Tišina koja govori

utorak, 29.09.2015.

...samo se srcem dobro vidi....






"Šta znači to »pripitomiti«?
To je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To znači »stvoriti veze«...
Stvoriti veze?
Naravno, reće lisica. Ti si za mene samo mali dječak sličan stotinama tisuća drugih dječaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama tisuća lisica. Ali, ako me pripitomiš, biti ćemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu...
Počinjem shvaćati, reče mali princ.
Postoji jedna ruža... mislim da me pripitomila... "

Ne znam da li ću moći ovu priču ispričati onako kako to inače radim. Nekad je neke stvari teško objasniti. Nekad je neke ljude teško objasniti. Puno je ljudi prošlo kroz moj život. Neke sam upoznala iznenada, i tako iznenada su se i izgubili iz mog života. Prijateljice, poznanici, možda neke i ljubavi. I možda ih se nikada ni ne sjetim. Možda onako usput, nekad padnu na pamet.

A neki ljudi ostavljaju trag. Na prvi pogled. Vidiš nešto u njima što drugi ljudi nemaju. Neku posebnu iskrenost i toplinu i želiš ih bolje upoznati. Želiš ih razumijeti bolje, želiš znati o čemu razmišljaju. A takvi ljudi znaju biti jako zatvoreni. Jer su vjerojatno zbog svoje iskrenosti često puta bili prevareni ili izloženi kritikama. I kad dobijem priliku upoznati takvu osobu, obično se sretnem sa pogledom u kojem nema povjerenja, premda ima prepoznavanja. Pogled koji govori: "Znam tko si, ali da li si iskrena?" I nema riječi kojima možeš nekoga uvjeriti u to da si iskren i da stvarno misliš ono što kažeš ili napišeš. Nema načina na koji možeš postati nečiji prijatelj, ako on to ne želi. Možeš mu jedino dati vremena da te bolje upozna i da shvati da mu želiš dobro.

"Trebaš biti puno strpljiv, odgovori lisica. Najprije ćeš sjesti malo dalje od mene, eto tako, na travu.Gledat ću te krajičkom oka, a ti nečeš ništa govoriti. Govor je izvor nesporazuma.
Ali, svakog dana sjest ćeš malo bliže... "

Govor je izvor nesporazuma....možda.....nekad je dovoljno pogledati nekog u oči i znaš da li govori istinu. Nekad ne treba puno filozofije, samo pozdrav i smiješak i znaš da ti želi dobro. Neke osobe moraš "pripitomiti". Moraš im dati priliku, da ti, malo po malo priđu, svakog dana sve bliže, i da steknu povjerenje u tebe. Da budu sigurni da ono što su osjetili u prvi mah, iz prve možda napisane rečenice ili izgovorene riječi nije laž. Jer toliko je onih koji lažu. Koji te drsko gledaju u oči i govore ti ono što želiš čuti, laskaju ti, a u stvari u rukama drže nož koji su spremni u svakom trenu zabiti u leđa. Svijet je prepun lažnih ljudi, neiskrenih pogleda, ljudi koji se skrivaju iza maski. Kako da onda ikome vjeruješ?

Bilo bi puno jednostavnije da su svi ljudi iskreni. Ali svijet jednostavno ne funkcionira na takav način. Kamo sreće da smo svi poput djece, iskreni, neiskvareni, da govorimo ono što mislimo, i da radimo ono što duboko u sebi osjećamo kao ispravno. Zato, kad sretnem nekog sa srcem i iskrenošću djeteta, premda je odrasla osoba, zavolim ga odmah. Jer takve su osobe zbilja rijetke. I takvim osobama želim da ostanu takvi što duže.

I kamo sreće da je više takvih. Možda ni ja ne bih stalno bila u strahu i razmišljala o tome što misli osoba koja stoji nasuprot mene? Da li je stvarno iskrena ili mi govori upravo ono što zna da želim čuti. Ne bih se uznemiravala zbog lažnih ljudi, lažnih profila, maski koje ljudi nose i misle da je to sasvim normalno. Kad bi mi netko rekao da me cijeni ili voli ono što radim, ne bi se pitala misli li to stvarno, ili traži način da dopre do mene da bi dobio ono što želi.

Bilo bi divno....ali možda onda ne bih bila toliko pozitivno iznenađena pogledom punim iskrenosti kad bi svi pogledi bili takvi. Možda ne bih toliko cijenila onu jednu osobu sa posebnim iskrenim pogledom djeteta.....

"Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi.
Bitno je očima nevidljivo...
Bitno je očima nevidljivo, ponovi mali princ da bi zapamtio.
Vrijeme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocjenom.
Vrijeme koje sam uložio oko moje ruže... reče mali princ da bi zapamtio.
Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne bi trebao zaboraviti. Ti si zauvjek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu...
Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio."
- 19:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.09.2015.

Ima dovoljno istine....






Opet mi se dogodilo....

Napisala sam tekst, prilično dug, i već kad sam mislila objaviti, trenutak nepažnje i ja sam stisnula krivu tipku. I sve su moje misli i ideje, zapisane na ekranu netragom nestale....nema ih više. Osim u mojoj glavi, ali kako da ja sve to napišem još jednom? Ona tipka dolje na kojoj piše "spremi" vjerojatno služi onima koji su malo razumniji od mene, pa unaprijed razmišljaju o tome da se može dogoditi da možda nestane struje, ili padne sustav. Ja nemam tako dobar izgovor. Nije nestalo struje. To sam samo ja, u isto vrijeme čitajući statuse na facebooku i dopisujući se usput mislila da sam dovoljno skoncentrirana. Očito nisam bila....

Tako ljuta i frustrirana, nisam od bijesa znala što ću, slučajno sam pogledala i komentare na prijašnje tekstove. I ostala bez riječi. Jedan komentar koji prije nisam vidjela a napisan je prije nekoliko dana. Kopirati ću ga ovdje, nadam se da mi djevojka ili mlada žena koja ga je napisala neće zamjeriti, ionako je anoniman, a govori toliko puno. Ovog trena govori sve.....

Suzana, moram komentirati jer si me do suza dovela!
Znaš, i ja volim isti bend, obožavam!!! (nekad mi je nevjerojatno koliko mi puno znače)
I znam točno kako se osjećas. Ne znam koji su tvoji problemi sa zdravljem, a ja sam prije godinu i po jedva živu glavu izvukla zbog aneurizme u mozgu. Imala sam ludu sreću što je sve dobro završilo. I težak je oporavak, teška je slutnja, iščekivanje, gledanje moje obitelji kako je jako uplašena i kako se svi oko mene pitaju jesam li to ona ista ja, vesela, rasplesana, zaigrana, bezbrižna. Oporavak je dug i bolan, pogotovo zato sto su mi se u životu počele događati ozbiljne promjene koje zadese svakog mog vršnjaka. Ali nakon sto su me prijateljice odvukle na koncert grupe Silente čije pjesme sam slabo znala tada, počelo je biti lakše.
I tada sam se zaljubila i dio tog tereta sa mojih leđa nestao, otvorila sam dušu i bilo je lakše. Nikome doma nije jasno ali ja uživam jer sam se konačno pronašla. I od tada mi je lakše!! Ovo je stvarno ludo koliko glazba može čovjeku uljepšati život, cak toliko da proputuje 800 km "amo-tamo" u jednom vikendu za otići u Tvornicu i upoznati te ljude

I ja sam vodila dnevnik samo što nije javan i pomogao mi je da ovo lakše prođem. Borba još traje jer svaki dan smatram Božjim darom i smatram da Bog mi je podario ovaj 'novi' život jer ima velike planove za mene. Smatram da na život gledam drukčije. I ovo moje putovanje i mučenje nije gotovo (a neće nikad ni biti jer mislim da će me ovo uvijek boljeti..). Žao mi je svakog što kroz ovo mora ići ali imam poruku - vjeruj da će bit bolje i hoće, mora!!!! Nisi sam. Samo nemoj izgubiti sebe...


U trenu kad sam pročitala ovaj komentar bilo mi je jasno da je dobra stvar što sam "izgubila" svoj prethodni post. Jer njega sam počela sasvim drugim komentarom. Od osobe koja kaže da ne može razumijeti moju priču o Silenteu i moju emociju kad o njima pišem. I onda sam shvatila, ja i ne pišem zbog takvih osoba. Ne pišem ovo sve zato što želim nekog uvjeriti u to da je Silente bend koji svakako trebate imati u svom životu. Ovo pišem zbog onih koji će se prepoznati u mojim tekstovima, koje ne moram uvjeravati da su njihove pjesme posebne. I da možeš u svakom stihu, ili melodiji naći utjehu ili poruku koja ti treba baš u tom trenu....kao da ti pjesma daje odgovor na neko pitanje koje si postavio sam sebi. Ili ti je život postavio pitanje stavljajući pred tebe još jedno pitanje, neke dvojbe, probleme, razočarenja.....
Oni su takvi, bude u nama potrebu da o njima razmišljamo. Njihove pjesme su takve da te ne ostavljaju ravnodušnim.

"Vidiš, ta grupa, kako si rekla, Silente, će trajati. A njih ne može slušati bilo tko. Oni uz emocije prizivaju i mozak"

Kada ti se u životu dogodi da spisateljica Julijana Matanović odluči posvetiti cijelu stranicu svog romana tebi, odnosno tvom bendu onda znaš da si na pravom putu. Nema veze što je roman za djecu, tim bolje. Iskreno se nadam da će i za dvadeset godina neko dijete uzeti u ruke ovu knjigu i pročitati ju. I u njoj naći dio o Silenteu i o jednoj posebnoj pjesmi...Molim te, zapiši....Ovakve stvari vrijede kao tisuću nagrada. Kad u nekom probudiš želju da postane dio nečeg što stvara, kad si nečija inspiracija.

Možda onda manje bole neke nepravde u životu. Možda lakše podnosiš površna, banalna pitanja ljudi, i nije ti toliko teško po ne znam koji puta pričati priču koju svi znaju napamet. A u sebi kipiš. Jer bi tako rado iskoristio vrijeme pričajući o budućnosti, o svojim snovima, o onom što te čeka, čemu se raduješ. A ljude kao da nekad nije briga. Koliko god se trudili nećete doprijeti do svakoga. Ma nije to ni bitno. Uvijek je bitna samo jedna stvar, što god radili, da ste ostali dosljedni sami sebi. Tko vas želi shvatiti - shvatiti će. A tko ne želi....nije ni bitan. Ima dovoljno onih koji razumiju. Ima dovoljno nas koji točno znaju što želite reči, i kojima ste poruku uspijeli prenijeti.....

Nekada, kad pročitam neki čudan komentar pomislim, onako razočarana i ljuta da je to to...neću više pisati. Nema smisla. Umjesto da me shvate neki me ljudi strpaju u neku čudnu ladicu zajedno sa ljudima koji rade nešto što nema smisla.....krenem s pisanjem pa pomislim: da, i što onda..? Napisati ću opet svoje mišljenje, dati svima da pročitaju što osjećam i osjećati se na trenutak izložena kritici....da li je vrijedno toga? I onda dobijem komentar poput ovoga koji me dirne, ili mi prijateljica kaže da je shvatila što sam htjela reči i da se potpuno slaže samnom....i ja sam opet tu. Pišem i nadam se da će ljudi shvatiti....nema druge. Samo pravo....

Dok pišem u pozadini se čuje pjesma koju sam toliko puta čula ovih dana, "Neobranjivo" koja je konačno dobila poklon kakav zaslužuje...pravo malo umjetničko djelo, video spot koji me ostavio bez daha. Ljubavna priča ispričana od djece, bez riječi, pogledom, gestom, pokretom....nevjerojatno. Prva ljubav koja zna biti toliko jaka i intenzivna, baš zato jer je prva. I obično završi suzama, razočarenjem, gorčinom. Jer inače se ne bi zvala prva, kad nakon nje ne bi bilo druge, pete ili možda desete ljubavi. Nekad, samo nekad imaš sreću pa te ta tvoja prva ljubav prati kroz život i ti shvatiš da i pored svih osoba koji prolaze tvojim životom, jedino te ona stvarno razumije. Jer te je gledala kako odrastaš, i poznaje te bolje od ikoga....Ali, ipak....to je rijetkost. Možda su zato te prve ljubavi tako posebne i nikad se ne zaboravljaju.

"Ima dovoljno istine da oboje budemo u pravu" ....

N E O B R A N J I V O - S I L E N T E ....Novi spot!


Oznake: Silente
- 15:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 16.09.2015.

Ukopalo se ispod kože.....





Još je jedna kontrola iza mene. I još sam jednom pomislila: "Hvala bogu!", kad sam izašla iz ordinacije liječnice. Nije lako nositi se ovakvim strahovima i nije lako proživljavati uvijek iznova isto pitanje: "Što ako?" Što ako se vrati? Što ako opet moram proživjeti istu muku, i moliti boga i svemir za još jednu priliku?

A, premda je strah u meni itekako stvaran, uspjela sam na neki čudesan način tu svoju stvarnost i svoju strepnju odgurati daleko u stranu. Dala sam prednost pozitivnim osjećajima. I koliko god to zvučalo kao užasni klišej i koliko god netko sad mislio da pričam gluposti i da ništa ne može nadjačati strah od bolesti i strah od smrti....ja sam uspjela. Ali nisam uspjela sama. I ne bi nikad uspjela sama. Ja znam da imam svoju obitelj koja stoji uz mene u svakom trenutku, ali oni isti taj strah proživljavaju zajedno samnom. Nekada moram ja njih tješiti i uvjeravati kako će sve biti dobro. Ispada da sam ja najjača u toj priči, umjesto da mi se izmiče tlo pod nogama.

Ne, nije moja obitelj ta koja mi je dala neizrecivu snagu. I opet se vraćam, kao već toliko puta prije na isto...i opet ću nekome tko ovo bude čitao ići užasno na živce i pomisliti će u sebi: pa dobro, ženo, postoji li u tvom životu išta drugo osim Silentea? Postoji....puno toga...ali ništa me nije toliko ohrabrilo i dalo mi toliko snage kao oni. I kao da to nije bilo dovoljno, tu su još i žene koje sam upoznala, sasvim "slučajno". A ja više u slučajnosti ne vjerujem.

Sjećam se putovanja u Zagreb, kada sam išla na silne pretrage i preglede i dogovore sa kirurgom, i ulaz u grad koji sam tako mrzila u tim trenutcima jer sam htjela biti na nekom drugom mjestu. A u isto vrijeme sam znala da moram skupiti snage i hrabrosti i da mi je to jedina šansa.....Sada sam došla u Zagreb sa neizmjernim osjećajem sreće jer sam znala da me u Zagrebu čekaju prijateljice s kojima ću prvo otići na kavu. Žene koje sam upoznala jer nas veže Silente i koje zrače s toliko pozitivne energije da je smijeh jednostavno zarazan. I Zagreb odjednom više nije bio grad za koji me veže uspomena na bol i rane, nego mjesto puno optimizma. Nisam mislila na sutrašnju kontrolu. Smijale smo se i šalile, prepričavale doživljaje, plakale smo od smijeha i čulo nas je pola Tkalčićeve. Vjerujem da je bilo pomalo čudno sa strane promatrati četiri žene koje na prvi pogled ne veže ništa, različitih dobi, različitih interesa, a toliko složne i toliko dobro raspoložene. Da smo mogle, cijelu bi noć tako.....Divan osjećaj sreće u meni, i taj osjećaj ponijela sam sa sobom slijedećeg dana u ambulantu.

I opet sam imala osjećaj da sam na krivom mjestu. Opet su me ljudi čudno gledali dok sam ležerno sjedila u čekaonici i čitala statuse na mobitelu, slušajući pjesme i lupkajući lagano nogom u pod. Još sam jednom čula riječi liječnice: "Ništa vi ne brinite, gospođo...dok vi ovako s osmijehom ulazite k meni, ja se za vas ne bojim"

Ova moja Silente priča, koja je počela sasvim slučajno sa jednom čudnom ili čudesnom pjesmom, i koja se razvija i budi u meni sve više i više lijepih osjećaja dobila je još jednu dimenziju. Ova poznanstva, "slučajna" zbilja su prerasla u prijateljstva. Žene koje su čekale svaka na svom radnom mjestu, vijesti od mene, nakon kontrole. Prijateljica koja me je cijelo vrijeme dok sam čekala u čekaonici zabavljala pričom o sasvim drugim stvarima. A ja sam, nakon izlaska iz ordinacije prvo poslala poruku njoj, u Lovran, da je sve u redu, a onda tek mojoj obitelji. Čudno? Ili čudesno....

I onda, kao najljepši dio jučerašnjeg dana, konačno, kava sa predivnom mladom ženom za koju sam donedavno znala samo kao jednu od prijateljica najboljih lovaca na čudesa. Divan je osjećaj razgovarati sa takvom osobom i vidjeti u njenim očima onu istu ljubav prema njima koju sama osjećam u svom srcu. Toliko nježnosti, strepnje, nekad i ljutnje zbog nekih stvari koje im se događaju. I kad ti osoba koja je s njima provela veliki dio svog života i jednu cijelu godinu pratila na svim njihovim koncertima kaže da su divni ljudi i da su zaslužili samo najbolje, onda ti postane po ne znam koji puta jasno....to nije slučajno. Ta tvoja ljubav i privrženost prema njima nije samo neka ludost u mojoj glavi. Ovi ljudi to stvarno zaslužuju. I zaslužuju da im se stalno isponova, kao malom djetetu, ponavlja koliko su važni i koliko vrijede. Da ne zaborave na to u nekim trenutcima kad misle da je cijeli svijet protiv njih.

I ja im želim to reči, još jednom, mada sam već to toliko puta ponovila. Nema toga što njima može stati na put. I nema toga što ih smije obeshrabriti. Sada, više nego ikad prije, trebaju pokazati da nisu tu slučajno, i da sav trud i muka nije uzaludan. I ljudi ih vole. Ne samo zbog njihovih pjesama, i ne samo zbog predivne glazbe. Vole priču o šestoro ljudi koji daju sve od sebe, koji cijeli život o ovome sanjaju. Priču o ljudima koji u sebi imaju toliko ljubavi prema glazbi, prema svojoj publici i jedni prema drugima da se ta ljubav osjeti u svakom tonu, svakom pogledu i u svakoj izgovorenoj riječi.

Dok ovo pišem, u pozadini čujem pjesmu i na trenutak sam zastala. Uvijek mi se isto dogodi kad čujem te glasove i meni samoj još nije potpuno jasno zašto je to tako. Divni, meki topli glasovi koje osjećam do srži. Toliko poznati i toliko bliski. Stvarno je čudno nekoga doživljavati kao da ti je familija, a nije. Kao i svaka majka, u trenu prepoznam u očima svoje djece ako nešto nije u redu. Ne moraju mi ništa reči, i ako mi kažu...znam da li je istina ili skrivaju nešto. I to je sasvim normalno.

Nisam mogla vjerovati da ću ikada još prema nekome osim svoje djece gajiti takve emocije i da će mi postati toliko bliski da mogu u pogledu ili u izgovorenoj rečenici osjetiti da li je sretan, nervozan, tužan ili euforičan. Mogu slušajući pjesmu čuti svaku emociju i točno znam što je taj čovjek mislio dok je pjevao. Mogu čuti veliku toplinu u glasu mlade žene dok priča, i osjetim koliko je sretna ili nesretna zbog nečeg. I mogu vidjeti iskrenost u pogledu mladića, a nekada i malu zbunjenost kada bi trebao reči svoje mišljenje. Oči u kojima se vidi sve, iskrenost, hrabrost, drskost, upornost, ljubav....sve....

I dok svojoj djeci mogu svaki dan po milijun puta ponavljati da će sve biti u redu ako vidim da su zbog nečeg nezadovoljni....njima ne mogu. I ne mogu im reči koliko sam nestrpljiva i jedva čekam vidjeti spot za koji su se toliko trudili. Mogu se samo nadati da je istina da znaju....

Nekad mi se čini da možda neke stvari ne treba govoriti. A onda opet pomislim...toliko je malo iskrenosti među ljudima, ljudi se boje priznati jedni drugima neke stvari. A jedna riječ puna ljubavi i ohrabrenja nekad ti može promijeniti dan. Ja to znam. Osjetila sam to na svojoj koži.

Zato se nadam da oni znaju koliko mi znače. I da su shvatili koliko su vrijedni ljubavi.

Možda se moja emocija može iščitati iz mojih komentara, ili čitajući moje tekstove.

Ali sigurna sam da se ono što osjećam vidi i u mojim očima.....


NEOBRANJIVO - S I L E N T E



- 11:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.09.2015.

o da mu je puknut kako treba....





Prohladno ranojesensko jutro, ja i moja prva jutarnja kava. Sa početkom školske godine vratile su se i neke stare navike, pa uživam u tišini ispijajući svoju kavu i razmišljam o novom danu, dok vani tek izlazi sunce.

Danas je sve opet onako kako bi trebalo biti. Suze su se osušile. Misli su se smirile. Život je ponovo koliko toliko normalan. U ponedjeljak idem u Zagreb, ali idem bez strepnje u srcu. A radujem se ponovnom susretu sa ženama koje su mi slučajno ušle u život, a koje su mi u međuvremenu postale vrlo drage. Lijepo je to. Slučajna poznanstva, povezane istom ljubavlju prema Silenteu, a onda još shvatiš da ste u stvari vrlo slične, premda vodite različite živote. To ne može biti slučajno.

Danas je točno pet mjeseci kako sam počela pisati blog. Pet mjeseci tekstova punih emocija, priče o Silenteu. Zahvalna sam osobi koja me nagovorila da počnem pisati. Znala sam da imam to u sebi, ali se ova moja ljubav prema pisanju negdje izgubila, ili samo zametnula. Život nosi svoje, i ja sam godinama zaboravila misliti na sebe i svoje emocije. Možda je to normalno, obitelj, posao, sve te nekako natjera da misliš na sve samo ne na ono što bi ti trebalo biti na prvom mjestu, na samu sebe. I onda ti se dogodi nešto, bilo što....i ti shvatiš što bi ti trebali biti prioriteti. I počneš razmišljati. I toliko puno razmišljaš da nekad imaš osjećaj da će ti se srce raspuknuti od silnih emocija i od strahova.

Pisanje je kao da razgovaraš s nekim. Otvoriš dušu, uspiješ svoje misli složiti u nekakvu smislenu rečenicu i nered u glavi više nije tako velik...posložiš svoje osjećaje i sve ti postane jasnije. Ili ti se na tren čini jasnije.

Nije lako pisati blog i biti svjestan da to nije bilježnica koju ću spremiti u ladicu i koju ću čitati samo ja. Ove moje misli, emocije, strahovi, sve je tu i svatko može pročitati. Nekad kad pišem, uplašim se toga i dođe mi da jednim potezom miša sve izbrišem. Zašto se izlažem tome da svatko, baš svatko može pročitati svaku moju misao, bol...da svatko može iz mojih riječi shvatiti što volim, što ne volim, o čemu sanjam? Napišem tekst, svjesna sam da sam možda napisala i po neku rečenicu koju sam možda trebala prešutjeti i ruke mi se tresu dok prst stišče ono "objavi". I onda pomislim: "Ma nek ide kvragu sve! Ovo sam ja, ovo su moje emocije" Onaj tko treba shvatiti - shvatiti će. Za ostale me nije briga.....

Dosta je za danas....novi dan je predamnom. Sada, kada konačno opet smijem malo planirati, bez straha....radujem se ovom divnom prohladnom jutru, putovanju u Zagreb, možda jednom Tulumu u Rijeci...A do tada, ja ću i dalje pisati. Inspiracije će uvijek biti. Život je inspiracija. Možda neka nepravda, ljutnja, frustracija....nekad možda neka pjesma koja me dirne točno tamo gdje treba ili nečija usput izgovorena rečenica. A ja ću opet imati protrebu svoje misli staviti na papir, da ne puknem. I opet ću se pitati, hoće li to netko pročitati. I da li sam pretjerala....? Ovo moje pisanje je vječito hodanje po rubu. I ako netko misli da sam nekad možda rekla previše...vjerujte mi, još sam se i suzdržavala. Ima u meni još dosta toga što sam ipak odlučila zadržati samo za sebe....barem za sada.....
- 19:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 09.09.2015.

Samo hrabro...to mora biti riješivo!


Photo by Zrinka Magazzin




Ovo što sada pišem...znala sam da će biti napisano, ali nisam znala u kom smjeru bi mogle ići moje misli. I još uvijek nisam sigurna. Već dva mjeseca čekam ovaj tren. Jer tada, prije dva mjeseca mi je liječnica rekla, na kontroli, da je vjerojatno sve u redu ali da bi bilo pametno napraviti ultrazvuk abdomena, "da isključimo neke stvari" kako se liječnici vole izraziti kad ti ne žele otvoreno reči što misle. Dijagnoza "u rukavicama" koja te ne utješi nego ti utjera strah u kosti. Što trebamo isključiti? I kako da ja sad spavam do slijedeće kontrole?

Odlučila sam na taj famozni ultrazvuk otići na kraju ljeta, zaboraviti ako je ikako moguće na ono što moram napraviti i uživati u svakom trenutku. Htjela sam otići na dva koncerta koji su mi značili više od života i provesti najljepše trenutke sa najboljim ljudima na svijetu. Onaj crvić sumnje kljucao je čitavo vrijeme u podsvijesti ali ja sam ga uporno ušutkavala i nisam dala samoj sebi da razmišljam o bolestima, pregledima, čudnim dijagnozama. I stvarno sam imala nezaboravno ljeto, i kad sam se vraćala autom sa koncerta u Labinu, puna emocija jedna mi je misao proletila glavom: Suzi, sada nek bude što mora biti.....

I skoro nikome nisam govorila koliko me strah ovog pregleda. Šalila sam se i smijala kao i uvijek. Jedino bi me na tren zabolilo pitanje da li ću ići na koncert u Rijeku u 11. mjesecu. Jer, ima tako puno dana do onda, a ja nisam znala što će se samnom događati. Proklet je taj osjećaj da ne možeš ništa planirati. Da uvijek prvo pomisliš: da, ako budem mogla...Jutros sam se probudila sa nevjerojatnim grčem u želucu. Dan D.....
Samo sam imala jednu misao: ne želim još jednom prolaziti sve ono....ne želim opet onaj isti strah, bol, nemoć....želim biti zdrava, želim se smijati i disati punim plućima...želim živjeti....

MIslim da je liječnica na mom licu vidjela da sam van sebe od straha i brige. Koliko god se trudila ne pokazati. Jer mi je odmah rekla da ne brinem. Da će sve biti dobro i da je to samo kontrolni pregled. Lako reći, kad si s one strane...ali sam joj svejedno bila neizmjerno zahvalna.
I zbilja, stvari nisu takve kakvim su mi se učinile. Kako je pregled prolazio i liječnica mi govorila da je sve u redu tako sam osjećala da mi jedan po jedan kamen pada sa srca. Nisam sigurna da mogu objasniti kakav je to osjećaj. Možda to može razumijeti samo netko tko se našao u približno sličnoj situaciji. Kad jednom doživiš da ti kažu da imaš bolest koja ne prolazi samo tako, i od koje se svima ledi krv u žilama onda je strah itekako stvaran. Čini ti se da živiš neki usporedni život, koji nema veze sa ljudima oko tebe. Živiš normalno od kontrole do kontrole, a onih nekoliko dana prije susreta s liječnicom....opet si ono isto uplašeno stvorenje. I tako tko zna koliko dugo...možda i zauvijek.

Ali, kada sam izašla iz ordinacije sa komadom papira na kojem je pisalo da mogu konačno opet malo odahnuti....sunce kao da je grijalo malo jače i sjajnije nego prije pola sata. Opet sam vidjela sretne ljude oko sebe, osmijeh preslatke male djevojčice u prolazu, opet sam mogla planirati...
I sada se tek mogu na pravi način radovati odlasku u Zagreb, slijedeći tjedan i ponovnom susretu sa dragim prijateljima i zaboraviti da je moj razlog odlaska u metropolu u stvari dvomjesečna kontrola. Biti će sve u redu, sada u to vjerujem....

I opet bi sve ovo bilo puno teže da nije bilo njih. Došla sam do Pule slušajući njihove pjesme i vozeći i trudila se ne razmišljati i ignorirala drhtanje i nervozu. Silente me spasio još jednom, jer sam uspjela do vrata liječnice doći kao da idem na neki neobavezan sastanak. I dok je trajao pregled i doktorica mi rekla da probam misliti na nešto lijepo, sjetila sam se scene iz Lovreča. Predivne Doris koja me pitala kako sam, i da li je sada sve u redu. I rekla mi dvije riječi: Samo pozitiva! A ja sam njoj odgovorila: Ne, samo Silente....I sjetila sam se Ivušinog osmijeha kad sam to rekla.

Vraćajući se kući, vozeći se cestom prema Poreču, konačno malo mirnija, i opet slušajući iste pjesme....odjednom se dogodilo. Počela je pjesma koju sam tako zavoljela i koja me prati ovih proteklih mjeseci, i uvijek isti stihovi: Samo pravo....i suze su krenule. Neobranjivo su potekle i nisam ih mogla zaustaviti. Sjetila sam se suza koje sam isplakala nakon što sam dobila dijagnozu i istim se putem vraćala sama kući autom. Ne znam kako sam tog dana uspjela stići do Poreča. Sada su to bile drukčije suze, suze olakšanja. Ono što se u meni skupljalo protekla dva mjeseca, sa prvim taktovima pjesme konačno je probilo branu. Sve je moralo van, nisam više mogla izdržati. Samo hrabro, to mora biti riješivo...

Nekad se pitam, da li su oni svjesni koliko mi znače? I koliko mogu utješiti čovjeka svojim pjesmama i uljepšati dan, svaki trenutak? Koliko snage imam u sebi samo zbog toga što sam imala tu veliku sreću da mi uđu u život....
Nisam sigurna da znaju koliko su bitni. To sve zvuči tako banalno i glupo kada kažeš da voliš njihove pjesme, da odlično zvuče na koncertu...nešto što se govori usput, prazna pohvala. A što bi im drugo i mogao reči?

Što reči čovjeku koji te uvijek iznova oduševi svojom energijom i ludošću? Može li shvatiti ako mu kažeš da ima glas koji te tješi , koji daje snagu, da osjetiš svaku njegovu emociju i da svaku pjesmu proživljavaš zajedno s njim?... Ne znam da li je on svjestan da sve one stvari koje nekad izgovori na pozornici i na prvo slušanje zvuče nepovezano i možda i smiješno i te kako imaju smisla?

Prije nego što pretjeram, možda je bolje da stanem. Preemotivno sam doživjela današnji dan i bojim se da ću na kraju još napisati nešto što će biti krivo shvaćeno. Ili bi možda bilo shvaćeno točno onako kako treba, a to bi moglo biti još gore....dobila sam dobar savjet, da ostatak ovog dana provedem opuštajući se i ako treba i plačući od olakšanja, a da pisanje o emocijama možda ipak ostavim za sutra.....

Još mi samo jedna stvar pada na pamet....ako je trebao neki razlog da bi Silente ušao u moj život, i ako je ovo što mi se događa, ova moja borba - taj razlog....neka je. Prihvaćam borbu, prihvaćam i suze i zahvalna sam do neba na pjesmama koje su postale dio mene, na ovih šestoro ljudi koje volim kao svoju obitelj, na dubokim plavim očima koje ti kažu točno ono trebaš čuti. Moja borba ide dalje i ja prvi puta nakon godinu dana duboko vjerujem da ću pobijediti.

NEOBRANJIVO - S I L E N T E
- 14:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 05.09.2015.

Na rubu nemira....






Valjda je danas takav dan....neki je nemir u meni danima i danas je sve dostiglo čudan vrhunac. Imam osjećaj da pucam po šavovima. Razlog ne znam. Ili možda znam ali mi je teško o tome pričati ili pisati. Možda je opet kiša kriva. I taj mrak koji se spusti odjednom u pol dana i grmljavina koja najavljuje loše vrijeme...možda to djeluje na mene ovako poražavajuće.

Kad bi me pitali u tri ujutro što je to što najviše cijenim kod ljudi, uvijek bi rekla: iskrenost. I rekao bi čovjek da sam se nakon toliko godina mogla naučiti da svi ljudi ne misle tako. I uvijek ispočetka nasjednem na isto. Kao i kad sam imala petnaest godina, naivno vjerujem u ono da mi nitko neće napraviti ono što ja drugome ne bi napravila. I uvijek mi se dogodi ista stvar. Priđem osobi otvorenog srca, ne lažem ni jednog trenutka i onda ako imam sreću, i naiđem na isto takvu osobu, rodi se divno prijateljstvo. Ali to se rijetko događa. Većinom shvatim, obično prekasno, da sam još jednom ispala prenaivna i da mi je promaklo da me netko drsko gleda u oči i laže. Ne volim takve ljude. Ne mogu shvatiti dvoličnost. Ne vidim neki cilj u tome da ne kažeš čovjeku što stvarno misliš. Čemu? Znam da moje istine nekad ljude zabole. Ljudi ne vole čuti tvoje mišljenje. Koliko god to meni besmisleno zvučalo, ljudi vole da ih lažeš, da im govoriš ono što žele čuti.

Nekad me takvih ljudi malo i strah. Ne volim tu proračunatost, dvoličnost....i imam instinkt zaštititi svoje najdraže od takvih ljudi. Čudan poriv da obranim od nečije neiskrenosti, ako se radi o osobi do koje mi je jako stalo. Bilo da se radi o mom djetetu, dragoj prijateljici ili nekoj drugoj osobi koju neizmjerno cijenim i kojoj želim sve najbolje. Ne mogu si pomoći. I mada često ne mogu ništa napraviti, mogu samo gledati što mi se događa ispred očiju i nadati se da će i ta osoba imati dovoljno zdravog razuma da prepozna nečiju površnost. Djecu odgajaš da znaju prepoznati dobro i zlo. Prijateljima možeš nekad dati neki savjet, a nekad je dovoljno da znaju da si tu. I da ćeš biti tu i kad budu razočarani i ljuti zbog "srca skorenih u glinu i otpornih na riječi" Više od toga ne možeš napraviti. A biti tako nemoćan je nekad najgora stvar...Još je gori od toga možda jedino onaj prvi dojam koji nekad imam o nekoj osobi, koji me nikad nije prevario. Neki ljudi na prvi pogled osvajaju. Nekad i prije nego ih upoznaš, možda samo iz neke pročitane rečenice. I znaš da su iskreni. Sa takvim bi osobama mogao na kraj svijeta. A neki...za neke ljude jednostavno znaš, osjetiš onu mrvicu zlobe, barem na tren. I takvih se ljudi treba kloniti, ako ikako možeš. Jer će te razočarati. A takva razočarenja su najteža.

Eto što ti malo kiše uradi. Crno nebo, grmljavina, kiša .... a ja na rubu suza i ne mogu si pomoći...

I onda, kad sam već mislila da ću večer provesti u tom tmurnom raspoloženju, i da će ovaj tekst biti najsumorniji do sada....dobila sam poruku u inbox. I shvatila da nemam razloga biti tako potištena i razočarana. Jer kad dobiješ poruku u inbox u kojoj ti još jedna osoba kaže da razumije ono o čemu pišeš i da mislite isto, a tu osobu nikad nisi upoznao, onda odjednom postaneš tako zahvalan ovom danu. Nije mi morala napisati poruku. Nije očekivala od mene ništa, samo da pročitam što mi ima za reči. I zato su te riječi toliko vrijedne. I jako mi puno znače. Lažne pohvale ljudi koji žele da o njima mislim sve najbolje mi ne trebaju u životu. To su laskanja koja te na koncu samo povrijede jer vrijeđaju tvoju inteligenciju. Ali iskrene riječi mlade osobe koja je stvarno shvatila što sam htjela reči kad sam napisala sve ove moje tekstove posvećene Silenteu i da razumije moju ljubav jer osjeća isto ... to su stvari koje obogaćuju život. Za takve emocije vrijedi živjeti, i zbog takvih ljudi volim Silente još više. Ako je to uopće moguće....voljeti ih još malo više. Njihova iskrenost je ono što mi daje snage da ne odustanem od ljudi. Mene su učinili boljom osobom i vjerujem da će mnogi postati bolji baš zbog takvih mladih ljudi. Možda me zato neke stvari ljute i možda zato osjećam nemir i potrebu da ih zaštitim, poput majke? Poput starije sestre? Ili možda samo poput dobrog prijatelja....


I'll be there for you!
- 17:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE