Reći nekome…
Nikada nisam bila dobra u izražavanju svojih emocija. Nekako sam navikla da su moje emocije moje i da nikoga ne trebam gnjaviti pričajući kako se osjećam. Sad ćete vjerovatno reći da su me to naučili roditelji, ali to ustvari nema nikakve veze sa roditeljima. Doduše, nismo često razgovarali, ali su oni uvijek bili vrlo zainteresovani za moj život, dešavanja u i izvan škole, i moram reći da su me bodrili ma šta da sam radila. Uvijek su mi govorili da ja mogu sve što poželim. Međutim moji roditelji ne znaju ni za pola problema koje sam imala u školi. Ja sam građom sitna i uvijek sam bila najslabija u razredu. Mislim fizički najslabija. Ovo što ću vam ispričati se dogodilo u osnovnoj školi. Bila sam osmi razred, i u razred nam je došla nova učenica. Visoka. Viša barem dvije glave od mene. I onako je odavala utisak fizički snažne osobe. Sjela je pored mene, jer su sva druga mjesta bila zauzeta. Ja sam je pozdravila a ona mi je grubo odgovorila na pozdrav. Narednih dana mi je bilo grozno sjediti sa njom. Stalno me čupala za kosu, gužvala mi knjige i sveske, čak je nekoliko puta i slomila olovke kojima sam pisala. Nekada mi je dolazilo i da se rasplačem. Nisam nikome rekla jer nisam htjela praviti problem. A iskreno sam mislila da nikoga neće biti briga. Ova visoka se brzo uklopila u razred. I nastavila je da me provocira. Čak mi je govorila da sam zakržljala jer sam tako mala, i da sam patuljak i da… Sve sam mogla da trpim dok mi nije jedan dan rekla, a bile smo same u razredu, da sam mala jer mi je mama sigurno kepec. Poludila sam. Uhvatila sam je za ruku i najsnažnije što mogu ujela. Ona je vrisnula i odgurnula me. Počela je da plače i da me pita šta mi je. Samo se šalila! Ja sam vrištala na nju da mi je dosta njenih provokacija i da ne mogu više da trpim. I da… A ona? Ona je stajala i tiho mi je rekla da nije imala pojma da mi to smeta. Rekla je da me čupala i zadirkivala zato što je htjela imati prijatelja i da ona ima puno braće koji tako pokazuju svoju privrženost. A olovke je pukla jer je bila nervozna taj dan… I rekla je čarobnu riječ: izvini. I ja sam joj oprostila. Ne, nismo postale najbolje prijateljice, ali smo ostale u korektnim odnosima.
MedinaOznake: razred, nasilje, opraštanje, oprostiti
|
