Tišina koja govori

utorak, 09.05.2017.

Samo svoja






Pijem prvu kavu i gledam na sat.

Trebala sam već biti u gradu, napraviti sve ono što sam jučer onako ambiciozno isplanirala, kupiti namirnice za ručak, i početi sa svojim svakodnevnim aktivnostima....

Umjesto toga, ja još uvijek sjedim i pijem kavu i našla sam milijun izgovora zašto još ne moram izaći iz kuće. Jer sam se dugo pospana protezala u krevetu i umjesto o kupovini i plaćanju računa razmišljala o nekim sasvim drugim stvarima. I u trenu shvatila: ne polažem račune nikome.

Ako mi se ne ide u grad sada, otići ću kasnije. Otići ću sutra, k vragu. Nema veze. Ništa od toga nije toliko važno. Važna sam ja. Bitan je osjećaj mira i onaj osjećaj da sam živa, življa no ikad.... i da je ljepše ostati sat vremena duže u krevetu, toplom i mekom i misliti na neke lijepe stvari, nego u stresu skakati iz kreveta i s grčem u želucu trčati do grada da bi se sve obavilo. Jer to ću i onako napraviti. Ne sad, ali za dva sata.

I zato sad pijem kavu, oko mene tišina. Čuje se samo tiha glazba u pozadini, ona jedina koja me pokreće....

"samo pravo, samo pravo, srce moje sanjivo...."

Ovih dana opet puno razmišljam o njima. Prije godinu dana sam mislila da će sve ići drugim tokom. Tresla se od uzbuđenja u klubu SAX! i pomalo od šoka...oni koji su bili znaju o čemu pričam. I mislila sam: pa ljudi, gdje je kraj? Sky is the limit....nisam znala onda da ću sa strepnjom čekati svaki dan i čekati da se ponovo nešto počne događati...i da, ne gubim ja nadu. Nikada....jer ja ne odustajem od onoga što volim. A oni znaju koliko volim njih. Silente je tu i ostati će....

Oni su bili moj trigger, moj pokretač i moja snaga da ne potonem. I oni su zaslužni što sam se promijenila iz temelja i sve loše u svom životu što mi se dogodilo pretvorila u nešto dobro. I promijenila samu sebe u sasvim novu osobu.

Postala sam žena koja je sposobna za ljubav, i želi živjeti punim plućima. Ženu koja se ne boji svojih godina i koja uživa u svakom svom danu, u svakoj emociji. Svim srcem. Iskusna i zrela, a opet spremna za neka sasvim nova iskustva.

Snažna, neopterečena i sa novim samopouzdanjem. Spremna probati sve ono što oduvijek želi ali nije mogla ili nije imala hrabrosti za to. Žena bez predrasuda, bez ikakvih tabua. Besramno, drsko i s osmijehom na licu, spremna za neke nove stvari. Usprkos životu, usprkos nekim sitnim strahovima....žena koja je pobijedila samu sebe.

Došla sam u fazu kad svaku emociju doživljavam dvostruko intenzivnije nego ikada prije. Nešto se čudno dogodilo. Kao da sam konačno oslobođena....duh zarobljen u boci...više nije zarobljen.

Čudna ili čudesna?

Kako kome....a nije ni važno.

Onaj tko je sličan meni, točno zna o čemu pišem sada....kakav je osjećaj kad te ne razumiju. I kad ne smiješ na glas nekada ni reći što misliš jer se bojiš da će te osuditi. Ljudi su navikli na kalupe. Jer je to njihova comfort zona. I boje se probati nešto novo, ostvariti neke svoje fantazije...jer je lakše živjeti po tuđim pravilima. Ja to više ne mogu i ne želim. ŽIvot je samo jedan. I ja nemam volje ni vremena za život u kalupu u koji ne pripadam. Svaki atom mog tijela vrišti od potrebe da srušim taj kalup i budem ono što mi treba.

Znam da mnogima nije jasno ovo što pišem. Jer moraš probati da bi znao....

Važno je da ja samu sebe razumijem. Jer sama sam sebi najbolji i jedini sudac. Nikome u životu ne želim više polagati računa osim sama sebi.

Trebalo mi je dugo da to shvatim, ali sada nema nazad.

Ja sam ja.... samo svoja.





- 08:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.04.2017.

Ne, neću ti olakšati.....



Ne, neću ti oprostiti ovo...

Nemam ti namjeru olakšati tvoju odluku da me ostaviš onda kad mi je najpotrebnije da imam nekog uz sebe...neću.

To bi bilo previše jednostavno. Ti nemaš pojma kako je meni. Ne znaš kako je jednom mjesečno ići u bolnicu i gledati se oči u oči sa ljudima kojima je jednako teško kao i tebi. I kako je pokušati u sebi zatomiti strah od bolesti, strah od lijekova strah od neizvjesnosti. Ne znaš kako je gledati te ljude koji ne dolaze sami nego sa nekim od svojih najbližih.

A ja dolazim sama. I tješim samu sebe da ja to mogu. I da sam jača kad sam sama sa sobom. Da mi ne treba nitko.

Vraga mi ne treba. Svakom treba netko. Samo lijepa riječ, ili dodir ruke - da dobijem još mrvicu snage da izdržim pitanja doktorice, ubadanje igle, umor od puta....

Ti ne znaš kako je meni. Jer se nisi nikad potrudio saznati. I uspio si u svojoj glavi mene napraviti krivcem za sve. Za raspad braka, za hladnoću, za moju "bahatost".... a nisi shvatio da nemam snage biti topla i nježna žena tebi, kad meni samoj treba toplina i nježnost. Koje nema. Barem ne od one osobe od koje bi se to očekivalo.

Zato me nemoj gledati tim ogorčenim pogledom i svaliti na mene krivnju za sve. Za to što si sad sam. Što imaš osjećaj da si izgubio dvadeset godina svog života i da nemaš ništa. Jer ja se tako osjećam cijeli život.

I da, ljuta sam....bijesna sam kao ris zbog svega što mi se događa. I ljuta sam na tebe. Jer si ubio u meni zadnju mrvu ljubavi koju sam imala prema tebi onog trena kad si zaurlao da želiš razvod, tako okrutno me gledajući direktno u oči. Ljuta sam jer si mi to rekao u trenu kad sam se bojala za sebe i za svoje zdravlje. Ljuta sam jer si me "probudio" tom rečenicom i u trenu sam shvatila a to planiraš već dugo. LJUTA SAM.

A ipak, moram ti reći "hvala". Jer si mi otvorio oči. Dao si mi udarac koji mi je trebao da postanem svjesna da ovo ne vodi više ničemu. I dao si mi zeleno svjetlo da prekinem agoniju.

Sad imaš ono što si želio. Nadam se da si sretan.

A ja ću moći sama. Kao uvijek. Jer sam žena. A žena je jaka. Ne da se slomiti tako lako. I ako na trenutak zastanem i izgubim snagu, onda samu sebe podignem, pogledam se u ogledalo i kažem sama sebi: Suzy, samo hrabro...
I ako ikada više nekoj osobi pustim da uđe u moje srce, nadam se da će ta osoba znati voljeti a ne samo tražiti ljubav.


Ne bi vjerovao, ali ja još uvijek vjerujem u ljubav. Isto kao kad sam bila naivna dvadesetogodišnjakinja. Još uvijek vjerujem u leptiriće u stomaku i u to da pravi muškarac zna kako usrećiti svoju ženu. I da pravi muškarac ne napušta osobu do koje mu je stalo što god se dogodilo. I da se ne srami reći da mu je stalo....

Jer ja mogu beskonačno davati, ali želim konačno nešto i dobiti za uzvrat.....

Barem dodir i lijepu riječ....i možda ponekad neko nježno: "Volim te"....
...

- 11:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.04.2017.

Život je u prosjeku lijep...



Probudio me je zvuk kiše. Lijeno sam se protegla, otvorila oči i uzdahnula....mračno, tmurno, kišno....

Valjda je i to dio proljeća. Poslije kiše dolazi sunce, kažu barem....a ova kiša danas, kao da ispire sve ono što mi se dogodilo jučer. Poput onih suza koje sam jučer isplakala, kad je konačno iz mene izašlo sve što se skupljalo proteklih mjeseci.

Prvo ročište u centru za socijalnu skrb...razlog: razvod braka. Formalnost, ali neugodna formalnost. Doći na isto mjesto sa osobom koju nisam vidjela nekoliko mjeseci, i suočiti se sa onim što moramo napraviti. Dogovoriti se oko detalja.
Dogovoriti se....sa osobom koja je ušla u prostoriju sa takvim ogorčenim i mračnim izrazom lica da mi se sledila krv u žilama. Cinizam koji se mogao rezati nožem. Sjeo je na stolicu u drugom kraju sobe, kao da još više želi pojačati jaz koji se stvorio među nama. Ja nisam očekivala ništa drugo. Ali sam očekivala neki normalni stav, jer ako je išta postalo jasno proteklih pola godine, ako ne i duže, nas dvoje ne možemo zajedno funkcionirati. I mogu shvatiti neugodu, jer osjećala sam ju i ja.... ali ne mogu shvatiti ljutnju i cinizam, nakon što je on bio taj koji je rekao da želi razvod. Rekao je to u ljutnji i bijesu ali u trenutku kad nije smio ni pomisliti na to da ostavi ženu...ženu kojoj su upravo rekli da bolest baš i nije pod kontrolom kako je ona to mislila i da ju čeka liječenje. Ako nikad prije nije bilo potrebe za tim da pokaže neku emociju, mislim da je tad to trebao napraviti....u dobru i u zlu, kažu....ovo je bilo vrijeme zla...i on je pobjegao kukavički, jer je tako bilo jednostavnije. I opet svaljujući krivnju na mene. Jer tako je lakše.

A ja sam se samo borila....za sebe. To su najteže borbe. Kad shvatiš da se moraš boriti sam za sebe i da ti nitko drugi ne može pomoći....I staviš nesvjesno ili svjesno sebe na prvo mjesto. I kada to napraviš, onda shvatiš da to nikome ne odgovara. Da su ljudi od tebe navikli da budu uvijek na prvom mjestu....i kad vide da nije tako, onda te napuste.....Oni koji te ne napuste, to su ljudi vrijedni truda i svake suze. Samo oni.

Da bi mi život bio što manje monoton pobrinulo se i moje tijelo....pa me prisililo da jednom mjesečno na dva dana putujem u Zagreb. Na injekciju koja život znači, tako su mi objasnili....i ne znam koliko će to dugo trajati. I svaki taj moj mini izlet u metropolu pokušavam u svojoj glavi doživjeti kao nešto pozitivno i priliku da popijem kavu s prijateljicom ili prošetam gradom. Jer bi poludjela da nije tako....dođem kući nakon dva dana umorna i iscrpljena psihički i fizički, i dok se okrenem, prošlo je mjesec dana i ja sam opet u Zagrebu. Biti na onom odjelu za rijetke tumore cijelo prijepodne i gledati ljude koji dolaze na kemoterapije i kontrole je na jedan način veliki stres, ali na jedan sasvim poseban način daje snagu..... jer kad vidim ženu koja je izmučena kemoterapijom da se svejedno smije i kaže ti da je sretna što je tu i da je odlučila boriti se onda samu sebe zapitam: Suzi, zašto ti plačeš? Zbog čega se bojiš? Život je borba....nekom veća nekom manja. Ali svi imamo neke svoje male ratove koje vodimo i svatko misli da je njegov rat najteži.

Moja borba sa mojom dijagnozom i sa životom trenutno je nešto što mi daje snagu. Pokazala sam sama sebi da mogu i da se znam boriti. I to sama. Uz ogromnu ljubav svoje djece, naravno. Bez njih ne bi išlo, i ne bi se imala zašto boriti. I uz ljubav još nekih posebnih ljudi koji su se iznenada pojavili u mom životu.

Nekad je dovoljna kratka poruka za dobro jutro u inboxu i sve suze na licu se osuše i nisu više važne. Netko ti kaže da si važna i da je tu i da misli na tebe i nema više tuge na licu. Poput one injekcije koja znači život, neke riječi znače ljubav....

Doći će i to ljeto... vrući dani, odlasci na plažu, sladoled na štapiću koji toliko volim, i omiljena Sensation voda na nekoj ljetnoj terasi....možda na nekom novom mjestu, na nekoj novoj nepoznatoj plaži....

Netko je jednom rekao da je život u prosjeku lijep....i jeste tako. Lijep je usprkos svemu i svima....


- 09:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.03.2017.

Spremna na sve...




Osjeti se proljeće u zraku. Prvi puta nakon nekoliko mjeseci se stvarno osjeti. Buđenje je slatko, uz prve zrake sunca. Čuje se onaj cvrkut ptičica kojeg se sjećam još iz djetinjstva. I tada su mi te ptičice bile znak da dolazi ono najljepše godišnje doba. Barem meni. Bio je to znak da se bliži vrijeme hodanja bez jaknica, da ću se konačno riješiti štramplica i staviti dokoljenke i suknjice i da ću konačno opet smjeti pojesti sladoled. Sve ono čemu se raduju djeca. I dok ovako sjedim i tipkam, i slušam taj cvrkut vani, pomislim u sebi: Suzi, još je jedno proljeće na vratima i ti si tu jača no ikad. Bez obzira na sve.

Nekako je sve lakše kad je sunce vani...kad su dani duži. Svaki teret na leđima nekako se lakše podnosi. Pa i one tuge u srcu su malo podnošljivije. Pa što ako je život ovog proljeća toliko drukčiji nego prošle godine u ovo vrijeme? Pa što ako opet moram za dva tjedna u Zagreb? Pa što ako sam sama? Naučila sam iz svake negativne stvari izvuči nešto pozitivno i okrenuti u svoju korist. To je moj način funkcioniranja, i to je ono zbog čega neki oko mene nisu potpuno svjesni situacije u kojoj se nalazim. Nekad mi se čini da ni ja nisam potpuno svjesna. I bolje je tako. Jer ionako ne mogu ništa mijenjati. A ono što ne mogu mijenjati o tome ne želim ni razmišljati.

Jučer je bio dan žena. Svi su pisali i pričali samo o tome. Kako je lijepo biti žena ali i teško u isto vrijeme. Kako smo zaslužile da budemo voljene i kako smo jako hrabre. A ja sam shvatila da sve te parole i sve te jako važne rečenice sama sebi izgovorim barem pet puta dnevno. "Suzi, ti si jaka, hrabra si i ti to možeš. Suzi, ti si zaslužila da budeš voljena. Suzi, moraš biti sama sebi na prvom mjestu" I zato sam sama sebi jučer kupila cvijet. Jer sam to zaslužila. I zato jer samu sebe volim najviše na svijetu. Sebe, svoju djecu i još po neku jako posebnu osobu u svom životu. Za koje bi dala jako puno.....

Šetajući se gradom jutros, spontano sam napravila jednu fotografiju mora i grada u kojem živim i nakon što sam ju objavila dobila sam jako puno komentara u kojima ljudi kažu da mi zavide na tome što živim na moru. Koliko smo mi u stvari svjesni onog lijepog što imamo i što nas okružuje? Toliko se bavimo onim lošim stvarima, problemima, brigama da zaboravljamo na ono lijepo. Nismo svjesni ljepote mora kraj kojeg prolazimo jer idemo u banku platiti ratu kredita ili račun za struju. Nismo čuli cvrkut ptica jer moramo u ljekarnu po tablete za glavobolju....jednostavno nismo svjesni ničega. Ubija nam dušu život kojeg moramo živjeti. Šteta....

Moje "buđenje" dogodilo se još prije dvije godine. I povremeno me obuzme neka tuga i očaj i mislim da ne mogu dalje ali se brzo trgnem. Život se kotrlja, godišnja doba se izmjenjuju a ja sam i dalje tu, i sa svakom malom pobjedom sam sve jača. Uz zvukove meni najljepše glazbe, uz ljude koji su uz mene, moju divnu djecu, prijateljice....sve je nekako lakše i sunčanije. Puno ljubavi je oko mene. I jako puno ljubavi sam spremna pružiti....

Spremna sam na puno toga. Na lude poteze, putovanja u nepoznato, nova iskustva, neobuzdanu strast. Spremna sam autobusom otputovati zbog jedne šetnje uz more i šalice toplog čaja i istu večer vratiti se kući. Nekad iznenadim samu sebe...kako onda neću ljude oko sebe? Nisam imala pojma koliko ludosti imam u sebi, i koliko iznenađenja krijem .... valjda je to sve bilo previše duboko zakopano... dvadeset i tri godine duboko...i sad je vrijeme da izađe i pokaže se u punom sjaju. Jer nikad nije kasno...

Žena koja se ne boji ničega, i koja je spremna na sve. Možda ću napraviti po neku glupost. Nije ni važno....radujem se svakoj gluposti koju ću napraviti ako ju radim da bi bila sretna. A namjera mi je biti sretna... pa čak i ako to znači čekati.... na možda neka nova uzbuđenja, nove šetnje uz more i šalice mirisnog čaja....




- 11:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 15.02.2017.

Tišina tako glasna da ju moraš čuti....




Bila jednom jedna djevojka, nevina i naivna. Radovala se životu, uživala u svakom danu i čekala ljubav. Htjela je sve, ljubav za cijeli život, leptiriće u trbuhu, jake i glasne otkucaje srca. Željela je da joj netko izmakne tlo pod nogama i da ju nosi kao kap vode na dlanu. Da joj čita svaku želju iz očiju, i skida zvijezde s neba. Klišej iz petparačkih ljubavnih romana koje je čitala kad nije učila. To je željela...bajku.

Puno godina kasnije, shvatila je da bajke ne postoje. Da je život nešto drugo, a ne skidanje zvijezda sa neba. Da muškarci ne čitaju želje iz očiju nego čekaju da im kažeš što želiš. Da ju nitko neće nositi kao kap vode na dlanu, i da nikada neće dobiti onoliko ljubavi koliko je spremna pružiti. A bila je spremna pružiti sve. Cijelu sebe, bez ikakve ograde. Svaku emociju koju je osjetila morala je izreći. A nije imala kome jer sa druge strane je bila tišina. Tišina i nerazumijevanje. Ta ju je tišina gušila. Ostajala bi bez daha, i srce bi zastalo, ne zbog strasti nego zbog mučnog osjećaja da nije voljena. To je nešto što ni jedna žena ne može opisati, i nešto što ni jedna žena ne bi trebala osjetiti.

Zato je odlučila pobjeći iz te tišine. Tražila je spas u drugim ljudima, nekim drugim emocijama. Umjesto tišine izabrala je zvukove glazbe, milovanje violine i glasni zvuk gitare. I to je bio jedini način na koji se mogla i znala nositi sa svojim životom. Da nije bilo toga, možda bi našla ljubavnika? Znam, zvuči grozno... ali tko bi ju mogao osuditi? Žena koja nije voljena i usamljena je, spremna je nekad na sve da dobije to zrno ljubavi. Ona za to nije bila sposobna. Ne bi sebe mogla nikad više gledati istim očima da je to napravila. A opet, na neki način, varala je.... onu ljubav koju je trebala možda dati njemu, ali nije mogla jer je naišla na zid, dala je onima koji su bili spremni tu ljubav primiti...I toliko koliko ju je to spasilo, toliko ju je gurnulo još dublje. I iznenada je postala svjesna da se ne može i ne želi vratiti u oklop žene koja sve stavlja na prvo mjesto a sebe zaboravlja...nikada više. I to je bio trenutak kad je stavila točku na svoj brak.

Ta žena sada pije svoju kavu, sjedi sama u dnevnom boravku i razmišlja o svom životu. I smirena je. Jer tišina koju sada čuje je drukčija. Sama je, ali nije usamljena. Još uvijek traži utjehu u zvucima violine i glasnom treptaju električne gitare. Još uvijek ju topli glas podsjeća da mora biti hrabra i da je sve riješivo. I ona još uvijek vjeruje u ljubav, usprkos svemu. U onu ljubav koja se dogodi i promijeni ti kroj...
Jer bez obzira na sve, ona vjeruje u emociju koja se dogodi potpuno slučajno. Vjeruje u to da se možeš zaljubiti u nekog samo zbog jednog "hmm" ili boje glasa. Ili zbog jednog najobičnijeg: "Kako si? Jesi umorna?"

To jednostavno mora biti moguće. Vjeruje i dalje u one nemoguće ljubavi koje ruše sve pred sobom. Koja ne mari za kilometre, i ne razmišlja o preprekama. Bez obzira na sve, i dalje želi da joj netko izmakne tlo pod nogama i čita joj želje iz očiju. I dalje vjeruje u romane i bajke, kao kad je imala 17 godina. I želi strast. Neobuzdanu i divlju strast i sjaj u očima.... i nije važno da li je za cijeli život ili samo za ovaj tren. Život je i onako nepredvidljiv i nitko nije znao što nosi sutra.... ona je odlučila živjeti za danas. I možda sutra... netko je jednom rekao: "Cilj je svemir, pa dokle ide" ...

Jučer je sa smiješkom gledala objave na facebooku, i čestitke za Valentinovo. Ona to nije zvala danom zaljubljenih. Za nju je Valentinovo bio i ostao dan ljubavi. Prema svakome. Prema djeci, roditeljima, prijateljima..ljubav prema omiljenom bendu koji joj je bio slamka za spas. Prema prijateljicama koje su brinule za nju i pitale ju svaki dan kako je.
Prema onom nekom tko je bio kilometrima daleko, a znao je sve ...i kad je bila tužna i kad je bila sretna...i bilo mu je bitno kako se osjeća... Takvi ljudi su bili ono što joj je davalo snagu. Takve ljubavi su bile ono što ju je i dalje pokretalo... Možda onda, uz takve ljubavi i tišina postane ugodna....

V.t. sretan

- 10:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 27.01.2017.

Poput najslađeg meda...






Skoro je podne a ja još uvijek pijem svoju "prvu jutarnju kavicu"... Uživam u apsolutnoj tišini i miru. Pokušavam se odmoriti i sabrati misli nakon jučerašnjeg dana provedenog u Zagrebu. Dan pomalo naporan i fizički i psihički, na toliko različitih razina.

Nekako sam se navikla na to da svakih mjesec dana moram u Zagreb. To je postalo dio mog života. Ritam koji mi je nametnut i koji sam prihvatila, jer nemam izbora, čak i radujući se što je tako. Jer jedino na taj način mogu održati samu sebe. Ono što te ne sruši, to te ojača...tako kažu. A mene je život u proteklih nekoliko godina toliko puta probao srušiti...onda možete zamisliti koliko snage imam u sebi. Imam nekada osjećaj da nisam ni sama svjesna kako prolazim kroz sve ovo. Postanem svjesna tek kad mi netko drugi kaže: Divim ti se, stvarno si jaka.... Pogledam tu osobu i nije mi jasno, jer ovo što ja prolazim nije ništa naprema onom što prolaze neke druge žene ili muškarci. Ovo moje je dječija igra. Barem se meni tako čini.

Svaki put kad uđem na taj odjel za rijetke tumore na Jordanovcu, postanem bolno svjesna toga zašto sam tamo. I svaki put me dočeka pitanje sestara: "Gospođo, vidim da ste dobro. Uvijek nasmiješeni. Tako treba." A ja mislim da je to moj prkos. Ulazim nonšalantno u bolnicu, sa osmijehom na licu, kao da ulazim u neki shopping centar i trudim se ne pokazati da u sebi vrištim. Na licu onaj uvijek isti prkosan izraz lica. Lice žene koja se bori, i koja neće tako lako odustati. I kad uđem na odjel i pogledam ljude koji sjede u dnevnom boravku...u tom trenutku postanem svjesna gdje sam i zašto sam tamo. I opet mi prođe kroz glavu samo jedna misao: Suzi, ti to možeš. Ti to moraš...samo hrabro, to mora biti riješivo. I istina je da je meni puno lakše nego nekim drugim ljudima koje sam jučer tamo vidjela. Slušam priče o ciklusima kemoterapija, o mučninama, perikama.... operacijama. Imam i ja svoju priču, svoju kalvariju o kojoj bi knjigu mogla napisati. Operacija koju želim zaboraviti a koja mi je spasila život. A kad slušam ove priče, na neki način me i sram pričati, jer ja sam imala sreće, izbjegla sam teške terapije. I zašto da onda kukam zbog bezazlene injekcije koju moram primiti jednom mjesečno i to malo krvi što mi izvade svaki mjesec radi kontrole? Kao da nemam ni pravo reći da se bojim ili da sam bolesna...to nije ništa. To je mačji kašalj na prema pričama koje sam čula jučer.

A opet, ja dugo nisam vidjela više nasmiješenih lica i čula više smijeha i viceva nego jučer u tom dnevnom boravku. Dogodi mi se da dođem u trgovinu ili uđem u banku i vidim namrgođena lica prolaznika kojima je možda najveći problem u životu što moraju čekati deset minuta u redu na šalteru. Ljudi koji su vječito nezadovoljni sa svime i koji uvijek gunđaju. Grizu sami sebe i uništavaju svojom negativom ljude oko sebe. A tu... svako lice čak i ono najblijeđe lice izmučeno kemoterapijom zrači nekom pozitivom. U jednom trenutku smo bili toliko glasni, pričajući i razmijenjujući iskustva da je sestra došla da nas malo utiša jer: "meni je drago da ste vi svi tako dobro raspoloženi ali ovo je ipak bolnica" ... Čula sam komentar dvojice muškaraca koji su razgovarali i jedan je rekao drugome kad ga je pitao kako je: "Ah, nije dobro kad smo tu i ovdje se srećemo" ...morala sam se ubaciti u razgovor. Rekla sam im da je baš suprotno od toga: Dok smo tu i srećemo se - DOBRO JE. Obojica su se nasmijala i rekli su mi da sam u pravu. Čaša je ipak polupuna a ne poluprazna. I ja znam da me ta "polupuna čaša" drži na površini da ne potonem.

Drži me moja pozitiva i ljubav koju osjetim od ljudi koji znaju kako se osjećam i kojima je stalo do mene. I meni više ništa ne treba. Čekam injekciju i dobijem poruku: "Mama, jesi gotova? Kako si? Javi se kad budeš mogla" .... ne treba mi više od toga. Ili poruka moje drage Ive koja me većer prije pitala da li sam se smjestila u hostel, da li mi je hladno i da li sam jela. Kako mi može biti hladno kad mi je od takve poruke toplo oko srca?


Ljubav je ono što me drži na površini. Ljubav prema mojoj djeci i dragim prijateljima. Ljubav prema nekome tko mi je poput čuda ušao u život i nije tražio ništa od mene a pružio je toliko puno. Pružio mi je svoje srce na dlanu a nije ni svjestan koliko to puno znači. Ne pričam o tome puno jer nije potrebno pričati. Takvi posebni ljudi u mom životu znaju tko su i uvijek će se prepoznati u svakoj mojoj rečenici. Oni koje volim svim svojim srcem, možda nježno, možda romantično i strastveno.... ljubav je čudo. Ljubav je slatka poput najslađeg meda koji stavljaš u mirisni čaj.... Osjetiš ga, znaš da je tu, a nitko ga ne vidi....poput neke slatke male tajne.

Život ide dalje...ja ću opet za mjesec dana biti na istom mjestu, u onom dnevnom boravku i slušati priče ljudi i opet ću razmišljati o tome koliko sam zapravo sretna. I maštati o proljeću, o toplijim danima. O ljetu koje je sad još daleko, ali doći će i to. Toplo, vruče ljeto ... sunce, more, neke nove još nepoznate plaže ... ljubav i nada.... Život je lijep. Mora biti...






- 11:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 17.01.2017.

Ne mora biti bolje ali će biti drugačije, a drugačije je uvijek bolje....





Jednom mi se već ovo dogodilo. Napišem tekst, budem super zadovoljna i onda slučajno stisnem nešto krivo i tekst nestane i nema ga više. Frustracija do boli. Dogodilo mi se to danas....i trebali su sati da ponovo sjednem za laptop i možda pokušam ponovo. Ali sve ono što sam napisala...ono što sam osjećala, kako da to opet izvučem iz sebe. Jer to moje pisanje je malo čudno....kao da moje riječi kad ih prenesem na papir dobiju "tijelo" i ja se osjećam bolje. ... sada ih nema...a ja više nisam sigurna što sam htjela napisati. Možda ne osjećam isto ono što sam osjećala jutros kad mi je palo na pamet da je vrijeme za novi tekst na blogu?

Možda je i bolje tako. Znam da sam pisala o tome kako se ništa u životu ne događa slučajno. Možda onda nije bilo slučajno što mi se izbrisao tekst. Možda je moralo biti tako. Možda nije ni valjao. Možda sam morala sada sjesti i napisati nešto drugo. Bilo što...samo ne ono što sam pisala i obrisala.

Ali, istina je da se u mom životu ništa ne događa slučajno. I sve što mi se dogodi prije ili kasnije postane lekcija. Osvrnem se iza sebe i shvatim da je svaki događaj, dobar ili loš nešto promijenio u mom životu. I da se dogodilo s razlogom. Nikad neću zaboraviti dan kad sam doznala za svoju dijagnozu. I moj život definitivno dijelim na prije i poslije tog dana. Prije toga bila sam žena koja nije živjela u pravom smislu te riječi. Ja sam preživljavala ali nisam uživala u životu. Nisam bila u stanju čuti dobru pjesmu, vidjeti sunce ujutro na izlasku...jurila sam i nikad nisam bila zadovoljna. Bila sam užasno nezahvalna, i ogorčena na sve oko sebe. A nije trebalo biti tako. I svemir mi je dao dobru lekciju. Dva tjedna plakanja i samosažaljenja nakon dijagnoze bila su dovoljna da shvatim. Dobila sam možda novu priliku i moram ju iskoristiti. Da se to nije dogodilo, ja ne bi "čula" pjesmu na radiju od koje sam se naježila i nikad ne bi dopustila Silenteu da mi uđe u život. I ne bi doživjela posebnu ljubav. Da nema Silentea ne bi upoznala toliko divnih ljudi. Ne bi upoznala ženu koja me pita zabrinuto zašto nisam spavala u tri ujutro nego pisala statuse na facebooku. Ne bi upoznala prijateljicu kojoj mogu reći sve što mislim i što mi se događa čak i ono zbog čega se i sama zacrvenim nekad. Sve to se ne bi dogodilo.
Silente mi je donio puno lijepih trenutaka i poneku suzu. I to ne samo radosnicu. Ali dobro...s nekim stvarima se moraš pomiriti. Ne mora biti bolje ali će biti drugačije...ja vjerujem da će biti bolje, kako god bilo.

Silente je kriv što sam skupila hrabrosti i počela pisati. Jer sam imala veliku potrebu svoje emocije prenijeti na papir i svima, a posebno njima reći koliko ih volim i koliko su važni. I sad je pisanje postala navika. Način da se borim sa svojim emocijama kojih uvijek ima puno. A posebni su i ljudi o kojima želim pisati.

Divno je kad osjetiš potrebu pisati priču i tu priču posvetiš određenoj osobi. Jer vas spaja posebna emocija, i jer znaš da će ta osoba razumijeti o čemu pišeš. Kad ti kaže da je i plakao i smijao se dok je čitao što pišeš. Neki su ljudi vrijedni toga da svoje emocije bez ikakve granice i srama staviš na papir i svoje srce pružiš na dlanu. Jer znaš da neće biti zgaženo. Neke ljude upoznaš s razlogom. Da ti promijene i uljepšaju život. I najmanje što im možeš dati je iskrena emocija.

Kad upoznaš osobu koja želi biti podrška i kaže ti lijepu riječ, poželi ti dobro jutro, ili zaželi laku noć, onda si spreman takvoj osobi pokloniti svijet. A kako tek ne bi nekoliko napisanih stranica? Takvoj osobi pokloniš sve...bez granice. Svu svoju pažnju. I takvi ljudi ne ulaze u život slučajno...dolaze kad im se najmanje nadaš ali u trenu kad ih najviše trebaš. I zahvalan si do neba što postoje. I nadaš se da će zauvijek ostati tu negdje...

Život drukčiji, a opet lijep. Pun novih prijateljstava, lijepih emocija, nekad suza i nekad smijeha....
Još malo pa slavim još jedan rođendan. I razmišljam o protekloj godini.,...ne bi mijenjala ništa. Sve je točno onako kako treba biti.

Možda je čak još malo ljepše nego što sam zamišljala da može biti....





- 19:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 31.12.2016.

Za one koji su u srcu....








Ovo neće biti dug tekst.

Tek nekoliko riječi, onih običnih i malo manje običnih kakve obično govorimo kad želimo na neki način ispratiti staru godinu i dočekati novu.

Moj život, u kojem se svemir pobrinuo za ravnotežu. Pa za svaku pozitivnu emociju dobijem zauzvrat neki mini šamar, tek toliko da me osvijesti i da ne zaboravim da i "svila kožu nadraži".
Cijela mi je godina prošla u nekom vrtlogu, malo loših, pa malo za utjehu dobrih vijesti. Valjda tako mora biti. Poput one crte na monitoru koja pokazuje otkucaje srca. Da nema tih "uspona i padova" ne bi bilo ni otkucaja srca, flat line...ne bi bilo ni nas. A to je jedino bitno u životu, da srce kuca. Da lupa svom snagom. Nekada ti se čini da će iskočiti od uzbuđenja, nekad ti se čini da će stati od straha ili tuge....ali tu je. Čuješ otkucaje i to je ono što te gura naprijed.

Svaku sam svoju kontrolu u Zagrebu uspjela povezati i sa nečim pozitivnim što me održavalo da ne puknem od straha, od strepnje i od neizvjesnosti. Koncerti, susreti s dragim ljudima....

Jučer sam se vratila sa zadnje kontrole u ovoj godini, i sa još jedne injekcije, samo druge u nizu. I ovaj sam boravak uspela sama sebi začiniti nečim pozitivnim. Nekim novim emocijama, novim uzbuđenjima. Nekad je dovoljna samo šetnja gradom i popijena šalica čaja. Nekad je dovoljan osmijeh i nečije: jesi dobro? Nekad je dovoljno samoj sebi reći: imaš ovaj jedan život, živi ga onako kako želiš. Nisi dužna nikom se opravdavati. Što god želiš napraviti - napravi. Što god osjećaš prema bilo kome, nemoj držati u sebi. Ljubav postoji zato da se pokazuje.

Meni je to dovoljno. Osjećaj da sam se prepustila životu, i da ne odustajem od same sebe. Jer sam to zaslužila. Da ću napraviti ono što ja mislim da trebam napraviti i da neću propustiti ni jednu priliku da budem sretna.

I to je moja novogodišnja odluka. Nema više suza. Nema više nedoumica. U mom životu postoje ljudi koji dok ovo čitaju znaju što osjećam i kako se osjećam ... od sveg na svijetu to je najbitnije.

Ljudi dragi, sretna vam nova 2017. godina. Oni koje volim i na koje mislim dok ovo pišem...moja ljubav je svaki dan sve jača.


V.T. kiss

- 18:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.12.2016.

Šalica toplog čaja....





Bliži se kraj godine i kao i svi i ja radim neku svoju inventuru ove 2016.

A možda bi bilo pametnije da to ne radim. Ali ne možeš protiv svojih misli...Uvijek mi se čini da vrijeme tako brzo proleti, od Božića do Božića a kad se osvrnem shvatim da se dogodilo toliko toga, i da se život okrenuo na toliko razina da mi je skoro nezamislivo. Da mi je netko prije godinu dana pričao neke stvari rekla bi mu da laže. Da nema pojma o čemu priča i da ništa od svega ovog nije moguće....

Godina je proletjela, planeta je napravila još jedan krug oko sunca a ja?

Ja se još uvijek pokušavam naviknuti na život "bez Silentea". Premda su tu, u srcu, življi i jači no ikad....ali ipak.
I premda se to na meni ne vidi, srce mi se trga. I pomislim barem jednom na dan na to kako bi život bio ljepši, veseliji i svijetliji kad bi bilo onog iščekivanja koncerata i susreta sa njima. Fale mi.

Fale mi svakodnevno i ne izlaze iz glave. Ne mogu se pomiriti s tim da ih neću vidjeti. Želim ih opet na pozornici. Želim onaj pogled dječaka koji odbija odrasti i mladića koji se smije sa pozornice i opet, još jednom fula tekst pjesme. Želim zvukove gitare, bubnjeva, violine, ... sve to želim. Nije važno hoću li to dobiti... samo kažem da to želim. Znam da je ljubav prema glazbi tu. I znam da Tibor neće odustati od samog sebe. I znam da ne voli presing i da mu idu na živce komentari o Silenteu ali ne mogu si pomoći. Najradije bi opet otišla u Dubrovnik, našla ga tamo u njegovom Gružu i dobro ga prodrmala i rekla mu: Čovječe, trebamo te, čovječe..nemoj nam to raditi više. Dosta je bilo...

A onda shvatim da su oni najbitniji. Ne ja, ne bilo tko drugi, nego oni. Ono što oni žele. I ako stvarno žele, vratit će se. Ako on stvarno bude htio, pojavit će se kad se najmanje budemo nadali, skočiti na pozornicu sa onom svojom gitarom i reći: Evo me, ljudi...tu sam i ne idem više nikud.

Silente je obilježio moju 2016 godinu. Kao da se sa raspadom Silentea počelo raspadati sve oko mene. Pregledi, dijagnoze, dobre i malo manje dobre vijesti...

Pa onda brak...odjednom promjena koju nisam očekivala a možda sam trebala. Nešto što se kuhalo dugo i odjednom puklo. Raspalo se sve. Osim mene. Ja sam se, kao i uvijek, nakon svakog šoka, podigla na noge, pogledala ispred sebe i rekla sama sebi: ok, Suzi, idemo dalje. Ovako je moralo biti. Samo pravo! Čovjek bi rekao da ću se osjećati usamljeno. A nekad se možeš osjećati sam premda si s nekim. A to je još gore. Užasan osjećaj samoće i nerazumijevanja. Tišina tako glasna da ju možeš čuti. Tišina koja ubija ljubav, polako ali sigurno.

Nisam usamljena. Nisam sama, a ne mogu to baš objasniti. Nekad te pozitivna emocija i ljubav dočekaju tamo gdje se najmanje nadaš. Nekad te nečija riječ dodirne bolje od dodira prstiju. Uz toliko loših vijesti, mene još uvijek gura pozitiva i neki osjećaj da će sve biti dobro. Možda sam nerealna. Možda se samo zavaravam. Ali osjećaj je dobar.

Život je lijep. Ipak. Usprkos svemu.

Suze kad se razočaraš. Tuga jer nije sve onako kako si zamislio. Pa onda odjednom, jednim telefonskim pozivom i iznenađenjem sve opet dođe na svoje mjesto....i opet je sve dobro. I opet se raduješ novim stvarima u svom životu, novim iskušenjima, novim emocijama....

Shvatiš u jednom trenutku svog života kako je dovoljno tako malo da te usreći. Dovoljna je šalica toplog čaja da ti bude lijepo. I kad to shvatiš, sve bude puno jednostavnije....Prepustiš se svakoj emociji kao da ti je zadnji put u životu jer nemaš što izgubiti. Zašto ne?

Život je lijep samo ako znaš uživati u njemu. Bez ograda, bez kočnica. Bez straha od posljedica.

Mislila sam da neke stvari nikad ne bi napravila. Svako moje "nikad" pretvorilo se u "zašto ne?"...

Nikad ne reci nikad.


- 19:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 02.12.2016.

Kako misliš sama si, kad sam tu....




Izgleda da u životu stvarno moraš doživjeti nešto loše da bi kao ravnotežu dobio nešto dobro. Ne znam da li je svima tako, ali ja stalno imam taj neki osjećaj da mi se život prelama na one loše i dobre momente. I emocije isto tako.

Posljednje dvije godine meni su kao rollercoaster. Bilo je tu svega, od očaja i izgubljenosti do euforije i olakšanja. Usponi i padovi.... kad sam mislila da sam si život koliko toliko sredila - posao, obitelj - dijagnoza mi je izmakla tlo pod nogama. I jedva sam samu sebe uspjela održati da ne padnem. I nisam pala. Podigla sam se malo uz pomoć drugih i jako puno sama. Jer nitko ne zna kako se osjeća čovjek koji se bori za svoj život kad mu se čini da nema smisla boriti se.

I onda oni. Moj Silente, moja slamka za spas, koja je značila više od lijekova, vitamina, i svega što mi je trebalo da me održi na životu. Oni su bili moj lijek i moja pozitiva koja mi je dala snagu da guram dalje i ne mislim na kontrole, iščekivanja nalaza. Još su to uvijek. Bez obzira na sve.

Da nije bilo "Čudne ili čudesne" i tih šestoro divnih ljudi nisam sigurna kako bi izgurala. Onaj mali klik u glavi koji mi je rekao: Suzi, digni se, nije sve tako sivo.....ljubav što se dogodi bez razloga i promijeni ti kroj. I meni je stvarno promijenila kroj ta ljubav. Malo zahvaljujući njima, a malo zahvaljujući šamaru koji mi je lupio život, shvatila sam da moram samu sebe staviti na prvo mjesto i ne osvrtati se na ništa drugo. Sebično i istinito. Uspjela sam. Ja jesam sama sebi na prvom mjestu. Naučila sam voljeti sebe da bi mogla dati ljubav drugima. Trebalo mi je puno godina da to shvatim i jedan komad papira na kojem piše dijagnoza: maligna bolest, ali konačno sam shvatila.

Sada, dvije godine nakon operacije, čini se da mojoj borbi nema kraja. Znala sam da će biti tako. Bojala sam se da nikad neću imati mira i da će me do kraja života proganjati taj strah i neizvjesnost i osjećaj da se borim za svoj život. I borim se.
Tromjesečne kontrole pretvorile su se u dolaske jednom mjesečno na kliniku u Zagreb radi injekcije koja drži stvari pod kontrolom. I koliko sam u strahu toliko sam sretna što je "samo" tako. I što sam nakon ove prve injekcije shvatila da nije nikakva drama, da nemam neke čudne nuspojave i da se dobro osjećam. Pa onda, neka bude tako. Pitaju me koliko dugo...a ja nemam odgovor. Možda zauvijek.

I to sve, sada, kada mi se život mijenja na toliko razina. Djeca koja su hvala bogu, sve odraslija i zrelija, samostalnija. I tu su uz mene. I ja, koja se mora naviknuti na to da kroz sve to prolazi sama. Nakon četvrt stoljeća života u dvoje. Čudno zvuči, znam....A ta samoća mi nekako tako lako pada, vjerojatno zato jer sam nekako oduvijek i bila sama. Možeš biti sam i u dvoje. Imaš nekog pored sebe a opet si sam. Još usamljeniji....

Zato imam njih. Neke drage ljude koje sam upoznala. Ženu koja me u panici pita da li sam dobro, čim se ne javim jedan dan. Koja "osjeća" moju tugu i ako je kilometrima daleko. Lude prijateljice koje zbijaju šale, nekad namjerno, samo da mi skrenu misli na nešto veselo, a nekad zato jer su jednostavno takve: mlade, lude i neobuzdane. Ili žena koju sam isto upoznala zbog Silentea, koja mi je poput sestre koju nemam i kojoj prvoj poželim dobro jutro svaki dan, i kojoj sam prvoj ispričala za svaku dramu koja mi se događala u životu proteklih godinu dana....

Imam neke nove emocije u svom životu, za koje sam mislila da nikad više neću osjećati. Prijatelji koji su više od prijatelja, netko tko je tu i kad nije. Kad mi je teško, kad čekam pretragu i nisam ništa jela cijeli dan. Kad dobijem nalaz u kojem piše da moram na liječenje...Ima tako nekih ljudi koji se iznenada pojave u tvom životu kad se najmanje nadaš.

I samo žele s tobom popiti šalicu čaja....

I nekad ti to znači više od svih lijekova. Osjećaj da nisi sam. Da nikad više nećeš biti sam.... Da ne moraš sam, i da i kad misliš da nije tako, ipak netko misli na tebe....divan, smirujući osjećaj da će sve biti u redu....

Bit će sve u redu... mora biti. Ja se borim za samu sebe, istom snagom. Silente je tu i ostati će, bez obzira na sve. I život je u prosjeku lijep.

Moje misli, kišni dan, jedna šalica mirisnog čaja, sa limunom i medom..... poput mog života....i onaj osjećaj da te netko ipak voli....


- 10:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 12.11.2016.

I riječi su dodir...







Mislila je da će biti teže.

Da će se osjećati kao da joj je izmaknuto tlo pod nogama i da neće znati kako funkcionirati. Da će joj sitnice komplicirati život. One banalne stvari koje nije prije sama radila, kao na primjer, promijeniti plinsku bocu, ili odvesti auto na servis. To su gluposti, svaka žena to zna. Ali kad živiš godinama kao nečija "bolja polovica" nekako se dogodi da hrpu stvari ne radiš. I onda dođeš u situaciju kad moraš sam funkcionirati i ne pada ti na pamet nekog pitati za pomoć.

Ona je mogla sama.

Davno je odlučila da će sebe staviti na prvo mjesto. Da se neće osvrtati više na to što drugi misle i da će raditi samo ono što ONA želi, bez obzira na druge. Zvuči sebično. I jest sebično. Sebično prema svima osim prema njoj samoj. Trebalo joj je to. Trebao joj je osjećaj da je dovoljna sama sebi. Zato je bila prkosno odlučila da će otići sama u Zagreb na onu punkciju. I da će spavati u hostelu, sama. Bez potrebe da se nekom opravdava i bez želje da joj netko drži predavanja. Jer, znala je...u ovoj situaciji ona je ispala negativac. Kad se počneš boriti za samu sebe i kad odlučiš da moraš neke stvari u svom životu konačno postaviti na pravo mjesto, obično postaneš u nečijim očima loša osoba koja misli samo na sebe i ne voli. A ona je baš zbog ljubavi donijela odluku. Zbog ljubavi prema svojoj djeci i zbog uspomene na 23 godine braka. Nije htjela osjećati gorčinu i bijes, pa je odlučila da je bolje na vrijeme povući se i ostaviti da stvari idu svojim tokom. Nije htjela da njena djeca gledaju kako im majka živi u lošem braku. Nije htjela da oni misle da je to normalno. Živjeti i biti nesretan. Nitko ne bi trebao biti nesretan u životu. Imamo taj jedan život, i nemamo vremena za gubljenje....

Mogla je sama, a opet, sasvim sama nije bila. Drage žene koje je upoznala zbog "ljubavi što se dogodi i promijeni ti kroj" nisu joj dopuštale ni u jednom trenutku da bude tužna. Premda kilometrima daleko, opsjedale su joj inbox pitanjima: "Jesi dobro? Što radiš? Kako si? Nemoj biti tužna, molim te...možeš ti to...." Žene koje su i same imale problema u svom životu i koje su možda noći provodile u suzama, ovaj put su dale sve da ona ne razmišlja o lošim stvarima, nasmijavale ju i govorile joj kako joj se dive i kako je snažna. Nikad im se neće moći dovoljno zahvaliti za to. Nema tih riječi kojima se može opisati koliko ti znači kad osoba koja nije dužna reći ništa da se osjećaš bolje, kaže upravo ono što ti pomogne.... Ona se nadala da znaju koliko su joj pomogle...I da će i ona biti uz njih ako im bude trebalo. Uvijek, bez obzira na sve...

Emocije su čudna stvar. Probude se kad se najmanje nadaš, prema osobama za koje nisi ni očekivao da će ti ući u život. Dobiješ riječ utjehe dok čekaš u čekaonici mučni pregled od "stranca" i odjednom je lakše. Nisi sam. Požališ se da nisi ništa jeo i pio jer nisi smio zbog pretrage, i netko ti kaže: Sad trči u prvu pekaru i kupi veliku bocu soka ili vode....netko tko ti na prvi pogled nije ništa. A u tom trenutku ti je postao sve. Može li život biti čudniji? I ljepši? Takve riječi su poput dodira....

I život ide dalje....svaki dan je borba. Nekad izgubiš, nekad pobijediš. I lijepo je. Osjećaj je dobar. Jer si živ. Ako srce gori, to je dobro...neka gori.









- 09:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.10.2016.

Ljubav nestane bez razloga i promijeni ti kroj...






Bila je mlada. Pomalo razočarana u ljubav i nesigurna u sebe. Mislila je da život nije fer, da se lijepe priče događaju samo drugima i da nikad neće upoznati onu pravu osobu uz koju želi provesti svoj život. Izgledalo je kao da ju to ni malo ne muči. Nitko nije na njenom licu mogao primjetiti sjetu ili tragove suza. I onda se pojavio on. I ona je već nakon nekoliko dana znala da je on jedina osoba s kojom želi biti. Nije se obazirala na riječi onih koji su govorili da je rano za takve odluke. Odlučila je i gotovo. Kad sad o tome razmišlja, nije sigurna da li je to bila ljubav na prvi pogled ili očajnički pokušaj da konačno ne bude više sama.

Život kao i svaki drugi. Nekad sretniji, nekad tužniji. Nije uvijek bilo sve sjajno. Kad sad razmisli, često nije bilo sjajno. Trebalo je puno strpljenja, tolerancije i prepuštanja životu da samu sebe uvjeri da je to život kakav je zamišljala. Borila se za svoj brak, za svaki osmijeh i svaki dan ispunjen srećom jer je znala da je to jedini način. Puno toga je progutala. Puno puta je zatvorila oči pred onim što joj se naočigled događalo pred nosom. Za mir u kući, reći će. Za djecu. Nije ni ona bila savršena. Bila je svjesna toga. Pa je puno toga znala oprostiti jer je znala da se i njoj često oprostilo. To je valjda brak, zar ne? Mir, ljubav i razumijevanje?

Vukla je dvostruko, jer je morala. Ona je bila ta koja je brinula o svemu. Vukla je sve konce više manje uspješno. Djeca koja su bila potpuno okrenuta njoj jer ona je bila ta koja je bila dvadeset i četiri sata na dan okrenuta njima. Znala je da nije jedina koja tako živi. Malo je očeva koji stvarno znaju što znači promijeniti pelenu, otići s djetetom u park ili otići na roditeljski sastanak. Barem je ona samu sebe tješila da je malo takvih. Da većina žena živi točno onako kao ona.

U jednom trenutku, nakon jako puno godina braka, morala je prestati vući stvari u pravom smjeru jer se morala koncentrirati na sebe. Život je to od nje zahtijevao. Osjećaj da je dobila novu priliku za život i da stvari ipak nisu tako loše u njoj je probudio novu ženu. Onu koja samu sebe, a ne druge, stavlja na prvo mjesto. Onu koja misli da je zaslužila ljubav i da nije dužna samo davati, a da godinama ništa ne dobije za uzvrat osim pukog osjećaja da nije sama.

I u tom trenu stvari su malo, pomalo krenule nizbrdo. Nije primijetila u kojem se to trenu točno dogodilo. Odvajanje, i osjećaj da moraš učiniti nešto za sebe. Posvetila se sebi, u svakom smislu te riječi, i zaboravila na ono što je radila godinama.... spašavala stvari kad se činilo da nema smisla spašavati.

I tako se i dogodilo....stvarno više nije imalo smisla spašavati. Shvatila je to jedne večeri, za vrijeme jedne burne svađe. Okrutne riječi: "Želim razvod!" i ona koja je nijemo gledala u njega i postala svjesna da ju ta rečenica nije ni malo zaboljela. Da ju je očekivala i da joj je došla kao olakšanje. Da je iste te riječi čula prije pet ili deset godina zaplakala bi od očaja. A sad, u sekundi je počela razmišljati samo o praktičnoj strani ovoga što je čula: što, kako, na koji način dalje. Jer je shvatila da natrag neće moći. I da natrag ne želi. Osoba za koju je mislila da će s njom provesti cijeli život rekla joj je da već dugo razmišlja o razvodu jer ju više ne prepoznaje. Žena koju je oženio nije ista žena koja stoji pred njim. Ova sad je čvrsta, snažna, bez straha se suočila sa svime što joj se događa i stavila je sebe na prvo mjesto. Nestala je plaha ženica koja bi oprostila i pretrpjela sve, samo da sve bude onako kako svi žele. Nestala je ona žena kojoj nije smetala hladnoća i život bez neke nježne riječi osim eventualnog: dobar je ručak danas.....sve je nestalo.

Nakon svega, on bi možda i ostao. Možda bi nakon prospavane noći zaključio da je pretjerao i razmislio o svom životu. Možda bi mislio da će ispasti loš ako ode baš sada, kad ona zna da ju čeka još jedna borba. Ali ona to nije htjela. Nije željela sažaljenje i čovjeka koji se osjeća prisiljen živjeti s njom. I gušila ju je tišina.

Tišina može biti nešto prekrasno. Divno je živjeti sa osobom i razumijeti se bez izgovorene riječi. Ali nekad ta ista tišina postane teret. Poput nekog kamena na duši....

Onog dana kad je zatvorio vrata sa sobom i otišao, nije bila tužna. Možda malo....jer je tužno na što se svede dvadeset godina braka...na jedan šturi pozdrav i riječi: Čujemo se.

Ali, u jednom je trenutku osjetila ogromno olakšanje. Gorki teret sa duše kao da je skliznuo.... Znala je da je bolje tako.

I sada, jača nego ikada i odlučnija nego ikada, ona ide dalje. Jer nema izbora. Mora, radi svoje djece, i radi sebe. I sretna je jer je donijela odluku za koju je duboko u sebi znala da je ispravna. I da ju je možda trebala donijeti davno prije.

Ljubav koja je nestala i promijenila joj kroj....

- 12:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 05.10.2016.

Zastanem nekad kad mi je teško...




Mjesec dana je prošlo od Dubrovnika. Pomalo mučnih mjesec dana.

Dubrovnik je bio kao neka prijelomna točka, ono nešto što sam morala i htjela napraviti u svom životu jer sam znala, osjećala da dolaze neka tmurna vremena.
Možda ne bi imala snage za ovih mjesec dana i za ono što tek dolazi da nisam otišla u Grad, upila svu snagu iz onih zidina i čarobnih skalina.
Možda bi sve bilo još puno mučnije da nisam pogledala u oči sjajnom mladiću i vidjela da je dobro. Da je sve onako kako treba biti i da se ne moram brinuti. Nakon toga mogla sam skupiti svu hrabrost i nastaviti tamo gdje sam stala...u borbi za samu sebe.

Nisam pisala o 4 dana u bolnici, punkciji koja je bila brutalna, kroz koju sam prošla kao u nekom polu snu, skupljajući svu svoju snagu za koju nisam ni znala da imam. Morala sam, da bi dobila potvrdu za ono što sam duboko u sebi znala. Priča koja nema kraja....Samo sam sad spremnija za borbu. Prvi put sam bila šokirana, jedva sam došla k sebi. U ove dvije godine sam naučila da se život ne događa samo drugima. Događa se svima. Ovaj put se dogodio meni. I moja borba se nastavlja.

Svi mi govore da je najvažnije biti jak i biti pozitivan i da trebam naći snagu u sebi, ili u nečemu oko sebe. A ne znaju da sam ja tu snagu davno našla. Našla sam ju u pjesmama Silentea, u druženju sa prekrasnim ženama koje osjećaju isto što i ja. Našla sam nevjerojatnu snagu u plavim očima koje kao da govore: Samo hrabro, to mora biti riješivo... Da nije bilo toga ja ne znam kako bi izdržala i kako bi skupila u sebi snagu da sama sebi kažem: Suzy ti to možeš....jer moraš, zbog sebe...

Puno puta sam razmišljala o tome da li su oni svjesni koliko mi znače? Možda ovo iz njihove perspektive zvuči besmisleno. Što se to dogodi u čovjeku da prepozna sebe u nekome drugome? I da onda kad mi je bilo najgore, kad sa ležala na stolu i čekala punkciju, uspijem skrenuti misli na nešto drugo. Na koncert u Đurđevcu, na šetnje Stradunom, ili na šokirani Tiborov izraz lica kad nas je ugledao u svojoj ulici. I da isto tako jučer, dok sam čekala ispred ordinacije svoje liječnice da konačno dobijem potvrdu onog što sam i onako znala, ne razmišljam o tome, nego slušam pjesme Silentea, slušalice u ušima i prisjećam se svih susreta i koncerata u proteklih godinu i po dana....Malo tužna, jer ništa nije onako kako bi trebalo biti, a opet....možda je sve upravo onako kako oni žele. Pa je onda opet dobro.

Moja duhovita liječnica, rekla mi je otprilike ovim riječima: Bit će sve u redu. Znate kako ste bili uplašeni prije dvije godine jer niste znali što vas čeka? Pa vidite, prošlo je više od dvije godine, tu ste, dobro se osjećate. Čak ste doživjeli i da vam se omiljeni bend raspadne.... Ha, ha.... crni humor ... Ali shvatila sam što mi želi reći i u pravu je. Tu sam, borim se, i ne dam se. Kad se dogode neke stvari u životu, shvatiš kako imaš divnu djecu, i da si napravio jednu dobru stvar u životu. Djeca, koja više nisu djeca, nego su odrasli mladi ljudi, koji su u svakom trenutku tu kad ti treba riječ podrške.

I prijatelji...ljudi koji su napeto čekali da im se javim nakon pregleda. Što bi ja bez njih? Nekad dobiješ podršku i lijepu riječ od ljudi od kojih se ne bi nadao da će to napraviti a ne dobiješ ništa od jedne osobe koja bi trebala znati i razumijeti kako ti je .... ali nema veze, to je već druga priča koju nemam namjeru danas ispričati. Možda jednom, kad za to dođe vrijeme.

I to je to...

Život ide dalje...ne vrte se samo dobri dani. Ali bit će sve ok. Dobro je kad ti se događaju "situacije" u životu jer onda tek shvatiš koliko si jak. I kako možeš sve....Ljudi me ne razumiju jer vide osmijeh na licu i čini se kao da ništa ne shvaćam pre ozbiljno. Ostanu onda malo šokirani kad čuju što mi se događa u životu, i da nije sve baš tako sjajno. Ne glumim, ne lažem i ne pretvaram se. Ali sam pobijedila onu uplašenu sebe, i ne dam joj da progovori. Ovo je moje vrijeme i ja ću pobijediti. U inat onima koji misle da ja to ne mogu. Mogu i te kako....možda uz malu pomoć divnih pjesama, ali svaka pomoć je dobrodošla... sretanwink

Zastanem nekad kad mi je teško i pitam se kako je tebi....

Rekla sam da neću pitati, i da neću gnjaviti sa suvišnim pitanjima...i neću, jer znam koliko to ide na živce. Sve će biti onako kako mora biti....Neke stvari je teško reći gledajući u oči...ali lako ih je zapisati...

Tibi, nadam se da znaš koliko si važan i koju snagu daješ? To nisu prazne riječi. Sve što sam prolazila proteklih godinu dana, svaki strah od kontrole, ili pretrage, i ovo što prolazim sada sve bi bilo puno teže da nije bilo Silentea. I sad nije bitno što Silentea nema. Snaga je i dalje tu. I ja sam rekla toliko puta da mi ne treba Silente bez tebe jer u mojoj glavi ti si Silente. Nemoj sad kolutati očima ako čitaš ovo i nemoj pomisliti: što meni ovo treba u životu? Ne trebaju ti suvišna pitanja, presing i optuživanja. Ne trebaju nikome. Ali ti treba osjećaj da te ljudi nisu zaboravili bez obzira što si pokušao pobjeći. Ne možeš pobjeći od ljubavi prema glazbi i ne možeš pobjeći od onih koji te vole, iskreno bez ikakvih zlih namjera. Tu si, Tibi, svidjelo se to tebi ili ne.... Ne znam koliko ti znači, ali i dalje vjerujem u tebe. Sada više nego ikad. I trebaš mi.... trebaš svima nama ....

Eto, moj mali trenutak iskrenosti. Idemo sad dalje....život ....

- 08:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.09.2016.

Čarolija Grada pod zidinama



Kad mi je liječnica prije mjesec dana rekla da moram doći u Zagreb da napravim neke dodatne pretrage i da ću zbog toga morati biti u bolnici nekoliko dana, prekinula sam ju u pola rečenice:

- doktorice, ovako....ja idem krajem mjeseca u Dubrovnik....sa svojom kćeri. Vraćam se za nekoliko dana. Nakon toga, radite samnom što god mislite da treba. ...

U trenutku kad sam to odgovorila, skoro drsko i pomalo bezobrazno trgla sam se i pogledala ju pomalo uplašeno:

"Nema panike, zar ne? Smijem otići?" Blagi osmijeh liječnice i njeno: Ma naravno, samo idite, vidimo se kad se vratite, ohrabrio me je. Nadam se da je stvarno mislila tako.

Jer ja sam odlučila. Ja sam jednostavno morala otići u Dubrovnik. Želja koja je bila u meni toliko dugo i odluka koju smo ja i moja kći donijeli još početkom proljeća. Nešto me tako snažno vuče u taj grad i lagala bi kad bi rekla da ne znam što.
Davno sam to rekla: tko je zavolio Silente, morao je zavoljeti Dubrovnik. Kao da se magija sa njihovih pjesama preselila na zidine, na čudesno plavo-zeleno more i zeleno drveće Lokruma. Ili su pjesme baš zato tako čarobne i snažne jer ih je napisao netko tko je cijeli život upijao u sebe čaroliju ovog grada? Ne znam...ali Silente i Dubrovnik su se u mom srcu isprepleli u jednu snažnu emociju. Kao da je vremenom postao i moj grad. Htjela sam otići i na svojoj koži osjetiti duh tog grada i vidjeti da li sam si samo umislila ovo sve što osjećam ili je to zbog moje silne ljubavi prema Silenteu i ljudima koji žive u Dubrovniku a koje sam prihvatila kao svoje, skoro kao familiju. Možda i više od familije.

Nisam se osvrtala na čuđenje mog muža i sina. A oni su dobro znali kakva sam kad nešto odlučim. Nema toga tko me može zaustaviti. Ni skoro petnaest sati vožnje autobusom po Jadranskoj magistrali, ni to da bez tablete za mučninu ne mogu ni do Pazina stići...ništa. Dubrovnik je bio moj cilj. Puno prije fatalne objave na Silente facebook profilu koja mi je malo izmaknula tlo pod nogama. Ali sada, kad je sve nekako čudno, i nitko se ne usudi ni pomisliti što će se i kako dalje događati - odluka je bila samo još čvršća. Vuklo me srce u grad u kojem su bili oni a nisam znala hoću li ikoga od njih vidjeti...samo da ih zagrlim, bez puno pitanja. Jer obećala sam da pitanja neću postavljati...još jednom da ga vidim....


Četiri predivna dana. Dubrovnik je više od onog što sam mislila da će biti. Mali zgodni apartmančić preko puta autobusnog kolodvora. Malo, skromno i nevjerojatno slatko....taman za nas dvije...
Gruž - posebno mjesto....grad sam za sebe. Ili sam to samo ja jer sam znala zašto mi taj Gruž toliko znači? Uživala sam u rano jutarnjim šetnjama pored Župnog ureda, sve do tržnice. Upijala život tržnice, simpatične žene koje su nudile svoje proizvode, izgovarajući riječi na divnom dubrovačkom narječju. Osjećala sam se kao da sam doma. A bila sam tako daleko od kuće. Mogu li objasniti taj osjećaj? Osjećala sam se kao da sam točno tamo gdje bi i trebala biti.
Najljepše doba dana bilo je baš to jutro....kad nije bilo previše vruče a život u Gružu se budio. Ljudi koji su se pozdravljali jer se poznaju godinama, usputna pitanja, "kenova" ... život...

Šetnje po starom gradu su priča za sebe. Na stotine turista sa raznih cruisera koji su hodali po starom gradu sa fotoaparatima i gledali zidine. Nisam sigurna da su ti silni ljudi koji se slijevaju niz Pile svjesni čarolije toga grada. Imala sam osjećaj da ne gledamo istim očima kamene zidove, skaline, fontanu na ulazu u stari grad....Ljepota je u oku promatraća, kažu...ljepota i ljubav. Moje oči nisu vidjele samo zidine, Onofrijevu fontanu, crkvu Sv. Vlaha....moje oči vidjele su prizore iz spota "Još jednom", vidjele su mjesto na kojem je Silente imao svoj koncert. Moje oči gledale su grad koji je bio njihov dom....

Moja Iva, koja je jedva dočekala da nakon tri godine vidi svoj Grad i predraga Ružica s kojom smo provodili svaku večer razgovarajući i družeći se...osjećaj kao da sam u posjeti obitelji, a ne turista u gradu stotine kilometara daleko od Istre. Nema riječi kojima mogu opisati ono što sam osjećala i sreću koja bi me preplavila svaki put kad bi pomislila: Ajme meni, u Dubrovniku sam! Iva je tu... i oni su tu. Negdje....da ih barem mogu sresti, samo im stisnuti ruku i reći im da se drže i da će sve biti dobro....

I nitko nikad neće moći razumijeti kako sam se osjećala i koliko mi je značilo kad smo se jednu večer pješice uputile na Lapad a ispred nas iz lokalne male pekare je odjednom "izletio" mladić kojeg sam u sekundi prepoznala i spontano reagirala: "Tibi, Tibi....Tibore!" Njegov zapanjen izraz lica kad se okrenuo kao da mu nije jasno što se događa i spontana reakcija uz smijeh: "Šta, šta, šta radite vi ovdje?!" Malo u šali a malo ozbiljno rekla sam mu da smo morali doći da vidimo da li je dobro i da mi je srce sad na mjestu. I bilo mi je na mjestu. Jer mi je srce prepuklo čitajući objavu na facebooku i nisam mogla ni zamisliti da se događa nešto loše i da on nije dobro. Tako sam se htjela uvjeriti svojim očima da je u redu. I bio je. Oči mu opet svijetle onim starim sjajem. To je najvažnije. Ništa drugo nije važno. Rekla sam mu da neću postavljati pitanja, neću pitati što će biti...nije me ni briga. Jer ako oni nisu sretni, meni takav Silente ne treba. Treba mi Silente koji će ih ispunjavati srećom, koji će ih opet voditi u ono što vole i žele od života. Samo ako su oni sretni, i ako im srce opet gori to može imati smisla.

Tko zna bi li moj boravak u Dubrovniku bio toliko čaroban i bi li mi ostao u takvom sjećanju da nije bilo tog slučajnog susreta ispred pekare? Zvuči glupo i zvuči kao kliše...ali u onom trenu kad sam pošla dalje, nakon što sam razgovarala s njim nekoliko minuta i dopratila ga doslovno do njegovog ulaza, samo sam jedno pomislila:" Suzy, sad je sve u redu. Možeš na miru uživati još ovih dva dana u Dubrovniku i sad imaš snagu za sve što dolazi poslije. Nema toga što te može uplašiti nakon ovog. " I stvarno je tako... ne znam koliko je on svjestan toga, koliko znači, i koliko nam je svima važno da on bude dobro. Nema statusa na facebooku ili rečenice u inboxu koja može na pravi način reći ono što misle i osjećaju ljudi koji ga vole. Ne znam da li i ja riječima to mogu pokazati. Koliko god mislila da znam sa riječima nekad mi nije lako reći što osjećam.

To je to...mojih četiri dana čiste magije u najljepšem gradu na svijetu uz najdraže ljude na svijetu. Moja snaga za dalje. Sad sam tu, čekam neke nove pretrage, ne mislim na loše stvari, jer život je prekratak da bi se mislilo na ono što nas može uništiti... Samo hrabro, to mora biti riješivo...


- 15:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 06.08.2016.

Ne mora biti bolje, ali će biti drugačije...



Danas je dan trebao izgledati drugačije.

Nisam sad trebala sjediti u svom dnevnom boravku sa laptopom u krilu i pisati blog. Trebala sam se voziti prema Vodnjanu, uzbuđena što ću ih opet vidjeti. Vjerojatno bi već danima razmišljala samo o tome, smišljala čime bi ih ovaj puta mogla iznenaditi. Možda ispeći opet kiflice ili neke pogačice? Nešto čime bi ih obradovala nakon što bi prešli dug put od Dubrovnika. Mislila bih na to kako su prije desetak dana slavila rođendan dva brata i kako bi im možda mogla kupiti neki sitan poklon, ili možda ispeći tortu? Ne, ne tortu, jer se još sjećam one prošlogodišnje torte i Tibija koji ne jede slatko... ah, kakav udarac za moj ego! crybelj Šala, naravno...ali, mislim da je ostatak benda shvatio da će teško od mene dobiti više neki kolač ili tortu i da za to mogu zahvaliti svom frontmenu wink

Da, tako bi otprilike izgledao moj današnji dan...ali ne izgleda. Umjesto toga, ja sjedim u svom dnevnom boravku i pišem. Situacija ovih dana mi na trenutke izgleda smiješna. Doživjela sam da mi se prijateljica nije javila dvadesetak dana jer je "bila u strahu, jer nije znala kako ću reagirati i da li sam malo došla k sebi" Rekla je da zna "kakva sam kad se radi o Silenteu" pa je mislila da je bolje da mi da još par dana da se smirim. I kad sam se konačno našla s njom na kavi trudila se da ne spomene njih ni jednom riječju. Čak sam joj i zahvalna na tome. Ne želim govoriti o njima ljudima koji ne znaju puno i koji samo iz znatiželje pitaju što se to dogodilo.

Toliko sam različitih ljudi upoznala ovih mjeseci.

Toliko različitih životnih priča, sudbina. Jednu sam mladu djevojku nagovorila da skupi hrabrosti i počne pisati blog. Emotivna djevojka koja je samo trebala malo poticaja. Ono što je možda trebala dobiti od svoje majke, koja iz nekih svojih razloga to nije u stanju. Jučer mi je ta djevojka rekla da joj je sve to tako čudno, jer su joj se javili ljudi koji su joj rekli da im se sviđa to što je napisala, a ona nije navikla da ju se hvali. I ja sam se jako ražalostila. Tužna sam kad pomislim da je netko u meni pronašao podršku i razumijevanje, koje bi trebao dobiti na nekom drugom mjestu. Srce mi se trga od pomisli da postoji djevojka koja od mene, potpunog stranca, traži potvrdu da je dobro ono što radi, misli ili osjeća. Nitko se ne bi tako trebao osjećati. Pogotovo ne netko tko je tek počeo sa životom. I ja ne mogu drugo nego i dalje biti podrška, koliko god to mogu, na svoj način. I nadati se da je to dovoljno. Ali, bit će ona dobro. Jer imala je dovoljno "drskosti" u sebi tada da meni pošalje poruku i javi mi se, a nije znala kako ću reagirati. I znam da će imati dovoljno hrabrosti da se izbori za sebe i da će jednog dana biti prava, zrela djevojka i mlada žena koja će se truditi svu onu nježnost koja njoj sada nedostaje pružiti ljudima koji budu u njenom životu. I biti će sretna. Jer čovjek je sretan kad pruža ljubav drugima oko sebe.

Dan mi prolazi u nekoj sjeti i nostalgiji a misli su na nekom drugom mjestu. Bilo bi lakše kad bi ih mogla vidjeti, na pet minuta i pitati ih da li su dobro. Kad bih samo znala da su smireni. Bilo bi mi lakše gledati snimku mladića, samog na pozornici dok interpretira stihove velike Maje Perfiljeve kad bih bila sigurna da je to ono što on želi. Nevjerojatno velika čast je kad ti takva osoba povjeri svoje stihove i zamoli te da ih uglazbiš. Ne sumnjam ni trena da je on toga svjestan....
Ali sam svejedno tužna...jer na njegovom licu sam vidjela ponos, vidjela sam veliko poštovanje prema pjesnikinji i neizmjernu toplinu. Ali sam vidjela i grč na licu. Umorna duša u tijelu dvadesetopetododišnjaka. Čovjek koji "pati od muzike" i zna da je to jedino što želi raditi i mora se izboriti, drsko i bez puno razmišljanja za samog sebe. Nadam se da će uspjeti.

A ja nemam puno izbora. I dalje ću slušati pjesme. I dalje ću pisati. Nekad ću biti tužna, a nekad ću puna optimizma govoriti svima da je sve u redu i da mora biti u redu. Možda će biti drugačije, ali će biti bolje...mora biti bolje.





- 16:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.07.2016.

Samo hrabro, to mora biti riješivo....

- 13:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 09.07.2016.

Silente je tu i ostati će....




Kažu da je jutro pametnije od večeri. Da sve izgleda bolje kad se naspavaš i da treba pustiti da stvari sjednu na svoje mjesto....

Zašto sam se ja onda probudila sa istim grčem u želucu i zašto me jednako peku oči od suza?

Ništa nije lakše.
Neumoljivi zvuk budilice i ja koja se pokušavam razbuditi nakon samo nekoliko sati sna. I bolna pomisao koja mi je presjekla um u trenutku: ne, nisam sanjala...Teško je ostati sabran, kad ti se srce lomi na pola. Teško je ostati miran kad vidiš da se lomi netko tko ti je postao poput obitelji.

Nemam snage više kliknuti na naslovnice portala. Kao da me šamaraju isti članci, isti naslovi: Tibor Karamehmedović napušta bend! Silente prekida s radom! Fanovi u šoku....Tibor...

Kad sam prvi put čula za Silente i kad sam prvi put pogledala snimku razgovora sa Tiborom znala sam instinktivno da se radi o posebnom mladiću. Neka posebna snaga zračila je iz njegovog pogleda dok je u isto vrijeme nervozno kršio ruke i povremeno zamuckivao. U silnoj želji da kaže ono što misli, kao da se bojao da neće biti shvaćen, i da će ljudi banalizirati njegove riječi. Često bi se kasnije sjetila baš tog prvog intervjua koji sam pogledala.

Moj prvi susret sa Silenteom je vjerojatno nešto što neću nikada zaboraviti. Možda zato jer je bio prvi, a možda zato jer sam tada shvatila da je sve ono što sam mislila o njima stvarno istina. I onaj prvi pozdrav Tibora, klimanje glave kao znak prepoznavanja, i opet taj snažan ali pomalo uplašen pogled. Kao da me gleda sa trunkom sumnjičavosti ali i znatiželje.
"Znam te, ali reci mi ... jesi li stvarno iskrena osoba? Zašto misliš da smo mi toliko važni? Koji su ti motivi?" - Pitanja koja sam mogla pročitati u njegovom pogledu.

Prošlo je od tada malo više od godinu dana. Jako puno susreta sa tim dragim ljudima, i jako puno kratkih razgovora sa iznimnim mladićem u čijim očima u međuvremenu nema pitanja: "Mogu li ti vjerovati? "

Čudan je osjećaj zavoljeti nekoga kao da ti je obitelj, a znaš ga kratko vrijeme. Imam dvoje djece, od trena kad sam ih prvi put uzela u ruke, od onog prvog plača, zavoljela sam ih svim srcem. Priroda i majčinski instinkt učinili su od mene osobu koja u svakom trenu zna što njeno dijete misli i osjeća i koja se bori kao tigrica za svoje dijete. I to je normalno, tako treba biti. I to nikada nitko ne može promijeniti.

Nikada nisam mislila da će mi se dogoditi da sličnu emociju mogu osjetiti prema nekome s kim ne dijelim genetski kod. Netko tko bi mi trebao biti totalni stranac u životu. A opet, dogodilo mi se da mi se pod kožu uvuku oni i neizmjerno sam zahvalna bogu, svemiru ili jednostavno sudbini što se to dogodilo. Pojavili su se u pravom trenu, možda su zato postali toliko važni. Postali su moja svakodnevnica, poput zraka koji udišeš jer moraš da bi opstao.

U međuvremenu naučila sam prepoznati svaku emociju na Tiborovom licu. I onu sreću i optimizam koji kao da te liječi na prvi pogled, ali i ironiju, nezadovoljstvo i nervozu u nekim trenutcima. I dok svom djetetu mogu reći u takvim situacijama da će sve biti dobro, zagrliti ga i utješiti, ili se boriti svim silama da mu pomognem, kad se radi o Tiboru - mogu samo osjetiti silnu brigu, nemoćna da bilo što učinim. I to je grozan osjećaj. Možda on moju pomoć ne bi ni poželio. Ipak, nije on nikakvo dijete... i dovoljno je odlučan i pomalo drzak da bez ikakvog straha donese odluku koja se njemu čini najispravnija. Bez milosti, bez kompromisa.

I što bi mu čovjek mogao reći? Pa baš zbog te njegove odlučnosti i želje da živi život po svom smo ga toliko zavoljeli. I opet, kao da se radi o mom djetetu....premda mi je srce slomila neka odluka, rečenica ili način na koji želi živjeti svoj život, braniti ću do zadnjeg atoma snage njegovo pravo da to napravi i da svoje odluke donese sam, bez obzira na posljedice.

Nema prave ljubavi, dok netko ne broji žrtve...

Jučerašnji dan sam provela u nekom emotivnom vakumu, isključena iz svega što se događalo oko mene i razmišljajući samo o njima. Skoro poput fizičke boli, zaboljela me pomisao da nisu sretni. Da se nešto događa na što ne mogu utjecati jer ima stvari i emocija gdje jedan status na facebooku ili poruka u inboxu ne mogu promijeniti ništa. Pokušavam biti smirena jer nije sve tako sivo kao što se čini na prvi pogled. Čovjeku mogu na trenutak ubiti volju za bilo čime, ali ne mogu ubiti onu ljubav prema glazbi koju osjeća od kad zna za sebe. I ja znam da će sve biti dobro. I potpuno im vjerujem. Jer nisam ih upoznala i zavoljela slučajno. Ništa se ne događa bez razloga, pa ni ovo sada.

I premda bi se najradije teleportirala u Dubrovnik, pronašla Tibija i rekla mu:" Pa daj, čovječe, što nam to radiš? Srca su nam prepukla jučer! Volimo te, drži se...nemoj se predati"....znam da to ne mogu napraviti. Možda ni ne moram. Zna on dobro koliko ljudi mu želi samo dobro. I koliko ljudi bi dalo sve na svijetu da nisu pročitali onu fatalnu objavu na njiovom profilu. Ali isto tako zna da protiv sebe ne može. I da mora još jednom staviti sebe na prvo mjesto. Njegovi prijatelji to razumiju. Ljudi s kojima je dijelio dobro i zlo proteklih deset godina to razumiju...Sve ili ništa...nema kompromisa.

A ja imam još jednom najveće povjerenje u njega. I znam da se iza onih odlučnih očiju krije mladić koji neće odustati od svog sna. Od snova koje imaš od kad znaš za sebe se ne odustaje tako lako. Ne odustaje se nikako....to je jedino što nas drži na životu. Pomisao da ipak možemo napraviti ono što želimo, i da moramo živjeti život onako kako to želimo.

Ovaj tekst pišem, dok još uvijek pokušavam ne plakati, barem danas, sa osjećajem da će ipak sve na kraju biti dobro. Treba vremena i treba strpljenja...jer nije sve ko što se čini....ali bit će dobro. Mora bit'

Tibi, nisam sigurna da si ikad uzeo pet minuta vremena da pročitaš neki od mojih tekstova. Možda ti nije bilo bitno, a možda jednostavno nisi znao da postoje. Ne znam da li ćeš i ovo pročitati. Ako čitaš, nadam se da razumiješ.

"Ne mora biti bolje, ali će biti drugačije...a drugačije je uvijek bolje"

Znaš što mislim, dovoljno sam ti to puta rekla, kao da sam osjetila nekad da se lomiš u sebi....nemoj se nervirati, pusti nek stvari sjednu na svoje mjesto. Mi te čekamo, jer Silente nije samo vas šestoro, nego svi mi koji smo vas tako zavoljeli...i nećemo dati da tek tako nestanete.

Silente je tu i ostati će....volimo vas...do slijedećeg okupljanja u prvim redovima, SAMO PRAVO!



- 07:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.06.2016.

Više od familije....




Iza mene je tjedan koji definitivno neću nikada zaboraviti. Ako postoje stvari u životu koje pamtiš zauvijek, onda su to ovakvi dani, ovakva prijateljstva i ovakve emocije.

Kad sam još prije nekoliko mjeseci pomislila da bi mogla otići u Đurđevac na Picokijadu, nisam još bila sigurna da će to biti ostvarivo. U mom životu je toliko toga nesigurno, planirati nešto mjesecima unaprijed je toliko teško. A opet, u takvoj neizvjesnosti prošlo je godinu dana i za svaki koncert, svaku sitnicu koja mi se trebala dogoditi, isprva bi pomislila: Bože, daj da sve bude u redu i da ipak odem. I bude sve u redu....i tako prolaze mjeseci.

Radovala sam se ovom odlasku u Đurđevac zajedno sa mojom Mateom jako dugo. Ne samo zbog Silentea, ovaj put.
Radovala sam se mojoj Ivi, koju sam upoznala na tako čudan način, prije godinu dana, a da nisam tada znala da će mi toliko značiti. U međuvremenu se rodio mali lovac na čudesa, preslatka beba, kojeg su svi dočekali sa velikim veseljem. I ja sam se tako neizmjerno radovala što ću konačno vidjeti uživo njega i njegove dvije male sestrice, male djevojčice sa vragolastim osmijesima i tamnim kovrčama.

Sa malo strepnje vozila sam se autobusom prema Đurđevcu, razmišljajući kako će to sve izgledati. Dolazim prvi put u kuću nekome koga sam upoznala, u stvari, na tako čudan način, i provesti ću s njima četiri dana. Hoću li smetati? Hoće li nas djeca prihvatiti ili će se bojati stranaca u kući?

I onda sam ih vidjela na autobusnom stajalištu. Ivu, i dvije slatke djevojčice kako veselo mašu. I sav strah je nestao. Nisam sigurna da li mogu opisati kako sam se osjećala tih nekoliko dana. Ako kažem da sam se osjećala kao da sam točno tamo gdje trebam biti i da se osjećam kao da sam među svojima, da li će me ljudi moći shvatiti? Ni trenutka nelagode, ni sekunde razmišljanja da li sam možda pogriješila što sam došla. Iva, koja je samo ponavljala: "Obećala sam da neću plakati" a suze su joj bile u očima, i djevojčice koje su već nestrpljivo zavirivale u vrečice koje su mi bile u rukama a iz kojih su se nazirali šareni paketići i slatkiši. Ljubav na prvi pogled koja se rodila između nas i ta dva mala čupava stvorenja. I mali lovac na čudesa, Emanuel, kojeg je tata držao na rukama kad smo ušle u kuću. Kad se samo sjetim one prve poruke koju sam dobila prije godinu dana, u šest ujutro. "Rodio se mali lovac" i slika bebe, još malo "zgužvane" od poroda. I sad je tu, predamnom, divno malo djetešce, sa plavim kovrčicama i najljepšim osmijehom na svijetu.

Divna četiri dana. Djevojčice koje se nisu odvajale od moje kčeri, i koja se trudila svim silama da u svakoj sekundi prati što one rade. Šetnje gradom, smijeh....puno smijeha. Djevojčice su pune energije, neuhvatljive i vječito nasmiješene. Divila sam se Ivi kako uspijeva kontrolirati situaciju kad je sama sa njih troje. Jer sam imala osjećaj da ja to ne bi mogla. Mali dječačić koji samo što nije prohodao, ali zato puzeći stigne u svaki kutak stana, i obožava strpati u usta sve što stigne, i dvije djevojčice koje se ne boje ničega. Nas tri, smo se tih nekoliko dana bavili njima, a meni se činilo nekad da situacija izmiče kontroli. Kako joj je tek kad je sama sa njih troje? Svaka čast takvoj mami, samo to mogu reći.

A ne moram ni govoriti kakav je doživljaj opet vidjeti Silente. Premda je prošlo malo vremena od prošlog susreta. Da ih vidim svaki dan, meni bi bilo premalo. Divno ih je vidjeti, stisnuti im ruku, zagrliti Doris i Lorenu. Draga bića, uvijek nasmiješena bez obzira koliko sati vožnje imali iza sebe i koliko je vruče vani. Tibor, koji je stajao par metara od postavljene pozornice, sa rukama u džepovima i kritički promatrao mjesto na kojem će svirati večeras, i ono njegovo simpatično: "O, dobar dan. Đe ste, šta ima?" Moraš se nasmiješiti spontanosti i zbunjenosti u isto vrijeme. Pogotovo kad se sjetiš da je to ista osoba koja tako sigurno vlada pozornicom nekoliko sati kasnije.

Divno popodne, provedeno sa prekrasnim ljudima, i divna večer na jednosatnom koncertu. Emocija koja se ne da opisati, koju jednostavno moraš sam proživjeti. Pjesme toliko puta već doživljene na koncertu, a opet trnci prolaze tijelom kao da je prvi puta. Svaki koncert je nešto posebno. Možda je ovaj bio još malo posebniji. Jer sam bila tu, u gradiću u kojem nisam bila nikada prije, sa ljudima koji su mi se uvukli pod kožu kao nitko do sada.

Nikad mi nije bilo teže pozdraviti se s nekim nego sa Ivom slijedeći dan. Trebali smo ići na autobus u 15 sati i nije nas trebalo previše nagovarati da idemo s onim kasnijim u pol šest. A djevojčice su znale da taj dan odlazimo i cijelo jutro su bile tako strašno nervozne i svaki čas pitale: Matea, a sad ideš ili? Sa najtužnijim pogledom na svijetu. Nikad neću zaboraviti one suze i neutješan plač. Kad sam vidjela suze i u Mateinim očima, slomilo mi se srce. Jedva sam suzdržavala suze koje su krenule kad sam sjela u autobus i dok su kilometri izmicali iza nas, ja sam jedva vidjela išta od suza u očima. Slijevale su se niz lice i nisam si mogla pomoći. Da mi je netko rekao da je moguće ovako nešto ne bi mu vjerovala ni trena. Neke ljude zavoliš kao da su ti obitelj. I jače od toga. Ja sam shvatila da imam osobu u Đurđevcu koja mi je poput sestre. Djevojčice koje sam zavoljela svim srcem i mali dječačić koji te razniježi svojim osmijehom svaki puta, i srce ti zatreperi kad digne ručice prema tebi da ga podigneš. Emocije koje tako liječe dušu.

Obećala sam sama sebi da ovo neće biti posljednji put da dolazim u ovo malo podravsko mjesto. Barem na popodnevnu kavu kad budem u Zagrebu pa zadnjim autobusom nazad. Falit će mi hiperaktivni pijetao koji me četiri dana budio ranom zorom neumornim kukurikanjem. Ali, iznad svega će mi faliti toplina ljudi s kojima sam provela ovih nekoliko dana. Nadam se da ćemo se uskoro svi opet naći na istom mjestu. Možda u Đurđevcu, možda u mom Poreču ili možda u gradiću na jugu Dalmacije, čije zidine već dugo želim vidjeti....

...ima većih stvari od života...

Oznake: Silente

- 08:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 15.06.2016.

Lovci na čudesa



Već nekoliko dana počinjem pisati pa odustanem. Ne znam na koji način da napišem nekoliko rečenica a da to ne bude "samo još jedan tekst o Silenteu" Toliko sam toga već napisala i rekla. Već sam postala dosadna mnogima, onima koji ne razumiju ono što pišem. Kojima ne može doći do mozga kako se može ovoliko voljeti nešto. Možda je ovo više za one druge, koji ni ne moraju pročitati ono što sam napisala i znaju...

Gledajući svoj život proteklih nekoliko godina, kao da je podijeljen na dva dijela...onaj prije i onaj poslije. Prije - stres, briga, strah, bol i borba za trenutak smirenosti da ne izgubim kompas. I ono poslije, kad sam odjednom shvatila da je život nešto posebno, i da ga neću i ne smijem trošiti na brigu i strah, i da je svaki dan i svaka sitnica dragocjena. Život u kojem si zahvalan za svako "Dobro jutro"....

Život kao da je prelomljen na dva dijela, koji nemaju jedan s drugim skoro nikakve veze. A točka loma - SILENTE...

I neću sad pisati o onom o čemu sam već bezbroj puta pisala, o tome koliko su meni postali važni ... Jer nisam jedina.
Prije godinu dana nastala je spontano facebook grupa "Lovci na čudesa"... ljudi iz raznih krajeva, sa svih strana, povezani tim čudom koje nam se pojavilo u životu. Lijepo je čuti od drugih ono što misliš i sam. Kao da dobiješ potvrdu da ono što misliš nije samo tvoja iluzija i da ne idealiziraš nekoga jer ga voliš pa si neobjektivan. A malo neobjektivna jesam, priznajem. Nisam baš zahvalan sugovornik kad treba kritički pogledati stvari, poslušati neku pjesmu ili razgovarati o bilo čemu što se tiče njih. Sama činjenica da je su pjesmu napisali Sančo i Tibi i da ju svira Silente za mene je dovoljna....nema rasprave. Dobra je, jer je njihova i jer oni žele da bude takva. Ponekad sam čak i ljuta kad pročitam neku kritiku ili neko mišljenje koje nije pozitivno...kako se usuđuju?!?! Spremna da grizem i da branim svoj stav...ne, greška - da branim njihov stav da to mora tako biti. Prije bi čovjek od njih samih mogao čuti da nisu savršeni nego od mene...što ćeš, valjda je to normalno. Barem se tješim da je normalno...kao kad majka brani svoje dijete iako zna da možda nije u pravu...ljubav. I onaj osjećaj ponosa kad ih vidim, ili kad se pojave na pozornici. Gledam kako rastu iz mjeseca u mjesec, kako postaju zreliji, još odlučniji i kakve se posebne stvari događaju oko njih. Mali koraci, možda čak i neprimjetni, jer nema velikih bombastičnih novinskih članaka ili priloga u tv emisijama. Male pobjede, mali uspjesi, ali tako vrijedni jer su to njihovi uspjesi, njihov trud i muka. I nas par koji pratimo svaki korak i radujemo se svakom uspjehu, svakom susretu s njima i živimo zajedno s njima njihov san. Kao da smo postali jedno....možda i jesmo na neki način.

Toliko sam ljudi upoznala u proteklih godinu dana...ne bih ni znala da postoje da nije bilo njih. Toliko smo različiti da se u normalnim okolnostima ne bi vjerojatno nikad sreli. I samo nas jedna sitnica spaja: ljubav prema njihovoj glazbi. Nekima, poput mene, je Silente bio ona slamka za spas koja im je trebala. Neki su se samo na prvi zvuk zaljubili u njihove pjesme. Neke su možda oduševili stavovi ovih mladih ljudi, i njihova sposobnost da se izbore za ono što žele i vole u ovom svijetu gdje se više ne zna što je dobro a što loše....Svatko ima neki svoj razlog, a možda više ni ne znamo koji su pravi razlozi. Sve se nekako izmiješalo, prelijepe pjesme koje ne bi bile takve da nisu stvorene sa dušom i sa velikom ljubavlju prema glazbi i prema životu, naši životi koji su nekad više a nekad manje sretni, ali smo tu - živimo, i postojimo, pa je to još jedan razlog više da budemo tako zahvalni, na svemu i na tome što imamo priliku pusititi njih u svoje živote. I oni, koji tako otvoreno pokazuju koliko su zahvalni na tome da su ih ljudi "prepoznali" i kao da ni sami ne vjeruju da je to moguće. Dvije energije su se spojile....kao dvije vatre koje se spoje pa nastane veliki plamen....

Zbog njih dogodila su se velika prijateljstva. Čudesno je da ti može postati tako bitna osoba koju nisi prije ni poznavao. Rodio se mali lovac na čudesa, prije skoro godinu dana, a mama tog malog lovca meni je postala draga poput sestre. Htjela bi da zna da nije sama i da ima s kim pričati, i da kad pomisli da bi najradije sve poslala k vragu, želim joj reći da će sve biti dobro. I ja znam da ona dok ovo sad čita, opet plače, i psuje u isto vrijeme, jer je takva... a znam da i ona voli mene. Može li išta biti vrednije od toga?

Ili mlada četrnaestogodišnjakinja koja misli da sam ja posebna mama jer sa svojom kčeri mogu razgovarati o svemu. I javi mi se svaku večer da mi kaže kako je i da mi ispriča po koju sitnicu iz svog života. U isto vrijeme me rastužuje činjenica da netko ima više povjerenja u mene nego u vlastitu majku a s druge strane pokušavam biti podrška i reći joj ono što bi rekla svom djetetu....Možda mogu učiniti nešto dobro. Možda joj mogu dati malo snage i objasniti joj da joj njena mama želi dobro, ali da nisu svi ljudi isti. Svoju ljubav pokazuju na različite načine, a nekad zbog velike brige i straha naprave grešku.

I takvih priča ima jako puno....previše za ovaj blog. A sve su priče jednako važne. Nekad nađeš utjehu tamo gdje si najmanje očekivao, od nekog od kog ni u snu nisi očekivao nešto...

Obitelj je najvažnija stvar u životu, ali nekad ti prijatelji mogu postati poput obitelji...








- 14:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 03.06.2016.

Sretna žena....




Nekad, dok ovako sjedim i pijem prvu jutarnju kavu, još pomalo snena, pomislim kako sam ipak imala sreće u životu. Istina, stvari su znale biti nekad i grozne, život na rubu panike i očaja, i ne mislim samo na ovo vrijeme proteklih nekoliko godina kad sam doznala da moram na operaciju. Život je takav, nekad sjajan, nekad te obori s nogu, ali se stvari nekako ipak kotrljaju. Ako imaš pored sebe osobu koja te barem pokušava razumjeti i koja ti je podrška. Imala sam sreću. Nije bilo idealno, jer nikad nije. Ali nikada ni u jednom trenutku nisam imala osjećaj da me osoba pored mene pokušava gušiti ili ograničavati u tome da budem ono što želim biti. I to je jako važno.

Ne znam zašto se to inače događa među ljudima. Upoznaju se, zavole, misle da je to - to, za cijeli život, i da im osoba u koju su se zaljubili odgovara u svakom pogledu i onda počne....Malo, pomalo, primijetimo neke sitnice, ili mislimo da imamo pravo pokušavati mijenjati osobu s kojom živimo. I zaboravljamo da je to što želimo mijenjati upravo ono u što smo se zaljubili. Kažem, ja sam imala sreću, a možda je mrvicu sreće imao i moj muž. Jer od prvog dana braka nismo imali potrebu mijenjati jedno drugo. Nismo savršeni niti ja niti on i nikad nećemo biti. Ali, to nije važno. Važno je jedino to da smo dva dijela savršene slagalice. A dijelovi slagalice nikad nisu identični.

Znam puno žena koje žive u brakovima u kojima su duboko nesretne. Jer su izgubile samu sebe. Ono što ih je nekad radovalo i što su radile "s guštom" više ne rade, jer imaju osjećaj da se njihovom partneru to neće svidjeti. Odlazak na kavu s prijateljicama, možda neko putovanje, ili naj banalnije - jelo koje one vole jesti, ali eto - ON ne voli, pa nećemo to više kuhati. Ima muževa koji smatraju da su važniji dio obitelji jer zarađuju, dok je žena možda "samo" majka i domaćica i ne radi "ništa". Onaj tko donosi novce u kuću, on je valjda zaslužio mrvicu više pažnje, zar ne? I što ti u stvari, fali? Imaš sve, imaš mene, trebala bi biti bogu zahvalna. A ne vidi da mu je žena duboko nesretna, i da joj svi novci na ovom svijetu ne mogu nadoknaditi činjenicu da joj muž ne posvećuje dovoljno pažnje i da je okrenut samo sebi i svojim interesima.

Ona se osjeća vezanom, jer je ovisna o njemu. A on možda voli osjećaj da netko ne može bez njega.

Istina, novaca nema, i nije lako. Ali, nije lako ni brinuti se o djeci, i osjećati se poput samohrane majke i pored muža. Žena koja ne zna više kako bi samoj sebi pomogla da se izvuče sa dna i najradije bi pobjegla nekud. A nema kuda pobjeći, jer od same sebe se ne bježi. I kuda i možeš pobjeći kad si žena i majka? I nekad mi se čini da takvi muževi to dobro koriste. Možda nisu svjesni, možda stvarno misle da rade sve najbolje za svoje žene, ili nisu naučili dati ono malo pažnje jer ju ni oni nisu dobivali? Ne znam....Samo znam da se kaže da su ljudi u braku partneri, a to bi valjda trebalo značiti da su barem donekle ravnopravni, bez obzira tko od njih zarađuje novce, ili tko pere suđe i kuha? I da se nikada, ali nikada žena ne bi trebala osjećati zarobljena u braku. Trebala bi se osjećati zaštićeno i voljeno. To ne znači da ti muž mora donijeti svako jutro kavu u krevet, ružu i doručak, jer budimo realni, takve stvari se više manje događaju samo u onim jeftinim ljubavnim romanima. Ne mora ti svaki dan pet puta reći da te voli i da ne može bez tebe. Ali može to pokazati svojim ponašanjem. Može, možda, osjetiti kad je žena nesretna i primijetiti već po pogledu da dan nije najbolje počeo i pitati ju što je, zašto je tužna. To vrijedi više od tisuću "Volim te"

Sjećam se prije nekoliko godina kad sam imala užasno stresan dan na poslu, i vraćala se autom kući nakon smjene. Dok sam vozila pored kuće primijetila sam svog muža na terasi. Ušla sam u kuću i usput mu se javila, glumeći da je sve ok. A on je meni rekao: "Što je bilo? Sa terase sam ti vidio izraz lica....što se dogodilo?" I ta jedna rečenica meni je bila dovoljna da počnem plakati. A opet, bila sam tako neizmjerno sretna u tom trenutku jer sam shvatila da osoba s kojim dijelim život iz daleka po mom pogledu može vidjeti da sam na rubu, da ne mogu više. I odmah je bilo lakše. Nije mi puno mogao pomoći a pomogao mi je, a da nije bio svjestan toga. To je to, to je pravi brak.

Možda se to treba naučiti, možda neke stvari dobiješ odgojem. Ali se svakako treba truditi. Ne smiješ u životu biti sebičan i misliti samo na sebe. I vjerujte mi, ne boli samo šamar. Nekad gruba riječ, ili ignoriranje može boljeti više nego najjači udarac. Žena nije ničije vlasništvo. Nije komad namještaja kojeg smo kupili pa mu se sad divimo ili ga ne volimo više jer je ogreban ili je izgubio sjaj. Žena je biće koje je zaslužilo jedno veliko hvala samo zbog činjenice da želi dijeliti život s nekim, i roditi mu dijete. I zaslužila je barem jedan pogled pun nježnosti i po koju ispunjenu želju....nekad ona više od toga ni ne traži....

- 09:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.05.2016.

Možda jednog dana....





Prije nego počnem pisati ovu priču, samo jedna mala primjedba... Priča o jednoj mladoj djevojci koju ću sada ispričati nije o meni, kao što to uvijek bude. Djevojka čak ni nije stvarna, izmislila sam ju, a možda će se mnoge prepoznati u njoj. Možda sam to mogla biti i ja, da nisam imala sreću i da nisam imala roditelje, odnosno majku koja se nikad nije ustručavala govoriti o bilo čemu, i razgovarati satima sa mnom ako je bilo potrebno...

Bila je mlada, vrlo mlada. Neki bi rekli da je još dijete. Sjedila je uplašeno u ginekološkoj ordinaciji, srce joj je lupalo kao ludo. Nitko nije znao da je tu. Ni mama. Pogotovo ne mama. Pa ona bi ju zadavila da zna da sjedi tu zato jer se boji da je trudna. Njena mama, draga, požrtvovana mama koja se uvijek brinula za nju, možda i previše. Ali nije baš bila od velikih riječi. Valjda je bila tako odgojena, to su bila neka druga vremena. Pa je s njom razgovarala samo o onim stvarima koje su se ticale škole, ocjena, onog što će se skuhati taj dan ili neće, ili možda o tome kako bi bilo otići negdje u šetnju, jer je vrijeme baš krasno. Nije smjela ni pomisliti da joj kaže da ima dečka već neko vrijeme i da je spavala s njim. Ne bi shvatila njena mama da se zaljubila i da se prepustila svojim osjećajima. Ona, uvijek savršena, uvijek pristojna djevojčica... Jer njena mama ju ne bi razumjela nego bi ju osudila. Rekla bi da ju nije tako odgajala. I što bi ljudi rekli da znaju? Nije joj rekla ni kad je počela s njim hodati. A mama nije puno pitala. Možda je naslućivala ali bilo je lakše ne pitati ništa. Jer njeno pitanje bi izazvalo niz protupitanja a ona to nije željela. Bilo joj je neugodno sa svojom kčeri razgovarati o takvim stvarima. O "tim" stvarima se jednostavno ne priča.

I tako je ona sjedila u čekaonici i razmišljala o tome kako joj se to moglo dogoditi?
Pa, rekao je da će "paziti". A izgleda da se ipak dogodilo. I što sad? Što da sad napravi? Ako je trudna, što će se s njom dogoditi? Što ako je zbilja trudna?

Što je gore, činjenica da će mama biti tako jako razočarana jer neće moći vjerovati da je njena dobra, pristojna curica spavala s dečkom, kad se podrazumijeva da se tako nešto ne smije ni pomisliti dok se ne udaš. Pa, to je valjda naučila na vjeronauku! Što da napravi? Ili možda razočarenje u samu sebe....

On, u kojeg je bila tako izgubljeno zaljubljena, je ipak samo srednjoškolac koji još nije završio ni školu, neozbiljan i nezreo. Što može od njega očekivati? Što može od sebe očekivati? Možda je stvarno trebala razmisliti prije nego je spavala s njim. Ali sada je kasno. Dogodilo se. Vjerojatno, nije još sigurna. Još postoji mrvica nade da će joj liječnica reći da nije trudna. Ali, koga zavarava? Kasni joj već dva tjedna, a nikad prije nije kasnila. To je to...kraj svijeta.

I liječnica je to potvrdila. Bila je trudna. Nije bilo optužujučeg pogleda u očima liječnice. Samo pitanje: "Djevojčice, pretpostavljam da ovo nisi planirala?" Bilo je nemoguće zadržati suze koje su se počele slijevati niz njeno lice. Što da sad radi? I liječnica joj je rekla ono što je i sama znala, da sad jednostavno mora pogledati istini u oči, i iskreno razgovarati sa svojim roditeljima. Nema više tišine, nema više izbjegavanja istine. A roditelji će shvatiti, jer bez obzira na sve, na sve tabu teme i sram kad se treba govoriti o nekim bitnim stvarima u životu, njena majka ju je voljela više od ičega na ovom svijetu i jedino će ju ona na kraju priče ipak razumijeti i probati joj pomoći.

I napravila je tako. Došla je kući, skupila svu hrabrost koju je imala u sebi i rekla majci što se događa. Ono što ju je jako začudilo je bilo da nije vidjela iznenađenje u majčinim očima. Nije bilo šoka. Kao da je nešto slično očekivala?

I prvi puta, nakon toliko godina, njih dvije su razgovarale. Ovaj put iskreno, ne samo kao majka i kči, nego kao dvije žene. I donijele su u tom trenutku tešku odluku, ali njima se činilo jedino ispravnu. Za ovu priču nije ni bitno, što su odlučile. Jer priču ću ovdje prekinuti. Nije bitno da li je djevojčica rodila ili je odlučila napraviti pobačaj. Bitno je to da je donijela odluku ona, i da je konačno počela razgovarati sa svojom majkom, iskreno bez ikakvih ograda. I to je možda najbolja stvar koja je izašla iz ove njene priče. Kamo sreće da je to mogla i prije. Iskreno razgovarati, reći što ju muči i dobiti pravi savjet. Možda bi onda znala više o seksu, o kontracepciji, o životu, o ljubavi....

Nisam sigurna da li ste shvatili moju priču, i zašto sam ju ispričala?

Ovo je priča za sve majke i očeve koji misle da ne treba razgovarati sa svojom djecom o seksu. Pobijedite sami sebe, nemojte razmišljati o tome što su vas godinama učili, i razmišljajte o tome što je dobro za vašu djecu. A dobro je razgovarati, do besvijesti ako treba, o svemu. Kad vam se čini da ste se pretvorili u papagaja i da mlatite praznu slamu, vjerujte mi, oni vas jako dobro čuju. I dajte im priliku da vam se približe. Da vam govore što im se događa u životu, ako imaju potrebu za tim. Nemojte u njih usaditi strah od osude, jer što će reći susjedi, što će reći baka, što će reći ....Nemojte zatvarati oči nad onim što vam se događa pred nosom. To što im vi branite nešto, ne znači da oni to neće napraviti. Hoće, možda baš zato jer im branite....za inat. Sjetite se svojih 16, 17 godina....

Naučite ih da donose zrele odluke u svom životu. Naučite svoje djevojčice da ne trebaju spavati s dečkom dok nisu potpuno zrele i spremne za to. Nemojte im govoriti da to ne smiju raditi nego ih naučite da kad i ako se odluče na taj korak to mora biti uz zaštitu. Ako vas je sram o tome pričati, poklonite im knjigu. Tamo je sve fino napisano...

Naučite svoje sinove da nije istina da se ništa neće dogoditi ako paze. Možda neće, ali vrlo vjerojatno hoće. I naučite ih da poštuju djevojke, onako kako bi htjeli da netko poštuje njihovu sestru.

A ono najvažnije od svega...naučite svoju djecu da razmišljaju svojom glavom i pomognite im da postanu odgovorne, zrele osobe, koje se neće dati izmanipulirati ničim. Da rade u životu ono što vole, za što su stvoreni. Da vole punim srcem i da iza svojih postupaka stoje hrabro bez oklijevanja. Možda ćemo onda jednog dana imati generaciju ljudi koji će imati dovoljno hrabrosti o svemu razgovarati sa svojom djecom, i koji neće misliti da je ispravno nekome oduzeti pravo da donese odluku o svom životu samostalno. .....



a>div>

- 10:30 - Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 18.05.2016.

Ne priznajem ništa, dok se samo dobri dani vrte....

- 16:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 20.04.2016.

Slobodno ko ptica šetaš mi kroz san....





Nekada se sjetim sedamnaestogodišnje djevojke, još nezrele, ali željne ljubavi. I sjetim se dvogodišnje veze, prvog dečka, prvih iskustava, svega prvog....

Bila je stvarno mlada. Što sedamnaestogodišnja djevojka zna o životu? Znala je samo da je zaljubljena, i da tako luda od ljubavi ima u glavi samo jednu misao: to je to, ljubav za cijeli život. Jer to je bila ona, kad je voljela to je bilo tako jako i tako bez kočnice, sigurna da je to ono pravo. Da vrijedi svih žrtava i da se mora toj ljubavi i toj osobi posvetiti potpuno. Cijelom dušom. Cijelim tijelom. I bila je spremna sve ostalo ostaviti po strani. Prijateljice s kojima je mjesecima prije toga izlazila svaki vikend, s kojima je provela djetinjstvo, neke je znala od prvih razreda osnovne škole, odjednom su pale u drugi plan. Izlazila je samo s njim. Njegovo društvo je postalo njeno društvo, a njeno staro društvo je počelo izlaziti bez nje. Vrlo brzo je shvatila da je napravila grešku. Izgubila je samu sebe u tom silnom nastojanju da bude samo njegova. A njemu je to odgovaralo. Da je imala sreće, možda bi on bio jedan od onih sjajnih muškaraca sigurnih u sebe koji ne bi željeli da djevojka promijeni svoj život zbog njega. Možda, da je on bio drukčiji, rekao bi mladoj djevojci koja mu je poklonila srce da ode ponekad i s prijateljicama na piće. Ili da se nastavi baviti svim onim hobijima kojima se bavila prije nego je upoznala njega. Ali, on nije bio takav. Bio je sretan što ima uz sebe djevojku koja u njemu vidi cijeli svoj svijet i kojoj je potpuno dovoljan. Uživao je u trenutku i nadao se da će ostati tako.

Nije ostalo tako, naravno. Nije moglo potrajati. Djevojka je odrasla, prošle su dvije godine i ona je bila spremna za nova uzbuđenja, nova iskustva. Fakultet, novi ljudi, novo društvo, sve novo. Ono što se njoj činilo potpuno prirodno, njemu je počelo smetati. Osjetio je da mu izmiče iz ruku. Da gubi kontrolu nad njom. Postao je ljubomoran. Sve su se više svađali. Zbog gluposti. Nju je živcirala njegova posesivnost, a njega je ljutila njena želja da ponovo postane svoja.

I puklo je. Možda to nije napravila na najpošteniji i najnježniji način, ali jednog dana mu je hladno rekla da je gotovo, okrenula se i otišla. Teško se mogao s tim pomiriti. Nazivao ju je telefonom, čekao pred kućom, raspitivao se među prijateljima što se moglo dogoditi. I tko je taj koji ju je oteo. S kim ga je prevarila? Nije mu moglo doprijeti do mozga da ne postoji netko drugi, da ga je ostavila onako, bez razloga. Trajalo je tjednima, njegovo uvjeravanje da još jednom probaju i njeno tvrdoglavo odbijanje. Već ju je pomalo plašila njegova upornost.

Shvatio je tek nakon nekoliko tjedana da nema smisla. Da nema više nikakve nade. I pomirio se s tim. Ili je našao novu djevojku? U svakom slučaju, bio je to kraj jedne mladenačke ljubavi. A ona je shvatila da biti zaljubljen ne smije značiti biti zarobljen. I da zaslužuje puno više. Da uz ljubav zaslužuje i slobodu, i da želi biti svoja - zaljubljena, ali svoja.

Odlučila je da će to biti njen osnovni motiv u životu. Biti sama sebi na prvom mjestu. Jer jedino ako voliš sebe možeš voljeti još nekoga. I da nikada više neće dopustiti da se osjeća zarobljena nečijom ljubavlju i da ne živi svoj život onako kako je to zamislila. Htjela je uz sebe osobu s kojom će ravnopravno dijeliti sve što im se događa, i ono dobro i ono loše. Tko će ju voljeti onakvu kakva je, ne pokušavajući ju promijeniti. Htjela je nekoga koga će i ona moći tako voljeti. Nekoga koga neće željeti mijenjati jer je to ionako nemoguće....

Mislim da je uspjela u tome.

Nije mi nikad bilo žao zbog te moje prve veze. Naučila sam puno u te dvije godine. I ono što sam naučila, vodilo me kroz sve ostale ljubavi, dok nisam srela njega, osobu s kojom dijelim život proteklih dvadesetak godina. Sve što doživite u životu, dogodilo se iz nekog razloga.

Zašto cijela ova priča? Jer nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam pročitala na nekom portalu vijest o nekakvom letku koji se dijeli u crkvi ženama, ali samo ženama. I u kojem piše otprilike da moramo napraviti sve da naši muškarci uvijek budu sretni i zadovoljni, i podvrgnuti se svim njegovim željama i porivima, imale mi želju za tim ili ne. Ne mogu vjerovati da netko u današnje vrijeme šalje takvu poruku ženama i iskreno mi je žao svih onih žena koje tako žive. Bez svoga ja, jer tko su one? Samo žene....

Imam kćer i ne želim da jednog dana živi uz muškarca koji će misliti da je ona tu samo radi toga da ispunjava sve njegove želje, a da njene želje nisu bitne. Ne želim da mijenja svoj život prema kalupu koji je netko drugi napravio i ne želim da misli da je to normalno. Jer nije.

Sedamnaestogodišnja djevojka je možda bila premlada i dovoljno neiskusna pa nije odmah shvatila. Ova žena sada to i te kako zna.

Kažu da su žene u četrdesetima sigurne u sebe, sigurne u ono što žele i spremne učiniti sve da do toga dođu...
.....valjda su u pravu....

- 13:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.04.2016.

Tišina tako glasna da ju moraš čuti ...



Prošlo je točno godinu dana od mog prvog teksta na blogu. Točno 365 dana od kad sam odlučila napraviti blog i dio svojih misli prenijeti ovdje. Nagovorila me prijateljica koja je čitajući moje duge, esejističke statuse na facebooku zaključila da imam smisla za pisanje i da je šteta da ne pišem više. Poslušala sam ju, premda nesigurna u sebe, i krenula sa pisanjem.
I nisam požalila ni trena. Ovaj je blog postao moje utočište. Mjesto gdje mogu napisati što god želim i što me tišti, ono što mi se događa u srcu. Moja oaza misli, ne mogu reći skrivenih, jer pročitati ih može svatko tko ima želju i volju. Moje srce i duša na dlanu.

Kad se odlučiš napraviti nešto takvo, moraš u svakom trenutku biti svjestan da se razotkrivaš ljudima koji te uopće ne poznaju. Daješ priliku strancima da zavire u tvoje misli, i to je nešto što nekad izaziva i strah. Bilo bi jednostavnije uzeti bilježnicu i pisati dnevnik, skrivati ga pod jastukom od svih i svakoga. Možda bi se u toj bilježnici našlo više toga što se ne usudim napisati u blogu baš zato jer sam ipak itekako svjesna da ovo može pročitati svatko. Možda bi bio iskreniji. Jer, koliko god se ja klela u iskrenost ovdje na blogu, moram priznati da neke stvari ipak ne napišem. Ono što pročitate je istina, od prve do zadnje riječi...stvar je u onim nekim sitnicama koje se ne usudim napisati.

Neke stvari je ipak bolje ostaviti za sebe. Ili možda u nekoj bilježnici skrivenoj pod jastukom, daleko od očiju ljudi koji su te spremni osuditi ako pročitaju što ne očekuju od tebe jer su te unaprijed strpali u kutiju sa svim ostalim "normalnim očajnim kućanicama". No, pustimo te "skrivene misli" tamo gdje im je mjesto...u srcu, i pod jastukom.

Što onda ostane? Sve ono što mi se događalo u ovih godinu dana i sve ono što mi se događalo godinu dana prije toga od mene je napravilo drugu osobu. Prioriteti su se promijenili. U jednom trenu sam shvatila da ništa od svega zbog čega sam se godinama živcirala nije vrijedno suza. Trebalo je doći do zida da to shvatim, i možda su se baš zato neke stvari i dogodile. Barem je meni bilo lakše samoj sebi dati odgovor na ono famozno pitanje: Zašto baš ja? Što sam ja bogu skrivila da mi se dogodi bolest, operacija i strah od smrti? Nisam neki veliki vjernik, priznajem, ali sam uvijek vjerovala u to da ti život na neki način da znak kad je vrijeme da staneš i da razmisliš. Moj je život, svemir, nebo, bog, kako god to netko htio nazvati, meni dao jasan i glasan znak....malo okrutan. Mogao je to načiniti na malo nježniji način možda? Ali, možda onda ne bi shvatila. Moralo je biti šokantno i bolno da me probudi. I probudilo me.

I sada sam stvarno druga žena. Ona konstanta u meni je ostala ista, ljubav prema mužu, djeci, ono što me hranilo zadnjih dvadeset godina hrani me i dalje. Da nije bilo njih i da nema njih, ništa ne bi imalo smisla. Ali sam dobila još toliko toga. Osjećaj sreće kad se ujutro probudiš i vidiš da je sunčano. Ili pada kiša. Nebitno. U svemu nađeš nešto lijepo. Ne ljute te one stvari koje su te prije dovodile do ludila. Nisi frustrirana zbog neopeglanog rublja, neopranog tanjura koji je dočekao jutro, ili tankog sloja prašine na ormaru. Nema veze....bit će sve dobro. Ne pristaješ na to da te loše vijesti na dnevniku uplaše ili da te naljuti neugodan komentar neke usputne, nebitne osobe na ulici, ili čak na internetu. Neki bi možda rekli da nije realno tako živjeti, i da te ružičaste naočale koje sam odlučila nositi smetaju, jer ne vidim realnu sliku života. Ali, ja ne vidim da se išta promijenilo zato što sam ja odlučila ne živcirati se. Jedino se ja bolje osjećam
U ovih godinu dana imala sam veliku sreću upoznati ljude koji su postali dio moje svakodnevnice. Nema dana da se ne čujemo. Lijepo je imati takve ljude u svom životu. Jer kad se događa nešto, poput nekog pregleda kod liječnika, ili neke krize u životu, podršku i lijepu riječ očekuješ od svoje obitelji. To je normalno. To se podrazumijeva. Ali, divno je kad dobiješ riječ podrške od nekoga tko ti i nije toliko blizak, a osjetiš da se brine. To su stvari koje hrane. To su sitnice koje nekad djeluju kao lijek.

I oni...kako bi mogao proći i jedan tekst na blogu da ne spomenem njih. Predragi ljudi koji su više od godinu dana postali dio moje stvarnosti. Ne prođe dan da ne pomislim na njih. U stvari, dan počinje i završava njihovim pjesmama.
Za veliki dio moje snage u ovih godinu dana mogu zahvaliti Silenteu. Sve je ljepše uz njihove pjesme, ali sve je ljepše samo pri pomisli da postoje takvi ljudi. Divno je imati ih u svom životu, divno je radovati se novim susretima, i prisjećati se nekih prošlih trenutaka provedenih s njima. Čista pozitiva. Ja znam da sam svoju borbu morala izboriti sama, i da sam ja sama ipak najzaslužnija za to što sam u samoj sebi pronašla snage za dalje. Ali bez njih bilo bi puno teže...Oni su bili onaj pokretač koji me maknuo s mrtve točke, i oni su ti koji mi daju svaki dan razlog za osmijeh.

Obitelj je tu, i uvijek će biti. Možda ni nemaju izbora. U dobru i u zlu, kažu...

A ono posebno u životu svakog čovjeka su oni ljudi koji nisu svjesni toga koliko su ti važni. Oni ne mogu ni zamisliti da su postali dio tebe i da bez njih ne možeš zamisliti život i da više ne znaš kako je bilo nekad...prije nego je tišina progovorila...









- 08:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 01.04.2016.

Što te manje svijeta voli, to je lakše otići....




Još jedan od "onih" dana je iza mene. Sjedim nakon svega na trosjedu uz čaj, i pokušavam srediti misli. Iscrpljena psihički, a to kod mene znači i skoro fizičku bol. Kao da sam kilometre prošla pješice, hodajući, a samo sam bila u Puli, autom.

Još jedna kontrola, još jedan pregled, opet pretrpljeni strah i danima prije nered u glavi. Nisam pokazivala nervozu, nisam nikome ništa govorila, čak ni mojima. Znali su da idem na pregled, ali nisu znali da se u sebi lomim na pola, jer me strah paralizirao. I da se tako strašno bojim riječi liječnika koje me mogu ponovo vratiti u ono vrijeme kad je borba za život bila moja jedina opcija. Imam osjećaj da bi se puno bolje osjećala kad ne bi morala ići na te kontrole. Znam da to sad zvuči djetinjasto i nezrelo. Ali, ja, kako se bliži vrijeme kontrole odjednom postanem svjesna toga što sam prošla i ne osjećam se zdravom. Nemam energije, sve me boli, imam osjećaj da ništa nema smisla. A onog trenutka kad izađem iz ordinacije, uz riječi liječnika da je sve pod kontrolom i da se vidimo za nekoliko mjeseci odjedanput više ništa ne boli. Ja sam živi dokaz da čovjek sam na sebe djeluje i da može samog sebe i dovesti do ludila negativnim mislima. Rekla sam danas liječnici da ako me ne ubije bolest, ubit će me stres, jer nije normalno ovako se bojati prije pregleda i sjediti u čekaonici skoro sa suzama u očima. Mislila sam da sam hrabrija.

U posljednje vrijeme kao da se očajnički želim održati živom i zdravom. Prije skoro dvije godine kad sam prvi put dobila dijagnozu od koje se ledi krv u žilama trebalo mi je puna dva tjedna da sama sa sobom "odradim" pravi mali psihološki rat. Trebalo je vremena dok nisam samu sebe uvjerila da je borba moja jedina opcija. I borila se. I prošla nevjerojatno dobro, s obzirom na to kako je moglo biti.


I proteklih godinu dana sam konačno počela živjeti i disati punim plućima, koliko se to može u mom slučaju , ali dobro...tako se kaže, zar ne? Dobila sam volju za život, mislila sam da sam dobila novu šansu, da je svijet opet lijepo mjesto.
Osim moje predivne obitelji, moj Silente, bio je spas za mene. Znam, ovo "moj" zvuči čudno, i zvuči sebično. Od kud mi pravo? Sa toliko ljudi sam razgovarala proteklih mjeseci, i svi su mi pričali sličnu priču. Svima je Silente na neki način značio spas u životu, pomakao ih sa mrtve točke, dao im razlog za osmijeh. I svatko ima neku svoju priču. Ja imam svoju. Imam puno priča. One lijepe, posebne trenutke, koje sam provela s njima, koncerti na kojima sam bila, i nevjerojatna pozitivna energija koju su mi dali. Zagrljaj divnih ljudi koji znaju i osjećaju u dubini duše koliko su mi važni. Ne zato jer ne propuštam to reći nikad, nego zato jer se to vidi u mojim očima. Mora se vidjeti, jer u mom srcu ja osjećam samo veliku ljubav i neizmjernu zahvalnost. Nikad nemam puno vremena s njima, tih desetak minuta nekako tako brzo prođe i puno toga ne stignem reći. Da barem imam više vremena. Da imam cijeli dan ne bi mi bilo dovoljno, ali možda bi im onda mogla objasniti koliko mi znače i koliko dobro razumijem kako se oni osjećaju i kroz kakav vrtlog emocija nekad prolaze. Ovako se mogu samo nadati da znaju, da ipak osjećaju. Nekad zanijemim, pravo čudo za mene, i ne znam što bih drugo nego zagrlila Doris i Lorenu i pitala ih da li su umorne. Dečki su uvijek dobro raspoloženi, šale se, premda su sati i sati vožnje iza njih. Tako i treba biti...što može zaustaviti takvu mladost? Ili Tibor, koji poput nekog dječarca iskoči iz onog kombija sa osmijehom na licu i odmah kreće u akciju, pita što ima, kakav je plan, kao da se nije vozio cijelu vječnost. Puno smijeha, onako iskrenog od srca, topli pogled, i ono nešto posebno na pozornici što još nisam uspjela opisati tako da me razumiju svi, a da me nitko ne shvati krivo. Pa neću ni pokušavati. Ne možeš neke stvari opisivati, moraš ih jednostavno doživjeti. I onda ne mogu takvoj osobi nakon koncerta ni reći ništa drugo nego da je bio sjajan, kao uvijek.

Ono što mu ionako svi govore. Nema tu neke filozofije.

Jednostavno ih moraš voljeti, zbog toga kakvi su. Ne znam da li znaju, ali se stvarno nadam da im svojim osmijehom i zagrljajem i usputnim dodirom mogu dati do znanja koliko su važni.

Da, tu su oni, u svim lijepim trenutcima i to je dobro. Ali tu su i kad su suze u očima, kad je strah u srcu prevelik, kad mi treba netko da mi ulije malo hrabrosti. Kao toliko puta do sada, vozila sam do Pule danas i slušala topao, odlučan glas kako pjeva: samo hrabro, to mora biti riješivo! Sjedila sam u čekaonici i prebirala po mobitelu i gledala slike, nadala se da će sve proči dobro. Jer sam htjela izaći iz ordinacije sa onim osjećajem da se smijem radovati novom susretu i da je sve ipak onako kako treba biti.

Sada, kada sam konačno počela uživati u životu, a djeca - moja predivna djeca su izrasla u prava bića puna ljubavi, nisam htjela opet suze. Nisam htjela opet strah, i nedoumicu....Kako je teško sjediti u čekaonici sa grčem u želucu i osjećati da imaš toliko toga za izgubiti i da ne želiš...želim smijeh, pjesmu, želim još puno sretnih trenutaka sa najdražim ljudima na svijetu...još puno toplih pogleda i usputnih zagrljaja...

...što te manje svijeta voli, to je lakše otići...






- 19:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 16.03.2016.

Silente, hvala...



Sjetila sam se jednog razgovora kojeg sam vodila sa svojom šesnaestogodišnjakinjom jednu večer u Zagrebu, dok smo se odmarale od popodnevne šetnje uz piće. Noć je pala, ali imali smo sreću da nije bilo hladno tih dana. A nas dvije je ionako hranila sreća zbog koncerta na kojem smo bile dan prije pa ne bi osjetile hladnoću ni da je vani bio debeli minus.

Dok smo sjedile tako, i razgovarale o svemu i svačemu, o čemu već mogu razgovarati majka i kći, smijale smo se i osjećale se jednostavno sretno. I onda je moja kći odjednom pitala: "Mama, kako se vi roditelji ne bojite pustiti nas djecu van subotom? Mislim, mi budemo vani do dva tri ujutro. Zar je moguće da se ne brinete?" Možda ovo pitanje nije došlo, onako, ničim izazvano. Ne sjećam se baš što je bila tema minutu prije toga, ali mene je pitanje svejedno iznenadilo. Pogledala sam ju u čudu, nesigurna u to što bi joj trebala odgovoriti. Jer, naravno da se brinemo. Kad su oni vani, mobitel je uvijek u mojoj blizini, a nekada mi se dogodi da ga tražim po deset minuta jer smetnem s uma gdje sam ga ostavila. Kad oni izlaze, ne spava se, jednostavno san neće na oči. Čitaju se knjige, surfa se po internetu, gledaju se filmovi do kasno u noć...ali me nemojte pitati o čemu se radi na filmu jer koncentracija je obično na nuli. Naravno da se brinemo...Rekla sam joj to. Ali isto tako, ja znam da nemam izbora. I znam koliko ti u tim godinama znači taj petak ili subota, izlazak s prijateljima i onaj osjećaj da si slobodan i da roditelji ne mogu kontrolirati svaki tvoj korak. I vjerojatno je baš u toj slobodi "problem".

"Ali, mama, ti nisi vidjela što se vani događa. Bude svašta. Par puta je hitna morala dolaziti. Sjećaš se, pričala sam ti...."

Dok sam se suzdržavala da se ne nasmijem, uživajući u njenom iskrenom pogledu i činjenici da ona i dalje pokušava shvatiti kako je moguće da se njena mama ne brine, i da li je mama uopće svjesna kakve sve opasnosti vladaju vani, shvatila sam da je sama sebi, a i meni dala odgovor. Ona je imala sve jako dobro posloženo u svojoj glavi. Znala je za opasnosti, bila svjesna što smije, a što ne smije, i to je bilo najvažnije od svega. A znala je još nešto: da uvijek, u svakom trenutku može doći meni i razgovarati. O bilo čemu, bezveznim stvarima i o onim malo bitnijim, koje neki možda smatraju tabu temama.

A nije uvijek tako. I previše često čujem od nekih svojih prijateljica da se zgražaju nad tim što klinci u današnje vrijeme rade, nose, slušaju. Seks je tabu tema o kojoj se ne smije niti razmišljati, a kamoli razgovarati. Zabrane su postale način odgoja. Zabrani im internet, facebook, izlaske, alkohol, cigarete...sve im zabrani i oni će biti sigurni. Jer, život je opasan. Treba ih zaštiti. Ali, nitko s njima ne razgovara. A kad nekome nešto zabraniš, a on to svejedno želi napraviti....napraviti će to, ali vi to nećete ni znati. To je tako...htjeli mi to priznati sebi ili ne. Nije bit u tome da im zabranimo nešto nego da ih naučimo razmišljati i donositi prave odluke u životu. I opet će griješiti....svi smo griješili. I još griješimo. Svaki dan napravim neku grešku za koju znam da ću prije ili kasnije požaliti. Pa što onda? To je život.

Najveća greška koju mi "odrasli" uporno radimo je ta da zaboravimo da smo bili u njihovim godinama. I zaboravimo da se život promijenio. Ono što se nama nekad činilo nezamislivo sa 14 ili 15 godina, danas je koliko-toliko normalno. Znam da ovo zvuči kao da pametujem, i znam da ima onih koji će reći da nije istina ovo što pišem i da je ta današnja mladež grozna i da je sve bilo drukčije nekad, naravno....puuuuno bolje. A ja kažem: razmislite još jednom, probajte se sjetiti svojih šesnaest godina, i sjetit ćete se da ste i vi izlazili vani, uživali u svojoj slobodi, dok su vaši roditelji bili budni i strepili da se ništa ne dogodi. I govorili kako je nekad sve bilo bolje. Onda, kad su oni bili mladi....

I razgovarajte...o svemu, nema tabu tema. Pobijedite u sebi sram i predrasude, i dajte svojoj djeci priliku da vam se povjere. Da vam kažu što žele, o čemu sanjaju, čega se boje. Možda imaju neki problem u životu, o kojem ne znaju na koji način razgovarati, a možda je sve u redu. Nema veze...važno je da oni znaju da sa vama mogu razgovarati o svemu. Bez straha od osude, bez srama. A zabrane stvarno nikome nikada nisu donijele ništa dobro. Zabranite svojoj četrnaestogodišnjakinji da ima facebook profil, a da joj niste objasnili čega se zapravo bojite, i ona će ga napraviti sama. Nećete ni znati. Napraviti će profil pod lažnim imenom, jer sve njene prijateljice su na facebooku, jedino ona nije. I neće shvatiti zašto joj to branite. Neće razumijeti vaš strah od ljudi koji se isto tako kriju iza lažnih profila i vrebaju. Misliti će da ste samo jedan od onih staromodnih roditelja koji nikad ništa ne dopuštaju i glavna riječ u riječniku mu je: NE! I onda je takva curica tek u pravoj opasnosti. Jer se našla u svijetu interneta bez ikakve kontrole, a ne zna kako se u tom svijetu treba ponašati....Svi vi koji mislite da ste riješili sve s time što kompjuter stoji usred dnevnog boravka, pa znate što vam djeca rade...razmislite još jednom. Sjetite se pametnih telefona, i odlaska na spavanje .... Zabrane ne nose ništa pametno...donose laži, koje vuku sa sobom nove laži....samo to. I potencijalnu opasnost....

Eto, kamo me razmišljanje o jednom "bezazlenom" razgovoru sa mojom kčeri doveo....znam da ima jako puno onih koji se ne slažu samnom. I da sad govore da djeci jednostavno jasno i glasno treba reći NE ! Jer što oni znaju? Valjda smo mi pametniji od njih, zar ne? ....

Da sam ja napisala tekst na blogu koji nije direktno vezan za Silente je već čudo samo po sebi, znam...Ali, na neki način, možda malo veze ima. Ako ništa drugo, onda zbog toga jer su oni postali jedna od onih stvari u kojoj ja i moja kći uživamo zajedno, nekad na čuđenje mojih a i njenih prijateljica. I jer su postali tema naših razgovora skoro svakodnevno. Priče o njihovim stihovima, značenju, razgovori o njima kao ljudima, emociji koju su nam pružili. To je ona neka zajednička točka koja nas je povezala u trenu kad je tako jako bitno znati kako razgovarati sa jednom šesnaestogodišnjakinjom. Kad te veže ista ljubav, ista emocija, onda je lakše razgovarati i o drugim stvarima.
Rekla mi je prije odlaska u Zagreb, na koncert u Dom sportova, da želi ići u Zagreb samnom kao sa nekom prijateljicom. I tako sam se i osjećala. Ona zna da sam ja mama, uvijek u svakom trenu, ona koja se brine za nju, koja je možda nekad i ljuta i frustrirana. Ali isto tako zna da samnom može o svemu razgovarati....

Nekad mislim da je to samo moj osobni dojam da me uz Silente veže neka posebna priča i da im imam toliko toga za zahvaliti. Nekad mi se čini da možda pretjerujem....

Sinoć sam čula priču o jednom posebnom dječaku koji živi u svom svijetu. Autizam je riječ koju malo tko razumije. On ne reagira na svijet oko sebe poput drugih dječaka u toj dobi i teško je nekad doprijeti do njega. Ali ima jedna stvar na koju reagira: na glazbu Silentea. I kako da ostanem ravnodušna kad čujem takvu priču? Djeca su najiskrenija stvorenja, a ovakva djeca pogotovo. I dok nekom drugom sličnom djetetu treba čokoladica ili bombon kao motivacija da riješe neki zadatak, ovaj maleni dječak želi samo jedno: da mu mama pusti "Tercu na tišinu". Dječak sa veselim osmijehom koji pjeva "samo pravo srce moje sanjivo" je najveća nagrada mami koja je nevjerojatno hrabra, ali iznad svega tako jako sretna kad vidi da postoji nešto što njenom malenom dječačiću toliko pomaže i znači. Kad sam čula tu priču, u sekundi mi je postalo jasno da u tim čarobnim ljudima stvarno postoji nešto posebno. Svakog od nas veže neka priča, i svatko od nas ima neki svoj motiv zašto ih voli....svima su ušli u živote kad je to bilo najpotrebnije...Nadam se da oni to znaju. Zaslužili su znati koliko su važni. Ovakve priče znače više od sto Porina. Nema te nagrade koja se može mjeriti sa osmijehom dječaka ili srećom na licu jedne hrabre mame.

Ljubav što se dogodi bez razloga i promijeni ti kroj....Ne znam što drugo reći, osim: Hvala, Silente ....



- 08:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2016.

Lažne ko suze na licima klauna...





Imala sam možda šesnaest godina. Srednja škola, svakodnevno druženje sa prijateljicama, prve simpatije, prve kave...Puno toga ti se dogodi prvi put u tim godinama. Prve ljubavi, ali i prva povrijeđena srca.

Prijateljice...bilo ih je, ne baš puno...ali bile su tu. Djevojke sa kojima sam mogla uvijek razgovarati o svemu, sa kojima sam počela prvi put izlaziti, ispijati prve kave za vrijeme slobodnih satova ili ukradenih satova...ona famozna markiranja u srednjoj školi, jer je život bio zanimljiviji u gradu nego u učionici. Ništa strašno, po koji neopravdani sat, u zamjenu za toplu čokoladu, gusti sa šlagom ili skriveni poljubac neke simpatije...mladost.

Bilo je i prijatelja, možda više nego prijateljica. Ne znam zašto, nekako sam se uvijek bolje slagala sa momcima moje dobi, i uvijek sam imala nekoliko prijatelja sa kojima sam mogla satima razgovarati o svemu. I tada, ali i sada, kao da sam imala osjećaj da pravu iskrenost mogu dobiti jedino od nekog tko u meni ne vidi konkurenciju. A žena je ženi na žalost, jako često trn u oku. Voljela bih da nije tako, ali jest.

Osim prijateljica, u srednjoj školi, uvijek je bilo i onih par djevojaka koje su iz nekog razloga smatrale da me moraju poniziti zato je nisam bila kao one. Jer, budimo realni, ja baš i nisam bila tipični primjerak djevojke u sweet sixteen godinama. Nisam pušila, nisam pila, sramežljivo sam gledala u svijet ispred sebe, nekad sam se bojala svoje sjene, a opet...izlazila sam, družila se i osmijeh mi nije silazio s lica. A ona silna nagovaranja: "Ma daj, zapali cigaretu...što će ti biti? Ajde, popij s nama piće...ti jedina piješ colu...nisi fora" .... to me nikad nije previše diralo. Gurala sam svoje, tvrdoglavo i ponosno. Djelovala zbog svoje sramežljivosti možda i pomalo bahato. Kad sad razmislim, nisam htjela piti ne zato jer sam mislila da je alkohol loš, nego iz straha da ne izgubim kontrolu nad sobom. Uvijek čvrsto na zemlji, to je ono što sam htjela...i samo me strah natjerao da se nikada ne napijem, i isti me taj strah spasio da ne probam drogu. Nisam bila svetica, bila sam samo uplašena.

Ali, vratimo se na onih nekoliko djevojaka, koje su mislile da su bolje od drugih. Mislile su da me smiju sa podsmijehom gledati, ogovarati, pa čak i smišljati spačke. I smišljale su. Bilo je svačega. Nekad je bilo teško i suze su samo čekale da poteku, a onda bi se u meni opet probudio moj ponos. Ne...nećeš, Suzy...nećeš plakati jer one to nisu zaslužile...
Mislim da se u životu svake djevojke prije ili kasnije pojavi neka takva osoba ... nisu bitne. Prođe to doba, sve djevojke izrastu u žene, odrasle, sa svojim više ili manje sretnim životima, i takve stvari nisu vrijedne pamćenja. Pa ih i ja, kad ih sretnem na ulici nekad pozdravim, popričamo dvije tri riječi...a što im u tim trenutcima prolazi glavom, to ne znam....ne zanima me.

Ono što ne razumijem, je kada i sada u svojoj četrdeset i nekoj godini u svom životu naiđem na takve osobe koje iz ne znam kojeg razloga misle da su bolje od mene. Sve smo mi žene. Sve smo ranjive, sve smo krvave pod kožom. Imamo pravo na ljubav, na osmijeh na licu i na svoje stavove. Nije stvar u emancipaciji, stvar je u zdravom razumu...možda malo i u kućnom odgoju. Cijeli svoj život pokušavam prema svima biti iskrena. Kada mi nešto smeta, to otvoreno kažem. Kada nekog volim, i to kažem...Možda to nije dobro? Možda bi i ja trebala podmuklo hodati svijetom i držati svoje osjećaje za sebe i glumiti da sam bolja od drugih? Kad bih mogla....Kad mi se u ovim godinama u životu pojavi osoba koja misli da me smije sa podsmijehom gledati, ostanem malo u čudu. Od kud joj pravo? Kako smije, što ona zna o meni? O onom što sam prošla, što me pokreće? Takva osoba nije svjesna da me njeno ponašanje ne može povrijediti, jer nisam više balava šesnaestogodišnjakinja koja se boji života i nečijeg oštrijeg pogleda. Ja sam se toliko puta u svom životu morala boriti za svoj stav, svoje mišljenje, pa čak i za svoj život, da se više ne bojim ničega i nikoga...Samo me iznenadi takvo ponašanje.

Žene smo...željne ljubavi, nekog usputnog osmijeha. Sve mi želimo samo jedno...biti sretne. I trebale bi razumijeti jedna drugu i biti jedna drugoj podrška. U nekom idealnom svijetu. Koji ne postoji. A u ovom...ima i dalje nekoliko onih prijateljica koje znaju što mislim i kada šutim. I nekoliko prijatelja sa kojima mogu razgovarati o svemu baš zato jer su muškarci i gledaju na svijet i na mene drugim očima. I ima onih koji još uvijek misle da me poznaju i da su shvatile sve, a u stvari nemaju pojma....

Drage moje, sretan nam svima dan žena...volite, jer voljeti je lijepo. Slušajte dobru glazbu, družite se, napijte se ako vam je to gušt...ali nemojte ljude suditi jer nisu isti poput vas. I nemojte misliti da ste bolje od drugih....nitko nije...

- 17:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 24.02.2016.

Vrijeme je da vrijeme stane....




Počinjem ovu priču već peti puta ispočetka i brišem napisano. Nisam sigurna kako početi. Ovih nekoliko dana neću nikada zaboraviti, pogotovo subotu, i što god ovdje napisala i koliko god se trudila vjerno opisati što mislim, osjećam, i što se događalo, neću biti ni blizu one prave slike, ni blizu onog pravog osjećaja u meni.

Od trena kada sam kupila karte za mene i moju Mateu, još 09.11., samo je jedna misao bila u glavi. Silente u Domu sportova! To nije mala stvar, to je nešto posebno i ja moram tamo biti. Nije bilo bitno kako sam mislila to izvesti. Tko još može četiri mjeseci unaprijed planirati odlazak u Zagreb? A opet, znala sam da ću biti tamo. Jednostavno sam morala. I kako se taj dan bližio sve je jasnije bilo da će ovo biti jedan od onih doživljaja koji se ne zaboravljaju tako lako. Da je "samo" radi Silentea, već bi bilo i više nego dovoljno.

Kad sam poslala skoro sramežljivi poziv "Lovcima na čudesa" da se vidimo ispred Doma sportova, da se možda i upoznamo nakon mjeseci druženja preko interneta, i oduševljenog praćenja svega što se događa Silenteu nisam mogla zamisliti da će se nešto slično stvarno i dogoditi. Očekivala sam možda po neku djevojku koja će mi prići dok budem čekala da se otvore vrata dvorane. Nisam očekivala preko dvadeset ljudi koji će doći u kafić u sklopu dvorane i nisam očekivala onakvu atmosferu. Ljudi koji su došli sa svih krajeva Hrvatske tog dana, ulazili su u kafić, grlili se i pozdravljali kao da se znaju oduvijek. Sve što znamo jedni o drugima je ime, po koju sitnicu iz privatnog života, koliko sami o sebi otkrijemo, i ono najvažnije, da nas veže ljubav prema Silenteu. Što se to dogodilo tamo? Meni to još uvijek nije jasno. Sjedila sam u polu šoku, gledala te djevojke, nasmiješene, ljude koji su svi jedva čekali da dođe tren da nas puste u dvoranu i nije bilo ni trenutka napete tišine. Bilo je kao da je tako i moralo biti. Bili smo točno tamo gdje smo željeli biti i o čemu smo mjesecima razmišljali.

Dok smo mi uz piće razgovarali, smijali se i kovali planove u koliko sati trebamo uči u dvoranu da možemo biti u prvom redu, iz dvorane se čula tonska proba. A ja sam razmišljala o tome kako je njima u tom trenutku. Kako se osjećaju već danima? Možda su im već išli na živce silni komentari i naslovi u novinama da se radi o najvećem koncertu u karijeri? Nije im sigurno trebao taj pritisak. Kao da svi očekujemo nešto jako veliko od njih. Što ako ne ispune očekivanja ljudi? Nije lako kad si svjestan da si dobar, i znaš da je to taj trenutak koji čekaš i koji si čekao godinama, a opet bojiš se. Lud si od nestrpljenja, misliš da ćeš iskočiti iz vlastite kože od uzbuđenja. I kad ti se čini da je možda sve spremno, opet nešto krene krivo. Tko zna kako im je bilo? Kad nekog toliko voliš razmišljaš i o takvim stvarima. Za mene je priča o koncertu počela puno prije tog dana. Možda već onog dana kad su im rekli da će to napraviti. Da će svirati u Domu sportova. Onog dana kad su bili i sretni ali i jako svjesni toga koliko je to velika stvar i kakva je velika odgovornost pred njima. A opet željeli su to. Čekali su to cijeli život.

Malo je bilo strah i mene. Glupo je bilo o tome razmišljati, ali dok sam čekala da se dvorana napuni, sa strepnjom sam gledala u tribine i činilo mi se da ima malo ljudi. I onda sam desetak minuta prije koncerta okrenula se i pogledala iza sebe. I oteo mi se uzdah iznenađenja. Dvorana je bila puna. Iza mene je stajalo i sjedilo više od tri tisuće ljudi. Ja u nestrpljenju nisam ni primjetila da je žamor postao sve glasniji i glasniji i da je oko mene sve manje mjesta. U tom trenu sam znala da će biti sve u redu. Moralo je biti. I ja sam čekala samo jedan trenutak, onaj najvažniji. Čekala sam da njih šestoro izađu na pozornicu i vide tu masu ljudi i željela sam vidjeti njihov izraz lica kad ugledaju svoje Lovce na čudesa u prvim redovima. Ljude i poznata lica koja vide po koncertima u drugim gradovima, ali nikad sve "na istom mjestu" ... Ljude koji su ih toliko voljeli da su prešli kilometre da budu uz svoje drage ljude tog trena kad se čudo počne događati.

Divni bijeli lovac na čudesa koji je uz zvuk divne glazbe izašao na pozornicu i zauzeo svoje mjesto. Čarolija se počela događati. I onda oni....neću nikada zaboraviti taj tren. Šestoro ljudi koje toliko volim, istrčali su na pozornicu, i pomalo iznenađeno su gledali u masu ljudi ispred sebe. Oni su znali koliko ljudi otprilike mogu očekivati, ali nisu mogli ni zamisliti da će to ovako izgledati. Onaj strah koji sam vidjela na samom početku, jer ovo je ipak bio koncert u dvorani Doma sportova istopio se već nakon prve pjesme. Ako su ikad sumnjali da ih ljudi vole i da znaju sve njihove pjesme, od riječi do riječi, sada više nema nikakve sumnje. Ono što sam te večeri vidjela i doživjela se ne može riječima opisati. Nešto se posebno dogodilo između publike i Silentea. Poput čarolije ispreplitali su se naši glasovi, pljesak, i njihova glazba. Njihovi Lovci na čudesa i oni, u sinergiji koja je bila nevjerojatna. Imam osjećaj da smo djelovali jedni na druge. I postali jedno, veliko snažno biće puno ljubavi. Rekla bi da je to samo moja iluzija i da sam možda neobjektivna kao i obično kad se radi o njima. Ali, previše ljudi mi je reklo istu stvar a da bi to moglo biti nešto što sam ja umislila.

A i njihova lica su govorila točno to. Da nas osjećaju svim bićem. Ja ih nikada nisam vidjela tako sretne. Kada nekog pratiš godinu dana, i pokušavaš shvatiti što je to što ga pokreće i kako se osjeća onda ti se čini da ga stvarno poznaješ cijeli život. Vidiš na njegovom licu nervozu i frustraciju u nekim trenutcima kada čak ni on nije svjestan da je to vidljivo. Ali vidiš i sreću. Kao na svom djetetu ili bratu, možda čak i mužu ili roditelju - vidiš svaku emociju. Tako sam i ja prepoznala na Doriskinom licu onaj divni osjećaj sreće. Blaga, nježna djevojka se pretvorila u snažnu ženu, punog srca koja je pjevala kao da joj život ovisi o tome.

Ako ste mislili da ću sad opisivati svakog posebno, neću...jer je to nemoguće. Tih dva sata su proletila kao u nekom snu. Ja sam bila obuzeta atmosferom, ljudima oko sebe i njima na pozornici i vidjela sam što se događa ali mi se činilo da sanjam. Ne može se opisati svakog posebno a da to ne ispadne kao banalno nabrajanje. Čula sam Doris kad je rekla da su svi tamo koji su trebali biti. Znam da je mislila na svoju obitelj, koja je došla iz Dubrovnika da bi bili uz nju i na njenu sestričnu koju nije dugo vidjela. A opet, možda je na sekundu pomislila i na drage ljude u prvom redu koji su došli tu večer da bi joj bili najveća podrška na svijetu.

Ali jednu stvar moram napisati...tren kada je Tibor istrčao na pozornicu .... Njegov pogled prema ljudima i sjaj u očima. Ja znam, u stvari mogu zamisliti kakve su njega misli mučile danima ispred toga. Oduševljenje, uzbuđenje ali i strah, sve u isto vrijeme. A tog trena kad je publika zapjevala zajedno s njima, i kad su sve ruke bile u zraku, imala sam osjećaj da će eksplodirati. Iz pjesme u pjesmu, njegova energija je bila sve veća i veća. Povremeni usklik, koji se činio neartikuliran, a dolazio je iz dubine duše, jer je sve bilo onako kako je zamišljao da će biti, a možda čak i mrvicu bolje od toga. Uživala sam gledajući sreću na njihovim licima. Bilo je divno vidjeti toliku ljubav na pozornici. Prema svojim pjesmama i prema ljudima koji su došli. I ljubav i prijateljstvo koje gaje jedni prema drugima. I jedan san koji se ostvarivao na način koji nisu očekivali.

Možda su zato emocije nakon koncerta bile tako jake? Pa mi se činilo sasvim normalnim spontano zagrliti i Doris i Lorenu i čestitati im na onom što se dogodilo prije toga. Kada dolazim na njihove koncerte i kada razgovaram s njima, nikada ne propustim priliku pitati Tibora kako je, da li je dobro, jer mi se nekad čini umoran nakon koncerta i kao da mu je dosta svega. A ja se nekad možda malo prezaštitnički ponašam kad je on u pitanju i kao da mi je sin, ili barem mlađi brat mislim da ga mogu zaštiti od stresa, problema ili zle volje. Naravno da ne mogu. To ne može nitko. A te večeri pitanja su bila suvišna. Nisam ga morala ništa pitati. Njegove oči su govorile da se nikad nije osjećao kao te večeri.

I kako da ne budeš sretan kad vidiš da su sretni oni. Srce mi je bilo ispunjeno. Vidjela sam ljude koje sam tako željela vidjeti već mjesecima, jer dijelimo istu ljubav. Proveli smo predivnu večer zajedno. Riječi nisu bile potrebne. Svi smo mislili isto. Te se večeri dogodila magija. Publika i Silente su bili jedno, povezani istom ljubavlju. Kao da smo zaljubljeni jedni u druge. Kao da dijelimo istu ljubav prema glazbi, životu, prema snovima, koji nisu nemogući. Snovi koji se ostvaruju ako to stvarno jako želiš.

I ja sada, nekoliko dana nakon koncerta, gledajući fotografije i snimke, i dalje mislim isto: neizmjerno sam sretna što sam bila dio toga, i što sam sa mojim Lovcima na čudesa podijelila najljepše emocije. I tako sam jako ponosna na njih.

Toliko sam puta već rekla da su zaslužili sve ovo što im se događa. I nije im se dogodilo slučajno. Toliki trud, i tolika muka morala se jednom isplatiti. Ne volim riječi poput "senzacija" ili "vrtoglavi uspjeh". Ovo je nešto što se gradilo godinama, kad nitko nije ni znao da oni postoje...Kad nikoga osim njih nije bilo briga. Zato i je tako vrijedno ovo što se sada događa.

Još jednu stvar nikada neću zaboraviti, trenutak kad me Tibor nakon koncerta pitao da li su Lovci zadovoljni. Nisam više sigurna što sam mu odgovorila, ali znam da sam ga pitala da li su oni zadovoljni. Znala sam odgovor, ali morala sam pitati. A Lovci na čudesa, oni su tu večer dobili najveći poklon na svijetu.

Srce Silentea koje je kucalo samo za svoju publiku....do slijedeće velike dvorane kad ćemo opet biti svi "na istom mjestu"


Oznake: Silente

- 18:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 30.01.2016.

Ruke kud bi nisu znale, usne zamucale....

Od kad znam za sebe, uvijek sam imala isti problem.

Dobro, možda ne baš od kad znam za sebe, ali sigurno od onih prvih teenagerskih godina kad sam počela upoznavati svijet oko sebe i kada sam trebala dati svijetu da upozna mene. Kad god bi se srela sa nekim, upoznala nove ljude, uvijek su imali isti dojam o meni: da sam ledena princeza, pomalo ohola i uobražena. Nedodirljiva. Vidjela sam im to u očima. Neku vrstu osude, jer se nisam na prvu loptu odmah počela smijati ili nisam prihvaćala nečiji način da mi priđe. Dugo mi je trebalo da shvatim da na neki način odbijam ljude od sebe. Nisam bila sasvim sigurna tada zašto to radim? Zašto sam oko sebe stvorila nevidljivi zid i nisam dala svakome da mi priđe. Trebalo je neizmjerno puno vremena, tako puno priče i iskrenih pogleda da bi se ja otvorila prema nekome.

Shvatila sam u jednom trenutku da mi je to velika prepreka u životu. Da mi smeta ta moja stidljivost i maska koju sam nosila. I svim sam se silama borila protiv toga. Koliko god mi teško padalo, na silu sam ulazila sama u kafić, popiti kavu. I bila sam svjesna pogleda, i vrlo hrabro bi odglumila da mi nije stalo. Da mi ne smeta što sam tih nekoliko trenutaka u centru pažnje. I uspjela sam. Ono što se nekome činilo možda tako jednostavno i banalno, a što je meni pričinjavao tako veliki problem u jednom trenutku je postalo malo jednostavnije.

Još uvijek ne volim biti u centru pažnje, i mislim da bi se zemlja otvorila da moram deset riječi izgovoriti pred malo većom skupinom ljudi. I još uvijek mi je jako teško pogledati čovjeka u oči i reći što osjećam. Sve ove silne riječi koje sam u stanju u jednom dahu napisati, nestale bi u trenu.

Vjerojatno zato i pišem. I valjda mi zato nije teško napisati nešto i biti svjesna da će to pročitati svi. Jer, to je vjerojatno jedini način na koji će bilo tko ikada moći doznati što ja stvarno mislim i osjećam. Može se, vjerojatno, puno toga pročitati i u mojim očima. Kažu da oči sjaje posebnim sjajem kad razgovaraš s nekim do koga ti je jako stalo i kad želiš reći nešto vrlo važno. Ako ispred tebe stoji osoba koja će taj sjaj moći prepoznati. Pa mu možda i ne moraš puno toga reći. Jer je sve odavno već jasno. Ali to su tako rijetki trenutci i tako brzo prođu. Možda nisu dovoljni.

Zašto ovo pišem? Zato jer sam u jednom trenu zaboravila na to da se cijeli život borim protiv same sebe i da me ljudi možda doživljavaju sasvim drukčijom od one kakva stvarno jesam. Pa sam ja, koja dobro znam kako je to kad ne znaš što bi sam sa sobom, jer ti je netko nešto rekao ili te pogledao, donijela svoj sud o nekoj drugoj osobi na osnovu svog prvog dojma. I bila u čudu jer nisam mogla sama sebi protumačiti pomalo čudno, rezervirano ponašanje. Možda čak pomalo i nespretno. I tek sam prije nekoliko dana, slušajući tu osobu kako pokušava objasniti da mu je teško funkcionirati u svijetu u kojem svi misle da se mora stalno smješkati i biti druželjubiv prema svima, tek sam tada shvatila da sam pogriješila.

Nije lako biti otvoren, prema svima, strancima, osobama koji si daju za pravo da ti priđu, zagrle, poljube, ili samo stisnu ruku. Zamišljaju da te poznaju jako dobro, samo na osnovu onog što su čuli o tebi....a zapravo nemaju pojma. Najradije bi se sakrio od svih tih ljudi, a svjestan si da ne možeš. A možda se u dubini duše ni ne želiš skrivati. Jer te pokreće jedna druga ljubav i vatra, a ona je jača od svake druge emocije. Želiš samo da te ljudi ne peglaju glupim pitanjima, dosadnim izjavama. Želiš nekada samo malo mira.

I tko zna koliko sam ljudi tako krivo procijenila i možda i odbila od sebe. Kao što je toliko ljudi krivo procijenilo mene. Nije dobro naglo donositi zaključke. Ni o čemu. Nije sve k'o što se čini....nikad nije.

Ljudi su velika zagonetka. Osim ako pogledaš duboko u oči. Jer ja stvarno vjerujem da su oči ogledalo duše.

Zato, ako vam se nekad čini da sam bila hladna, rezervirana dok sam s vama razgovarala, ili ste pomislili da sam ohola, uobražena i nevjerojatno drska, uzmite minutu vremena i pogledajte me u oči. Možda ćete u njima pronaći ono što me stvarno pokreče. Možda ćete vidjeti toplinu, ljubav, pa čak i strah.

Vidjeti ćete pravu mene. Bez maske....koju ni nakon toliko godina nisam uspjela potpuno skinuti sa svog lica. Tu je ona, nevidljiva maska koja padne samo kad sam s ljudima koje stvarno volim, i kad se osjećam voljenom i sigurnom.....

A ja sam rekla da nikad nisam voljela ovako.....


Rekla si - SILENTE

- 20:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 16.01.2016.

Priča o četiri žene....




Ovo je priča o četiri žene.

Četiri žene koje se toliko razlikuju jedna od druge, da se vjerojatno nikada ne bi upoznale da okolnosti nisu bile takve.

I nisu se upoznale. Ne u onom pravom smislu te riječi, nisu još nikad pogledale jedna drugoj u oči i stisnule si ruku. Još nisu. A opet, na trenutke im se čini da se poznaju cijeli život. Zvuči nemoguće, zar ne? Da mi je netko pričao ovakvu priču prije godinu dana rekla bi da laže. Da su takve stvari nemoguće. Ljudi se mogu upoznati samo razgovarajući dugo, dugo, gledajući se u oči, pa i onda se ne upoznaju kako treba. Čak ni nakon dvadeset godina. I to je možda istina. Ako se ne radi o ženama koje svaka ima svoju životnu priču koja ih je u jednom trenu probala baciti na tlo i uništiti. I sve četiri su u istoj stvari našle slamku za spas. U istoj ljubavi, istim stihovima, isti su im ljudi promijenili život. Nije ni čudo da im se čini da se poznaju cijeli život, i da jedna drugoj dovršavaju misli i rečenice. Njih četiri, koliko god bile različite, razmišljaju o životu na isti način.

Mlada žena, majka troje prekrasne djece, koja je zbog ljubavi i svoje obitelji otišla iz svog Grada da bi gradila svoj život. A opet, nema dana da ne pomisli na svoj grad, svoje ulice, svoje roditelje i prijatelje. Rastrgana između dva svijeta, onog što voli najviše na svijetu, muža i djece, i grada koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ljudi koji ga nikad nisu vidjeli dali bi sve da ga posjete i osjete barem mrvicu one južnjačke topline, a ljudi koji odlaze iz njega uvijek se vraćaju i ne mogu dugo izdržati bez svojih zidina. Kako onda ona ne bi bila tužna što nije tamo, uz svoje ljude? A voli svoju djecu i muža više od života....i samo jedna stvar ju može utješiti. "Ma, probajmo još jednom, zubima se za me drži...."

Druga od njih četiri, mlada žena koja iza sebe ima priču koju tek treba završiti. Priča koja je trajala godinama i zarobila ju u nešto što ni jedna žena ne bi trebala proživljavati. Bila je dovoljno hrabra da se izvuče iz pakla i pokuša živjeti svoj život onako kako ona to želi. Treba vremena i snage da se stvari stave na svoje mjesto. Treba jako puno strpljenja i jako puno ljubavi prema sebi i životu. I treba ti glazba koja liječi dušu i koja ti svako jutro daje snagu da ustaneš. I da se boriš, protiv svih i svakoga tko ti želi nauditi. I treba ti par prijatelja koji su spremni saslušati te u svakom trenutku. Onaj osjećaj da nisi sam.

Tu je i djevojka koja toliko zrači optimizmom na prvi pogled da te razveseli samo pogled na fotografiju i njen široki osmijeh. I nema se tu više što puno opisivati. Nije sve ko što se čini i iza tog čarobnog osmijeha se krije priča. Kao iza svakog osmijeha. Razočarenje, možda u ljude, možda u ljubav. Ali biti će to dobro. Mladost rješava i najgore probleme. Samo ti treba dovoljno hrabrosti i optimizma....i možda poneka dobra pjesma, da ti skrene misli sa onog ružnog.

I na kraju, tu je žena koja je dovoljno luda i hrabra da piše priču o četiri žene. Moju priču već znate, neću je opet pričati. Znate za jednu godinu u mom životu koju želim što prije zaboraviti i godinu koja je iza mene koju neću zaboraviti nikada. A sada idemo dalje. Uz iste pjesme, iste drage ljude... Uz neke nove prijatelje za cijeli život i šest mladih srca koja gore za ovo što im se događa, i koji nisu ni svjesni koliko su promijenili život nekim ljudima. Zvuči patetično, i zvuči sladunjavo, kao obično...znam. Ali to je ljubav. Ne morate shvatiti o čemu pričam, ne očekujem to od nikoga. I neću objašnjavati više nikome što mi znači Silente. Njima ne moram reči više ni riječi, dovoljno je da ih pogledam i oni znaju. A to je meni dovoljno. I znaju da sam tu za njih, što god im ikad bude trebalo. Ako ništa drugo, da im samo kažem da ih volim i da im želim ono što si sami žele....život pun glazbe i ljubavi. To je dovoljno za sreću.

A ovim dragim ženama se moram zahvaliti. Na tome što su prepoznale u meni ljubav koju osjećam a nisu me nikada vidjele. I na želji da mi uljepšaju rođendan. Neke stvari očekuješ od svojih najbližih ali ne i od ljudi koje tek trebaš upoznati u pravom smislu te riječi. Divno je kad osjetiš da te ljudi razumiju, i da možeš sa nekim pričati o čemu god želiš. Možeš se smijati i plakati, ispričati neke priče koje ne želiš ni mužu ispričati, jer budimo realni, ne moraju muževi baš znati sve...Neke skrivene misli, tajne iz prošlosti, neko breme koje možda nosiš godinama ali nije za svačije uši.

I želim im reći da će sve biti dobro. I nek ostanu ovako iskrene i zaljubljene u život kao do sada.

Četiri žene....svaka sa svojom pričom, toliko različite a tako slične...a svaka želi samo malo ljubavi i osmijeh na licu....

Samo pravo, drage moje prijateljice i vidimo se uskoro....




- 08:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2017  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi



  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se