Tišina koja govori

ponedjeljak, 30.11.2015.

Tišina svira gajde....



Postoje osobe koje ti se provlače kroz život od prvog trena kad ih sretneš. Neke niti, nevidljive spajaju te s nekim ljudima, na neobjašnjiv način. Ne znaš zašto, ne možeš to samom sebi objasniti. I ne moraš ni vidjeti tu osobu svaki dan. Život te razdvoji od nje, možda se katkad usput sretnete, ali živite svoje živote i trudite se biti sretni, ako je to ikako moguće. Ali, ipak, svjestan si postojanja nekoga, negdje tko je nekad bio a na neki čudan način i ostao vrlo važna osoba u tvom životu.

Pisala sam prije nekoliko mjeseci o djevojci, jednom koncertu prije skoro trideset godina i jednom prvom poljupcu. Negdje duboko među tekstovima zatrpana je priča o jednoj prvoj ljubavi. Djevojka koja je sa prijateljicama bila na svom prvom koncertu u životu, uzbuđena kao nitko jer se novi svijet otvarao pred njom. I grupa razuzdanih mladića koji su nekoliko koraka od nje pjevali, plesali, pili kao da im je zadnji dan u životu. Jednog od njih je odmah primjetila. Ali, nije ga smjela previše ni gledati. Ona, skoro još dijete, do jučer se igrala sa lutkicama a on....hodajuća opasnost sa dugom kosom i opasnim plavo-zelenim očima. Na prvi pogled se vidjelo da je prijetnja. Nije ona još bila spremna za tako nešto. Brzo se okrenula da mu ne bi ni na koji način dala do znanja da ga je primjetila. Kad je već skoro bila zaboravila na njega osjetila je ruku na svom ramenu. Netko je sjeo kraj nje. Kad se okrenula, sve što je čula bio je polupijani glas: "Ti se meni sviđaš" i osjetila poljubac na svojim usnama. Vruć, šokirajući poljubac. Prvi....Nije znala što bi rekla, nije znala što da učini. Samo je u šoku gledala u te oči i bez daha se pitala što joj se to događa? Na tome je i ostalo. I to je ono što joj je ostalo u sjećanju kad bi u slijedećim godinama razmišljala o tom koncertu. Samo to. Ni pjesme, ni grupa koja je nastupala, prijateljice, ništa od toga.....samo taj poljubac. Nije joj se više javio. Nisu oni pripadali istom svijetu. Ona još premlada i neiskusna a on i previše svjestan da je to zadnje što mu u životu treba. Djevojčica koja se još boji života.

Nekoliko godina nakon toga, već punoljetna djevojka bila je u vezi sa čovjekom koji ju je držao kao kap vode na dlanu. Čitao joj je svaku želju iz očiju. Pazio je na nju i skoro posesivno ju čuvao od ostatka svijeta. A ona to nije željela. Nije željela da ju netko pazi i čuva. Htjela je da joj netko drsko izmakne tlo pod nogama. Možda to nije bilo baš lijepo od nje. Možda je bila užasno nezahvalna. Ostavila ga je. Pomalo hladno i grubo. Sad nakon toliko godina žao joj je zbog toga. Ne jer ga je ostavila, nego način na koji je to učinila.

I onda, pet godina nakon tog koncerta i prvog poljupca, srela je ponovo čovjeka sa opasnim očima. Bila je to ljubav na prvi pogled. Barem je on tako mislio jer se nije sjećao svog pijanog poljupca nekoliko godina prije toga. Ali sjetila se ona. Kako bi i mogla zaboraviti. Sjećanje na taj poljubac zauvijek je ostao urezan u pamćenje. I ni jedan se kasnije nije mogao mjeriti s njim. Kada mu je jednom prilikom ispričala da su se jednom davno već sreli nije mogao vjerovati. Spominjao je riječi poput "sudbina", "srodna duša", "samo ti". Njoj su klecala koljena i htjela mu je vjerovati. Ali, nekad ljubav jednostavno nije dovoljna. I ona je to vrlo brzo shvatila. Kao i to da je bila u pravu kad je pomislila da je on opasan za nju. Adrenalin, opasan život, loše društvo, život na granici zakona. Sve ono što ona nije bila, on je bio. A ipak ga je voljela. Razumjela je njegov pogled, svaku njegovu riječ. Nekad je mislila da ga jedino ona razumije. Svi su joj govorili da se makne od njega. Roditelji su joj branili izlaske zbog njega. Ali nisu joj mogli zabraniti da o njemu sanja, da piše pjesme, da plače u samoći. A on je bio pametniji od nje. Shvatio je ono što ona nije željela shvatiti, da će biti sretnija bez njega. Život kakav je on vodio bio je preopasan i on je bio svjestan da ju neće dugo moći štititi. Bilo je samo pitanje vremena kad će i ona postati dio tog svijeta a on to nije želio. Maknuo ju je od sebe dok je još mogao. Teško je to preboljela. Život nije imao više smisla i tek godinama nakon toga je shvatila je da je to učinio, ne zato da ju povrijedi nego zato jer ju je i previše volio.

Život piše svoju priču. Djevojka se udala, rodila djecu, živi koliko toliko sretno i zadovoljno sa svojom obitelji. Dvadeset godina braka. Nije mala stvar. Nekad bi ga i srela, onako usput. Pozdravili bi se, razmijenili dvije tri riječi. Slučajni susret, tek toliko da ne zaboravi da negdje postoji osoba koja joj je nekad značila tako puno. I koju je razumjela i kad je šutio. Pogled koji se nikad nije mijenjao, oči koje su i dalje nekad bile opasno plave a nekad tako zelene. Ona neka čudna nit spajala ih je godinama. Čak i na Novu godinu, kad je u tri ujutro izašla iz kuće da djecu doveze sa proslave iz grada, zadnja osoba koju bi očekivala vidjeti u svom dvorištu bio je on. Proslava u stanu ispod, auto koji je smetao i njen šokirani pogled kad je vidjela čiji je auto. Pozdrav, stisak ruke, "jesi dobro?" Pitanje na koje nije znala odgovor.

Tada ga je posljednji put vidjela.

Danas sam čula vijest....šokirajuću vijest o osobi koja je bila vrlo važan dio mog života. Jedan dio moje prošlosti dobio je strašan epilog i ja još uvijek ne mogu vjerovati. Ne znam zašto je to učinio. Mislila sam da je užasno hrabar, da mu nitko ništa ne može. Da mu svi neprijatelji ovog svijeta ne mogu nauditi kad nitko nije uspio u ovih dvadeset godina. Bio je opasan za sve oko sebe, a ipak, bio je sam sebi najveći neprijatelj. Nije se mogao boriti sa svojim duhovima. Ljuta sam na njega, ljuta sam na život, možda malo i na sebe.....

Robi, ovo je za tebe...nećeš biti zaboravljen.


Noćas ona nije ona

- 19:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.11.2015.

Moji lovci na čudesa....





Kad imaš djecu, od trenutka kad ih rodiš, svi ih uspoređuju sa roditeljima. Ima mamine oči, tatinu kosu, vidi..."ista baka".
Normalno je to, vjerojatno, nema se što drugo ni uspoređivati. To malo nemoćno biće u krevetiću, i ti ne znaš, ne možeš ni zamisliti još u kakvu će odraslu osobu izrasti. Možeš samo željeti i nadati se da će izrasti u pravu, zrelu mladu osobu koja se zna izboriti za sebe.

Dvoje djece, isti roditelji, a toliko različiti karakterom i ponašanjem da se nekad pitam kako je to moguće? Od kad su se rodili, ni po čemu nisu bili slični. Izluđivalo me to nekad, a sada kako vrijeme prolazi, vidim sve veći smisao u toj njihovoj različitosti. Nije slučajno što su takvi. Moj sin, "tatin klon" kako ja to volim reči. Kako vrijeme prolazi, vidim u svom sinu sve više tatinih osobina. I koliko god voljela svog muža, možda baš zbog tih osobina, toliko me to izluđuje jer već sad znam da će raditi iste mladenačke greške i na isti način dovoditi mene na rub živaca, kao što je njegov tata izluđivao svoje roditelje. I ne mogu tu ništa napraviti. To je tako, i gotovo. Mogu ga savjetovati, ali znam da će ionako napraviti po svom. I možda je to baš razlog zbog kojeg trebam biti ponosna na njega? Jer je dovoljno odlučan da živi svoj život onako kao on to želi, bez obzira na pametovanja njegove mame? Ne znam....Znam samo da sam ponosna i na njegove greške i na njegove uspjehe. To je život, i morati će ga naučiti živjeti. Morala sam i ja.

A ona, moja šesnaestogodišnjakinja, mala mudrica od kad je progovorila, svakim danom sve više nalikuje meni. I ne mislim nužno na izgled. Izgled nije ionako najbitniji u životu. Mislim na njenu upornost i tvrdoglavost, i na borbu koju vodi kad zna da je u pravu. Još u osnovnoj školi sam dobila komentar od razrednika kad sam pokušala opravdati njenu malo žešću reakciju na očitu nepravdu koju je vidjela: "A baš bih volio znati od kog je to naslijedila?" Pogledao me malo ironično i s prijekorom jer je znao da u tih desetak godina kako sam dolazila u školu na roditeljske sastanke za jedno ili drugo dijete nisam baš držala jezik za zubima i inertno stajala sa strane. I onda sam shvatila da nemam nikakvog razloga opravdavati ju za to što se bori za sebe i za druge. Takva i treba biti. Bez obzira što većina ljudi voli kad šutiš, ne mijenjaš stvari i glumiš da ti je sve ok....

A znam da ni njoj neće biti lako. Nailaziti će na otpor kad bude govorila istinu, jer ljudi više vole da ih lažeš u lice. Često će plakati zbog nepravde, zbog nekih otrovnih komentara, ali će na kraju priče biti sretnija i zadovoljnija jer će znati da pokušala nešto promijeniti.....

Čudno je to....kako s vremenom u svojoj djeci počinješ pronalaziti sebe. Nekad si ljut na samog sebe zbog toga, nekad si nevjerojatno ponosan. Ali, ono što nikako ne možeš i ne želiš promijeniti je činjenica da su djeca nastavak tvoje priče. Možda smo svojim stavovima i ponašanjem malo i utjecali na njih. Ljudi kad žele pohvaliti ili pokuditi nekoga obično kažu da sve "počinje od kuće". To je običan klišej, jer život se sastoji od milijun nijansi. Ali, ja se svejedno nadam da su moja djeca neke stvari naučili i od mene. Ako ništa drugo, naučili su da se trebaš nastaviti boriti i kad ti se čini da ne možeš pobijediti. Da ne trebaš gubiti nadu i kad misliš da nade nema. I da trebaš biti iskren u svemu što radiš i govoriš, bez obzira svidjelo se to ljudima oko tebe. Biti sam sebi na prvom mjestu. Sebična i luda pomisao, ali jedina ispravna. Možda ako uspiješ usrećiti samog sebe, imaš dovoljno snage i volje usrećiti još poneku osobu u svom životu?

Možda neki sad čitaju i sa smiješkom komentiraju: "Wow, Suzy je napisala tekst, a nije o Silenteu!"

O, ali i te kako jeste. Davno sam rekla svojoj djeci da mogu zahvaliti njima što sam puno tolerantnija kad razgovaramo o nekim njihovim životnim odabirima, željama i nadama. Jer mi ne izlaze iz glave riječi mladića koji kaže da su osam godina radili ono što vole i slušali priče kako su to dječija posla, hobi, da se trebaju prihvatiti nekog "normalnog" posla.
A oni nisu odustali. Jer su vjerovali u ono što rade. Drskost i upornost, pod svaku cijenu, i osjećaj u srcu da jednostavno ne možeš drugačije. Da život nema smisla ako ga ne živiš onako kako ti želiš. Bolje raditi ono što voliš, pa makar u tome ne bio najbolji na svijetu, nego savršeno raditi nešto što ne voliš...Vjerujem da ni oni ne bi uspjeli u tome da nisu imali roditelje koji su ih podržavali. Netko te mora gurati naprijed, riječima, toplim pogledom, onim osjećajem da će te voljeti i ako pogriješiš. Jer si njihova krv. I da će ti bez obzira na pogreške reči da moraš nastaviti raditi ono što voliš. Samo hrabro, to mora biti riješivo.....

I ono najvažnije, da će te naučiti da u životu moraš biti lovac na čudesa....da je to jedini ispravni način.




"Lovac na čudesa, to je samo jedna ideja gdje bi se ljudi sa različitim stajalištima mogli naći. Nije jednina ili nekakva množina. To je nešto što bi mi svi trebali težiti prema tome. To je jedna ideja kako bi se trebao ponašati u ovom svijetu. Kako bi trebao otprilike reagirati na neke stvari. Kako ne bi trebao biti inertni kreten i puštat' da ti se stvari događaju ispred nosa bez da ih pokušavaš promijeniti. "
Tibor Karamehmedović, Silente ....





- 10:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 25.11.2015.

A neke snove ne smijem sanjati....





Dok polako pada mrak, nakon dana koji je prošao više manje uobičajeno, sjedim tu u svojoj omiljenoj fotelji, pijem kavu iz najdraže šalice i razmišljam o čemu bi mogla pisati? Prošlo je tek nekoliko dana od mog prošlog teksta i obično ne pišem baš toliko često. Osim ako se događa nešto iznimno, ako su mi emocije ponovo podivljale zbog nekog koncerta na koji sam išla ili bilo čega što se možda događa oko njih. A ovih dana je sve mirno....do slijedećeg koncerta na koji ću ići ima nešto manje od mjesec dana i ja sam još uvijek koliko toliko smirena. Još razmišljam o posljednjem koncertu, i slike su i previše žive.....ali o tome sam već pisala. Pa se neću ponavljati.

Zašto onda pišem? Možda zato što sam dobila u najmanju ruku čudan komentar na moj prošli tekst. Vulgaran i neozbiljan. Nije me uvrijedio, dobro me nasmijao . Možda zato jer nisam ni uz najveći trud mogla shvatiti čemu taj komentar? Obrisala sam ga jer mislim da osoba koja ga je napisala nije zaslužila mjesto među komentatorima, kojih ionako nema previše. Ljudi koji mi žele iskreno reći što misle o mojem pisanju to rade javno, gledajući me u oči ili komentirajući na mom facebook profilu, stojeći iza svojih imena i prezimena a ne anonimnog glupog nadimka. Ovi ostali....stvarno nisu vrijedni moje pažnje.....zato, dragi moj zločesti komentatoru, nisam ti odgovorila na tvoje pitanje jer mislim da i sam znaš odgovor.....Ako ga ne znaš, zamisli ga. Ionako si o meni stvorio sliku kakvu si želio, vodeći se svojim predrasudama a ne čitajući ono što piše.

Ako vam se čini da sam danas malo ogorčena, i da nema one moje uobičajene "sladunjavosti", strpljenja - proći će i to. To je samo trenutak slabosti. Iritira me osjećaj da je iskrenost postala rijetkost. A ja ovako glupavo iskrena, uvijek kažem svoje mišljenje. Pa zauzvrat dobijem nož u leđa. Od kad znam za sebe, uvijek isto. I nikako da naučim lekciju. Uvijek nasjednem na isto, rekao bi čovjek da ću do sada naučiti. Nije sve ko što se čini....stih koji mi danima ne izlazi iz glave. Hvala bogu na ovo malo divnih osoba koje sam upoznala, za koje sam istog trena osjetila da su iskrene. Ali ima onih koji točno znaju gdje me mogu bocnuti i ne propuste ni jednu priliku. Njih ću neko vrijeme zanemariti. Nemam vremena i volje baviti se otrovnim strelicama. Dovoljno je dragih i iskrenih ljudi oko mene da bi gubila vrijeme na one koji ne mogu sakriti zlobu. Nije vrijedno ni slova, pa je dosta za danas gorčine i riječi punih razočarenja....

Dovoljno je lijepih stvari oko mene. Život je lijep. Ja sam žena koja je možda prošla neke ružne stvari u svom životu o kojim ne želim ni pričati, ali ista ta žena se raduje svakom novom danu. Radujem se poklonu kojeg sam iznenada dobila, ne očekujući ga i koji sad visi na zidu pored mene, u obliku "zlatom uokvirene slike". Radujem se nekim novim koncertima i susretima sa predragim ljudima. Vesele me riječi moje djece, i smijeh kada razgovaramo o sasvim običnim stvarima. Onaj osjećaj da imam obitelj koja je tu, uz mene i koja me razumije, uvijek, pa čak i onda kad samu sebe ne razumijem.

A Silente....on je ionako veliki razlog za osmijeh na licu. Svaka fotografija, svaki najmanji intervju....sve.....
Ne moram više napisati ni riječi, ionako svi znaju što mislim i osjećam. Nema se tu što novo napisati. Za sada....

Ako napišem da sam fascinirana iskrenošću i velikom ljubavlju prema glazbi, ili transformacijom iz malo zbunjenog, a toliko dragog mladića koji se na pozornici pretvara u nešto sasvim drugo, što ne znam baš kako bih opisala osim živom vatrom....to obično bude krivo shvaćeno. Pa bolje da to ne napišem, zar ne? wink Ili da me oduševljava način na koji tako mlada osoba piše stihove, i na koji način doživljava svijet oko sebe... Ako napišem da ih volim poput svoje djece, obično dobijem komentar da nikoga ne možeš voljeti poput svoje djece. Možda su ljudi u pravu. Stvarno ne možeš. Ljubav prema djeci je nešto sasvim drugo. Priznajem to....

Ali zar nije bitnije voljeti, nego analizirati ljubav? Ja sam presretna osoba jer u ovom trenutku osjećam toliko različitih ljubavi: prema svojoj obitelji, djeci, prema nekoj posebnoj pjesmi koja me na trenutke strašno rastužuje premda je prelijepa. Ljubav prema Silenteu, jer su mi uljepšali život. Ljubav prema samoj sebi, koliko god to sad sebično zazvučalo, jer sam odlučila ispuniti si po koju želju bez obzira na to što neki mislili o tome. Bez grižnje savjesti. Tko mi smije zamjeriti? Dokle god sam ja sretna, sretni su i ljudi koji me okružuju...Volim i snove koje sanjam ponekad....Ne, neću prepričavati svoje snove....toliko iskrena nisam ni ja.

Važno je voljeti, bilo što u životu, pjesmu, knjigu, neku sliku....osobu s kojom se budiš svakog jutra, djecu koja te nekad toliko naljute a opet ne znaš što bi bez njih. Ili neki "mali bend iz Dubrovnika". Šestoro mladih ljudi koje volim kao da su mi djeca, premda to nisu....i pitam se kakav je bio život prije nego što sam prvi put čula njihovu pjesmu? I ne mogu i ne želim se sjetiti....


- 12:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 21.11.2015.

Ima većih stvari od života.....




Nekad nam svemir stvarno održi lekciju o životu i na pomalo okrutan način nam pokaže kako smo jako mali na ovom svijetu i kako se život može promijeniti u sekundi. U istom danu možeš doživjeti toliko toga, i dobrog i lošeg. Ujutro možeš biti najsretnija osoba na svijetu, možeš plakati od sreće zbog poklona koji nisi očekivao, a nekoliko sati kasnije skoro pogineš na putu jer ti otkažu kočnice na autu. U istom danu misliš da ćeš živjeti vječno i odjednom pogledaš smrti u oči. Kao da se netko poigrava s nama. Svemirski humor, rekli bi neki. Možda mora biti tako, radi neke ravnoteže, ili da ne budemo preoholi, da budemo svjesni koliko smo krhki.

Moj je jučerašnji dan, do zadnje sekunde prije spavanja bio poput nekog kolaža, dobrih i loših emocija. U jednom trenu nevjerojatno sretna zbog toga što sam jednu osobu uspjela usrećiti poklonom, a u slijedećem svjesna da se nešto čudno događa i na kraju šok kad sam čula da je ta ista osoba pretrpjela strah kakav nikome ne bi poželjela. Otišla sam spavati neizmjerno zahvalna što se ipak sve završilo dobro.

Ja sam davno naučila tu lekciju da moram biti zahvalna za svaku sekundu svog života. Jer nikad ne znaš što te čeka. I davno sam naučila da je jedini način na koji znam funkcionirati iskrenost u svemu što radim i u svemu što govorim i pišem. Nisam znala da će moja iskrenost i velika želja da kažem koliko nešto volim pokrenuti takvu lavinu pozitivnih emocija. Da će se dogoditi neka nova poznanstva, pa čak i prava prijateljstva. Nisam mogla ni zamisliti da će toliko ljudi misliti da ovo što pišem išta valja. Ja nekad nisam sigurna u to. Nema tu neke prevelike filozofije. Ja pišem onako kako mi misli padaju na pamet. Kao da nekom pričam. Oni koji me poznaju malo bolje vjerojatno su to već primijetili. Nema velike razlike između mojih riječi kad s nekim razgovaram ili se dopisujem u inboxu, ili ovih riječi ovdje.

Jedino mi je nekad lakše pisati nego govoriti. Prsti klize po tipkovnici, misli se redaju a što su emocije jače, misli su intenzivnije. Nekad se moram i suzdržavati. Ne bi baš bilo dobro da sve moje misli izađu na površinu i da ih ponudim "cijelom dušom" ovako svima na čitanje. Neke stvari ipak moram ostaviti samo za sebe.....to je ono moje vječno hodanje po rubu koje je toliko izazovno i privlačno nekad. Htio bi nešto reći, a znaš da je bolje da šutiš. A nekad mi se čini da sam ionako već previše rekla. Nekad mi se čini da je jedan moj pogled ionako previše. Ili jedna riječ, usputna rečenica, zagrljaj ili samo dodir ruke. Sve što mislim i što osjećam u nekim trenucima je ionako tu u mojim očima. Oni kojih se tiče uvijek znaju.

Jako puno sam ljudi upoznala u posljednjih nekoliko mjeseci. Jako puno topline sam osjetila od puno ljudi i nikad sretnija nisam bila. Divan je osjećaj kada znaš da postoje ljudi koji razmišljaju poput mene, srce nam kuca u istom ritmu i bez obzira na to da se sa mnogima još nisam "uživo" upoznala, znam da su nevjerojatno dragi. Oni koje sam upoznala, u pravom smislu te riječi, čini mi se da ih znam već jako dugo, i čini mi se da dan mora početi barem sa usputnim "dobro jutro" da bi mogli ići dalje. Ovaj moj život koji živim, pun stresa, problema, ljudi bez razumijevanja koji me okružuju, nekako je puno ljepši uz njih. Uz njih i Silente....ali to je u međuvremenu postalo isto. Silente koji je spojio hrpu ljudi koji se inače nikada ne bi sreli i ljudi kojima dan, poput meni, počinje sa njihovim pjesmama, i kojima su njihove pjesme i lijek i radost...u nekim trenucima - sve....

A sve ovo ostalo, što nas okružuje, život...bio bi nam puno jednostavniji kad se ne bi toliko opterećivali sa stvarima koje ne možemo mijenjati. Ratovi na koje ne možemo utjecati, snijeg koji pada u studenom i kojem se svi čude i danima ga najavljuju kao neku katastrofu koja se događa izvan svih pravila....Pokušavaju probuditi u nama strahove i mržnju, i ja odbijam tako živjeti. Pa onda i dobijem komentar od ljudi da im se čini da živim u nekom svom svijetu. Ne živim ali stvari će se dogoditi, razmišljala ja o njima ili ne.....i one dobre i one loše. Dobre ću dočekati raširenih ruku, a one loše.....o njima ću razmišljati ako se dogode....







- 20:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.11.2015.

S ljubavlju...Silente....

- 11:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.11.2015.






Rekli su mi da ovo moje pisanje ostavim za poslije koncerta u petak. Jer ću onda ionako biti toliko emotivna i pod dojmom da ću imati potrebu kao i uvijek svoje misli zapisati i dati im neki oblik. Ja to znam. Ali moje emocije su i sada na rubu. Na rubu suza, na rubu nekakvog uzbuđenja ili nevjerojatne sreće zbog odlaska u Rijeku. I ne mogu čekati. Slaba sam kad je čekanje u pitanju. Moram imati odmah sve, i moram reći odmah sve što mislim i što osjećam.

Sada kad znam da ću ih u petak ponovo vidjeti, sjećanje se vraća na onaj koncert u Labinu. Na nevjerojatnu sreću kad sam im tako brzo, nakon samo tjedan dana, mogla stisnuti ruku i pozdraviti ih. Na nevjerojatni osjećaj ponosa dok sam ih gledala na pozornici. Nisam znala da je ono što osjećam toliko očito. Postalo mi je to jasno tek u trenutku kad me nepoznata žena u prvom redu pitala da li sam nekom od njih mama. Nisam odmah shvatila što me pita pa sam odgovorila da jesam, misleći na moju kči koja je stajala pored mene. I ta mi je gospođa u tom trenu rekla: "Gospođo, možete biti ponosni na njih. Predivni su." Onda sam tek shvatila što mi govori i nasmijala sam se slatko.
"Nisam im mama, ali kao da jesam. Toliko ih volim" Onda se nasmijala ona i rekla mi da je bila sigurna da sam mama onom "simpatičnom mladiću koji pjeva" kad je vidjela sa koliko ponosa ga gledam. Nisam bila sigurna što bi ja u tom trenu trebala odgovoriti. Nisam znala da su moje emocije toliko očite. Ponos? Da, između stotinu različitih pomiješanih osjećaja kad promatram tog čovjeka na pozornici, sigurno je tu i ponos. Zatekla sam sebe toliko puta da od sreće ne znam što bi rekla kad mi neki poznanik koji ih čuje prvi puta kaže da su dobri, da je čuo neku pjesmu i da mu se sviđa. Oči se zasjaje i jedino što uspijem reči u takvim trenucima je: znam, odlični su.....Kad želim nekom objasniti što mislim o njima, kako ih doživljavam, možda se malo i previše trudim. Ljudi ne razumiju često. Nije im jasno od kud toliko ljubavi i privrženosti....nije često ni meni. Ali ja ne gubim vrijeme pokušavajući samoj sebi objasniti što ja to točno osjećam prema njima....samo ih volim i gotovo. Nježno, nekad kao da sam im majka, nekad kao netko tko im je prijatelj, nekad.....Definitivno, ljubav....u kakvom god obliku bila....

Davno sam im rekla da u meni imaju prijatelja zauvijek. Što god im bude trebalo - tu sam. Od prvog trena kad sam ih čula i vidjela imala sam nevjerojatnu potrebu da ih zaštitim. Od nepravednih komentara, od otrovnih riječi glupih ljudi, od fanatika koji ne razlikuju ljubav i privrženost od bolesne želje za manipuliranjem. Doslovno grizem nekad i u meni se budi nemir zbog nekih komentara ili zbog ljudi koji su izgubili kompas u životu. Ne dam blizu sebe i najradije ne bi dala blizu njih. Ali, kao što svoje dijete ne mogu zaštititi od svega u životu, tako ne mogu ni njih....sreća je velika da oni to sasvim dobro rade i sami. Mudriji su i pametniji od mene. Ono što mene izbaci iz takta njih možda zabavlja....Hvala bogu da je tako....njima treba mir, velike stvari su pred njima. A ja mogu reči samo jedno:

Suzdrži se, čovječe, od komentara od kojih nam se svima diže kosa na glavi. Politika mrkve i batine u komentarima, pohvale i omalovažavanje u isto vrijeme, nikome se to ne da čitati.....Svoje istomišljenike ćeš teško naći i tražiš ih definitivno na krivom mjestu. Voljeti nekoga ne znači tražiti im mane. Nitko nije rekao da su savršeni, malo tko jest. A ovako nesavršeni najdraži su na svijetu. Suzdrži se od analiza tekstova, jer to je manjak poštovanja prema autoru. Suzdrži se od izjava kako jedno od njih pjeva savršeno dok bi se drugog mogao glatko i odreči. Time im ne daješ kompliment nego ih vrijeđaš. NIje ti valjda to cilj? Znam da ovo čitaš, kao što čitaš sve, tiho, iz prikrajka, ne otkrivajući tko si, kao da već svi ne znamo. I znam da nećeš komentirati jer sam ti rekla da to ne radiš. Nadam se da ćeš se i dalje držati toga. Ja sam do sada poštivala tvoju privatnost, bez obzira što ti ne poštuješ ničiju i uporno pokazuješ da pratiš i znaš o svima sve. Voljela bih da si poslušao samog sebe, kad si rekao da društvene mreže nisu za tebe. Zbilja nisu.....

Eto, sad kad sam i to rekla, a cijeli jučerašnji dan sam se trudila suzdržati od bilo kakvih komentara, sad mogu dalje. Ne volim situacije kad moram šutjeti umjesto da otvoreno kažem svoje mišljenje. Ne volim situacije kad se osjetim izmanipulirana i kad se netko poigrava sa mojim živcima. A kad osjetim da je na udaru netko koga poštujem kao malo koga, onda postanem opasna....Nadam se da to neću morati i pokazati.....

A sada.... Mogu se radovati sutrašnjem danu. Danas će dan proči, nekako.....ja sam u mislima već tamo.....

- 11:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE