Tišina koja govori

četvrtak, 30.06.2016.

Više od familije....




Iza mene je tjedan koji definitivno neću nikada zaboraviti. Ako postoje stvari u životu koje pamtiš zauvijek, onda su to ovakvi dani, ovakva prijateljstva i ovakve emocije.

Kad sam još prije nekoliko mjeseci pomislila da bi mogla otići u Đurđevac na Picokijadu, nisam još bila sigurna da će to biti ostvarivo. U mom životu je toliko toga nesigurno, planirati nešto mjesecima unaprijed je toliko teško. A opet, u takvoj neizvjesnosti prošlo je godinu dana i za svaki koncert, svaku sitnicu koja mi se trebala dogoditi, isprva bi pomislila: Bože, daj da sve bude u redu i da ipak odem. I bude sve u redu....i tako prolaze mjeseci.

Radovala sam se ovom odlasku u Đurđevac zajedno sa mojom Mateom jako dugo. Ne samo zbog Silentea, ovaj put.
Radovala sam se mojoj Ivi, koju sam upoznala na tako čudan način, prije godinu dana, a da nisam tada znala da će mi toliko značiti. U međuvremenu se rodio mali lovac na čudesa, preslatka beba, kojeg su svi dočekali sa velikim veseljem. I ja sam se tako neizmjerno radovala što ću konačno vidjeti uživo njega i njegove dvije male sestrice, male djevojčice sa vragolastim osmijesima i tamnim kovrčama.

Sa malo strepnje vozila sam se autobusom prema Đurđevcu, razmišljajući kako će to sve izgledati. Dolazim prvi put u kuću nekome koga sam upoznala, u stvari, na tako čudan način, i provesti ću s njima četiri dana. Hoću li smetati? Hoće li nas djeca prihvatiti ili će se bojati stranaca u kući?

I onda sam ih vidjela na autobusnom stajalištu. Ivu, i dvije slatke djevojčice kako veselo mašu. I sav strah je nestao. Nisam sigurna da li mogu opisati kako sam se osjećala tih nekoliko dana. Ako kažem da sam se osjećala kao da sam točno tamo gdje trebam biti i da se osjećam kao da sam među svojima, da li će me ljudi moći shvatiti? Ni trenutka nelagode, ni sekunde razmišljanja da li sam možda pogriješila što sam došla. Iva, koja je samo ponavljala: "Obećala sam da neću plakati" a suze su joj bile u očima, i djevojčice koje su već nestrpljivo zavirivale u vrečice koje su mi bile u rukama a iz kojih su se nazirali šareni paketići i slatkiši. Ljubav na prvi pogled koja se rodila između nas i ta dva mala čupava stvorenja. I mali lovac na čudesa, Emanuel, kojeg je tata držao na rukama kad smo ušle u kuću. Kad se samo sjetim one prve poruke koju sam dobila prije godinu dana, u šest ujutro. "Rodio se mali lovac" i slika bebe, još malo "zgužvane" od poroda. I sad je tu, predamnom, divno malo djetešce, sa plavim kovrčicama i najljepšim osmijehom na svijetu.

Divna četiri dana. Djevojčice koje se nisu odvajale od moje kčeri, i koja se trudila svim silama da u svakoj sekundi prati što one rade. Šetnje gradom, smijeh....puno smijeha. Djevojčice su pune energije, neuhvatljive i vječito nasmiješene. Divila sam se Ivi kako uspijeva kontrolirati situaciju kad je sama sa njih troje. Jer sam imala osjećaj da ja to ne bi mogla. Mali dječačić koji samo što nije prohodao, ali zato puzeći stigne u svaki kutak stana, i obožava strpati u usta sve što stigne, i dvije djevojčice koje se ne boje ničega. Nas tri, smo se tih nekoliko dana bavili njima, a meni se činilo nekad da situacija izmiče kontroli. Kako joj je tek kad je sama sa njih troje? Svaka čast takvoj mami, samo to mogu reći.

A ne moram ni govoriti kakav je doživljaj opet vidjeti Silente. Premda je prošlo malo vremena od prošlog susreta. Da ih vidim svaki dan, meni bi bilo premalo. Divno ih je vidjeti, stisnuti im ruku, zagrliti Doris i Lorenu. Draga bića, uvijek nasmiješena bez obzira koliko sati vožnje imali iza sebe i koliko je vruče vani. Tibor, koji je stajao par metara od postavljene pozornice, sa rukama u džepovima i kritički promatrao mjesto na kojem će svirati večeras, i ono njegovo simpatično: "O, dobar dan. Đe ste, šta ima?" Moraš se nasmiješiti spontanosti i zbunjenosti u isto vrijeme. Pogotovo kad se sjetiš da je to ista osoba koja tako sigurno vlada pozornicom nekoliko sati kasnije.

Divno popodne, provedeno sa prekrasnim ljudima, i divna večer na jednosatnom koncertu. Emocija koja se ne da opisati, koju jednostavno moraš sam proživjeti. Pjesme toliko puta već doživljene na koncertu, a opet trnci prolaze tijelom kao da je prvi puta. Svaki koncert je nešto posebno. Možda je ovaj bio još malo posebniji. Jer sam bila tu, u gradiću u kojem nisam bila nikada prije, sa ljudima koji su mi se uvukli pod kožu kao nitko do sada.

Nikad mi nije bilo teže pozdraviti se s nekim nego sa Ivom slijedeći dan. Trebali smo ići na autobus u 15 sati i nije nas trebalo previše nagovarati da idemo s onim kasnijim u pol šest. A djevojčice su znale da taj dan odlazimo i cijelo jutro su bile tako strašno nervozne i svaki čas pitale: Matea, a sad ideš ili? Sa najtužnijim pogledom na svijetu. Nikad neću zaboraviti one suze i neutješan plač. Kad sam vidjela suze i u Mateinim očima, slomilo mi se srce. Jedva sam suzdržavala suze koje su krenule kad sam sjela u autobus i dok su kilometri izmicali iza nas, ja sam jedva vidjela išta od suza u očima. Slijevale su se niz lice i nisam si mogla pomoći. Da mi je netko rekao da je moguće ovako nešto ne bi mu vjerovala ni trena. Neke ljude zavoliš kao da su ti obitelj. I jače od toga. Ja sam shvatila da imam osobu u Đurđevcu koja mi je poput sestre. Djevojčice koje sam zavoljela svim srcem i mali dječačić koji te razniježi svojim osmijehom svaki puta, i srce ti zatreperi kad digne ručice prema tebi da ga podigneš. Emocije koje tako liječe dušu.

Obećala sam sama sebi da ovo neće biti posljednji put da dolazim u ovo malo podravsko mjesto. Barem na popodnevnu kavu kad budem u Zagrebu pa zadnjim autobusom nazad. Falit će mi hiperaktivni pijetao koji me četiri dana budio ranom zorom neumornim kukurikanjem. Ali, iznad svega će mi faliti toplina ljudi s kojima sam provela ovih nekoliko dana. Nadam se da ćemo se uskoro svi opet naći na istom mjestu. Možda u Đurđevcu, možda u mom Poreču ili možda u gradiću na jugu Dalmacije, čije zidine već dugo želim vidjeti....

...ima većih stvari od života...

Oznake: Silente
- 08:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 15.06.2016.

Lovci na čudesa



Već nekoliko dana počinjem pisati pa odustanem. Ne znam na koji način da napišem nekoliko rečenica a da to ne bude "samo još jedan tekst o Silenteu" Toliko sam toga već napisala i rekla. Već sam postala dosadna mnogima, onima koji ne razumiju ono što pišem. Kojima ne može doći do mozga kako se može ovoliko voljeti nešto. Možda je ovo više za one druge, koji ni ne moraju pročitati ono što sam napisala i znaju...

Gledajući svoj život proteklih nekoliko godina, kao da je podijeljen na dva dijela...onaj prije i onaj poslije. Prije - stres, briga, strah, bol i borba za trenutak smirenosti da ne izgubim kompas. I ono poslije, kad sam odjednom shvatila da je život nešto posebno, i da ga neću i ne smijem trošiti na brigu i strah, i da je svaki dan i svaka sitnica dragocjena. Život u kojem si zahvalan za svako "Dobro jutro"....

Život kao da je prelomljen na dva dijela, koji nemaju jedan s drugim skoro nikakve veze. A točka loma - SILENTE...

I neću sad pisati o onom o čemu sam već bezbroj puta pisala, o tome koliko su meni postali važni ... Jer nisam jedina.
Prije godinu dana nastala je spontano facebook grupa "Lovci na čudesa"... ljudi iz raznih krajeva, sa svih strana, povezani tim čudom koje nam se pojavilo u životu. Lijepo je čuti od drugih ono što misliš i sam. Kao da dobiješ potvrdu da ono što misliš nije samo tvoja iluzija i da ne idealiziraš nekoga jer ga voliš pa si neobjektivan. A malo neobjektivna jesam, priznajem. Nisam baš zahvalan sugovornik kad treba kritički pogledati stvari, poslušati neku pjesmu ili razgovarati o bilo čemu što se tiče njih. Sama činjenica da je su pjesmu napisali Sančo i Tibi i da ju svira Silente za mene je dovoljna....nema rasprave. Dobra je, jer je njihova i jer oni žele da bude takva. Ponekad sam čak i ljuta kad pročitam neku kritiku ili neko mišljenje koje nije pozitivno...kako se usuđuju?!?! Spremna da grizem i da branim svoj stav...ne, greška - da branim njihov stav da to mora tako biti. Prije bi čovjek od njih samih mogao čuti da nisu savršeni nego od mene...što ćeš, valjda je to normalno. Barem se tješim da je normalno...kao kad majka brani svoje dijete iako zna da možda nije u pravu...ljubav. I onaj osjećaj ponosa kad ih vidim, ili kad se pojave na pozornici. Gledam kako rastu iz mjeseca u mjesec, kako postaju zreliji, još odlučniji i kakve se posebne stvari događaju oko njih. Mali koraci, možda čak i neprimjetni, jer nema velikih bombastičnih novinskih članaka ili priloga u tv emisijama. Male pobjede, mali uspjesi, ali tako vrijedni jer su to njihovi uspjesi, njihov trud i muka. I nas par koji pratimo svaki korak i radujemo se svakom uspjehu, svakom susretu s njima i živimo zajedno s njima njihov san. Kao da smo postali jedno....možda i jesmo na neki način.

Toliko sam ljudi upoznala u proteklih godinu dana...ne bih ni znala da postoje da nije bilo njih. Toliko smo različiti da se u normalnim okolnostima ne bi vjerojatno nikad sreli. I samo nas jedna sitnica spaja: ljubav prema njihovoj glazbi. Nekima, poput mene, je Silente bio ona slamka za spas koja im je trebala. Neki su se samo na prvi zvuk zaljubili u njihove pjesme. Neke su možda oduševili stavovi ovih mladih ljudi, i njihova sposobnost da se izbore za ono što žele i vole u ovom svijetu gdje se više ne zna što je dobro a što loše....Svatko ima neki svoj razlog, a možda više ni ne znamo koji su pravi razlozi. Sve se nekako izmiješalo, prelijepe pjesme koje ne bi bile takve da nisu stvorene sa dušom i sa velikom ljubavlju prema glazbi i prema životu, naši životi koji su nekad više a nekad manje sretni, ali smo tu - živimo, i postojimo, pa je to još jedan razlog više da budemo tako zahvalni, na svemu i na tome što imamo priliku pusititi njih u svoje živote. I oni, koji tako otvoreno pokazuju koliko su zahvalni na tome da su ih ljudi "prepoznali" i kao da ni sami ne vjeruju da je to moguće. Dvije energije su se spojile....kao dvije vatre koje se spoje pa nastane veliki plamen....

Zbog njih dogodila su se velika prijateljstva. Čudesno je da ti može postati tako bitna osoba koju nisi prije ni poznavao. Rodio se mali lovac na čudesa, prije skoro godinu dana, a mama tog malog lovca meni je postala draga poput sestre. Htjela bi da zna da nije sama i da ima s kim pričati, i da kad pomisli da bi najradije sve poslala k vragu, želim joj reći da će sve biti dobro. I ja znam da ona dok ovo sad čita, opet plače, i psuje u isto vrijeme, jer je takva... a znam da i ona voli mene. Može li išta biti vrednije od toga?

Ili mlada četrnaestogodišnjakinja koja misli da sam ja posebna mama jer sa svojom kčeri mogu razgovarati o svemu. I javi mi se svaku večer da mi kaže kako je i da mi ispriča po koju sitnicu iz svog života. U isto vrijeme me rastužuje činjenica da netko ima više povjerenja u mene nego u vlastitu majku a s druge strane pokušavam biti podrška i reći joj ono što bi rekla svom djetetu....Možda mogu učiniti nešto dobro. Možda joj mogu dati malo snage i objasniti joj da joj njena mama želi dobro, ali da nisu svi ljudi isti. Svoju ljubav pokazuju na različite načine, a nekad zbog velike brige i straha naprave grešku.

I takvih priča ima jako puno....previše za ovaj blog. A sve su priče jednako važne. Nekad nađeš utjehu tamo gdje si najmanje očekivao, od nekog od kog ni u snu nisi očekivao nešto...

Obitelj je najvažnija stvar u životu, ali nekad ti prijatelji mogu postati poput obitelji...
- 14:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 03.06.2016.

Sretna žena....




Nekad, dok ovako sjedim i pijem prvu jutarnju kavu, još pomalo snena, pomislim kako sam ipak imala sreće u životu. Istina, stvari su znale biti nekad i grozne, život na rubu panike i očaja, i ne mislim samo na ovo vrijeme proteklih nekoliko godina kad sam doznala da moram na operaciju. Život je takav, nekad sjajan, nekad te obori s nogu, ali se stvari nekako ipak kotrljaju. Ako imaš pored sebe osobu koja te barem pokušava razumjeti i koja ti je podrška. Imala sam sreću. Nije bilo idealno, jer nikad nije. Ali nikada ni u jednom trenutku nisam imala osjećaj da me osoba pored mene pokušava gušiti ili ograničavati u tome da budem ono što želim biti. I to je jako važno.

Ne znam zašto se to inače događa među ljudima. Upoznaju se, zavole, misle da je to - to, za cijeli život, i da im osoba u koju su se zaljubili odgovara u svakom pogledu i onda počne....Malo, pomalo, primijetimo neke sitnice, ili mislimo da imamo pravo pokušavati mijenjati osobu s kojom živimo. I zaboravljamo da je to što želimo mijenjati upravo ono u što smo se zaljubili. Kažem, ja sam imala sreću, a možda je mrvicu sreće imao i moj muž. Jer od prvog dana braka nismo imali potrebu mijenjati jedno drugo. Nismo savršeni niti ja niti on i nikad nećemo biti. Ali, to nije važno. Važno je jedino to da smo dva dijela savršene slagalice. A dijelovi slagalice nikad nisu identični.

Znam puno žena koje žive u brakovima u kojima su duboko nesretne. Jer su izgubile samu sebe. Ono što ih je nekad radovalo i što su radile "s guštom" više ne rade, jer imaju osjećaj da se njihovom partneru to neće svidjeti. Odlazak na kavu s prijateljicama, možda neko putovanje, ili naj banalnije - jelo koje one vole jesti, ali eto - ON ne voli, pa nećemo to više kuhati. Ima muževa koji smatraju da su važniji dio obitelji jer zarađuju, dok je žena možda "samo" majka i domaćica i ne radi "ništa". Onaj tko donosi novce u kuću, on je valjda zaslužio mrvicu više pažnje, zar ne? I što ti u stvari, fali? Imaš sve, imaš mene, trebala bi biti bogu zahvalna. A ne vidi da mu je žena duboko nesretna, i da joj svi novci na ovom svijetu ne mogu nadoknaditi činjenicu da joj muž ne posvećuje dovoljno pažnje i da je okrenut samo sebi i svojim interesima.

Ona se osjeća vezanom, jer je ovisna o njemu. A on možda voli osjećaj da netko ne može bez njega.

Istina, novaca nema, i nije lako. Ali, nije lako ni brinuti se o djeci, i osjećati se poput samohrane majke i pored muža. Žena koja ne zna više kako bi samoj sebi pomogla da se izvuče sa dna i najradije bi pobjegla nekud. A nema kuda pobjeći, jer od same sebe se ne bježi. I kuda i možeš pobjeći kad si žena i majka? I nekad mi se čini da takvi muževi to dobro koriste. Možda nisu svjesni, možda stvarno misle da rade sve najbolje za svoje žene, ili nisu naučili dati ono malo pažnje jer ju ni oni nisu dobivali? Ne znam....Samo znam da se kaže da su ljudi u braku partneri, a to bi valjda trebalo značiti da su barem donekle ravnopravni, bez obzira tko od njih zarađuje novce, ili tko pere suđe i kuha? I da se nikada, ali nikada žena ne bi trebala osjećati zarobljena u braku. Trebala bi se osjećati zaštićeno i voljeno. To ne znači da ti muž mora donijeti svako jutro kavu u krevet, ružu i doručak, jer budimo realni, takve stvari se više manje događaju samo u onim jeftinim ljubavnim romanima. Ne mora ti svaki dan pet puta reći da te voli i da ne može bez tebe. Ali može to pokazati svojim ponašanjem. Može, možda, osjetiti kad je žena nesretna i primijetiti već po pogledu da dan nije najbolje počeo i pitati ju što je, zašto je tužna. To vrijedi više od tisuću "Volim te"

Sjećam se prije nekoliko godina kad sam imala užasno stresan dan na poslu, i vraćala se autom kući nakon smjene. Dok sam vozila pored kuće primijetila sam svog muža na terasi. Ušla sam u kuću i usput mu se javila, glumeći da je sve ok. A on je meni rekao: "Što je bilo? Sa terase sam ti vidio izraz lica....što se dogodilo?" I ta jedna rečenica meni je bila dovoljna da počnem plakati. A opet, bila sam tako neizmjerno sretna u tom trenutku jer sam shvatila da osoba s kojim dijelim život iz daleka po mom pogledu može vidjeti da sam na rubu, da ne mogu više. I odmah je bilo lakše. Nije mi puno mogao pomoći a pomogao mi je, a da nije bio svjestan toga. To je to, to je pravi brak.

Možda se to treba naučiti, možda neke stvari dobiješ odgojem. Ali se svakako treba truditi. Ne smiješ u životu biti sebičan i misliti samo na sebe. I vjerujte mi, ne boli samo šamar. Nekad gruba riječ, ili ignoriranje može boljeti više nego najjači udarac. Žena nije ničije vlasništvo. Nije komad namještaja kojeg smo kupili pa mu se sad divimo ili ga ne volimo više jer je ogreban ili je izgubio sjaj. Žena je biće koje je zaslužilo jedno veliko hvala samo zbog činjenice da želi dijeliti život s nekim, i roditi mu dijete. I zaslužila je barem jedan pogled pun nježnosti i po koju ispunjenu želju....nekad ona više od toga ni ne traži....
- 09:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2016 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE