Tišina koja govori

ponedjeljak, 24.04.2017.

Ne, neću ti olakšati.....



Ne, neću ti oprostiti ovo...

Nemam ti namjeru olakšati tvoju odluku da me ostaviš onda kad mi je najpotrebnije da imam nekog uz sebe...neću.

To bi bilo previše jednostavno. Ti nemaš pojma kako je meni. Ne znaš kako je jednom mjesečno ići u bolnicu i gledati se oči u oči sa ljudima kojima je jednako teško kao i tebi. I kako je pokušati u sebi zatomiti strah od bolesti, strah od lijekova strah od neizvjesnosti. Ne znaš kako je gledati te ljude koji ne dolaze sami nego sa nekim od svojih najbližih.

A ja dolazim sama. I tješim samu sebe da ja to mogu. I da sam jača kad sam sama sa sobom. Da mi ne treba nitko.

Vraga mi ne treba. Svakom treba netko. Samo lijepa riječ, ili dodir ruke - da dobijem još mrvicu snage da izdržim pitanja doktorice, ubadanje igle, umor od puta....

Ti ne znaš kako je meni. Jer se nisi nikad potrudio saznati. I uspio si u svojoj glavi mene napraviti krivcem za sve. Za raspad braka, za hladnoću, za moju "bahatost".... a nisi shvatio da nemam snage biti topla i nježna žena tebi, kad meni samoj treba toplina i nježnost. Koje nema. Barem ne od one osobe od koje bi se to očekivalo.

Zato me nemoj gledati tim ogorčenim pogledom i svaliti na mene krivnju za sve. Za to što si sad sam. Što imaš osjećaj da si izgubio dvadeset godina svog života i da nemaš ništa. Jer ja se tako osjećam cijeli život.

I da, ljuta sam....bijesna sam kao ris zbog svega što mi se događa. I ljuta sam na tebe. Jer si ubio u meni zadnju mrvu ljubavi koju sam imala prema tebi onog trena kad si zaurlao da želiš razvod, tako okrutno me gledajući direktno u oči. Ljuta sam jer si mi to rekao u trenu kad sam se bojala za sebe i za svoje zdravlje. Ljuta sam jer si me "probudio" tom rečenicom i u trenu sam shvatila a to planiraš već dugo. LJUTA SAM.

A ipak, moram ti reći "hvala". Jer si mi otvorio oči. Dao si mi udarac koji mi je trebao da postanem svjesna da ovo ne vodi više ničemu. I dao si mi zeleno svjetlo da prekinem agoniju.

Sad imaš ono što si želio. Nadam se da si sretan.

A ja ću moći sama. Kao uvijek. Jer sam žena. A žena je jaka. Ne da se slomiti tako lako. I ako na trenutak zastanem i izgubim snagu, onda samu sebe podignem, pogledam se u ogledalo i kažem sama sebi: Suzy, samo hrabro...
I ako ikada više nekoj osobi pustim da uđe u moje srce, nadam se da će ta osoba znati voljeti a ne samo tražiti ljubav.


Ne bi vjerovao, ali ja još uvijek vjerujem u ljubav. Isto kao kad sam bila naivna dvadesetogodišnjakinja. Još uvijek vjerujem u leptiriće u stomaku i u to da pravi muškarac zna kako usrećiti svoju ženu. I da pravi muškarac ne napušta osobu do koje mu je stalo što god se dogodilo. I da se ne srami reći da mu je stalo....

Jer ja mogu beskonačno davati, ali želim konačno nešto i dobiti za uzvrat.....

Barem dodir i lijepu riječ....i možda ponekad neko nježno: "Volim te".......
- 11:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.04.2017.

Život je u prosjeku lijep...



Probudio me je zvuk kiše. Lijeno sam se protegla, otvorila oči i uzdahnula....mračno, tmurno, kišno....

Valjda je i to dio proljeća. Poslije kiše dolazi sunce, kažu barem....a ova kiša danas, kao da ispire sve ono što mi se dogodilo jučer. Poput onih suza koje sam jučer isplakala, kad je konačno iz mene izašlo sve što se skupljalo proteklih mjeseci.

Prvo ročište u centru za socijalnu skrb...razlog: razvod braka. Formalnost, ali neugodna formalnost. Doći na isto mjesto sa osobom koju nisam vidjela nekoliko mjeseci, i suočiti se sa onim što moramo napraviti. Dogovoriti se oko detalja.
Dogovoriti se....sa osobom koja je ušla u prostoriju sa takvim ogorčenim i mračnim izrazom lica da mi se sledila krv u žilama. Cinizam koji se mogao rezati nožem. Sjeo je na stolicu u drugom kraju sobe, kao da još više želi pojačati jaz koji se stvorio među nama. Ja nisam očekivala ništa drugo. Ali sam očekivala neki normalni stav, jer ako je išta postalo jasno proteklih pola godine, ako ne i duže, nas dvoje ne možemo zajedno funkcionirati. I mogu shvatiti neugodu, jer osjećala sam ju i ja.... ali ne mogu shvatiti ljutnju i cinizam, nakon što je on bio taj koji je rekao da želi razvod. Rekao je to u ljutnji i bijesu ali u trenutku kad nije smio ni pomisliti na to da ostavi ženu...ženu kojoj su upravo rekli da bolest baš i nije pod kontrolom kako je ona to mislila i da ju čeka liječenje. Ako nikad prije nije bilo potrebe za tim da pokaže neku emociju, mislim da je tad to trebao napraviti....u dobru i u zlu, kažu....ovo je bilo vrijeme zla...i on je pobjegao kukavički, jer je tako bilo jednostavnije. I opet svaljujući krivnju na mene. Jer tako je lakše.

A ja sam se samo borila....za sebe. To su najteže borbe. Kad shvatiš da se moraš boriti sam za sebe i da ti nitko drugi ne može pomoći....I staviš nesvjesno ili svjesno sebe na prvo mjesto. I kada to napraviš, onda shvatiš da to nikome ne odgovara. Da su ljudi od tebe navikli da budu uvijek na prvom mjestu....i kad vide da nije tako, onda te napuste.....Oni koji te ne napuste, to su ljudi vrijedni truda i svake suze. Samo oni.

Da bi mi život bio što manje monoton pobrinulo se i moje tijelo....pa me prisililo da jednom mjesečno na dva dana putujem u Zagreb. Na injekciju koja život znači, tako su mi objasnili....i ne znam koliko će to dugo trajati. I svaki taj moj mini izlet u metropolu pokušavam u svojoj glavi doživjeti kao nešto pozitivno i priliku da popijem kavu s prijateljicom ili prošetam gradom. Jer bi poludjela da nije tako....dođem kući nakon dva dana umorna i iscrpljena psihički i fizički, i dok se okrenem, prošlo je mjesec dana i ja sam opet u Zagrebu. Biti na onom odjelu za rijetke tumore cijelo prijepodne i gledati ljude koji dolaze na kemoterapije i kontrole je na jedan način veliki stres, ali na jedan sasvim poseban način daje snagu..... jer kad vidim ženu koja je izmučena kemoterapijom da se svejedno smije i kaže ti da je sretna što je tu i da je odlučila boriti se onda samu sebe zapitam: Suzi, zašto ti plačeš? Zbog čega se bojiš? Život je borba....nekom veća nekom manja. Ali svi imamo neke svoje male ratove koje vodimo i svatko misli da je njegov rat najteži.

Moja borba sa mojom dijagnozom i sa životom trenutno je nešto što mi daje snagu. Pokazala sam sama sebi da mogu i da se znam boriti. I to sama. Uz ogromnu ljubav svoje djece, naravno. Bez njih ne bi išlo, i ne bi se imala zašto boriti. I uz ljubav još nekih posebnih ljudi koji su se iznenada pojavili u mom životu.

Nekad je dovoljna kratka poruka za dobro jutro u inboxu i sve suze na licu se osuše i nisu više važne. Netko ti kaže da si važna i da je tu i da misli na tebe i nema više tuge na licu. Poput one injekcije koja znači život, neke riječi znače ljubav....

Doći će i to ljeto... vrući dani, odlasci na plažu, sladoled na štapiću koji toliko volim, i omiljena Sensation voda na nekoj ljetnoj terasi....možda na nekom novom mjestu, na nekoj novoj nepoznatoj plaži....

Netko je jednom rekao da je život u prosjeku lijep....i jeste tako. Lijep je usprkos svemu i svima....
- 09:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2017 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE