Tišina koja govori

srijeda, 20.04.2016.

Slobodno ko ptica šetaš mi kroz san....





Nekada se sjetim sedamnaestogodišnje djevojke, još nezrele, ali željne ljubavi. I sjetim se dvogodišnje veze, prvog dečka, prvih iskustava, svega prvog....

Bila je stvarno mlada. Što sedamnaestogodišnja djevojka zna o životu? Znala je samo da je zaljubljena, i da tako luda od ljubavi ima u glavi samo jednu misao: to je to, ljubav za cijeli život. Jer to je bila ona, kad je voljela to je bilo tako jako i tako bez kočnice, sigurna da je to ono pravo. Da vrijedi svih žrtava i da se mora toj ljubavi i toj osobi posvetiti potpuno. Cijelom dušom. Cijelim tijelom. I bila je spremna sve ostalo ostaviti po strani. Prijateljice s kojima je mjesecima prije toga izlazila svaki vikend, s kojima je provela djetinjstvo, neke je znala od prvih razreda osnovne škole, odjednom su pale u drugi plan. Izlazila je samo s njim. Njegovo društvo je postalo njeno društvo, a njeno staro društvo je počelo izlaziti bez nje. Vrlo brzo je shvatila da je napravila grešku. Izgubila je samu sebe u tom silnom nastojanju da bude samo njegova. A njemu je to odgovaralo. Da je imala sreće, možda bi on bio jedan od onih sjajnih muškaraca sigurnih u sebe koji ne bi željeli da djevojka promijeni svoj život zbog njega. Možda, da je on bio drukčiji, rekao bi mladoj djevojci koja mu je poklonila srce da ode ponekad i s prijateljicama na piće. Ili da se nastavi baviti svim onim hobijima kojima se bavila prije nego je upoznala njega. Ali, on nije bio takav. Bio je sretan što ima uz sebe djevojku koja u njemu vidi cijeli svoj svijet i kojoj je potpuno dovoljan. Uživao je u trenutku i nadao se da će ostati tako.

Nije ostalo tako, naravno. Nije moglo potrajati. Djevojka je odrasla, prošle su dvije godine i ona je bila spremna za nova uzbuđenja, nova iskustva. Fakultet, novi ljudi, novo društvo, sve novo. Ono što se njoj činilo potpuno prirodno, njemu je počelo smetati. Osjetio je da mu izmiče iz ruku. Da gubi kontrolu nad njom. Postao je ljubomoran. Sve su se više svađali. Zbog gluposti. Nju je živcirala njegova posesivnost, a njega je ljutila njena želja da ponovo postane svoja.

I puklo je. Možda to nije napravila na najpošteniji i najnježniji način, ali jednog dana mu je hladno rekla da je gotovo, okrenula se i otišla. Teško se mogao s tim pomiriti. Nazivao ju je telefonom, čekao pred kućom, raspitivao se među prijateljima što se moglo dogoditi. I tko je taj koji ju je oteo. S kim ga je prevarila? Nije mu moglo doprijeti do mozga da ne postoji netko drugi, da ga je ostavila onako, bez razloga. Trajalo je tjednima, njegovo uvjeravanje da još jednom probaju i njeno tvrdoglavo odbijanje. Već ju je pomalo plašila njegova upornost.

Shvatio je tek nakon nekoliko tjedana da nema smisla. Da nema više nikakve nade. I pomirio se s tim. Ili je našao novu djevojku? U svakom slučaju, bio je to kraj jedne mladenačke ljubavi. A ona je shvatila da biti zaljubljen ne smije značiti biti zarobljen. I da zaslužuje puno više. Da uz ljubav zaslužuje i slobodu, i da želi biti svoja - zaljubljena, ali svoja.

Odlučila je da će to biti njen osnovni motiv u životu. Biti sama sebi na prvom mjestu. Jer jedino ako voliš sebe možeš voljeti još nekoga. I da nikada više neće dopustiti da se osjeća zarobljena nečijom ljubavlju i da ne živi svoj život onako kako je to zamislila. Htjela je uz sebe osobu s kojom će ravnopravno dijeliti sve što im se događa, i ono dobro i ono loše. Tko će ju voljeti onakvu kakva je, ne pokušavajući ju promijeniti. Htjela je nekoga koga će i ona moći tako voljeti. Nekoga koga neće željeti mijenjati jer je to ionako nemoguće....

Mislim da je uspjela u tome.

Nije mi nikad bilo žao zbog te moje prve veze. Naučila sam puno u te dvije godine. I ono što sam naučila, vodilo me kroz sve ostale ljubavi, dok nisam srela njega, osobu s kojom dijelim život proteklih dvadesetak godina. Sve što doživite u životu, dogodilo se iz nekog razloga.

Zašto cijela ova priča? Jer nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam pročitala na nekom portalu vijest o nekakvom letku koji se dijeli u crkvi ženama, ali samo ženama. I u kojem piše otprilike da moramo napraviti sve da naši muškarci uvijek budu sretni i zadovoljni, i podvrgnuti se svim njegovim željama i porivima, imale mi želju za tim ili ne. Ne mogu vjerovati da netko u današnje vrijeme šalje takvu poruku ženama i iskreno mi je žao svih onih žena koje tako žive. Bez svoga ja, jer tko su one? Samo žene....

Imam kćer i ne želim da jednog dana živi uz muškarca koji će misliti da je ona tu samo radi toga da ispunjava sve njegove želje, a da njene želje nisu bitne. Ne želim da mijenja svoj život prema kalupu koji je netko drugi napravio i ne želim da misli da je to normalno. Jer nije.

Sedamnaestogodišnja djevojka je možda bila premlada i dovoljno neiskusna pa nije odmah shvatila. Ova žena sada to i te kako zna.

Kažu da su žene u četrdesetima sigurne u sebe, sigurne u ono što žele i spremne učiniti sve da do toga dođu...
.....valjda su u pravu....

- 13:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.04.2016.

Tišina tako glasna da ju moraš čuti ...



Prošlo je točno godinu dana od mog prvog teksta na blogu. Točno 365 dana od kad sam odlučila napraviti blog i dio svojih misli prenijeti ovdje. Nagovorila me prijateljica koja je čitajući moje duge, esejističke statuse na facebooku zaključila da imam smisla za pisanje i da je šteta da ne pišem više. Poslušala sam ju, premda nesigurna u sebe, i krenula sa pisanjem.
I nisam požalila ni trena. Ovaj je blog postao moje utočište. Mjesto gdje mogu napisati što god želim i što me tišti, ono što mi se događa u srcu. Moja oaza misli, ne mogu reći skrivenih, jer pročitati ih može svatko tko ima želju i volju. Moje srce i duša na dlanu.

Kad se odlučiš napraviti nešto takvo, moraš u svakom trenutku biti svjestan da se razotkrivaš ljudima koji te uopće ne poznaju. Daješ priliku strancima da zavire u tvoje misli, i to je nešto što nekad izaziva i strah. Bilo bi jednostavnije uzeti bilježnicu i pisati dnevnik, skrivati ga pod jastukom od svih i svakoga. Možda bi se u toj bilježnici našlo više toga što se ne usudim napisati u blogu baš zato jer sam ipak itekako svjesna da ovo može pročitati svatko. Možda bi bio iskreniji. Jer, koliko god se ja klela u iskrenost ovdje na blogu, moram priznati da neke stvari ipak ne napišem. Ono što pročitate je istina, od prve do zadnje riječi...stvar je u onim nekim sitnicama koje se ne usudim napisati.

Neke stvari je ipak bolje ostaviti za sebe. Ili možda u nekoj bilježnici skrivenoj pod jastukom, daleko od očiju ljudi koji su te spremni osuditi ako pročitaju što ne očekuju od tebe jer su te unaprijed strpali u kutiju sa svim ostalim "normalnim očajnim kućanicama". No, pustimo te "skrivene misli" tamo gdje im je mjesto...u srcu, i pod jastukom.

Što onda ostane? Sve ono što mi se događalo u ovih godinu dana i sve ono što mi se događalo godinu dana prije toga od mene je napravilo drugu osobu. Prioriteti su se promijenili. U jednom trenu sam shvatila da ništa od svega zbog čega sam se godinama živcirala nije vrijedno suza. Trebalo je doći do zida da to shvatim, i možda su se baš zato neke stvari i dogodile. Barem je meni bilo lakše samoj sebi dati odgovor na ono famozno pitanje: Zašto baš ja? Što sam ja bogu skrivila da mi se dogodi bolest, operacija i strah od smrti? Nisam neki veliki vjernik, priznajem, ali sam uvijek vjerovala u to da ti život na neki način da znak kad je vrijeme da staneš i da razmisliš. Moj je život, svemir, nebo, bog, kako god to netko htio nazvati, meni dao jasan i glasan znak....malo okrutan. Mogao je to načiniti na malo nježniji način možda? Ali, možda onda ne bi shvatila. Moralo je biti šokantno i bolno da me probudi. I probudilo me.

I sada sam stvarno druga žena. Ona konstanta u meni je ostala ista, ljubav prema mužu, djeci, ono što me hranilo zadnjih dvadeset godina hrani me i dalje. Da nije bilo njih i da nema njih, ništa ne bi imalo smisla. Ali sam dobila još toliko toga. Osjećaj sreće kad se ujutro probudiš i vidiš da je sunčano. Ili pada kiša. Nebitno. U svemu nađeš nešto lijepo. Ne ljute te one stvari koje su te prije dovodile do ludila. Nisi frustrirana zbog neopeglanog rublja, neopranog tanjura koji je dočekao jutro, ili tankog sloja prašine na ormaru. Nema veze....bit će sve dobro. Ne pristaješ na to da te loše vijesti na dnevniku uplaše ili da te naljuti neugodan komentar neke usputne, nebitne osobe na ulici, ili čak na internetu. Neki bi možda rekli da nije realno tako živjeti, i da te ružičaste naočale koje sam odlučila nositi smetaju, jer ne vidim realnu sliku života. Ali, ja ne vidim da se išta promijenilo zato što sam ja odlučila ne živcirati se. Jedino se ja bolje osjećam
U ovih godinu dana imala sam veliku sreću upoznati ljude koji su postali dio moje svakodnevnice. Nema dana da se ne čujemo. Lijepo je imati takve ljude u svom životu. Jer kad se događa nešto, poput nekog pregleda kod liječnika, ili neke krize u životu, podršku i lijepu riječ očekuješ od svoje obitelji. To je normalno. To se podrazumijeva. Ali, divno je kad dobiješ riječ podrške od nekoga tko ti i nije toliko blizak, a osjetiš da se brine. To su stvari koje hrane. To su sitnice koje nekad djeluju kao lijek.

I oni...kako bi mogao proći i jedan tekst na blogu da ne spomenem njih. Predragi ljudi koji su više od godinu dana postali dio moje stvarnosti. Ne prođe dan da ne pomislim na njih. U stvari, dan počinje i završava njihovim pjesmama.
Za veliki dio moje snage u ovih godinu dana mogu zahvaliti Silenteu. Sve je ljepše uz njihove pjesme, ali sve je ljepše samo pri pomisli da postoje takvi ljudi. Divno je imati ih u svom životu, divno je radovati se novim susretima, i prisjećati se nekih prošlih trenutaka provedenih s njima. Čista pozitiva. Ja znam da sam svoju borbu morala izboriti sama, i da sam ja sama ipak najzaslužnija za to što sam u samoj sebi pronašla snage za dalje. Ali bez njih bilo bi puno teže...Oni su bili onaj pokretač koji me maknuo s mrtve točke, i oni su ti koji mi daju svaki dan razlog za osmijeh.

Obitelj je tu, i uvijek će biti. Možda ni nemaju izbora. U dobru i u zlu, kažu...

A ono posebno u životu svakog čovjeka su oni ljudi koji nisu svjesni toga koliko su ti važni. Oni ne mogu ni zamisliti da su postali dio tebe i da bez njih ne možeš zamisliti život i da više ne znaš kako je bilo nekad...prije nego je tišina progovorila...









- 08:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 01.04.2016.

Što te manje svijeta voli, to je lakše otići....




Još jedan od "onih" dana je iza mene. Sjedim nakon svega na trosjedu uz čaj, i pokušavam srediti misli. Iscrpljena psihički, a to kod mene znači i skoro fizičku bol. Kao da sam kilometre prošla pješice, hodajući, a samo sam bila u Puli, autom.

Još jedna kontrola, još jedan pregled, opet pretrpljeni strah i danima prije nered u glavi. Nisam pokazivala nervozu, nisam nikome ništa govorila, čak ni mojima. Znali su da idem na pregled, ali nisu znali da se u sebi lomim na pola, jer me strah paralizirao. I da se tako strašno bojim riječi liječnika koje me mogu ponovo vratiti u ono vrijeme kad je borba za život bila moja jedina opcija. Imam osjećaj da bi se puno bolje osjećala kad ne bi morala ići na te kontrole. Znam da to sad zvuči djetinjasto i nezrelo. Ali, ja, kako se bliži vrijeme kontrole odjednom postanem svjesna toga što sam prošla i ne osjećam se zdravom. Nemam energije, sve me boli, imam osjećaj da ništa nema smisla. A onog trenutka kad izađem iz ordinacije, uz riječi liječnika da je sve pod kontrolom i da se vidimo za nekoliko mjeseci odjedanput više ništa ne boli. Ja sam živi dokaz da čovjek sam na sebe djeluje i da može samog sebe i dovesti do ludila negativnim mislima. Rekla sam danas liječnici da ako me ne ubije bolest, ubit će me stres, jer nije normalno ovako se bojati prije pregleda i sjediti u čekaonici skoro sa suzama u očima. Mislila sam da sam hrabrija.

U posljednje vrijeme kao da se očajnički želim održati živom i zdravom. Prije skoro dvije godine kad sam prvi put dobila dijagnozu od koje se ledi krv u žilama trebalo mi je puna dva tjedna da sama sa sobom "odradim" pravi mali psihološki rat. Trebalo je vremena dok nisam samu sebe uvjerila da je borba moja jedina opcija. I borila se. I prošla nevjerojatno dobro, s obzirom na to kako je moglo biti.


I proteklih godinu dana sam konačno počela živjeti i disati punim plućima, koliko se to može u mom slučaju , ali dobro...tako se kaže, zar ne? Dobila sam volju za život, mislila sam da sam dobila novu šansu, da je svijet opet lijepo mjesto.
Osim moje predivne obitelji, moj Silente, bio je spas za mene. Znam, ovo "moj" zvuči čudno, i zvuči sebično. Od kud mi pravo? Sa toliko ljudi sam razgovarala proteklih mjeseci, i svi su mi pričali sličnu priču. Svima je Silente na neki način značio spas u životu, pomakao ih sa mrtve točke, dao im razlog za osmijeh. I svatko ima neku svoju priču. Ja imam svoju. Imam puno priča. One lijepe, posebne trenutke, koje sam provela s njima, koncerti na kojima sam bila, i nevjerojatna pozitivna energija koju su mi dali. Zagrljaj divnih ljudi koji znaju i osjećaju u dubini duše koliko su mi važni. Ne zato jer ne propuštam to reći nikad, nego zato jer se to vidi u mojim očima. Mora se vidjeti, jer u mom srcu ja osjećam samo veliku ljubav i neizmjernu zahvalnost. Nikad nemam puno vremena s njima, tih desetak minuta nekako tako brzo prođe i puno toga ne stignem reći. Da barem imam više vremena. Da imam cijeli dan ne bi mi bilo dovoljno, ali možda bi im onda mogla objasniti koliko mi znače i koliko dobro razumijem kako se oni osjećaju i kroz kakav vrtlog emocija nekad prolaze. Ovako se mogu samo nadati da znaju, da ipak osjećaju. Nekad zanijemim, pravo čudo za mene, i ne znam što bih drugo nego zagrlila Doris i Lorenu i pitala ih da li su umorne. Dečki su uvijek dobro raspoloženi, šale se, premda su sati i sati vožnje iza njih. Tako i treba biti...što može zaustaviti takvu mladost? Ili Tibor, koji poput nekog dječarca iskoči iz onog kombija sa osmijehom na licu i odmah kreće u akciju, pita što ima, kakav je plan, kao da se nije vozio cijelu vječnost. Puno smijeha, onako iskrenog od srca, topli pogled, i ono nešto posebno na pozornici što još nisam uspjela opisati tako da me razumiju svi, a da me nitko ne shvati krivo. Pa neću ni pokušavati. Ne možeš neke stvari opisivati, moraš ih jednostavno doživjeti. I onda ne mogu takvoj osobi nakon koncerta ni reći ništa drugo nego da je bio sjajan, kao uvijek.

Ono što mu ionako svi govore. Nema tu neke filozofije.

Jednostavno ih moraš voljeti, zbog toga kakvi su. Ne znam da li znaju, ali se stvarno nadam da im svojim osmijehom i zagrljajem i usputnim dodirom mogu dati do znanja koliko su važni.

Da, tu su oni, u svim lijepim trenutcima i to je dobro. Ali tu su i kad su suze u očima, kad je strah u srcu prevelik, kad mi treba netko da mi ulije malo hrabrosti. Kao toliko puta do sada, vozila sam do Pule danas i slušala topao, odlučan glas kako pjeva: samo hrabro, to mora biti riješivo! Sjedila sam u čekaonici i prebirala po mobitelu i gledala slike, nadala se da će sve proči dobro. Jer sam htjela izaći iz ordinacije sa onim osjećajem da se smijem radovati novom susretu i da je sve ipak onako kako treba biti.

Sada, kada sam konačno počela uživati u životu, a djeca - moja predivna djeca su izrasla u prava bića puna ljubavi, nisam htjela opet suze. Nisam htjela opet strah, i nedoumicu....Kako je teško sjediti u čekaonici sa grčem u želucu i osjećati da imaš toliko toga za izgubiti i da ne želiš...želim smijeh, pjesmu, želim još puno sretnih trenutaka sa najdražim ljudima na svijetu...još puno toplih pogleda i usputnih zagrljaja...

...što te manje svijeta voli, to je lakše otići...






- 19:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE