Tišina koja govori

petak, 28.08.2015.

ma probajmo još jednom....






Nekad stvarno ne znam kako bi počela priču. A znam da je tu, u meni. Nisam ni sigurna trebam li ju ispričati. Mogla bi opet biti krivo shvaćena. Ljudi vole tumačiti krivo stvari. Uživaju u tome da tvoje riječi izvrnu, okrenu i stvore u glavi sliku o tebi koja je potpuno drukčija od prave istine. I koliko god se trudila svoje emocije vjerno prenijeti na papir, opet naiđem nekad na nerazumijevanje.

Možda će i ovog puta biti tako.
Nekad ti se neke osobe provlače kroz život, poput nekih nevidljivih niti. Misliš da si davno zaboravio na njih, i onda te neki slučajni susret na mjestu na kojem se ni najmanje nisi nadao sresti nekoga podsjeti na to da ti je ta osoba nekad jako puno značila. Znaš da si sasvim sretan u svom mini svemiru, i da ti ništa ne nedostaje. Znaš da neke stvari ne bi mijenjao, i da si dobro izabrao, ali ipak.....neke se stvari ne zaboravljaju.

Nikad nisam voljela živjeti samo u "sadašnjosti" .....
Nisam zaboravila na neke prošle emocije i ne mislim da je išta loše u tome, sjećati se nekih prošlih ljubavi, ljudi koji su nam prolazili kroz život. Nema gorčine, nema mržnje, nekad usputni pozdrav u gradu, kad vidim čovjeka s kojim sam provela dvije godine svog života i koji je bio moje prvo sve što djevojka može doživjeti.

Osim prvog poljupca, on je pripao njemu. Fatalnom dečku sa još fatalnijim pogledom koji je poljubac ukrao šesnaestogodišnjakinji na jednom rock koncertu davno, jako davno. I tim poljupcem kao da je stavio pečat na moje emocije. Život se lijepo poigrava s nama, pa nas je više puta spajao i razdvajao dok nas nije definitivno razdvojio. I vjerojatno je dobro da je bilo tako. Moj život je sada točno onakav kakav treba biti, i ne bi ga mijenjala. Ali on se još uvijek poput neke nevidljive niti provlači kroz moj život. Neki čudni, iznenadni susret, na mjestu na kojem ga nikad ne bi očekivala u vrijeme kad se ne susreću usputni prolaznici....I uvijek ono isto pitanje: "Kako si? Kako živiš?"
Čudan je to osjećaj. Što reči čovjeku koji te nakon dvadeset godina pita kako si? Kako sažeti dvadeset godina u jednoj rečenici? Zanima li ga to uopće ili te pita reda radi? I onda ga pogledaš u oči i shvatiš da je pitanje iskreno, i da u stvari pita kako živiš bez njega proteklih dvadeset godina i da li je odluka bila ispravna. Odgovor koji nikada od mene neće dobiti. Jer ga ne znam ni ja. I ne razmišljam o tome. Nikad. Dobro, skoro nikad. Možda samo onda kad mi se pogled sretne sa tim uvijek istim zelenim očima. Kad prođu godine i život te promijeni, oči ostanu iste. Nisam to znala dok nisam vidjela njegove. Stvarno ostanu iste, čak i sjaj u njima je isti.

I dalje nisam sigurna da li ova moja priča ima smisla. Može li itko u ovim mojim riječima naći neku misao koja će mu donekle zvučati logično i smisleno ili ove riječi imaju smisla samo meni? Ovo ne pišem radi svoje prve ljubavi. Nju sam davno proživjela, preživjela i preboljela.

Ovo pišem zbog nekih drugih prvih ljubavi koje možda još uvijek žive u nečijim srcima. Zbog tuge i ljutnje koju vidim nekad u nekim drugim očima i kad je na prvi pogled sve u redu. I pitam se, hoće li i to biti još jedna od onih davno zaboravljenih ljubavi iz djetinjstva ili će pobijediti onaj osjećaj da se nasuprot tebi nalazi ona savršena polovica, dio slagalice bez koje slika nije potpuna?

Većina prvih ljubavi završi na isti način, čini mi se. Kad se zaljubiš dok si takoreći dijete, i odrastaš zajedno s nekim, jednostavno se promijeniš. I putevi vam se počnu razdvajati. U večini slučajeva.....Nekad, ako imaš jako puno sreće i jako puno hrabrosti, priznaš sam sebi da tvoja prva ljubav nije samo prva, dječija zaljubljenost nego da tu osobu voliš više nego samog sebe. I da ćeš glavom kroz zid ako treba ali od te osobe nećeš odustati. I za takve ljubavi vrijedi živjeti. Zbog takvih ljubavi nastaju najljepše ljubavne pjesme. Život vas razdvoji ali ti ne odustaješ, jer duboko u sebi znaš da ste stvoreni jedno za drugo.

I što sad? Hoće li itko shvatiti što želim reči kad ni meni nije najjasnije? Ovo je priča za sve one koji se bore za svoju ljubav. Koji duboko u sebi znaju da ne žele izgubiti osobu koju vole a upravo im se to događa.


JOŠ JEDNOM .... SILENTE


- 09:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2015 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE