Tišina koja govori

utorak, 29.09.2015.

...samo se srcem dobro vidi....






"Šta znači to »pripitomiti«?
To je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To znači »stvoriti veze«...
Stvoriti veze?
Naravno, reće lisica. Ti si za mene samo mali dječak sličan stotinama tisuća drugih dječaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama tisuća lisica. Ali, ako me pripitomiš, biti ćemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu...
Počinjem shvaćati, reče mali princ.
Postoji jedna ruža... mislim da me pripitomila... "

Ne znam da li ću moći ovu priču ispričati onako kako to inače radim. Nekad je neke stvari teško objasniti. Nekad je neke ljude teško objasniti. Puno je ljudi prošlo kroz moj život. Neke sam upoznala iznenada, i tako iznenada su se i izgubili iz mog života. Prijateljice, poznanici, možda neke i ljubavi. I možda ih se nikada ni ne sjetim. Možda onako usput, nekad padnu na pamet.

A neki ljudi ostavljaju trag. Na prvi pogled. Vidiš nešto u njima što drugi ljudi nemaju. Neku posebnu iskrenost i toplinu i želiš ih bolje upoznati. Želiš ih razumijeti bolje, želiš znati o čemu razmišljaju. A takvi ljudi znaju biti jako zatvoreni. Jer su vjerojatno zbog svoje iskrenosti često puta bili prevareni ili izloženi kritikama. I kad dobijem priliku upoznati takvu osobu, obično se sretnem sa pogledom u kojem nema povjerenja, premda ima prepoznavanja. Pogled koji govori: "Znam tko si, ali da li si iskrena?" I nema riječi kojima možeš nekoga uvjeriti u to da si iskren i da stvarno misliš ono što kažeš ili napišeš. Nema načina na koji možeš postati nečiji prijatelj, ako on to ne želi. Možeš mu jedino dati vremena da te bolje upozna i da shvati da mu želiš dobro.

"Trebaš biti puno strpljiv, odgovori lisica. Najprije ćeš sjesti malo dalje od mene, eto tako, na travu.Gledat ću te krajičkom oka, a ti nečeš ništa govoriti. Govor je izvor nesporazuma.
Ali, svakog dana sjest ćeš malo bliže... "

Govor je izvor nesporazuma....možda.....nekad je dovoljno pogledati nekog u oči i znaš da li govori istinu. Nekad ne treba puno filozofije, samo pozdrav i smiješak i znaš da ti želi dobro. Neke osobe moraš "pripitomiti". Moraš im dati priliku, da ti, malo po malo priđu, svakog dana sve bliže, i da steknu povjerenje u tebe. Da budu sigurni da ono što su osjetili u prvi mah, iz prve možda napisane rečenice ili izgovorene riječi nije laž. Jer toliko je onih koji lažu. Koji te drsko gledaju u oči i govore ti ono što želiš čuti, laskaju ti, a u stvari u rukama drže nož koji su spremni u svakom trenu zabiti u leđa. Svijet je prepun lažnih ljudi, neiskrenih pogleda, ljudi koji se skrivaju iza maski. Kako da onda ikome vjeruješ?

Bilo bi puno jednostavnije da su svi ljudi iskreni. Ali svijet jednostavno ne funkcionira na takav način. Kamo sreće da smo svi poput djece, iskreni, neiskvareni, da govorimo ono što mislimo, i da radimo ono što duboko u sebi osjećamo kao ispravno. Zato, kad sretnem nekog sa srcem i iskrenošću djeteta, premda je odrasla osoba, zavolim ga odmah. Jer takve su osobe zbilja rijetke. I takvim osobama želim da ostanu takvi što duže.

I kamo sreće da je više takvih. Možda ni ja ne bih stalno bila u strahu i razmišljala o tome što misli osoba koja stoji nasuprot mene? Da li je stvarno iskrena ili mi govori upravo ono što zna da želim čuti. Ne bih se uznemiravala zbog lažnih ljudi, lažnih profila, maski koje ljudi nose i misle da je to sasvim normalno. Kad bi mi netko rekao da me cijeni ili voli ono što radim, ne bi se pitala misli li to stvarno, ili traži način da dopre do mene da bi dobio ono što želi.

Bilo bi divno....ali možda onda ne bih bila toliko pozitivno iznenađena pogledom punim iskrenosti kad bi svi pogledi bili takvi. Možda ne bih toliko cijenila onu jednu osobu sa posebnim iskrenim pogledom djeteta.....

"Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi.
Bitno je očima nevidljivo...
Bitno je očima nevidljivo, ponovi mali princ da bi zapamtio.
Vrijeme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocjenom.
Vrijeme koje sam uložio oko moje ruže... reče mali princ da bi zapamtio.
Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne bi trebao zaboraviti. Ti si zauvjek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu...
Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio."
- 19:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE