< | srpanj, 2016 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Dobrodošli na blog koji je kreiran sa ciljem poticanja i omasovljavanja aktivizma u lokalnim zajednicama kroz kampanje putem društvenih mreža i socijalnih medija. Dana 29.01.2015. blog je prebačen na uslugu blog.hr zbog bolje dostupnosti i održivosti objavljenih materijala.
Zašto mi mladi pišemo o nasilju? Zašto novinari pišu o nasilju? Zašto iko pišeo nasilju? Pišemo i tekst padne u zaborav a nasilje se nastavi. Meni je to tužno. Kao da što više pišemo, sve više zaboravljamo. Zaboravljamo prethodna iskustva sa nasiljem i nasilnicima, zaboravljamo obećanja da ćemo riješiti problem, zaboravljamo pomoći jedni drugima. Napišemo novi tekst da bismo zaboravili obećanja data u prethodnom. Napišemo novu Strategiju protiv vršnjačkog nasilja zaboravivši na zaključke koje smo imali u prethodnoj ili na rezultate koje smo obećali postići. Kažu da ljudi pišu da nešto ne bi bilo zaboravljeno. Meni izgleda kao da pišemo da bismo olakšali savjest i nastavili istim putem prekršenih obećanja. Vrtimo se ukrug. Prestat će nasilje, obećamo. Kaznit ćemo počinitelje, obećamo. Riješit ćemo problem, obećamo. Educirat ćemo mlade, obećamo. Nećemo dozvoliti nove slučajeve nasilja, obećamo. I onda sve zaboravimo. Namjerno ili ne, svejedno je. Obećanja ne bismo trebali kršiti a to upirno činimo. Čak se ni ne zabrinemo da ćemo nekome napraviti štetu ako prekršimo obećanje. Eto, zato pišemo. Da savjest olakšamo... Oznake: nasilje, Mladi, obećanje |