S ljubavlju...Silente....
Nedjelja...mirna, pospana i oblačna nedjelja. Radim stvari koje se obično rade nedjeljom. Spavaš mrvicu duže, nakon prve jutarnje kave trčiš u trgovinu po kruh i smišljaš što ćeš skuhati svojoj obitelji za ručak. Sve to radim s osmijehom na licu, koji sa njega ne silazi od petka. Svaki moj pokret, sve što radim ili pomislim, ima u pozadini sliku onog što mi se događalo u petak, dan koji sigurno neću zaboraviti. Poput nekog filma, izmjenjuju se scene, pogledi, osmijesi, izgovorene riječi.
Ustala sam u petak sa grčem u želucu. Strašan osjećaj, sreće i strepnje u isto vrijeme. Malo tko me može razumijeti, i shvatiti što se u meni događalo. Koncert, oni na pozornici, sve je to lijepo, ali ja sam htjela nakon tri mjeseca stisnuti im opet ruku, reči im koliko su mi dragi, željela sam da osjete da sve ono što pročitaju, sve moje riječi nisu samo prazni klišeji, da je sve to iskreno i od srca. Nije isto napisati nešto ili reči gledajući osobu pravo u oči. Već nekoliko tjedana u vrečici su bili spremni i sitni poklončići za njih. Dogovorile smo je ja i draga, kreativna djevojka kako da ih iznenadimo i probamo im malo uljepšati dan. Djevojka koja ih je vidjela jednom ovo ljeto i kao i ja, na prvi pogled se zaljubila u njih, ne samo zbog pjesama nego i zbog velike iskrenosti, htjela je djevojkama pokloniti divne medaljončiće na lancu koje je sama izradila. Nakit izrađen sa velikom ljubavlju i rukama četrnaestogodišnjakinje....možete li zamisliti koliko to vrijedi?
Dogovorile smo se da ona izradi poklone za Doris i Lorenu i pripremi neki poklončić za njenog omiljenog bubnjara, a da ja pripremim poklone za ostatak benda, trojicu mladića koji osvajaju svojom jednostavnošću, iskrenošću i toplinom. Tako smo i napravile, premda sam imala veliku tremu od toga, što pokloniti ljudima koji svijet gledaju kroz oči glazbenika, umjetnika, što dati takvim ljudima, a da to ne bude pretjerano ili pak previše banalno?....A onda se odgovor nametnuo sam od sebe, pokloni su bili spremni i ja nisam mogla dočekati petak.
I kad sam krenula za Rijeku, tog dana, zajedno sa kčerkom i njenom prijateljicom, palo mi je na pamet kako je to sve čudno. Ništa me nije moglo spriječiti tog dana da odem. Rijeka mi se čini nekad tako udaljenom od Poreča, kad treba otiči obaviti neki pregled ili kupovinu. Nekad mi se ne da ni do trgovine otići, ili u grad, a sada, vozim se do Rijeke i ne razmišljam o broju kilometara. Ne razmišljam ni o magli, koja me dočekala na izlazu iz tunela Učka. Vozim već jako dugo ali se ne sjećam da sam ikada vozila po takvoj magli, doslovno nisam vidjela ništa, dva metra bijele crte na asfaltu koja mi je donekle pokazivala gdje da vozim da ne izletim nekud....U normalnim okolnostima, bilo bi me strah, bila bi nervozna, ljuta na samu sebe što sam uopće kretala na put. A sada, ja sam vozila i samo u sebi mislila: "Sad će se to razbistriti, mora....evo još koji kilometar i u Rijeci smo..."
Rijeka, grad sa tisuću ulica, koje u nekim trenucima sve izgledaju tako jednako, i ja .... uzbuđena kao nikad do sad....Sreća je da smo uspjeli naći dvoranu. No dobro, sreća, detaljne upute sa interneta i kčer koja je bila savršeno smirena i svojoj mami davala upute kad treba skrenuti lijevo, kad desno. I usput me smirivala i govorila mi: ne brini mama, na dobrom smo putu, evo još malo....ma vidjeti ćeš ih, daj....
Dolazak pred dvoranu, tako poznati bijeli kombi parkiran ispred službenog ulaza, srce koje lupa kao ludo, i pitanje portiru možemo li uči samo na pet minuta da ih pozdravimo. "A koga bi vi to htjeli pozdraviti?" Čudno pitanje s obzirom na to da sam ispred njega stajala u Silente majici, i da nikoga osim njih nije u tom trenu u dvorani bilo....ali nisam se na to obazirala. Mada, moj smisao za humor i blagi sarkazam morao je malo bocnuti pa sam sa smiješkom pitala: Kako misliš, koga? Na žalost, nije shvatio...
Vjerojatno ne bi ušli u dvoranu da se u tom trenu na vratima nisu pojavile njih dvije, Doris i Lorena. Ne mogu opisati riječima sreću koju sam osjetila. Drage, predrage djevojke, njihov osmijeh na licu je govorio da im je drago što me vide. Sve što se dalje događalo, veliki kamen koji mi je pao sa srca, jer su tu pred menom, ne mogu baš u detalje opisivati. Čudan je osjećaj kad si odjednom i nevjerojatno sretan a opet, ruke ti se tresu od uzbuđenja. Dala sam im poklončiće, popričali smo, uživala sam u svakoj sekundi. Promatrala sam mladića kojem sam dala mali unikatni poklon zamišljen i napravljen samo za njega, njegovu zbunjenost na tren, i pokušavala dokučiti što misli. Stvarno se nadam da mu se sviđa. Nije to ništa naročito, ali je nešto što na toliko načina simbolizira sve što on predstavlja...vjerujem da je on to shvatio.
Srce mi je bilo na mjestu. Sad kad sam ih vidjela, pogledala ih u oči i još jednom im rekla koliko su nam svima dragi i koliko mi znači to što sam tamo, mogla sam se prepustiti koncertu....
Ovaj dan o kojem sam toliko razmišljala i kojem sam se toliko radovala, bio je savršen. Nije mi smetalo ništa, ni magla ni glad, ni umor jer nije baš da sam puno spavala noć prije....ništa. I dok sam stajala u prvom redu pred pozornicom i čekala da počne koncert nisam ni mogla sanjati ono što mi se dogodilo....
Žena koja mi je u jednom trenu prišla, i pitala me da li sam ja Suzana. Gledala sam ju pomalo začuđeno. Nije mi bila poznata, nisam ju mogla smjestiti nigdje. A opet, u njenom pogledu je bilo nešto što mi je bilo poznato. I onda mi je rekla....bila je to Tiborova i Sančijeva mama. Ja ne mogu opisati ono što se u meni u tom trenu događalo. Žena o kojoj sam često razmišljala i kojoj sam se divila iz toliko razloga, stajala je ispred mene i govorila mi da mi je donijela poklončić iz Dubrovnika. Nisam znala ni da ta žena zna da postojim. Niti da je i jednog trenutka pomislila na mene. Ja sam samo radila ono što sam osjećala. Pišem o njima, pratim što im se događa, na sve moguće načine želim im biti podrška, ali to je ono što jednostavno osjećam. Nisam mogla obuzdati svoj prvi instinkt da tu ženu zagrlim i poljubim jer joj se neizmjerno divim. Da nije bilo njihovih roditelja, ovakvih kakvi su, ova dva čovjeka ne bi nikad postali ovo što su sada. I pri tom ne mislim na slavu, na sjaj ili popularnost....jer to je nešto sasvim drugo. I daleko je to od sjaja kakav neki zamišljaju. Oni se i te kako trude i bore za ovo što vole, i bore se sa nepravdama koje ih okružuju.
Mislim na to da su oni momci koji su toliko dobro odgojeni, i toliko čvrsto stoje na zemlji usprkos svojoj mladosti, da to nisu nikako drukčije mogli postati nego uz veliku ljubav i podršku roditelja. I ta žena, kojoj se divim i nadam se da sam upola tako dobar roditelj, sjetila se mene, toliko kilometara daleko od svog Dubrovnika i donijela mi maramu oslikanu zvončicom. Bila sam bez riječi, i još uvijek sam. Ne znam kojim riječima se mogu zahvaliti za ovu gestu, i za divne riječi koje mi je uputila. Dala mi je ono što sam trebala, osjećaj da se ljubav vraća još većom ljubavlju.
Koncert za pamćenje....to kažem za svaki. Ovaj je bio začinjen sa milijun emocija, tako puno pozitivnih misli. Sličice koje neću nikad izbrisati iz glave. Osmijeh na licu djevojaka kad su me vidjele, ili srdačan pozdrav dvojice mladića naslonjenih na ogradu u dvorani. Zbunjenost i iznenađenje poklonom mladića koji kao da se svaki put iznenadi i začudi kad mu netko pokaže koliko je važan...
Šestoro ljudi koji znače više nego što oni mogu zamisliti .....
Ja bi mogla ovako pisati satima....i opet ne bi napisala sve što osjećam....
NEOBRANJIVO ..... S I L E N T E <3
|
Ili da me oduševljava način na koji tako mlada osoba piše stihove, i na koji način doživljava svijet oko sebe... Ako napišem da ih volim poput svoje djece, obično dobijem komentar da nikoga ne možeš voljeti poput svoje djece. Možda su ljudi u pravu. Stvarno ne možeš. Ljubav prema djeci je nešto sasvim drugo. Priznajem to....
