Misleći da ima izbor....
Kao da nije prošlo tjedan dana od koncerta u Sv.Lovreču, tih nekoliko dana je prošlo kao u nekom snu. Jer ionako se o ničemu nije razmišljalo osim o toj predivnoj večeri. I jedva sam dočekala taj petak. Nisam u Labinu bila sigurno deset godina. Nikad me ni zbog čega put nije odveo na onu stranu. Kad sam rekla mužu da idem sa Mateom i njenom prijateljicom u Labin, malo me čudno pogledao. Nije me pitao znam li uopće put do Labina, jer zna da to baš ne bi sa humorom prihvatila. Izgleda da je navikao od mene u posljednje vrijeme da radim stvari koje nisam prije radila. Otići na koncert i vratiti se u tri ujutro. Da mi je netko to pričao prije godinu dana rekla bih mu da je lud i da nema pojma kakva sam. Izgleda da ni ja nisam imala pojma kakva sam. "Ljubav što se dogodi bez razloga i promijeni ti kroj"....
I ovog puta sam s velikim uzbuđenjem jedva dočekala večer da sa mojom Mateom i njenom prijateljicom odem u Labin. Smiješna je situacija kad se mama raduje koncertu skoro više nego kčer teenagerica. Iz radija u autu čuli su se zvuci Silentea, kao i uvijek kad ja vozim. Znam se našaliti da više ne znam voziti ako ne slušam u isto vrijeme njihove pjesme.
I stigli smo .... našli smo lako to čarobno mjesto, Dubrovu, na kojem se trebao održati memorijalni koncert House of David. Mladi bendovi, uz to i LET 3 a mene je zanimala samo jedna stvar, samo i jedino Silente. I čim smo se parkirali na još praznom parkiralištu, punih pet sati prije nego se očekivao početak njihovog koncerta, i čim sam izašla iz auta iz daljine sam čula zvuk violine. I znala sam da smo na pravom mjestu. I koja sreća kad sam vidjela da možemo slobodno uči u veliko dvorište gdje je postavljena pozornica. A pored pozornice, tako poznati, bijeli kombi DU registracije.
I tu počinje još jedna priča ispunjena emocijama. Nevjerojatan osjećaj sreće ovog puta, ali bez onog osjećaja treme ili mrvice straha. Prišla sam bliže pozornici na kojoj su se oni pripremali za tonsku probu. I ostala zapanjena, jer su mi mahnuli i nasmijali se čim su me vidjeli. Doris, kojoj izdaleka vidiš osmijeh pun ljubavi na licu. Šimun koji me prvi primjetio i nasmiješio se mahnuvši. Nevjerojatan osjećaj. A ja sam imala osjećaj da sam vidjela drage prijatelje, nakon tjedan dana, da samo nastavljam druženje sa ljudima koje volim kao da su moji. Srce ovog puta nije lupalo bez kontrole i ruke se nisu tresle. Bila sam samo neizmjerno sretna. Radost koju je teško riječima opisati. I Tiborov pozdrav, onako usput, mahanje rukom i veselo "Ćao". Ono što se meni u tom trenutku činilo potpuno uobičajenim, Mateinoj prijateljici se činilo čudno. Začuđeno pitanje: Ajme, teta Suzana, kako vas je lijepo pozdravio! Pa, naravno, pomislila sam u sebi, kako će te drukčije pozdraviti osoba koja zna koliko ga cijeniš i pokušavaš razumijeti?
Radujem se svakom njihovom koncertu, jer su divni na pozornici, i svaki put mi se čine sve boljima. Nešto je čudno bilo u zraku te večeri. Možda zato jer je sve bilo nabijeno rock&rollom, možda zbog fenomenalnog stagea i rasvjete, ali činilo mi se da su bili još energičniji, još glasniji, još bolji nego inače. Kao da su osjetili čudan naboj u zraku, i ja se svaki put ispočetka moram diviti ljudima koji su proveli pola dana vozeći se u kombiju sa drugog kraja zemlje i nisu ni na trenutak pokazali umor ili frustraciju.
Oni znaju da su odlični na pozornici, to nije nikakva novost. Oni su Silente, šestoro ljudi koji daju sebe za glazbu. Uživaju u svakoj sekundi i to se vidi. Šimun sa svojim pomalo snenim pogledom, zanesenim u daljinu dok svira na klavijaturi, Ivuša koji je uvijek u svom elementu. Ne bi nikad rekao da se radi o mladoj osobi punoj topline dok ga gledaš kako "divlja" na onim bubnjevima. Prava rokerska duša...grub na prvi pogled, a kad ga upoznaš, ostaneš u čudu. Simpatična, draga, topla i jako komunikativna osoba. Doris i Lorena, dvije predivne mlade žene, koje moraš voljeti, kad ih vidiš ovako ponosne i sretne na pozornici. Da je barem više takvih. Sančo...čovjek koji ne voli biti u prvom planu, a bez njega ništa od ovog ne bi bilo moguće. Gledam ga na njegovoj strani pozornice i vidim jedva vidljiv osmijeh na licu. Vidim da pjevuši stihove koje je napisao, uživa u atmosferi i s ponosom gleda što se događa. I s posebnim ponosom promatra svog brata. A Tibora ne znam više kako bih opisala. Nekad mi se čini da riječi naviru same od sebe, a nekad mislim da još nije izmišljena riječ kojom bi se mogla opisati takva osoba. Od prve sekunde koncerta do samog kraja, vidim ispred sebe osobu koja živi svaku pjesmu. Odavno sam stekla dojam da se on osjeća potpuno sigurnim i svojim samo kad drži gitaru u rukama. Kao da je bez nje malo izgubljen. Nije ni čudo, cijeli život je ta gitara dio njega. I neprocjenjiv je izraz na licu dok svira, možda on nije ni svjestan toga. Možda se nekad i sam iznenadi kad vidi neke fotografije. Mene više ne iznenađuju. Navikla sam pročitati svaku emociju na tom licu. Nevjerojatna je ljutnja na njegovom licu kad pjeva pjesmu "Kako misliš". U svakoj se riječi i tonu osjeti bijes, neraščišćeni računi sa nekim, razračunavanje sa ženskim rodom. Muškarci i žene se neće razumijeti nikada....rekao je jednom, to ne treba nikome... I prije nego netko, čitajući, prokomentira da sam još jednom najviše pažnje posvetila mladiću sa nevjerojatno toplim i iskrenim pogledom....možda je bolje da stanem s opisivanjem. Ljudi znaju krivo shvatiti moje riječi, nekad slučajno a nekad namjerno. NIje ni bitno. Jedino je važno da on zna što mu želim reči. Znam da se ljudi vremenom mijenjaju. Život te promijeni. Ali se nadam da on tog dječaka u sebi neće nikad izgubiti. Da će zauvijek ostati ovako iskren prema sebi i da neće odustati od borbe za ono što želi.
Koliko god koncert bio sjajan, i koliko god bila u pozitivnom šoku svaki puta, ja ipak više razmišljam o onom vremenu provedenom s njima, prije i nakon koncerta. U tom trenutku oni više nisu Silente, oni su divni mladi ljudi koji razgovaraju samnom kao da me znaju godinama. Meni se čini da ih i znam godinama. Rekla sam već jednom, ne mogu se sjetiti kako je bilo "prije njih". Što me pokretalo, što mi je dalo snage i volje za život. Kao da su oduvijek tu, negdje u meni, i samo su se trebali pojaviti da ih prepoznam. Jer kako inače objasniti toliku ljubav? Glupo je ljubavi uspoređivati, pa neću ni ja....Ovo je nešto posebno, nemjerljivo i neopisivo. Nekad možda malo i prezaštitnički djelujem, pa neki ljudi u mom životu misle da pretjerujem u mojoj želji da o njima svi misle samo dobro. Znam da je to nemoguće. I znam da će se uvijek naći neka otrovna strelica koja će probati u njima uništiti volju i nadati se njihovom neuspjehu. I ipak, znam da neće uspjeti. Jer kad radiš nešto sa toliko ljubavi i sa toliko strasti, nitko ti neće izmaknuti tlo pod nogama.
Vani pada kiša, dan je tmuran, pomalo sjetan....možda sam zato otišla korak dalje, i možda je zato moj tekst još malo emocionalniji nego inače. Ja se ne mogu i ne želim ispričavati za moju iskrenost. Dobila sam od njih u ovih tjedan dana toliko iskrenih, pozitivnih emocija da ne mogu drukčije nego uzvratiti na isti način. Ja ću svoje male borbe nastavit voditi, samo za njih. I radovati se nekim novim susretima sa dragim prijateljima koji su moj život učinili ljepšim i sretnijim.
Srce grabežljivo....Silente
|
