnijeti vršnjačko nasilje. Ali sam mislila da možda ne treba da pišem jer nemam pravo da pišem pošto ne mogu znati šta se sa njim dešavalo. Malo po malo izlaze detalji asilja na vidjelo. Bilo da su tačni, polovično tačni ili netačni, tužno je i pomisliti koliko su ljudska bića okrutna i koliko uživaju u tuđoj patnji. Biti žrtvom nasilja nije nikada ok. Bilo da se radi o nasilju u školi ili nasilju u porodici. I škola i porodica bi nam svima trebale biti sigurne luke. Čitala sam neke komentare o tome da li su roditelji znali ili nisu znali. Mislim da je teško znati osim ako dijete nešto ne kaže. Ok, imaju znakovi i sve ja to razumijem ali su roditelji često nemoćni. Znam i sama koliko sam puta odgovorila da sam ok i kada nisam bila. Ne mogu porediti samoubistvo ni sa čim. Meni je žao da je do ovoga došlo. Žao mi je roditelja i sviju kojima je dječak bio svijet. Svijet kojeg sada nema. Neko mora odgovarati!

Nataša

Oznake: tuga, nasilje, samoubistvo, dje;ak


- 10:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.