OBJAVLJENO: 20.01.2015.
Obično nisam emotivna niti patetična. Ali sada sam odlučila da to budem. Prije nekoliko dana mi se dogodio jedan predivan događaj. U srednjoj sam školi. Nisam popularna, niti sam nešto druželjubiva, ali imam zasita divan razred. Nekako smo svi tu jedan za drugoga, i trudimo se da jedni drugima pomognemo što je više moguće. Ali ja ne govorim samo o školskim obavezama. Govorim o svemu. Jedan nam je kolega trebao ići na liječenje i njegovi nisu imali dovoljno novaca, pa smo skupili dio. Trebali smo ići na zajednički izlet ali kolegica nije mogla da plati, pa smo to platili. Prijateljica je napisala predivan rad za jedno online takmičenje i svi smo glasali. I uvijek sam mislila da to tako i treba da bude. Ja ću vam ispričati jedan banalan problem koji sam imala. (Sada mi se čini banalan, a tada se činio velik poput Himalaja.) Na putu do škole me često presretala jedna djevojčica, prljava i u poderanoj odjeći tražeći novac. Ja sam joj ponekad davala. Onda kada nisam imala nisam joj mogla ni dati. Međutim kako je vrijeme odmicalo djevojčica je postajala sve agresivnija u traženju novca joj se jedan dan pridružio neki mladić od 17 – 18 godina. Kada sam im prvi put rekla da nemam, priprijetili su mi da sutra obavezno donesem, ili... Nisam prijetnju shvatila ozbiljno. Sutra sam ih opet srela i nakon što nisam imala ništa da im dam mladić me počupao za kosu i priprijeto da sam „gotova“ ako im ne budem donijela novac. U narednih nekoliko dana sam promijenila put dolaska u školu i nisu me dirali. Mislila sam da su me zaboravili, i odlučila sam ponovo koristiti isti put na kojem su bili oni, a koji je bio dosta bliži. Bila sam u krivu. Ovaj put me mladić udario i naredio da dam sve što imam. Imala sam 5 KM, i to mi je trebalo trajati narednih pet dana za užinu. Došla sam u školu neraspoložena i pitali su me šta mi je ali ja nisam htjela nikome reći. Nekako me bilo stid. Ipak jedna drugarica je bila baš uporna i ja sam joj rekla, i rekla sam da me je strah ići tim putem. Ona mi je rekla da i sutra idem istim putem i da se ne plašim jer će ona biti tamo. I onda je otišla sjesti na svoje mjesto. Ja sam se bojala sutra ići istim putem ali sam ipak odlučila to učiniti. Kada sam se približila mjestu gdje su djevojčica i mladić stajali moje prijateljice nije bilo. Već sam bila baš uplašena ali sam nastavila da hodam. Vidjela sam da mi prilaze djevojčica i mladić, a onda sam krajem oka vidjela da iz obližnjeg prolaze izlaze kolege iz razreda. Prišli su mi. Pitala me prijateljica da li me maltretirao ovaj mladić pokazavši upravo na osobu koja me dan ranije udarila. Rekla sam da jeste. I onda mu je rekla da ako meni bude falila dlaka sa glave, ili marka iz džepa da će svi oni doći i prebiti njega. A onda će mu natovariti na vrat i policiju i tužilaštvo i sud (dobro sa ovim je malo pretjerala). Mladić je samo nijemo gledao a onda je rekao da će sve biti ok i da me neće više dirati. Ja ne mogu da vjerujem da mi se ovo dogodilo. Ne mogu da vjerujem da su ovo uradili za mene! Ne mogu da vjerujem da bi iko za mene ovo uradio! HVALA VAM RAJA! Elmana Oznake: prijatelji, nasilje
|
