Marketing
ma probajmo još jednom....
Nekad stvarno ne znam kako bi počela priču. A znam da je tu, u meni. Nisam ni sigurna trebam li ju ispričati. Mogla bi opet biti krivo shvaćena. Ljudi vole tumačiti krivo stvari. Uživaju u tome da tvoje riječi izvrnu, okrenu i stvore u glavi sliku o tebi koja je potpuno drukčija od prave istine. I koliko god se trudila svoje emocije vjerno prenijeti na papir, opet naiđem nekad na nerazumijevanje.
Možda će i ovog puta biti tako.
Nekad ti se neke osobe provlače kroz život, poput nekih nevidljivih niti. Misliš da si davno zaboravio na njih, i onda te neki slučajni susret na mjestu na kojem se ni najmanje nisi nadao sresti nekoga podsjeti na to da ti je ta osoba nekad jako puno značila. Znaš da si sasvim sretan u svom mini svemiru, i da ti ništa ne nedostaje. Znaš da neke stvari ne bi mijenjao, i da si dobro izabrao, ali ipak.....neke se stvari ne zaboravljaju.
Nikad nisam voljela živjeti samo u "sadašnjosti" .....
Nisam zaboravila na neke prošle emocije i ne mislim da je išta loše u tome, sjećati se nekih prošlih ljubavi, ljudi koji su nam prolazili kroz život. Nema gorčine, nema mržnje, nekad usputni pozdrav u gradu, kad vidim čovjeka s kojim sam provela dvije godine svog života i koji je bio moje prvo sve što djevojka može doživjeti.
Osim prvog poljupca, on je pripao njemu. Fatalnom dečku sa još fatalnijim pogledom koji je poljubac ukrao šesnaestogodišnjakinji na jednom rock koncertu davno, jako davno. I tim poljupcem kao da je stavio pečat na moje emocije. Život se lijepo poigrava s nama, pa nas je više puta spajao i razdvajao dok nas nije definitivno razdvojio. I vjerojatno je dobro da je bilo tako. Moj život je sada točno onakav kakav treba biti, i ne bi ga mijenjala. Ali on se još uvijek poput neke nevidljive niti provlači kroz moj život. Neki čudni, iznenadni susret, na mjestu na kojem ga nikad ne bi očekivala u vrijeme kad se ne susreću usputni prolaznici....I uvijek ono isto pitanje: "Kako si? Kako živiš?"
Čudan je to osjećaj. Što reči čovjeku koji te nakon dvadeset godina pita kako si? Kako sažeti dvadeset godina u jednoj rečenici? Zanima li ga to uopće ili te pita reda radi? I onda ga pogledaš u oči i shvatiš da je pitanje iskreno, i da u stvari pita kako živiš bez njega proteklih dvadeset godina i da li je odluka bila ispravna. Odgovor koji nikada od mene neće dobiti. Jer ga ne znam ni ja. I ne razmišljam o tome. Nikad. Dobro, skoro nikad. Možda samo onda kad mi se pogled sretne sa tim uvijek istim zelenim očima. Kad prođu godine i život te promijeni, oči ostanu iste. Nisam to znala dok nisam vidjela njegove. Stvarno ostanu iste, čak i sjaj u njima je isti.
I dalje nisam sigurna da li ova moja priča ima smisla. Može li itko u ovim mojim riječima naći neku misao koja će mu donekle zvučati logično i smisleno ili ove riječi imaju smisla samo meni? Ovo ne pišem radi svoje prve ljubavi. Nju sam davno proživjela, preživjela i preboljela.
Ovo pišem zbog nekih drugih prvih ljubavi koje možda još uvijek žive u nečijim srcima. Zbog tuge i ljutnje koju vidim nekad u nekim drugim očima i kad je na prvi pogled sve u redu. I pitam se, hoće li i to biti još jedna od onih davno zaboravljenih ljubavi iz djetinjstva ili će pobijediti onaj osjećaj da se nasuprot tebi nalazi ona savršena polovica, dio slagalice bez koje slika nije potpuna?
Većina prvih ljubavi završi na isti način, čini mi se. Kad se zaljubiš dok si takoreći dijete, i odrastaš zajedno s nekim, jednostavno se promijeniš. I putevi vam se počnu razdvajati. U večini slučajeva.....Nekad, ako imaš jako puno sreće i jako puno hrabrosti, priznaš sam sebi da tvoja prva ljubav nije samo prva, dječija zaljubljenost nego da tu osobu voliš više nego samog sebe. I da ćeš glavom kroz zid ako treba ali od te osobe nećeš odustati. I za takve ljubavi vrijedi živjeti. Zbog takvih ljubavi nastaju najljepše ljubavne pjesme. Život vas razdvoji ali ti ne odustaješ, jer duboko u sebi znaš da ste stvoreni jedno za drugo.
I što sad? Hoće li itko shvatiti što želim reči kad ni meni nije najjasnije? Ovo je priča za sve one koji se bore za svoju ljubav. Koji duboko u sebi znaju da ne žele izgubiti osobu koju vole a upravo im se to događa.
JOŠ JEDNOM .... SILENTE
Post je objavljen 28.08.2015. u 09:15 sati.