Nenasilje

< lipanj, 2015 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (9)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (7)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (8)
Lipanj 2015 (10)
Svibanj 2015 (6)
Travanj 2015 (15)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (26)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dobrodošli na blog koji je kreiran sa ciljem poticanja i omasovljavanja aktivizma u lokalnim zajednicama kroz kampanje putem društvenih mreža i socijalnih medija. Dana 29.01.2015. blog je prebačen na uslugu blog.hr zbog bolje dostupnosti i održivosti objavljenih materijala.

Posjetitelji
Flag Counter



IN Fondacija


Kinderpostzegels


4 Types of Bullying We Are Shockingly OK With -- powered by Cracked.com

29.06.2015., ponedjeljak

Kad vaši izbori nisu vaši izbori…

Ja sam od onih što su prije mnogo izlazili, a sada vječito visim na internetu. Posebno kako je počeo raspust. Ne izlazim jer vani nije sigurno. Sad ćete reći da ljudi izlaze iako nije sigurno i da moramo voditi normalan život. Ja se slažem sa tim. Ali možda nisam dobro objasnila. Ja ne izlazim vani osim ako ne moram. Otići ponekad na kafu sa par prijatelja, ili u kupovinu, to mi je ok, ali se ipak najviše radujem dolasku kući i svom dragom kompjuteru.
Sada upisujem četvrti razred srednje škole. I mogu reći da sam dobar đak, i prijatelj. U prvom i pola drugog razreda nisam to bila. U prvo razredu sam se družila sa ljudima koji su bili nasilnici, a počela sam se sa njima družiti kako ne bih bila žrtva nasilja. I tako… Umjesto da se zauzmem za sebe i nekome kažem za problema, ja sam postala dio problema. Bilo nas je i djevojaka i mladića. Bilo nas je 9, i bili smo prava banda. Niko nam nije ništa mogao. A ono što je mene iznenađivalo jeste da nas niko iz škole koju smo pohađali i u kojoj smo najviše nasilja činili nije nikada ni na razgovor pozvao, a kamoli kaznio za ponašanje. Često smo galamili na druge, gurali ih, a nerijetko smo one za koje smo znali da imaju malo više novca pretresali i uzimali sebi. Nismo nikada otimali mobitele. To nam je bilo glupo, a i plašili smo se da nas neko od žrtava za takvo zlodjelo ipak ne prijavi policiji.
Iskrena da budem, meni se to nije sviđalo, ali sam pod pritiskom ostalih činila svakakve gluposti. Čak sam jednom donijela i petarde u školi i 10ak ih aktivirala. U početku mi je bilo smiješno ali sam sve više uviđala da moje ponašanje nije moje ponašanje.
Sve je kuliminiralo kada smo napali jednog mladića koji nam je odbio dati novac. Počelo je naguravanje i dan danas mi nije jasno šta se desilo… Uglavnom, on je pao, udario glavom od beton, i počela je teći krv. Ostao je bez svijesti. Ustvari ne skroz. Gledao je i zatvarao oči, ali ništa nije govorio. Svi su se razbježali. Htjela sam i ja pobjeći. Ali nisam. Ne zato što sam bila neko divno ljudsko biće nego zato što nisam željela biti uključena u ubistvo nekoga. Zvala sam hitnu! Došli su i profesori. Pitali su šta se desilo. Ja nisam mogla da progovorim.
Hitna je ubrzo došla i odvezla ga u bolnicu. Srećom, ubrzo samo saznali da neće imati trajne posljedice, ali je moglo biti daleko gore.
Moji roditelji su bili baš razočarani kada sam im rekla šta se desilo i koja je bila moja uloga. Bilo im je lakše kada sam rekla da sam jedina ja ostala. Otišli su sa mnom u školu. Sve sam rekla direktorici. Ona je bila začuđena da se tako nešto dešavalo a da ona ništa nije znala. Svi iz grupe smo dobili opomenu pred isključenje. Oni su nastavili da se druže. Ja sam se prestala družiti s njima, zahvalna što se na kraju ipak sve dobro završilo.
I eto, sada nemam puno prijatelja. Ustvari nemam baš prave prijatelje. Imam poznanike za otići na kafu, a meni je najbolje kada sam sama u kući jer znam da tada nikoga ne mogu povrijediti.

Ljubica Zubica

Oznake: izbor, nasilje, prijatelj


- 10:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.06.2015., petak

Žrtva nasilja

Kako je samo lijepo pročitati ove komentare i razmijenu iskustava o temi koja nam svima predstavlja problem. Ja sam u osnovnoj školi bila žrtva nasilja. To je bio pakao od života i danas nakon nekoliko godina kada se osvrnem ne znam kako sam to preživjela. Došla sam u razred koji je već formiran i nisam uspjela da se uklopim te sam postala žrtva svačije torture kako fizičke, ali mnogo vise psihičke koja je ustvari i gora. Jedva sam čekala da završim to osnovno školovanje i dođem u srednju školu. Bila sam riješena postati nasilnica kako ne bih bila žrtva. Jer jednostavno nisam znala više šta i kako uraditi. Ipak, nekako se sve posložilo da sam dobila dobar razred i da napokon uživam u školovanju.

Aida

Oznake: nasilje, školovanje, kolač


- 08:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.06.2015., ponedjeljak

Nezainteresovani mladi

Mislim da su mladi prenezainteresovani za svoju budućnost i za rješenje problema sa kojima se suočavaju. Jedan od problema je svakako nasilje bilo da se radi o fizičkom, psihičkom ili verbalnom nasilju. Evo je završena škola, ali mislim da će to samo skrenuti pažnju sa nasilja. Tuče ispred škole će biti rjeđe, ali mediji sada neće puno pisati o tome, jer tuča ispred škole nije zanimljiva priča ako nema nastave. I da, nastavit ćemo da slušamo o maloljetničkom prestupništvu i o raznim slučajevima, zato što mi mladi pristajemo na to. Pristali smo da se tučemo. Prihvatili smo nasilje kao svakodnevnicu, i usvojili obrazac prema kojem već unaprijed mislimo da ništa ne možemo promijeniti. I šta ćemo uraditi? Ništa. Kukat ćemo, ali nećemo ništa promijeniti. Izlazit ćemo sa društvom nadajući se da nam se ništa loše neće dogoditi, spavati do 12, ustajati, izlaziti i dakako kukati kako nam je loše. Neće nam pasti na pamet volontirati ili urediti dvorište oko zgrade. skloniti smeće, oprati haustor, pomoći starijim komšijama. Jok. Dobro, bit će nekoliko izuzetaka, ali ne brinite. Nećete slušati o njima u medijima. Neće vam oni nabijati grižnju savjesti što se razvlačite po kući i kukate...

Lu

Oznake: Mladi, volonter, nezainteresovanost


- 09:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Priča nasilnika

Dragi blogeri,
Evo s vama djelim priču nasilnika. Da, dobro čitate, ja sam taj. Pravi nasilnik. Mogao bih pričati da sam imao loše djetinjstvo, da roditelji puno rade i da mi ne posvećuju pažnju ili bilo šta od uobičajenih objašnjenja. Ali to nije tako. Nisam čak ni loš učenik. Ali sam nasilnik. Ili sam to bio. Od djetinjsta i od kada znam za sebe imam prijatelja koji je uvijek djelovao nekako čudno. Nisam baš znao zašto je čudan, ali je meni bio više nego drag. S polaskom u srednju školu shvatio sam da on ima autizam bar su mi roditelji tako rekli. Jednog popodneva ja sam kasnio sa povratkom iz škole kada sam u jednom prolazu vidio grupu mojih drugova nasilnika kako maltretiraju mog prijatelja. I možda bih prošao cijeli život da ne shvatim koliko je moje ponašanje pogrešno da tog dana nisam vidio tu scenu. Prijatelj je platio cjenu modrica i uništenih knjiga ali je vrijedilo krenuti drugim putem. Danas u jednoj gradskoj udruzi pomažem mladima da pronađu sebe kako nasilje ne bi pronašlo njih.

Pozdrav za sve

Oznake: nasilje, autizam, Mladi


- 08:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.06.2015., utorak

Žuti cvijet

Ja sam uvijek bila smotana. Nikada se nisam znala zauzeti za sebe i vrlo često sam mislila da su uvrede koje su mi neki ljudi upućivali sasvim opravdane. Iskrena da budem nisam znala da sam žrtva nasilja dok nisam pročitala jedan tekst na internetu u kojem je pisalo da su nasilje i uvrede, i da je nasilje sve što vrijeđa dostojanstvo čovjeka. A mene su mnogi vrijeđali. Valjda to tako ide u životu. Ljudi prepoznaju najslabije i onda ih pokušavaju slomiti. Nisam nikada bila sjajan učenik. Bila sam prosječna, i mislila sam da je to moj domet. Ustvari, puno sam vremena provodila razmišljajući o uvredama, a puno sam manje učila. Jednostavno sam navikla biti predmet tuđe šale, koja nije uvijek bila smiješna. Nemojte me pogrešno razumjeti, nisam ja namćor koji ne može podnijeti šalu na svoj račun. Ali mi smeta da me neko vrijeđa bez osnova. Jedna od najneosnovanijih uvreda se dogodila sredinom trećeg razreda srednje škole. Mislim da nije bilo osobe u školi koja nije znala da je žuta moja omiljena boja. Vrlo često sam je nosila, imala različite stvari u žutoj boji, uključujući i školski pribor, pa čak i zimsku jaknu i čizme. Dan o kojem govorim je bio prilično topao, i ja sam obukla svoju omiljenu žutu haljinu, za koju sam mislila i da mi lijepo stoji. Jedna drugarica iz razreda nije tako mislila i čim sam ušla u učionicu počela je da me vrijeđa. „Jaaaoooo vidite joj haljinu! Pa, bona, vidiš se iz svemira. Ma, ko je to željan pažnje? Zar ne znaš onu narodnu 'Svaki ruto voli žuto!'“ Činilo se da nema kraja njenim uvredama. Ali, niko se nije smijao. Jedan kolega je rekao drugarici koja me vrijeđala: „Šta je Ana? Jesi li to ljubomorna što nisi ovako lijepa?“ Ja sam u prvi mah ostala bez teksta, a onda sam i ja odgovorila Ani. Rekla sam joj da je žuta najmodernija boja, da je nose svi koji imaju stila, i da će morati da nauči kako da me podnosi jer ja neću trpiti njene uvrede. Ona je prestala da govori, a ostali iz razreda su me podržali. Kolega, Milan, mi je rekao da je znao da se mogu oduprijeti izazivanjima uz malo podrške. Ja sam se samo nasmijala i sjela na svoje mjesto. I sutradan sam opet došla u školu u žutoj kombinaciji. Prišao mi je Milan noseći žuti cvijet. Rekao je da mi žuta odlično stoji i da bih svakako morala imati i neki cvijet u ruci da mi upotpuni kombinaciju. Naravno, bila sam presretna. Malo ljubavi, žute boje, žutog cvijeća, i dosta samopouzdanja mi je trebalo da napokon prestanem biti žrtva podrugljivih komentara. Napokon sam slobodna!

Oznake: naslje, žuta, cvijet, ljubav


- 09:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.06.2015., petak

Pričajmo

Nasilje oko nas dolazi u različitim oblicima. Ponekad se zapitam da li uopće primjećujem sve oblike nasilja i da li ljudi oko mene to primjećuju. Šta mi kao djeca znamo o nasilju i da li zaista možemo to dovoljno brzo prepoznati. Koliko roditelji posvećuju pažnje nama i koliko razgovaraju s nama o oblicima nasilja. Ono fizičko svako od nas može da prepozna. Sve druge oblike nasilja veoma teško.

Veoma je dobro govoriti o svojim iskustvima tokom dana sa svojim roditeljima. Ukoliko pomno slušaju mogu naslutiti nasilje u djetetovom okruženju. Problem nastaje u tome što djeca veoma malo razgovaraju s roditeljima. Mnogo češće ćemo pričati sa nekim drugim. Zato je dobro da postoje ovakve aktivnosti u kojima mladi mogu razmijeniti iskustva i možda zajedno pomoći nekome da se izbori s nasiljem bilo da je nasilnik ili žrtva.

Samo pričajmo i sigurno ćemo napraviti pozitivan korak naprijed.

Pozdrav svima
Dženita

Oznake: nasilje, prepoznati, nasilnik, iskustva, pria, pričati


- 09:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.06.2015., ponedjeljak

Reći nekome...

Reći nekome…
Nikada nisam bila dobra u izražavanju svojih emocija. Nekako sam navikla da su moje emocije moje i da nikoga ne trebam gnjaviti pričajući kako se osjećam. Sad ćete vjerovatno reći da su me to naučili roditelji, ali to ustvari nema nikakve veze sa roditeljima. Doduše, nismo često razgovarali, ali su oni uvijek bili vrlo zainteresovani za moj život, dešavanja u i izvan škole, i moram reći da su me bodrili ma šta da sam radila. Uvijek su mi govorili da ja mogu sve što poželim. Međutim moji roditelji ne znaju ni za pola problema koje sam imala u školi. Ja sam građom sitna i uvijek sam bila najslabija u razredu. Mislim fizički najslabija. Ovo što ću vam ispričati se dogodilo u osnovnoj školi. Bila sam osmi razred, i u razred nam je došla nova učenica. Visoka. Viša barem dvije glave od mene. I onako je odavala utisak fizički snažne osobe. Sjela je pored mene, jer su sva druga mjesta bila zauzeta. Ja sam je pozdravila a ona mi je grubo odgovorila na pozdrav. Narednih dana mi je bilo grozno sjediti sa njom. Stalno me čupala za kosu, gužvala mi knjige i sveske, čak je nekoliko puta i slomila olovke kojima sam pisala. Nekada mi je dolazilo i da se rasplačem. Nisam nikome rekla jer nisam htjela praviti problem. A iskreno sam mislila da nikoga neće biti briga. Ova visoka se brzo uklopila u razred. I nastavila je da me provocira. Čak mi je govorila da sam zakržljala jer sam tako mala, i da sam patuljak i da… Sve sam mogla da trpim dok mi nije jedan dan rekla, a bile smo same u razredu, da sam mala jer mi je mama sigurno kepec. Poludila sam. Uhvatila sam je za ruku i najsnažnije što mogu ujela. Ona je vrisnula i odgurnula me. Počela je da plače i da me pita šta mi je. Samo se šalila! Ja sam vrištala na nju da mi je dosta njenih provokacija i da ne mogu više da trpim. I da… A ona? Ona je stajala i tiho mi je rekla da nije imala pojma da mi to smeta. Rekla je da me čupala i zadirkivala zato što je htjela imati prijatelja i da ona ima puno braće koji tako pokazuju svoju privrženost. A olovke je pukla jer je bila nervozna taj dan… I rekla je čarobnu riječ: izvini. I ja sam joj oprostila. Ne, nismo postale najbolje prijateljice, ali smo ostale u korektnim odnosima.
Medina

Oznake: razred, nasilje, opraštanje, oprostiti


- 10:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.06.2015., četvrtak

Kad vas iznevjere...

Ovdje sam pročitao zanimljive priče i odlučih da i ja podijelim svoju priču s vama.

Nasilje je nešto najstrašnije što se događa osobi. Kada ono dolazi od potpunog stranca grozan je osjećaj biti žrtva nasilja. Ali posebno grozan osjećaj je kada to dolazi od nekoga koga znate cijeli život. Ili mislite da znate. Tu se osjećaju kojeg žrtva ima dodaje i osjećaj iznevjerenosti i nepovjerenja u ljude. Kod nasilja nepoznatih ljudi imate barem mirnu luku u prijateljima koji će vas zaštiti ili bar utješiti. Kada nasilje provode prijatelji onda znate da ste sami na svijetu. I lako je reći da ti ljudi nisu vrijedni tvoje sekiracije i brige i da nisu tvoji prijatelji, ali ako si mislio da ih poznaješ cijelog života a oni odluče tračariti i spletkariti oko tebe i tvog života onda prestaješ vjerovati ljudima jer ako su te mogli prijatelji iznevjeriti i svi drugi će.

Veliki pozdrav,
Aleksandar

Oznake: nasilje, prijatelji, povjerenje, ljudi


- 10:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.06.2015., ponedjeljak

Svijet bez nasilja?

Ja sam po opredjeljenju pesimista. Naime mislim da nije moguće postići svijet bez nasilja. Ponekad mi se čini da ne postoji osoba koja nije bila žrtva ili nasilnik. Imamo sada mnogo nasilja. Posebno je, kažu, važno ovo vršnjačko nasilje, jer maloljetni nasilnici postaju ubrzo punoljetni kriminalci. Ja mislim da treba preuzeti malo odlučnije akcije i boriti se protiv vršnjačkog nasilja. Trebamo svi zajedno ustati i boriti se bilo protiv verbalnih napada bilo protiv fizičkog nasilja. I da, mislim da puno više pažnje treba posvetiti online nasilju. Čini mi se da je kod nas ova pojava baš zanemarena. I da bi trebalo, barem u BiH, razviti neke mehanizme online prijave cyberbullyinga. Npr. neko te vrijeđa na FB, ti uradiš prin screen uvreda (ali se mora paziti i na anonimnost) i osobi koja je vrijeđala policija pokuca na vrata! Da, baš policija. I da, u roku od 24 sata od prijave. Znam da će sada svi reći da je to nemoguće, ali evo ja samo naglas razmišljam. Dajte ljudi da zajedno napravimo neko rješenje za online nasilje. Edukacija je uvijek pozitivna ali treba uvesti i prijavu nasilja. Ma može skroz anonimno. Recimo na twitteru napravimo #notocyberbullying i uredno prijavljujemo. A oficijelni organi malo popričaju sa maloljetnikom i njegovim roditeljima i upozore ih na neprimjereno ponašanje. Mislim da će većina roditelja nastojati da spriječi dijete od daljeg nasilja. A ako je osoba punoljetna, onda treba biti procesuirana i kažnjena društveno odgovornim radom. A za svaki sljedeći prestup zatvorskom kaznom. Ne znam pravo rješenje, ali se nadam da ćemo uskoro svi zajedno nešto smisliti.

Oznake: nasilje, twitter, pesimista, rješenje


- 11:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Imati prijatelja...

Potičem iz porodice koja je sve samo ne porodica. Ponekad se u noći pitam da li postoje neki testovi koji mogu otkriti ko je prikladan da bude roditelj, a ko nije. Želim da postoje takvi testovi. Da oni koji ga ne prođu zakonski nikada ne mogu imati djecu. Dugo godina živjela sam u ubjeđenju da ja radim nešto pogrešno i da zbog toga nastaju problemi. Ako bih ostala tri minuta duže na ulici u igri, ukoliko bih se igrala s lutkama umjesto da čitam, ukoliko ne bih pojela sve što je postavljeno, ako bi bio neki problem u školi. Vjerovala sam da za svaki problem u kući odgovorna ja i nastojala da sve bude kako treba. Ali ti problemi nisu prestajali. Kakio su godine odmicale samo su rasli. Ja sam sve manje i manje vremena bila u kući. Počela sam u svemu popuštati od ponašanja do ocjena. Više mi nije bilo važno ništa. Jedino što me je još držalo je prijateljstvo s Majom. Nisam joj mnogo pričala o mojoj porodici i ona nije mnogo znala. Malo iz stida, malo iz toga što nisam znala kako da joj to ispričam.

Na kraju prvog razreda srednje škole Majini roditelji su me pozvali da ljeto provedem s njima na jezeru. Moji su se strašno protivili i nije bilo mogućnosti da ih izmolim da me puste. Bila sam toliko nesretna posebno jer nije bilo nikakvog realnog razloga za to. Maja je također bila nesretna jer smo se radovali tome. Majin tata je jedan dan otišao kod mog oca u kancelariju. Ne znam šta mu je rekao i kako ga je natjerao da me pusti. Pamtim taj dan kada je otac došao kući potpuno ljut i izbezumljen i rekao da mogu ići. Dalje mi ništa nije bilo važno. To ljeto je najbolje ljeto u mom sjećanju. Shvatila sam kako porodice mogu funkcionisati i šta ustvari znači imati porodicu. A ja....ja sam tada znala da imam prijatelja za do kraja života.

Možda je malo izvan priče o nasilju, ali mislim da je temelj za sve porodica. Da svako nasilje pa i prevazilaženje tog problema leži u porodici. Ako tu bilo što nedostaje to ostavlja nepopravljive posljedice na ličnost.

Jasmina

Oznake: porodica, nasilje, Problem


- 09:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.