Tišina koja govori

srijeda, 15.06.2016.

Lovci na čudesa



Već nekoliko dana počinjem pisati pa odustanem. Ne znam na koji način da napišem nekoliko rečenica a da to ne bude "samo još jedan tekst o Silenteu" Toliko sam toga već napisala i rekla. Već sam postala dosadna mnogima, onima koji ne razumiju ono što pišem. Kojima ne može doći do mozga kako se može ovoliko voljeti nešto. Možda je ovo više za one druge, koji ni ne moraju pročitati ono što sam napisala i znaju...

Gledajući svoj život proteklih nekoliko godina, kao da je podijeljen na dva dijela...onaj prije i onaj poslije. Prije - stres, briga, strah, bol i borba za trenutak smirenosti da ne izgubim kompas. I ono poslije, kad sam odjednom shvatila da je život nešto posebno, i da ga neću i ne smijem trošiti na brigu i strah, i da je svaki dan i svaka sitnica dragocjena. Život u kojem si zahvalan za svako "Dobro jutro"....

Život kao da je prelomljen na dva dijela, koji nemaju jedan s drugim skoro nikakve veze. A točka loma - SILENTE...

I neću sad pisati o onom o čemu sam već bezbroj puta pisala, o tome koliko su meni postali važni ... Jer nisam jedina.
Prije godinu dana nastala je spontano facebook grupa "Lovci na čudesa"... ljudi iz raznih krajeva, sa svih strana, povezani tim čudom koje nam se pojavilo u životu. Lijepo je čuti od drugih ono što misliš i sam. Kao da dobiješ potvrdu da ono što misliš nije samo tvoja iluzija i da ne idealiziraš nekoga jer ga voliš pa si neobjektivan. A malo neobjektivna jesam, priznajem. Nisam baš zahvalan sugovornik kad treba kritički pogledati stvari, poslušati neku pjesmu ili razgovarati o bilo čemu što se tiče njih. Sama činjenica da je su pjesmu napisali Sančo i Tibi i da ju svira Silente za mene je dovoljna....nema rasprave. Dobra je, jer je njihova i jer oni žele da bude takva. Ponekad sam čak i ljuta kad pročitam neku kritiku ili neko mišljenje koje nije pozitivno...kako se usuđuju?!?! Spremna da grizem i da branim svoj stav...ne, greška - da branim njihov stav da to mora tako biti. Prije bi čovjek od njih samih mogao čuti da nisu savršeni nego od mene...što ćeš, valjda je to normalno. Barem se tješim da je normalno...kao kad majka brani svoje dijete iako zna da možda nije u pravu...ljubav. I onaj osjećaj ponosa kad ih vidim, ili kad se pojave na pozornici. Gledam kako rastu iz mjeseca u mjesec, kako postaju zreliji, još odlučniji i kakve se posebne stvari događaju oko njih. Mali koraci, možda čak i neprimjetni, jer nema velikih bombastičnih novinskih članaka ili priloga u tv emisijama. Male pobjede, mali uspjesi, ali tako vrijedni jer su to njihovi uspjesi, njihov trud i muka. I nas par koji pratimo svaki korak i radujemo se svakom uspjehu, svakom susretu s njima i živimo zajedno s njima njihov san. Kao da smo postali jedno....možda i jesmo na neki način.

Toliko sam ljudi upoznala u proteklih godinu dana...ne bih ni znala da postoje da nije bilo njih. Toliko smo različiti da se u normalnim okolnostima ne bi vjerojatno nikad sreli. I samo nas jedna sitnica spaja: ljubav prema njihovoj glazbi. Nekima, poput mene, je Silente bio ona slamka za spas koja im je trebala. Neki su se samo na prvi zvuk zaljubili u njihove pjesme. Neke su možda oduševili stavovi ovih mladih ljudi, i njihova sposobnost da se izbore za ono što žele i vole u ovom svijetu gdje se više ne zna što je dobro a što loše....Svatko ima neki svoj razlog, a možda više ni ne znamo koji su pravi razlozi. Sve se nekako izmiješalo, prelijepe pjesme koje ne bi bile takve da nisu stvorene sa dušom i sa velikom ljubavlju prema glazbi i prema životu, naši životi koji su nekad više a nekad manje sretni, ali smo tu - živimo, i postojimo, pa je to još jedan razlog više da budemo tako zahvalni, na svemu i na tome što imamo priliku pusititi njih u svoje živote. I oni, koji tako otvoreno pokazuju koliko su zahvalni na tome da su ih ljudi "prepoznali" i kao da ni sami ne vjeruju da je to moguće. Dvije energije su se spojile....kao dvije vatre koje se spoje pa nastane veliki plamen....

Zbog njih dogodila su se velika prijateljstva. Čudesno je da ti može postati tako bitna osoba koju nisi prije ni poznavao. Rodio se mali lovac na čudesa, prije skoro godinu dana, a mama tog malog lovca meni je postala draga poput sestre. Htjela bi da zna da nije sama i da ima s kim pričati, i da kad pomisli da bi najradije sve poslala k vragu, želim joj reći da će sve biti dobro. I ja znam da ona dok ovo sad čita, opet plače, i psuje u isto vrijeme, jer je takva... a znam da i ona voli mene. Može li išta biti vrednije od toga?

Ili mlada četrnaestogodišnjakinja koja misli da sam ja posebna mama jer sa svojom kčeri mogu razgovarati o svemu. I javi mi se svaku večer da mi kaže kako je i da mi ispriča po koju sitnicu iz svog života. U isto vrijeme me rastužuje činjenica da netko ima više povjerenja u mene nego u vlastitu majku a s druge strane pokušavam biti podrška i reći joj ono što bi rekla svom djetetu....Možda mogu učiniti nešto dobro. Možda joj mogu dati malo snage i objasniti joj da joj njena mama želi dobro, ali da nisu svi ljudi isti. Svoju ljubav pokazuju na različite načine, a nekad zbog velike brige i straha naprave grešku.

I takvih priča ima jako puno....previše za ovaj blog. A sve su priče jednako važne. Nekad nađeš utjehu tamo gdje si najmanje očekivao, od nekog od kog ni u snu nisi očekivao nešto...

Obitelj je najvažnija stvar u životu, ali nekad ti prijatelji mogu postati poput obitelji...
- 14:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2016 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE