OBJAVLJENO: 20.01.2015.
Znate, svi smo se mi nekada suočili sa vršnjačkim nasiljem. Bilo da se radi o tome da smo bili žrtva ili da smo bili nasilnik. Ali gledajte. Kada kažemo nasilje svi mi odmah pomislimo na fizičko nasilje, krvave obračune, tuče, modrice i tome slično. Rijetko pomislimo o psihičkom nasilju, a još ređe mislimo o nasilju isključivanja. Da, malo je poznato. Eh ja sam doživjela to nasilje isključivanja. Zato jer sam se zamjerila pogrešnim djevojkama u školi, one su učinile sve da me isključe iz skoro svih društvenih dešavanja u školi, zajedničkih kafa sa školskim kolegama, pa čak smo jednom bježali svi sa časa, a one su mi otvoreno rekle da nisam dobrodošla da bježim sa svim kolegama iz razreda. Kako sam znala da je još gore ostati sam u razredu kada su svi otišli (pretpostavila sam da mi se mogu i zbog toga osvetiti), otišla sam sama u drugi kafić. Naručila čaj i pila ga sama. Cijelo srednjoškolsko školovanje mi prolazi u skoro pa totalnoj izoliranosti. Srećom, četvrti sam razred i jedva čekam kraj. Neću ići ni na proslavu mature jer znam da nisam dobrodošla. Vjerovatno se pitate da li sam ikada ikome rekla za ovo. Nisam i ne namjeravam. Imali smo jednom jedan seminar o nasilju. Bili su i naši profesori tu. Svi su se složili da je najteže fizičko nasilje, a da je psihičko nasilje rijetko i da ga đaci često „umisle“. Eh, da ja ne bih ništa umišljala nisam nikome ništa rekla. Borim se sama. Učim koliko mogu, sjedim sama u klupi. Imam svoju muziku i trudim se svaki dan naći nešto pozitivno čemu ću se radovati. Da je lako, nije, ali se trudim. I mala poruka za profesore, nisu sva zadirkivanja samo nevina dječija zadirkivanja. Ona često bole jače od oštrice noža
Post je objavljen 29.01.2015. u 18:09 sati.