Tišina koja govori

ponedjeljak, 11.04.2016.

Tišina tako glasna da ju moraš čuti ...



Prošlo je točno godinu dana od mog prvog teksta na blogu. Točno 365 dana od kad sam odlučila napraviti blog i dio svojih misli prenijeti ovdje. Nagovorila me prijateljica koja je čitajući moje duge, esejističke statuse na facebooku zaključila da imam smisla za pisanje i da je šteta da ne pišem više. Poslušala sam ju, premda nesigurna u sebe, i krenula sa pisanjem.
I nisam požalila ni trena. Ovaj je blog postao moje utočište. Mjesto gdje mogu napisati što god želim i što me tišti, ono što mi se događa u srcu. Moja oaza misli, ne mogu reći skrivenih, jer pročitati ih može svatko tko ima želju i volju. Moje srce i duša na dlanu.

Kad se odlučiš napraviti nešto takvo, moraš u svakom trenutku biti svjestan da se razotkrivaš ljudima koji te uopće ne poznaju. Daješ priliku strancima da zavire u tvoje misli, i to je nešto što nekad izaziva i strah. Bilo bi jednostavnije uzeti bilježnicu i pisati dnevnik, skrivati ga pod jastukom od svih i svakoga. Možda bi se u toj bilježnici našlo više toga što se ne usudim napisati u blogu baš zato jer sam ipak itekako svjesna da ovo može pročitati svatko. Možda bi bio iskreniji. Jer, koliko god se ja klela u iskrenost ovdje na blogu, moram priznati da neke stvari ipak ne napišem. Ono što pročitate je istina, od prve do zadnje riječi...stvar je u onim nekim sitnicama koje se ne usudim napisati.

Neke stvari je ipak bolje ostaviti za sebe. Ili možda u nekoj bilježnici skrivenoj pod jastukom, daleko od očiju ljudi koji su te spremni osuditi ako pročitaju što ne očekuju od tebe jer su te unaprijed strpali u kutiju sa svim ostalim "normalnim očajnim kućanicama". No, pustimo te "skrivene misli" tamo gdje im je mjesto...u srcu, i pod jastukom.

Što onda ostane? Sve ono što mi se događalo u ovih godinu dana i sve ono što mi se događalo godinu dana prije toga od mene je napravilo drugu osobu. Prioriteti su se promijenili. U jednom trenu sam shvatila da ništa od svega zbog čega sam se godinama živcirala nije vrijedno suza. Trebalo je doći do zida da to shvatim, i možda su se baš zato neke stvari i dogodile. Barem je meni bilo lakše samoj sebi dati odgovor na ono famozno pitanje: Zašto baš ja? Što sam ja bogu skrivila da mi se dogodi bolest, operacija i strah od smrti? Nisam neki veliki vjernik, priznajem, ali sam uvijek vjerovala u to da ti život na neki način da znak kad je vrijeme da staneš i da razmisliš. Moj je život, svemir, nebo, bog, kako god to netko htio nazvati, meni dao jasan i glasan znak....malo okrutan. Mogao je to načiniti na malo nježniji način možda? Ali, možda onda ne bi shvatila. Moralo je biti šokantno i bolno da me probudi. I probudilo me.

I sada sam stvarno druga žena. Ona konstanta u meni je ostala ista, ljubav prema mužu, djeci, ono što me hranilo zadnjih dvadeset godina hrani me i dalje. Da nije bilo njih i da nema njih, ništa ne bi imalo smisla. Ali sam dobila još toliko toga. Osjećaj sreće kad se ujutro probudiš i vidiš da je sunčano. Ili pada kiša. Nebitno. U svemu nađeš nešto lijepo. Ne ljute te one stvari koje su te prije dovodile do ludila. Nisi frustrirana zbog neopeglanog rublja, neopranog tanjura koji je dočekao jutro, ili tankog sloja prašine na ormaru. Nema veze....bit će sve dobro. Ne pristaješ na to da te loše vijesti na dnevniku uplaše ili da te naljuti neugodan komentar neke usputne, nebitne osobe na ulici, ili čak na internetu. Neki bi možda rekli da nije realno tako živjeti, i da te ružičaste naočale koje sam odlučila nositi smetaju, jer ne vidim realnu sliku života. Ali, ja ne vidim da se išta promijenilo zato što sam ja odlučila ne živcirati se. Jedino se ja bolje osjećam
U ovih godinu dana imala sam veliku sreću upoznati ljude koji su postali dio moje svakodnevnice. Nema dana da se ne čujemo. Lijepo je imati takve ljude u svom životu. Jer kad se događa nešto, poput nekog pregleda kod liječnika, ili neke krize u životu, podršku i lijepu riječ očekuješ od svoje obitelji. To je normalno. To se podrazumijeva. Ali, divno je kad dobiješ riječ podrške od nekoga tko ti i nije toliko blizak, a osjetiš da se brine. To su stvari koje hrane. To su sitnice koje nekad djeluju kao lijek.

I oni...kako bi mogao proći i jedan tekst na blogu da ne spomenem njih. Predragi ljudi koji su više od godinu dana postali dio moje stvarnosti. Ne prođe dan da ne pomislim na njih. U stvari, dan počinje i završava njihovim pjesmama.
Za veliki dio moje snage u ovih godinu dana mogu zahvaliti Silenteu. Sve je ljepše uz njihove pjesme, ali sve je ljepše samo pri pomisli da postoje takvi ljudi. Divno je imati ih u svom životu, divno je radovati se novim susretima, i prisjećati se nekih prošlih trenutaka provedenih s njima. Čista pozitiva. Ja znam da sam svoju borbu morala izboriti sama, i da sam ja sama ipak najzaslužnija za to što sam u samoj sebi pronašla snage za dalje. Ali bez njih bilo bi puno teže...Oni su bili onaj pokretač koji me maknuo s mrtve točke, i oni su ti koji mi daju svaki dan razlog za osmijeh.

Obitelj je tu, i uvijek će biti. Možda ni nemaju izbora. U dobru i u zlu, kažu...

A ono posebno u životu svakog čovjeka su oni ljudi koji nisu svjesni toga koliko su ti važni. Oni ne mogu ni zamisliti da su postali dio tebe i da bez njih ne možeš zamisliti život i da više ne znaš kako je bilo nekad...prije nego je tišina progovorila...
- 08:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE