Tišina koja govori

ponedjeljak, 31.08.2015.

Samo pravo!



Photo by Barbara Vekarić

Tko bi rekao da ću sinoćnju večer završiti pišući? Ja ne...jer iako sam sa tim mojim emocijama vječito na nekom rubu, danas ništa vodilo još jednom emotivnom vrtlogu. Naoko miran dan, proveden u pripremama za jesen. Život ima svoj tok, i ja ga živim koliko toliko normalno. Ipak, u jednom veliko dijelu mog srca i moje svijesti uvijek iste misli. Možda je razlog i taj što svako jutro počinje obaveznim pozdravom u jednom malom prozorčiću na dnu ekrana mog laptopa? Pozdrav lovcima na čudesa, kao neka navika. Svaka na svom kraju, kraj svog računala, uz jutarnju kavu i uvijek iste misli....rekli smo da nikada nismo voljeli ovako. Radne obaveze, život i stvarnost čini svoje, pa se nekad čini da vlada zatišje, da smo možda zaboravili jedni na druge, a nije tako. Tu smo, svi, i svi mislimo isto. Ljubav je tu, u srcu, kao što je bila i puno prije nego smo se "upoznali"

I danas smo opet, svi pomislili isto: jedva čekamo! Čitajući članak o snimljenom spotu za pjesmu "Neobranjivo" pomislila sam: Bože, kako su divni...po tko zna koji puta...i ako sam do sada jedva čekala taj novi spot, jer znam da mora biti dobar, sada sam nestrpljiva do boli. Kakav bi spot i mogao biti nego famozan za pjesmu koja me ostavila bez daha na prvo slušanje? Kada sam čula da će u spotu glumiti djeca pomislila sam da je to stvarno super ideja, i da nema takvih spotova previše, barem ja nisam vidjela ni jedan. A činjenica da se snima na jednom od najljepših otočića u Hrvatskoj, na Lokrumu samo me još više zainteresirala. I danas ovaj članak, intervju sa njima i sa djecom. Pročitala sam ga u jednom dahu, razniježila se kao i obično kad se radi o njima i onda počela čitati još jednom, sa puno pažnje da "čujem" sve detalje i da shvatim što su htjeli reči. I ono što opet vidim, kao i svaki puta kad se radi o njima je jako puno ljubavi prema onom što rade, jedni prema drugima, prema predivnom mjestu na kojem su proveli tri dana snimajući i prema toj krasnoj djeci koja su dala sve od sebe i bili vrlo ponosni što imaju priliku biti glumci u spotu Silentea. Djeca su divna, iskrena stvorenja. Ne znaju lagati, ne znaju poput nekih odraslih gledati zavidnim i zločestim očima na svijet oko sebe. Pomislila sam da je velika sreća što su našli tako divnu djecu koja im toliko liče po duhovitosti i iskrenosti. I onda sam shvatila da je to jednostavno zato jer djeca u dubini duše osjete iskrenost odraslih, vide toplinu u očima koju neki ne vide i na ljubav uzvrate još većom ljubavlju. Zato su toliko divni, i opušteni jer su imali uz sebe šestoro prekrasnih osoba koje su im sigurno u svakom trenutku samo olakšali ovaj ne baš lagani zadatak. I bili su strašno vrijedni i ambiciozno se prihvatili svog zadatka jer su vidjeli da je to njihovim starijim "kolegama na setu" itekako bitno, to da spot bude snimljen kako treba i da uspiju prikazati točno ono što žele.

Vjerujem da su uspjeli. Vjerujem da ćemo još jednom kao i svakog puta biti oduševljeni i puni uzbuđenja taj dan kad spot konačno "izađe vani". Vraćaju mi se misli na onaj dan kad smo konačno čuli nove pjesme. Ono silno uzbuđenje tog jutra i preslušavanje svih deset pjesama u jednom dahu, kao opčinjena. I trenutak kad sam prvi put čula tu Neobranjivu, pjesmu koja se odmah izdvojila od ostalih. Toliko njihova, a opet toliko drukčija. Pjesma nabijena divnim emocijama u svakom stihu i dvije riječi koje su nam u međuvremenu postale životni moto: "Samo pravo!"
Samo pravo, jer drukčije ni ne može....bilo u sretnim ili nesretnim danima, nemaš baš puno izbora nego gurati dalje.
I kad toga postaneš svjestan lakše se boriš i lakše ideš kroz život. Imaš snagu za dalje, za sve izazove i život te nauči da nakon svake ružne situacije ionako dođe neki lijep trenutak i ono ružno ti se čini manje ružno i vremenom skroz izblijedi sjećanje na suze. Barem ja suze ne pamtim. Osim onih suza radosnica. Sve ostalo ostavljam samo kao opomenu da život nije uvijek bajan, ali i da bi bio užasno dosadan da je uvijek sve divno i krasno. Samo pravo! I samo hrabro, jer za živjeti nekad treba malo i hrabrosti. Ma nije istina, treba puno hrabrosti....

I još jednom znam da će neki reći, kako joj ne dosadi stalno pisati o njima? Ali ovo nije priča jedino o njima. Ja sam slušajući njih i njihove pjesme naučila puno toga o sebi. Pronašla sam u njihovim stihovima odgovore na pitanja koji me muče godinama. Onaj tko nije istim uhom probao poslušati njihove pjesme nikad neće shvatiti o čemu govorim. I ne radi se samo o pjesmama. Radi se i o njima, o tome da se radi o ljudima koji mogu biti uzor svojoj generaciji po mnogočemu, mada oni nekad samo odmahnu rukom na to. Naučila sam uz njih više promatrati ljude oko sebe i ne osuđujem više olako ljude za neko ponašanje.
Pokušavam svoju djecu malo bolje razumjeti. Nekad nije lako, ali gledajući njih i njihovu borbu da nešto naprave svih ovih godina, usprkos svima koji su im govorili da se "ostave toga i počnu se baviti nečim pametnim u životu" shvatila sam da je to nešto što nikada neću reći svojoj djeci. Jer je ta izjava poput šamara, kad ti netko kaže da ono što voliš raditi i za što živiš nije nešto ozbiljno i da se trebaš opametiti i raditi ono što drugi misle da ima smisla.....Greška koju mnogi roditelji barem jednom u životu naprave.

Opet filozofiram, znam to....ali pogled u te iskrene oči, koje tako otvoreno gledaju u život ispred sebe u meni uvijek budi isto...neizmjernu sreću što takvi ljudi postoje, što su dio mog života i što sam dobila priliku naučiti nešto novo o sebi.


N E O B R A N J I V O - S I L E N T E


- 22:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 28.08.2015.

ma probajmo još jednom....






Nekad stvarno ne znam kako bi počela priču. A znam da je tu, u meni. Nisam ni sigurna trebam li ju ispričati. Mogla bi opet biti krivo shvaćena. Ljudi vole tumačiti krivo stvari. Uživaju u tome da tvoje riječi izvrnu, okrenu i stvore u glavi sliku o tebi koja je potpuno drukčija od prave istine. I koliko god se trudila svoje emocije vjerno prenijeti na papir, opet naiđem nekad na nerazumijevanje.

Možda će i ovog puta biti tako.
Nekad ti se neke osobe provlače kroz život, poput nekih nevidljivih niti. Misliš da si davno zaboravio na njih, i onda te neki slučajni susret na mjestu na kojem se ni najmanje nisi nadao sresti nekoga podsjeti na to da ti je ta osoba nekad jako puno značila. Znaš da si sasvim sretan u svom mini svemiru, i da ti ništa ne nedostaje. Znaš da neke stvari ne bi mijenjao, i da si dobro izabrao, ali ipak.....neke se stvari ne zaboravljaju.

Nikad nisam voljela živjeti samo u "sadašnjosti" .....
Nisam zaboravila na neke prošle emocije i ne mislim da je išta loše u tome, sjećati se nekih prošlih ljubavi, ljudi koji su nam prolazili kroz život. Nema gorčine, nema mržnje, nekad usputni pozdrav u gradu, kad vidim čovjeka s kojim sam provela dvije godine svog života i koji je bio moje prvo sve što djevojka može doživjeti.

Osim prvog poljupca, on je pripao njemu. Fatalnom dečku sa još fatalnijim pogledom koji je poljubac ukrao šesnaestogodišnjakinji na jednom rock koncertu davno, jako davno. I tim poljupcem kao da je stavio pečat na moje emocije. Život se lijepo poigrava s nama, pa nas je više puta spajao i razdvajao dok nas nije definitivno razdvojio. I vjerojatno je dobro da je bilo tako. Moj život je sada točno onakav kakav treba biti, i ne bi ga mijenjala. Ali on se još uvijek poput neke nevidljive niti provlači kroz moj život. Neki čudni, iznenadni susret, na mjestu na kojem ga nikad ne bi očekivala u vrijeme kad se ne susreću usputni prolaznici....I uvijek ono isto pitanje: "Kako si? Kako živiš?"
Čudan je to osjećaj. Što reči čovjeku koji te nakon dvadeset godina pita kako si? Kako sažeti dvadeset godina u jednoj rečenici? Zanima li ga to uopće ili te pita reda radi? I onda ga pogledaš u oči i shvatiš da je pitanje iskreno, i da u stvari pita kako živiš bez njega proteklih dvadeset godina i da li je odluka bila ispravna. Odgovor koji nikada od mene neće dobiti. Jer ga ne znam ni ja. I ne razmišljam o tome. Nikad. Dobro, skoro nikad. Možda samo onda kad mi se pogled sretne sa tim uvijek istim zelenim očima. Kad prođu godine i život te promijeni, oči ostanu iste. Nisam to znala dok nisam vidjela njegove. Stvarno ostanu iste, čak i sjaj u njima je isti.

I dalje nisam sigurna da li ova moja priča ima smisla. Može li itko u ovim mojim riječima naći neku misao koja će mu donekle zvučati logično i smisleno ili ove riječi imaju smisla samo meni? Ovo ne pišem radi svoje prve ljubavi. Nju sam davno proživjela, preživjela i preboljela.

Ovo pišem zbog nekih drugih prvih ljubavi koje možda još uvijek žive u nečijim srcima. Zbog tuge i ljutnje koju vidim nekad u nekim drugim očima i kad je na prvi pogled sve u redu. I pitam se, hoće li i to biti još jedna od onih davno zaboravljenih ljubavi iz djetinjstva ili će pobijediti onaj osjećaj da se nasuprot tebi nalazi ona savršena polovica, dio slagalice bez koje slika nije potpuna?

Većina prvih ljubavi završi na isti način, čini mi se. Kad se zaljubiš dok si takoreći dijete, i odrastaš zajedno s nekim, jednostavno se promijeniš. I putevi vam se počnu razdvajati. U večini slučajeva.....Nekad, ako imaš jako puno sreće i jako puno hrabrosti, priznaš sam sebi da tvoja prva ljubav nije samo prva, dječija zaljubljenost nego da tu osobu voliš više nego samog sebe. I da ćeš glavom kroz zid ako treba ali od te osobe nećeš odustati. I za takve ljubavi vrijedi živjeti. Zbog takvih ljubavi nastaju najljepše ljubavne pjesme. Život vas razdvoji ali ti ne odustaješ, jer duboko u sebi znaš da ste stvoreni jedno za drugo.

I što sad? Hoće li itko shvatiti što želim reči kad ni meni nije najjasnije? Ovo je priča za sve one koji se bore za svoju ljubav. Koji duboko u sebi znaju da ne žele izgubiti osobu koju vole a upravo im se to događa.


JOŠ JEDNOM .... SILENTE


- 09:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 21.08.2015.

Još jednom ....emocije





Sjedim na svom omiljenom mjestu, uz prvu "jutarnju" kavu, premda je već skoro podne i razmišljam o čemu bi pisala. Danima već imam tako veliku potrebu pisati, o bilo čemu. Misli same naviru, jedna za drugom, emocije se izmjenjuju.
Neke emocije su još tu, ne smiruju se, i ne blijede ali već sam toliko toga rekla i napisala o njima da ne bi danas napisala ništa nova. Čudno je biti na jednom kraju naše obale a tako željeti biti negdje drugdje, na nekom drugom mjestu. Nisam znala da ću se ikada ovako osjećati.

U zraku se osjeća jesen. Ovo je bilo ljeto kakvo sam željela. Nakon kalvarije prošlog ljeta, nešto sasvim suprotno od toga. I jedino sam to željela. Cijelo sam ljeto iščekivala tih deset dana u kolovozu i hrpu pozitivne energije skupljene u dva susreta sa predragim ljudima. Sve sam svoje strepnje i strahove ostavila po strani. Ima većih stvari od života. A sad, nakon svega imam snage za dalje. Moji strahovi su i dalje tu, stvarni kao uvijek, ali me drži velika ljubav i velika želja za nekim novim susretima, i novim eksplozijama pozitive. Ali, dosta je filozofiranja! Život je lijep. Ovakav kakav je. Sa svim usponima i padovima. Jučer sam rekla jednoj osobi da mi se čini da prije svakog dobrog događaja u mom životu moram prvo imati neki stres, strah, neku situaciju koju bi radije izbjegla. Kao da se svemir pobrine za ravnotežu. Život je valjda takav. Mora biti nijansi, da bi prepoznali one boje koje želimo.

Dan mi prolazi u onim običnim, svakodnevnim poslovima, vani kiša lagano pada...moje misli su zbrčkane kao i obično. Dobro je da ljudi nemaju sposobnost čitanja misli, barem se nadam da je tako. U mojoj se glavi ne bi baš snašli. Ima tu svega. Neke stvari nećete sigurno nikada ni u ovom blogu pročitati. Koliko god bila iskrena i voljela otvoreno reči svoje mišljenje i pokazati svoje emocije, neke stvari ću ipak radije zadržati za sebe. A onaj tko se potrudio upoznati me ili me pogledao u oči, taj možda i zna. Uvijek su mi govorili da moje oči ne znaju lagati. Kad sam bila djevojčica bilo me je strah toga. Trebalo je puno vremena da svoju stidljivost pobjedim i da krenem u borbu sama sa sobom. I uspjela sam u tome, "koliko toliko" Jer i dalje se zacrvenim, i u ovim "mojim godinama", kad se suočim s nečijim pogledom. I dalje nisam sigurna da li u tom trenu kažem sve što bih htjela ili se blokiram. Nije lako uvijek naći prave riječi. I poslije mi bude žao. Kad se sjetim što sam sve mogla ili htjela reči. Zato je dobro što barem znam pisati....pa sve ono što želim reči, napišem.

Neki pišu pjesme, neki stvaraju predivne melodije, i možda je motiv isti. Da svoje emocije pretvore u nešto opipljivo. U neki oblik kojim će moći drugima svoje emocije prenijeti. Emocije imaju smisla samo ako ih pokažeš. Čemu skrivati nešto toliko čisto, i toliko iskreno...bilo da se radi o sreći, tugi, boli, ranjenom srcu ili velikoj ljubavi...

Ako ste pomislili kako sam konačno uspjela napisati tekst a da nije o Silenteu...naravno da nije tako. Jer moje emocije ne bi bile ni upola tako intenzivne i pune ljubavi da nije njih. I svaku rečenicu koju ste pročitali i mislite da je banalna i da priča o običnim stvarima u životu...pročitajte još jednom. Da nema njih, ja ne bi sada željela biti u Dubrovniku umjesto u Poreču, jer su oni danas tamo. Ne bi razmišljala o tome, kako izdržati do 11. mjeseca i ponovnog susreta s dragim prijateljima. Ne bi osjećala skoro fizičku bol, jer bi najradije da ih svaki dan mogu vidjeti barem na nekoliko minuta, u prolazu, pozdraviti ih i poželjeti im lijep dan. Lijepe su to emocije, mada nekad bole. Sjeta i radost u isto vrijeme. Još uvijek razmišljam o nedavnom susretu, o dragim iskrenim riječima i pogledima, o nevjerojatnoj pozitivnoj energiji koju sam dobila. I koliko god se nekad bojala hoće li oni pročitati neke moje tekstove, toliko se u drugom trenutku nadam da hoće. Jer iako mislim da sam im rekla ono što mislim i osjećam, ipak imam osjećaj da su neke stvari ostale neizrečene....ali da ih volim i da su dio mene, to valjda znaju. Tu su, pod kožom...

Eto vidite što mi je ovo kišno, polujesensko vrijeme učinilo? I moja potreba da napišem što mislim....možda su moje misli danas malo nemirne i kaotične. Nadam se da sam uspjela reči što mislim, barem ovako. Oni kojima je stalo razumijeti će.



- 11:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.08.2015.

Misleći da ima izbor....







Kao da nije prošlo tjedan dana od koncerta u Sv.Lovreču, tih nekoliko dana je prošlo kao u nekom snu. Jer ionako se o ničemu nije razmišljalo osim o toj predivnoj večeri. I jedva sam dočekala taj petak. Nisam u Labinu bila sigurno deset godina. Nikad me ni zbog čega put nije odveo na onu stranu. Kad sam rekla mužu da idem sa Mateom i njenom prijateljicom u Labin, malo me čudno pogledao. Nije me pitao znam li uopće put do Labina, jer zna da to baš ne bi sa humorom prihvatila. Izgleda da je navikao od mene u posljednje vrijeme da radim stvari koje nisam prije radila. Otići na koncert i vratiti se u tri ujutro. Da mi je netko to pričao prije godinu dana rekla bih mu da je lud i da nema pojma kakva sam. Izgleda da ni ja nisam imala pojma kakva sam. "Ljubav što se dogodi bez razloga i promijeni ti kroj"....

I ovog puta sam s velikim uzbuđenjem jedva dočekala večer da sa mojom Mateom i njenom prijateljicom odem u Labin. Smiješna je situacija kad se mama raduje koncertu skoro više nego kčer teenagerica. Iz radija u autu čuli su se zvuci Silentea, kao i uvijek kad ja vozim. Znam se našaliti da više ne znam voziti ako ne slušam u isto vrijeme njihove pjesme.

I stigli smo .... našli smo lako to čarobno mjesto, Dubrovu, na kojem se trebao održati memorijalni koncert House of David. Mladi bendovi, uz to i LET 3 a mene je zanimala samo jedna stvar, samo i jedino Silente. I čim smo se parkirali na još praznom parkiralištu, punih pet sati prije nego se očekivao početak njihovog koncerta, i čim sam izašla iz auta iz daljine sam čula zvuk violine. I znala sam da smo na pravom mjestu. I koja sreća kad sam vidjela da možemo slobodno uči u veliko dvorište gdje je postavljena pozornica. A pored pozornice, tako poznati, bijeli kombi DU registracije.

I tu počinje još jedna priča ispunjena emocijama. Nevjerojatan osjećaj sreće ovog puta, ali bez onog osjećaja treme ili mrvice straha. Prišla sam bliže pozornici na kojoj su se oni pripremali za tonsku probu. I ostala zapanjena, jer su mi mahnuli i nasmijali se čim su me vidjeli. Doris, kojoj izdaleka vidiš osmijeh pun ljubavi na licu. Šimun koji me prvi primjetio i nasmiješio se mahnuvši. Nevjerojatan osjećaj. A ja sam imala osjećaj da sam vidjela drage prijatelje, nakon tjedan dana, da samo nastavljam druženje sa ljudima koje volim kao da su moji. Srce ovog puta nije lupalo bez kontrole i ruke se nisu tresle. Bila sam samo neizmjerno sretna. Radost koju je teško riječima opisati. I Tiborov pozdrav, onako usput, mahanje rukom i veselo "Ćao". Ono što se meni u tom trenutku činilo potpuno uobičajenim, Mateinoj prijateljici se činilo čudno. Začuđeno pitanje: Ajme, teta Suzana, kako vas je lijepo pozdravio! Pa, naravno, pomislila sam u sebi, kako će te drukčije pozdraviti osoba koja zna koliko ga cijeniš i pokušavaš razumijeti?

Radujem se svakom njihovom koncertu, jer su divni na pozornici, i svaki put mi se čine sve boljima. Nešto je čudno bilo u zraku te večeri. Možda zato jer je sve bilo nabijeno rock&rollom, možda zbog fenomenalnog stagea i rasvjete, ali činilo mi se da su bili još energičniji, još glasniji, još bolji nego inače. Kao da su osjetili čudan naboj u zraku, i ja se svaki put ispočetka moram diviti ljudima koji su proveli pola dana vozeći se u kombiju sa drugog kraja zemlje i nisu ni na trenutak pokazali umor ili frustraciju.

Oni znaju da su odlični na pozornici, to nije nikakva novost. Oni su Silente, šestoro ljudi koji daju sebe za glazbu. Uživaju u svakoj sekundi i to se vidi. Šimun sa svojim pomalo snenim pogledom, zanesenim u daljinu dok svira na klavijaturi, Ivuša koji je uvijek u svom elementu. Ne bi nikad rekao da se radi o mladoj osobi punoj topline dok ga gledaš kako "divlja" na onim bubnjevima. Prava rokerska duša...grub na prvi pogled, a kad ga upoznaš, ostaneš u čudu. Simpatična, draga, topla i jako komunikativna osoba. Doris i Lorena, dvije predivne mlade žene, koje moraš voljeti, kad ih vidiš ovako ponosne i sretne na pozornici. Da je barem više takvih. Sančo...čovjek koji ne voli biti u prvom planu, a bez njega ništa od ovog ne bi bilo moguće. Gledam ga na njegovoj strani pozornice i vidim jedva vidljiv osmijeh na licu. Vidim da pjevuši stihove koje je napisao, uživa u atmosferi i s ponosom gleda što se događa. I s posebnim ponosom promatra svog brata. A Tibora ne znam više kako bih opisala. Nekad mi se čini da riječi naviru same od sebe, a nekad mislim da još nije izmišljena riječ kojom bi se mogla opisati takva osoba. Od prve sekunde koncerta do samog kraja, vidim ispred sebe osobu koja živi svaku pjesmu. Odavno sam stekla dojam da se on osjeća potpuno sigurnim i svojim samo kad drži gitaru u rukama. Kao da je bez nje malo izgubljen. Nije ni čudo, cijeli život je ta gitara dio njega. I neprocjenjiv je izraz na licu dok svira, možda on nije ni svjestan toga. Možda se nekad i sam iznenadi kad vidi neke fotografije. Mene više ne iznenađuju. Navikla sam pročitati svaku emociju na tom licu. Nevjerojatna je ljutnja na njegovom licu kad pjeva pjesmu "Kako misliš". U svakoj se riječi i tonu osjeti bijes, neraščišćeni računi sa nekim, razračunavanje sa ženskim rodom. Muškarci i žene se neće razumijeti nikada....rekao je jednom, to ne treba nikome... I prije nego netko, čitajući, prokomentira da sam još jednom najviše pažnje posvetila mladiću sa nevjerojatno toplim i iskrenim pogledom....možda je bolje da stanem s opisivanjem. Ljudi znaju krivo shvatiti moje riječi, nekad slučajno a nekad namjerno. NIje ni bitno. Jedino je važno da on zna što mu želim reči. Znam da se ljudi vremenom mijenjaju. Život te promijeni. Ali se nadam da on tog dječaka u sebi neće nikad izgubiti. Da će zauvijek ostati ovako iskren prema sebi i da neće odustati od borbe za ono što želi.

Koliko god koncert bio sjajan, i koliko god bila u pozitivnom šoku svaki puta, ja ipak više razmišljam o onom vremenu provedenom s njima, prije i nakon koncerta. U tom trenutku oni više nisu Silente, oni su divni mladi ljudi koji razgovaraju samnom kao da me znaju godinama. Meni se čini da ih i znam godinama. Rekla sam već jednom, ne mogu se sjetiti kako je bilo "prije njih". Što me pokretalo, što mi je dalo snage i volje za život. Kao da su oduvijek tu, negdje u meni, i samo su se trebali pojaviti da ih prepoznam. Jer kako inače objasniti toliku ljubav? Glupo je ljubavi uspoređivati, pa neću ni ja....Ovo je nešto posebno, nemjerljivo i neopisivo. Nekad možda malo i prezaštitnički djelujem, pa neki ljudi u mom životu misle da pretjerujem u mojoj želji da o njima svi misle samo dobro. Znam da je to nemoguće. I znam da će se uvijek naći neka otrovna strelica koja će probati u njima uništiti volju i nadati se njihovom neuspjehu. I ipak, znam da neće uspjeti. Jer kad radiš nešto sa toliko ljubavi i sa toliko strasti, nitko ti neće izmaknuti tlo pod nogama.

Vani pada kiša, dan je tmuran, pomalo sjetan....možda sam zato otišla korak dalje, i možda je zato moj tekst još malo emocionalniji nego inače. Ja se ne mogu i ne želim ispričavati za moju iskrenost. Dobila sam od njih u ovih tjedan dana toliko iskrenih, pozitivnih emocija da ne mogu drukčije nego uzvratiti na isti način. Ja ću svoje male borbe nastavit voditi, samo za njih. I radovati se nekim novim susretima sa dragim prijateljima koji su moj život učinili ljepšim i sretnijim.


Srce grabežljivo....Silente

- 14:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.08.2015.

Moj Silente ....


Photo by Nikolina Velić


Prošlo je već nekoliko dana od koncerta. Rekao bi čovjek da su se dojmovi trebali malo složiti u glavi, da bi kad prespavam možda mogla malo emocije smiriti i složiti dvije tri smislene rečenice. A ja pet dana od koncerta još uvijek kao u nekom polusnu hodam po kući i baš ne djelujem pretjerano skoncentrirano. Nisam sigurna da ću ovaj put svoje emocije moći vjerno prenijeti jer nikad kao do sada u meni je pravi emotivni kaos.

Znam, koncert ko koncert. Opet će netko posprdno odmahnuti rukom. Ali za mene ovo nije bio samo koncert. Za mene je ovo bilo puno više od toga. Davno sam obećala da ću za ovaj susret s njima napraviti tortu. Jer su se nekako zaredali rođendani u kolovozu njima i meni jako važni, ali i zato jer je to jedan od načina na koji im ja mogu pokazati koliko mi je stalo do njih. Samo jedan od načina, jer svaki dan imam potrebu to im pokazati, ali ovo je samo sitnica. I napravila sam ju. Najdražu tortu u mom životu, i uspjela sam ih razveseliti. Rekla sam im da ja torte pečem samo svojoj obitelji i prijateljima i da su oni u međuvremenu na neki način postali i jedno i drugo. Sada, nakon subote, još sam sigurnija u to.

Neću opisivati u detalje cijelu večer, jer ne mogu. Ne zato jer se ne sjećam, neću niti jedan trenutak nikada zaboraviti. Jednostavno još uvijek osjećaje ne mogu pretočiti u riječi. Možda ću jednom i moći. U jednom trenutku mi se čini da bi mogla knjigu napisati dok razmišljam o njima, u drugom ostajem bez teksta kad se sjetim nekog pogleda, nečije rečenice ili samo osmijeha u prolazu.

Imam flashbackove u glavi, scene se vraćaju kad im se najmanje nadam. Ništa naročito, rekao bi netko. Sjetim se trenutka kad mi je predragi Šimun rekao: Vi ste Suzana. Kad smo se prvi puta "službeno" upoznali. Ili trenutak kad mi je Doris prišla sa riječima: Ma ja vas moram sad izgrliti. Divno! Poput nekog sna iz kojeg misliš da ćeš se svaki tren probuditi, pozdrav mladića sa najtoplijim pogledom koji je toliko puno rekao. I u tom sam trenu znala da sve što sam ikad napisala i rekla o njima, i svaka riječ podrške koju sam im poslala nije bila uzaludna. Osjetila sam u svakom stisku ruke i u svakom pogledu i osmijehu da znaju. Znaju koliko mi znače i znaju da ću napraviti za njih sve. Čak i ono nezamislivo.

Dok sam stajala sa strane i gledala tonsku probu, promatrala svakog od njih, nakon što su pol dana proveli putujući po vručini jer daleko je Grad od Istre, morala sam im se diviti. Toliko profesionalnosti i toliko mirnoće, mada stvari nisu bile idealne, kao što često nisu. Gledam Tibora i vidim mu na licu da je nervozan dok promatra tonca kako hoda s jednog kraja na drugi, nešto provjerava, odmahuje glavom sa važnim izrazom lica. Prati ga netremice pogledom, pomalo začuđenim a malo i iziritiranim. Ali, ipak, ostaje miran, ne pušta ni glasa, nekad se okrene prema bratu i nasmije se, osmijehom koji još jednom govori sve. Taj grč na licu i vidljiva nervoza nestaje jedino u trenutku kad je konačno sve kako treba i kad krenu prvi zvuci pjesme. Znam da zvuči čudno kad netko ovo čita i pita se koji mi je vrag da toliko promatram nekoga i pokušavam dokučiti o čemu razmišlja i kako se osjeća. To je valjda tako kad ti je stalo. Onda primjetiš sitnice. Primjetiš umor na licu djevojke koja je do malo prije plesala na pozornici i svirala violinu i čini ti se da bi mogla tako do sutra. Vidiš frustraciju na licu djevojke kad struja nestane u trenutku dok ona pjeva, ali i sreću što vidi drage ljude u publici koji joj daju podršku na sav glas pjevajući pjesmu, ne ostavljajući ju samu u tom nezgodnom trenutku.

Sve vidiš, kad nekoga toliko voliš. Kao što na svom djetetu vidiš da nešto nije u redu onog trena kad ti se pojavi na vratima, koliko god ti ono tvrdilo da je sve ok...znaš kad je tužno, kad ga nešto boli, znaš kad se razoačaralo u prijatelja.
Tako ja na Tiboru vidim nervozu, kada on možda misli da ju je uspio sakriti. Nadam se da mi nije zamjerio na iskrenosti, kada sam mu rekla da mu se na licu vidi kad je nervozan. Nije lako kad ti netko kaže da su tvoje emocije toliko vidljive. Nisam još vidjela osobu koja svoje emocije tako otvoreno pokazuje a tako malo priča. Kada mu nešto govoriš gleda u tebe otvorenog pogleda, direktno u oči, bez straha, pomalo drsko, kao da želi u tebi prepoznati da li si stvarno iskren. I bez puno riječi kaže ti pogledom i osmijehom točno ono što misli. Bilo da je dirnut, zabavljen, iznerviran, frustriran, umoran ili sretan, sve se vidi u tim toplim očima. Rekla sam mu jednom prilikom da se nadam da se nikada neće promijeniti. I dalje to mislim.

Stvarno nisam sigurna hoće li itko shvatiti ovo što pišem. I nisam sigurna zvuče li moje rečenice imalo povezano? Ovo što čitate, to je dio moje duše. Ako ne razumijete, nema veze. A ja znam da će neki shvatiti. Oni koji ih vole poput mene. Oni koje je povezala ista ova ljubav. Divna prijateljstva stvorena su zahvaljujući njima. Ljudi čija srca kucaju na isti način, koji doživljavaju život na isti način. Svi smo se našli na koncertu u subotu i proveli zajedno jedno predivno večer. I mislili na one koji nisu mogli doći. Ali, biti će koncerata još. A ljubav prema Silenteu ne može biti manja. Veća je sa svakim susretom, sa svakom pjesmom.

Ja večeras opet neću lako zaspati. Jer sutra idem u Labin. A u Labinu opet oni. I još jednom ista emocija, još jednom ista ljubav. I koliko god pokušavala naći prave riječi da opišem ovo što osjećam uvijek mi pada isto na pamet: ja sam jednostavno neizmjerno sretna što ih imam, što su postali dio mog života i zauzeli tako veliki dio mog srca. Ovo je zbilja ljubav koja se dogodila bez razloga i promijenila mi kroj....jednom zauvijek.






- 16:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.08.2015.

Moje besane noći





Bila jednom jedna djevojka....još jedan početak bajke.

Ali život nije bajka. I kad se djevojka zaljubila, koliko god vjerovala u priču o princu na bijelom konju znala je da će ova ljubav biti veliki izazov. Mladić koji ju je očarao svojim pogledom i ukrao prvi poljubac još dok su oboje bili nezreli teenageri i koji se poput groma iz vedrog neba ponovo pojavio u njenom životu nekoliko godina kasnije.
I opet isti pogled, i opet isti osmijeh, tako drag a tako opasan u isto vrijeme. I koliko god joj svi govorili da nije za nju, jer je njegov način života bio prepun adrenalina i opasnosti, a ona je bila željna mira i sigurnosti, ona je i dalje bila beznadežno zaljubljena. I nije odustajala. Borila se za tu ljubav svom silinom, borila se protiv svih ljudi koji su ih pokušavali rastaviti...

Dok jednog dana i sama nije shvatila da je ta ljubav osuđena na patnju. I znala je da ju on voli. Vidjela je to u njegovim očima. Nije joj trebao ništa reči. Nekad su oči stvarno ogledalo duše. Ali i on je znao...da će biti sretnija bez njega. I dok se ona i dalje svim silama borila i nije željela odustati, provodila je noći u suzama i pisala pjesme.




Besane noći

Ponekad se bojim budućnosti
i onog što nam ona nosi.
Bojim se rastanka,
suza i boli.
Bojim se tuge u srcu
onog tko neizmjerno voli.

Ne želim ostati sama
u praznoj sobi
jer postoji netko
tko mi puno znači.
Ne ostavljaj me nikada samu.
Zajedno možemo biti
od svega jači.

Ne daj da nas slome godine
i ljudi zavidni na tuđu sreću.
Oni ne znaju što znači
svim srcem voljeti,
i koliko ljubav ponekad
zna zaboljeti.

Pošalji mi noćas
zvijezdu iz svog srca.
Nek ona obasja
moje besane noći.

Njen sjaj nek bude znak
da misliš na mene,
i da naša ljubav
nikad neće proći.




Život nije bajka....i ona je to shvatila....
I nakon puno besanih noći, i puno proplakanih suza, odustala je. Sada nakon toliko godina zna da je bolje tako. Neke druge drage oči postale su dio njenog života.

- 22:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 05.08.2015.

Ljubav koja ti promijeni život...






Ovo je bio poseban dan. Ništa ljepše od toga nego kad te rano ujutro probudi zvuk mobitela i ti znaš tko je poslao poruku. Nije mogao biti nitko drugi. I suze ti krenu kad pročitaš poruku....rodila se beba koju smo svi tako željno iščekivali. Mali lovac na čudesa je odlučio doći brzo, snažno, i glasno.

I cijeli dan prolazi u nekom divnom raspoloženju. Nevjerojatno koliko sam se obradovala bebi čiju mamu nisam uživo nikad vidjela, samo sam joj preko telefona čula simpatični topli glas. Iskreno se nadam da neće opet plakati dok ovo bude čitala...nije mi namjera da ju rasplačem, stvarno mi se uvukla pod kožu kao da ju poznajem oduvijek...i drago mi je da je dobro, i da je ono "najgore" iza nje....sad može uživati u svom malom smotuljku.

A moje misli su na nekom drugom mjestu večeras, subota je sve bliža. I ja ne razmišljam toliko o koncertu, koliko o susretu s dragim ljudima. Nekad sa nestrpljenjem očekuješ drage prijatelje koji će ti doći u goste, ili rodbinu i sa velikim uzbuđenjem jedva možeš zaspati. I stalno u glavi vrtiš isti film...i sretan si i uzbuđen jer znaš da je susret sa prijateljima nešto najljepše na svijetu. Tako se ja sada osjećam. Davno sam rekla da sam ih prestala smatrati nekakvim "poznatim zvijezdama" i počela u njima gledati nešto toliko blisko meni. Uostalom, oni ni ne žele da ih se smatra zvijezdama, to se vidi iz svake njihove riječi, geste, pogleda, stiska ruke kad te pozdrave.

Razmišljam o prvom koncertu na kojem sam bila, prije točno pet mjeseci. Nisam tada još znala da će ostaviti takav dojam na mene. Otišla sam na koncert jer sam bila znatiželjna. Jer su svi pričali o tome koliko fantastično zvuče u živo, i svi su pričali o toj njihovoj nevjerojatnoj energiji...htjela sam se uvjeriti da je stvarno tako. I ostala zatečena. Jer, sve ono što sam pročitala o njima i čula od drugih ljudi nije ni blizu opisalo koliko su oni stvarno fenomenalni i koliku energiju imaju na pozornici....Zato ni ja neću više puno o tome pisati. Onaj tko ih nije čuo uživo neće me shvatiti, i možda će čak pomisliti da pretjerujem. A onaj tko zna o čemu pišem....njemu i onako ne trebam puno govoriti...

Ali, ono što ni tada nisam znala je da se radi o mladim ljudima toliko dragima kada ih osobno upoznaš, koji ti poklone toliko topline i pažnje u nekoliko riječi da te ta toplina grije još mjesecima nakon susreta s njima. I kako da ih onda ne voliš poput prijatelja, skoro poput obitelji?

I opet se ponavljam, znam to...ali nevjerojatne su emocije koje se dogode u čovjeku kad otkrije nešto tako prekrasno što mu obogaćuje život. Ne sjećam se više vremena prije Silentea. Ne znam kako sam nekad razmišljala, ne znam kako su mi nekad prolazili dani. Kao da nikada nije ni postojalo vrijeme bez njih.....Nekad imam osjećaj da sam ih čekala cijeli život. Jer proteklih dvadeset godina i nisam bogznašto slušala, barem što se tiče hrvatske glazbene scene. Kao da sam čekala njih. I koliko god to glupo zvučalo, onog trenutka kad sam čula prvu pjesmu i vidjela te divne ljude sa prelijepim osmijesima i toplinom u očima, ja sam znala da će se nešto promijeniti. U meni, u drugim ljudima, u ovom prokletom svijetu. "Svijet će promijeniti mladi ljudi" .... i ja vjerujem u to.

Treba imati hrabrosti u ovom svijetu punom proračunatih i užasno površnih ljudi pokušati napraviti nešto i ostaviti trag. Hrabrosti, ludosti možda malo i tvrdoglavosti. Ja im od srca želim da tu tvrdoglavost nikada ne izgube....Velike su bitke još pred njima, i ja vjerujem da će oni svaku bitku dobiti.

Još se jednom moja sentimentalnost pokazala u punom sjaju. Malo zbog prekrasne bebe koja se danas rodila a malo i zbog sreće zbog koncerta za samo dva dana. Nemojte mi zamjeriti...ovo je jedna velika ljubav, i teško je svoje emocije držati za sebe. Nisam ni sigurna želim li to. Emocije su divna stvar, a ako si spreman podijeliti ih sa ostatkom svijeta, onda tek dobiju pravi smisao...





Lovac na čudesa - S I L E N T E

- 23:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.08.2015.

Rekli smo da nikad nismo voljeli ovako....







Mislila sam već ugasiti svijetlo i otići spavati. I onda sam dobila poruku u inbox. Nevjerojatno koliko ti riječi nepoznate osobe mogu uljepšati večer.

"Veliki pozdrav gospođo Suzana!
Ja sam Lovac na čudesa iz malog mjesta pokraj Primoštena.
Javljam Vam se jer želim reći nešto što ne bi voljela da ostane neizrečeno jer vjerujem da mnogi požale zbog stvari koje nisu rekli i tako da to ostane, možda zauvijek, neizrečeno.A ja smatram da upravo te riječi za nekoga mogu imati veliko značenje.

Prije par mjeseci, saznala sam da dijelimo veliku, ako ne i najveću ljubav-ljubav prema Silenteu.Prema ljudima čiji su nas osmjesi i više nego začarali, svojim pjesmama i osjećajima kojima doživljavaju svijet zauvijek zarobili naša srca.Ljudi bez kojih naši dani ne bi bili isti.

Htjela sam Vam zapravo reći o Vašem blogu "Tišina koja govori", čiji me naslov odmah, mogu tako reći, oborio s nogu.Saznala sam za taj blog nakon što sam saznala za grupu Lovci na čudesa, i svakodnevno pratila objave ostalih članova koje je spojila ljubav prema tih šest najdivnijih i zaista čudesnih ljudi.I ne mogu Vam opisati koliko me vesele dojmovi i osjećaji ostalih, kojima Silente znači isto toliko koliko i meni.I koliko se osjećam sretnom kad čitam o njima jer se mogu skroz poistovjetiti sa svim tim.Ja vjerujem sa je Silente jedno čudo koje je svima nama učinilo život puno ljepšim.

A o Vašem pisanju bloga bi htjela reći da je zaista predivno.Uvijek se vratim na ovaj dio koji me svaki put ponovno oduševi."Možda moje misli nekima neće značiti ništa.A možda će nekome značiti sve....".I mislim da je to istina.Mislim da nekome Vaš blog znači sve.Tako je barem meni.Tako sam se lako "navukla" na Vaše pisanje da uvijek s nestrpljenjem očekujem nove riječi.I mislim da ljudi, koji čitaju te iskrene, iz srca napisane rečenice, pune mudrosti i pohvala za stvorenja koja mijenjaju i uljepšavaju ovu ispraznu glazbenu scenu, trebaju biti zahvalni Vama jer im dajete pristup Vašem načinu razmišljanja.Nešto što me najviše dirnulo su bile ove rečenice:

"Ali ja mjesecima, svakodnevno slušam samo njihove pjesme, jer su mi hrana za dušu u svakom pogledu...",
"A ovo je moj način da im poručim da nisu sami, i da nas ima jako puno kojima srce kuca u njihovom ritmu...",
"Ali, Silente je, sasvim sigurno, najbolje što se dogodilo meni..."

jer sam osjetila Vašu toliko duboku ljubav prema njima, meni najdražim ljudima zbog kojih sam svaki put kad čujem njihove glasove i zvuk sve više sretnija.I osjetila sam to kod Vas.I nema ljepšeg kad shvatiš da netko razmišlja poput tebe samog, barem po pitanju Silentea-nečeg najljepšeg što mi se dosad dogodilo.To me zapravo i potaklo da Vam napišem ovo, zahvalu za to što mi uljepšavate svaki trenutak kad čitam Vaš blog.Ima toliko stvari koje bi sad htjela reći, ali jednostavno ne znam kako.Mislim da je razlog tome očaranost i Vašim riječima i riječima Silentea-pokretača svega ovoga.
Ja se nadam da će Vam moje riječi značiti nešto, baš kao što i Vaše riječi znače meni .
A znače, vjerujte mi, jako puno."
."


Mislim da ne moram opisivati kako se sada osjećam. Svatko tko je pročitao samo dijelić mog bloga zna. Ovo je razlog zašto pišem. I ovo je razlog zašto volim Silente. Još jednom sam dobila najljepši mogući dokaz da je ovo čudo zvano Silente tu zato da nas usrećuje na predivan način i da nas spaja. Kad sam počela pisati ovaj blog, jedini razlog je bio da svoje misli nekako prenesem na papir i nisam znala da će netko stvarno nešto pročitati u mojim riječima što će mu značiti. A vidjeti da to stvarno nekome znači je poput malog čuda. Morala sam ovo zapisati odmah, istog trena, čim sam poruku pročitala. Čini mi se da sam svoje malo čudo večeras ulovila.

- 01:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.08.2015.

Zvijezda za tebe




Danas mi se ne da pisati. Prepospana i prelijena za razmišljanje.....

Rekli su mi da ovi moji stihovi iz mladosti i nisu tako loši kao što sam mislila. Listam tu svoju famoznu bilježnicu i danima razmišljam o tome kako se u stvari nisam puno promijenila. Starija, iskusnija, možda mrvicu zrelija ali još uvijek zaljubljena u ljubav. Sada je moj život potpuno drukčiji, živim život udane, "ozbiljne" žene, supruge, majke, nekad možda pod stresom, ali se rado sjetim tih vremena, kad sam mislila da sam najnesretnije zaljubljeno biće na ovoj planeti. ..... jedna davno zaboravljena ljubav, jedan mladić opasnih zelenih očiju, i neodoljivog osmijeha, borba za nešto što je unaprijed osuđeno na propast. Tada nisam znala da ću uskoro upoznati osobu koja mi znači danas sve. Tada sam mislila da se svijet ruši, jer sam izgubila njega.....

Zvijezda za tebe

Osjećam da sada misliš na mene
i da se nadaš da te volim.
Znam, nije ti lako
jer si daleko,
ali ne budi tužan
samo to te molim

Ja vjerujem u nas
i u našu ljubav.
Vjerujem u plamen koji tinja.
Dok ležim sama u sobi i plačem
i slušam kišu
kako tiho rominja.

Ponekad sjedim na našoj rivi
onoj na kojoj sam te
ponovo srela
Ni ti ni ja tada nismo znali
da sudbina je svoju mrežu prela.

Sada to znamo
no nije još kasno
jer nas veže ljubav i nada.

Zato ne tuguj
i poželi želju
kada u noći vidiš
zvijezdu da pada.

- 12:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2015 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE