Tišina koja govori

petak, 27.01.2017.

Poput najslađeg meda...






Skoro je podne a ja još uvijek pijem svoju "prvu jutarnju kavicu"... Uživam u apsolutnoj tišini i miru. Pokušavam se odmoriti i sabrati misli nakon jučerašnjeg dana provedenog u Zagrebu. Dan pomalo naporan i fizički i psihički, na toliko različitih razina.

Nekako sam se navikla na to da svakih mjesec dana moram u Zagreb. To je postalo dio mog života. Ritam koji mi je nametnut i koji sam prihvatila, jer nemam izbora, čak i radujući se što je tako. Jer jedino na taj način mogu održati samu sebe. Ono što te ne sruši, to te ojača...tako kažu. A mene je život u proteklih nekoliko godina toliko puta probao srušiti...onda možete zamisliti koliko snage imam u sebi. Imam nekada osjećaj da nisam ni sama svjesna kako prolazim kroz sve ovo. Postanem svjesna tek kad mi netko drugi kaže: Divim ti se, stvarno si jaka.... Pogledam tu osobu i nije mi jasno, jer ovo što ja prolazim nije ništa naprema onom što prolaze neke druge žene ili muškarci. Ovo moje je dječija igra. Barem se meni tako čini.

Svaki put kad uđem na taj odjel za rijetke tumore na Jordanovcu, postanem bolno svjesna toga zašto sam tamo. I svaki put me dočeka pitanje sestara: "Gospođo, vidim da ste dobro. Uvijek nasmiješeni. Tako treba." A ja mislim da je to moj prkos. Ulazim nonšalantno u bolnicu, sa osmijehom na licu, kao da ulazim u neki shopping centar i trudim se ne pokazati da u sebi vrištim. Na licu onaj uvijek isti prkosan izraz lica. Lice žene koja se bori, i koja neće tako lako odustati. I kad uđem na odjel i pogledam ljude koji sjede u dnevnom boravku...u tom trenutku postanem svjesna gdje sam i zašto sam tamo. I opet mi prođe kroz glavu samo jedna misao: Suzi, ti to možeš. Ti to moraš...samo hrabro, to mora biti riješivo. I istina je da je meni puno lakše nego nekim drugim ljudima koje sam jučer tamo vidjela. Slušam priče o ciklusima kemoterapija, o mučninama, perikama.... operacijama. Imam i ja svoju priču, svoju kalvariju o kojoj bi knjigu mogla napisati. Operacija koju želim zaboraviti a koja mi je spasila život. A kad slušam ove priče, na neki način me i sram pričati, jer ja sam imala sreće, izbjegla sam teške terapije. I zašto da onda kukam zbog bezazlene injekcije koju moram primiti jednom mjesečno i to malo krvi što mi izvade svaki mjesec radi kontrole? Kao da nemam ni pravo reći da se bojim ili da sam bolesna...to nije ništa. To je mačji kašalj na prema pričama koje sam čula jučer.

A opet, ja dugo nisam vidjela više nasmiješenih lica i čula više smijeha i viceva nego jučer u tom dnevnom boravku. Dogodi mi se da dođem u trgovinu ili uđem u banku i vidim namrgođena lica prolaznika kojima je možda najveći problem u životu što moraju čekati deset minuta u redu na šalteru. Ljudi koji su vječito nezadovoljni sa svime i koji uvijek gunđaju. Grizu sami sebe i uništavaju svojom negativom ljude oko sebe. A tu... svako lice čak i ono najblijeđe lice izmučeno kemoterapijom zrači nekom pozitivom. U jednom trenutku smo bili toliko glasni, pričajući i razmijenjujući iskustva da je sestra došla da nas malo utiša jer: "meni je drago da ste vi svi tako dobro raspoloženi ali ovo je ipak bolnica" ... Čula sam komentar dvojice muškaraca koji su razgovarali i jedan je rekao drugome kad ga je pitao kako je: "Ah, nije dobro kad smo tu i ovdje se srećemo" ...morala sam se ubaciti u razgovor. Rekla sam im da je baš suprotno od toga: Dok smo tu i srećemo se - DOBRO JE. Obojica su se nasmijala i rekli su mi da sam u pravu. Čaša je ipak polupuna a ne poluprazna. I ja znam da me ta "polupuna čaša" drži na površini da ne potonem.

Drži me moja pozitiva i ljubav koju osjetim od ljudi koji znaju kako se osjećam i kojima je stalo do mene. I meni više ništa ne treba. Čekam injekciju i dobijem poruku: "Mama, jesi gotova? Kako si? Javi se kad budeš mogla" .... ne treba mi više od toga. Ili poruka moje drage Ive koja me većer prije pitala da li sam se smjestila u hostel, da li mi je hladno i da li sam jela. Kako mi može biti hladno kad mi je od takve poruke toplo oko srca?


Ljubav je ono što me drži na površini. Ljubav prema mojoj djeci i dragim prijateljima. Ljubav prema nekome tko mi je poput čuda ušao u život i nije tražio ništa od mene a pružio je toliko puno. Pružio mi je svoje srce na dlanu a nije ni svjestan koliko to puno znači. Ne pričam o tome puno jer nije potrebno pričati. Takvi posebni ljudi u mom životu znaju tko su i uvijek će se prepoznati u svakoj mojoj rečenici. Oni koje volim svim svojim srcem, možda nježno, možda romantično i strastveno.... ljubav je čudo. Ljubav je slatka poput najslađeg meda koji stavljaš u mirisni čaj.... Osjetiš ga, znaš da je tu, a nitko ga ne vidi....poput neke slatke male tajne.

Život ide dalje...ja ću opet za mjesec dana biti na istom mjestu, u onom dnevnom boravku i slušati priče ljudi i opet ću razmišljati o tome koliko sam zapravo sretna. I maštati o proljeću, o toplijim danima. O ljetu koje je sad još daleko, ali doći će i to. Toplo, vruče ljeto ... sunce, more, neke nove još nepoznate plaže ... ljubav i nada.... Život je lijep. Mora biti...
- 11:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 17.01.2017.

Ne mora biti bolje ali će biti drugačije, a drugačije je uvijek bolje....





Jednom mi se već ovo dogodilo. Napišem tekst, budem super zadovoljna i onda slučajno stisnem nešto krivo i tekst nestane i nema ga više. Frustracija do boli. Dogodilo mi se to danas....i trebali su sati da ponovo sjednem za laptop i možda pokušam ponovo. Ali sve ono što sam napisala...ono što sam osjećala, kako da to opet izvučem iz sebe. Jer to moje pisanje je malo čudno....kao da moje riječi kad ih prenesem na papir dobiju "tijelo" i ja se osjećam bolje. ... sada ih nema...a ja više nisam sigurna što sam htjela napisati. Možda ne osjećam isto ono što sam osjećala jutros kad mi je palo na pamet da je vrijeme za novi tekst na blogu?

Možda je i bolje tako. Znam da sam pisala o tome kako se ništa u životu ne događa slučajno. Možda onda nije bilo slučajno što mi se izbrisao tekst. Možda je moralo biti tako. Možda nije ni valjao. Možda sam morala sada sjesti i napisati nešto drugo. Bilo što...samo ne ono što sam pisala i obrisala.

Ali, istina je da se u mom životu ništa ne događa slučajno. I sve što mi se dogodi prije ili kasnije postane lekcija. Osvrnem se iza sebe i shvatim da je svaki događaj, dobar ili loš nešto promijenio u mom životu. I da se dogodilo s razlogom. Nikad neću zaboraviti dan kad sam doznala za svoju dijagnozu. I moj život definitivno dijelim na prije i poslije tog dana. Prije toga bila sam žena koja nije živjela u pravom smislu te riječi. Ja sam preživljavala ali nisam uživala u životu. Nisam bila u stanju čuti dobru pjesmu, vidjeti sunce ujutro na izlasku...jurila sam i nikad nisam bila zadovoljna. Bila sam užasno nezahvalna, i ogorčena na sve oko sebe. A nije trebalo biti tako. I svemir mi je dao dobru lekciju. Dva tjedna plakanja i samosažaljenja nakon dijagnoze bila su dovoljna da shvatim. Dobila sam možda novu priliku i moram ju iskoristiti. Da se to nije dogodilo, ja ne bi "čula" pjesmu na radiju od koje sam se naježila i nikad ne bi dopustila Silenteu da mi uđe u život. I ne bi doživjela posebnu ljubav. Da nema Silentea ne bi upoznala toliko divnih ljudi. Ne bi upoznala ženu koja me pita zabrinuto zašto nisam spavala u tri ujutro nego pisala statuse na facebooku. Ne bi upoznala prijateljicu kojoj mogu reći sve što mislim i što mi se događa čak i ono zbog čega se i sama zacrvenim nekad. Sve to se ne bi dogodilo.
Silente mi je donio puno lijepih trenutaka i poneku suzu. I to ne samo radosnicu. Ali dobro...s nekim stvarima se moraš pomiriti. Ne mora biti bolje ali će biti drugačije...ja vjerujem da će biti bolje, kako god bilo.

Silente je kriv što sam skupila hrabrosti i počela pisati. Jer sam imala veliku potrebu svoje emocije prenijeti na papir i svima, a posebno njima reći koliko ih volim i koliko su važni. I sad je pisanje postala navika. Način da se borim sa svojim emocijama kojih uvijek ima puno. A posebni su i ljudi o kojima želim pisati.

Divno je kad osjetiš potrebu pisati priču i tu priču posvetiš određenoj osobi. Jer vas spaja posebna emocija, i jer znaš da će ta osoba razumijeti o čemu pišeš. Kad ti kaže da je i plakao i smijao se dok je čitao što pišeš. Neki su ljudi vrijedni toga da svoje emocije bez ikakve granice i srama staviš na papir i svoje srce pružiš na dlanu. Jer znaš da neće biti zgaženo. Neke ljude upoznaš s razlogom. Da ti promijene i uljepšaju život. I najmanje što im možeš dati je iskrena emocija.

Kad upoznaš osobu koja želi biti podrška i kaže ti lijepu riječ, poželi ti dobro jutro, ili zaželi laku noć, onda si spreman takvoj osobi pokloniti svijet. A kako tek ne bi nekoliko napisanih stranica? Takvoj osobi pokloniš sve...bez granice. Svu svoju pažnju. I takvi ljudi ne ulaze u život slučajno...dolaze kad im se najmanje nadaš ali u trenu kad ih najviše trebaš. I zahvalan si do neba što postoje. I nadaš se da će zauvijek ostati tu negdje...

Život drukčiji, a opet lijep. Pun novih prijateljstava, lijepih emocija, nekad suza i nekad smijeha....
Još malo pa slavim još jedan rođendan. I razmišljam o protekloj godini.,...ne bi mijenjala ništa. Sve je točno onako kako treba biti.

Možda je čak još malo ljepše nego što sam zamišljala da može biti....




- 19:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2017 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE