Marketing
Sretna žena....
Nekad, dok ovako sjedim i pijem prvu jutarnju kavu, još pomalo snena, pomislim kako sam ipak imala sreće u životu. Istina, stvari su znale biti nekad i grozne, život na rubu panike i očaja, i ne mislim samo na ovo vrijeme proteklih nekoliko godina kad sam doznala da moram na operaciju. Život je takav, nekad sjajan, nekad te obori s nogu, ali se stvari nekako ipak kotrljaju. Ako imaš pored sebe osobu koja te barem pokušava razumjeti i koja ti je podrška. Imala sam sreću. Nije bilo idealno, jer nikad nije. Ali nikada ni u jednom trenutku nisam imala osjećaj da me osoba pored mene pokušava gušiti ili ograničavati u tome da budem ono što želim biti. I to je jako važno.
Ne znam zašto se to inače događa među ljudima. Upoznaju se, zavole, misle da je to - to, za cijeli život, i da im osoba u koju su se zaljubili odgovara u svakom pogledu i onda počne....Malo, pomalo, primijetimo neke sitnice, ili mislimo da imamo pravo pokušavati mijenjati osobu s kojom živimo. I zaboravljamo da je to što želimo mijenjati upravo ono u što smo se zaljubili. Kažem, ja sam imala sreću, a možda je mrvicu sreće imao i moj muž. Jer od prvog dana braka nismo imali potrebu mijenjati jedno drugo. Nismo savršeni niti ja niti on i nikad nećemo biti. Ali, to nije važno. Važno je jedino to da smo dva dijela savršene slagalice. A dijelovi slagalice nikad nisu identični.
Znam puno žena koje žive u brakovima u kojima su duboko nesretne. Jer su izgubile samu sebe. Ono što ih je nekad radovalo i što su radile "s guštom" više ne rade, jer imaju osjećaj da se njihovom partneru to neće svidjeti. Odlazak na kavu s prijateljicama, možda neko putovanje, ili naj banalnije - jelo koje one vole jesti, ali eto - ON ne voli, pa nećemo to više kuhati. Ima muževa koji smatraju da su važniji dio obitelji jer zarađuju, dok je žena možda "samo" majka i domaćica i ne radi "ništa". Onaj tko donosi novce u kuću, on je valjda zaslužio mrvicu više pažnje, zar ne? I što ti u stvari, fali? Imaš sve, imaš mene, trebala bi biti bogu zahvalna. A ne vidi da mu je žena duboko nesretna, i da joj svi novci na ovom svijetu ne mogu nadoknaditi činjenicu da joj muž ne posvećuje dovoljno pažnje i da je okrenut samo sebi i svojim interesima.
Ona se osjeća vezanom, jer je ovisna o njemu. A on možda voli osjećaj da netko ne može bez njega.
Istina, novaca nema, i nije lako. Ali, nije lako ni brinuti se o djeci, i osjećati se poput samohrane majke i pored muža. Žena koja ne zna više kako bi samoj sebi pomogla da se izvuče sa dna i najradije bi pobjegla nekud. A nema kuda pobjeći, jer od same sebe se ne bježi. I kuda i možeš pobjeći kad si žena i majka? I nekad mi se čini da takvi muževi to dobro koriste. Možda nisu svjesni, možda stvarno misle da rade sve najbolje za svoje žene, ili nisu naučili dati ono malo pažnje jer ju ni oni nisu dobivali? Ne znam....Samo znam da se kaže da su ljudi u braku partneri, a to bi valjda trebalo značiti da su barem donekle ravnopravni, bez obzira tko od njih zarađuje novce, ili tko pere suđe i kuha? I da se nikada, ali nikada žena ne bi trebala osjećati zarobljena u braku. Trebala bi se osjećati zaštićeno i voljeno. To ne znači da ti muž mora donijeti svako jutro kavu u krevet, ružu i doručak, jer budimo realni, takve stvari se više manje događaju samo u onim jeftinim ljubavnim romanima. Ne mora ti svaki dan pet puta reći da te voli i da ne može bez tebe. Ali može to pokazati svojim ponašanjem. Može, možda, osjetiti kad je žena nesretna i primijetiti već po pogledu da dan nije najbolje počeo i pitati ju što je, zašto je tužna. To vrijedi više od tisuću "Volim te"
Sjećam se prije nekoliko godina kad sam imala užasno stresan dan na poslu, i vraćala se autom kući nakon smjene. Dok sam vozila pored kuće primijetila sam svog muža na terasi. Ušla sam u kuću i usput mu se javila, glumeći da je sve ok. A on je meni rekao: "Što je bilo? Sa terase sam ti vidio izraz lica....što se dogodilo?" I ta jedna rečenica meni je bila dovoljna da počnem plakati. A opet, bila sam tako neizmjerno sretna u tom trenutku jer sam shvatila da osoba s kojim dijelim život iz daleka po mom pogledu može vidjeti da sam na rubu, da ne mogu više. I odmah je bilo lakše. Nije mi puno mogao pomoći a pomogao mi je, a da nije bio svjestan toga. To je to, to je pravi brak.
Možda se to treba naučiti, možda neke stvari dobiješ odgojem. Ali se svakako treba truditi. Ne smiješ u životu biti sebičan i misliti samo na sebe. I vjerujte mi, ne boli samo šamar. Nekad gruba riječ, ili ignoriranje može boljeti više nego najjači udarac. Žena nije ničije vlasništvo. Nije komad namještaja kojeg smo kupili pa mu se sad divimo ili ga ne volimo više jer je ogreban ili je izgubio sjaj. Žena je biće koje je zaslužilo jedno veliko hvala samo zbog činjenice da želi dijeliti život s nekim, i roditi mu dijete. I zaslužila je barem jedan pogled pun nježnosti i po koju ispunjenu želju....nekad ona više od toga ni ne traži....
Post je objavljen 03.06.2016. u 09:11 sati.