Tišina koja govori

četvrtak, 30.07.2015.

Ljubav što se dogodi bez razloga....




....pa probajmo još jednom...

Jutros sam sjedila u tišini, mojoj omiljenoj tišini, sama uz prvu, najmirišljaviju jutarnju kavu i pisala....
Misli su tako fino tekle, mogao je to biti jedan dobar tekst na blogu. I onda....stisnem neku krivu tipku i paf....sve je nestalo. Cijeli tekst, sigurno jedna velika stranica....moje misli koje su odlepršale u vjetar. Ajme meni, koja frustracija! Mislila sam da nikad više neću napisati ništa u tom trenu. Kao da mi je mozak potpuno prazan i kao da ne osjećam ništa. Malo dramtiziram? Možda...ali stvarno je čudan osjećaj.....

I sada, nekoliko sati kasnije evo me opet tu, i opet iste misli .....

Kažu da je danas međunarodni dan prijateljstva. Pokušala sam se sjetiti koliko je pravih prijatelja prošlo kroz moj život...nema ih baš puno. I onda sam se sjetila njih. Žene koje su postale dio moje svakodnevnice a uopće se ne poznajemo. Zvuči jako čudno, znam. Ali je tako. Nema dana koji ne počne barem usputnim "dobro jutro" u našem malom chatu, i nema večeri koja nije završila sa pozdravom za laku noć. A jedino što nas je povezalo je ljubav prema Silenteu. Divno je "razgovarati" i družiti se s nekim tko misli isto što i ti. A nismo ni iz bliza slične po drugim stvarima. Različitih godina, različitih zanimanja, živimo raštrkani po ovoj zemlji čudnog oblika. A opet nam se dogodi da kažemo istu stvar u isto vrijeme. I toliko smijeha. Do kasno u noć priče o njima, priče o nama, o nekim susretima...i jako puno smisla za humor.

Čekamo s nestrpljenjem i dolazak još jednog malog čuda na ovaj svijet....mali lovac na čudesa kojem je već vrijeme da se rodi, ali je očito tvrdoglav na mamu ili je odlučio napraviti po svom kao svaki pravi horoskopski lav. To je najiščekivanija beba na svijetu....žele mu sretan dolazak ljudi koji nikad nisu vidjeli njegovu mamu uživo, a opet ju toliko vole. Zbog njenog velikog srca i nesputanog smisla za humor. Nekad me strah što će naša Iva opet izvaliti i u kakvu će me nevolju uvaliti, a onda shvatim da ju baš zbog toga još više volim.

I kako da onda još više ne volim njih, najbolje ljude na svijetu, koji su nas ovako spojili? Razmišljam o jednom rođendanu prije nekoliko dana....Znam da nije popularno svoje emocije i razmišljanja bez ikakvih ograda javno objavljivati. Ljudi misle da treba sve zadržati u sebi. Ali, to ne bi bila ja.....
Tog dana, dan prije rođendana, više puta sam pročitala rečenicu, dopisujući se : "Tibi sutra ima rođendan! " I onda je i meni prošlo kroz glavu: kako je moguće da se toliko razmišlja o tome da rođendan ima osoba koja ti nije ništa u rodu, od kud sad toliko privrženosti? Gledala sam i čitala silne komentare na objavu čestitke njegovih prijatelja iz benda.....toliko ljubavi, toliko lijepih iskrenih želja....

I ja sam jedva dočekala ponoć, da u svom stilu među prvima tom mladiću poželim sve najbolje za njegov rođendan. Osvojio nas je sve svojom iskrenošću i nevjerojatnom toplinom. Poput Petra Pana, sa dječačkim osmijehom na licu, na trenutke zbunjen, a opet dovoljno drzak i odlučan da kaže svoje mišljenje. Davno sam rekla i za njega i za ostale: daj bože da takvih ljudi ima čim više. Oni će stvarno nešto promijeniti u ovom svijetu punom ludila, i površnosti. Samo im treba dati priliku. I vidim na njegovom licu i čujem u nekim riječima na trenutke razočaranost ovim svijetom i ljudima sa srcima "skorenim u glinu i otpornima na riječi" I tu sam mu večer htjela reči ono što znam reči svojoj djeci kad ih vidim obeshrabrene: sve kad tad dođe na svoje. Nisam sigurna što bilo tko od njih pomisli kad vidi neku moju poruku......a onda opet, osjećam da im mora biti drago. I da im je drago zbog novih prijateljstava koja su nastala iz ljubavi prema njima....

I novih susreta.....koncert u Sv.Lovreču, za tjedan dana, i svi mi u prvom redu. Jer nam je trebalo otprilike deset minuta da se dogovorimo. Na koncert će doći dragi novi prijatelji sa svih strana..... Konačno ćemo se upoznati, provesti zajedno jednu ludu, i zanimljivu večer i prirediti blagi šok "malom bendu iz Dubrovnika" koji je ulovio čudo.
Naći ćemo se svi "na istom mjestu" i pokazati im koliko nam je stvarno stalo do njih. A oni će vjerojatno širom raširenih očiju gledati u nas i reči: "Pa vi stvarno niste normalni!"
I biti će presretni jer to je ono za što vrijedi živjeti. Kad radiš nešto što voliš, i kad drugi ljudi čuju ono što im želiš reči.

Dragi moji lovci na čudesa....jedva čekam taj susret....Biti će nezaboravno..... <3


Lovac na čudesa - S I L E N T E

- 14:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.07.2015.

Ima nešto u tim očima.....







Da....ta bilježnica me zbilja vratila u prošlost. Nema puno toga u njoj. Bilo je tih bilježnica puno kroz godine. Od svoje trinaeste godine sam pisala dnevnik. Ali ova, ova je imala posebnu vrijednost. Jer je bila posljednja u nizu. Nakon nje, i nakon te nesretne ljubavi, dugo nisam željela pisati. Bila sam užasno nesretna, zatvorila sam se u sebe, i nisam dala nikome da mi priđe. Čitala sam knjige, provodila vrijeme kod kuće, odlučila sam sa svojih dvadeset jednu godinu da je to - to, što se mene tiče....barem kad je ljubav u pitanju.

Hvala bogu da nije bilo tako. Jedna slučajna kavica u obližnjem kafiću, dok sam se vraćala iz knjižnice, i susret sa dragim mladićem, i ljubav na prvi pogled. Ne znam zašto, ali prvi pogled na te njegove plavo zelenkaste oči i ja sam znala....on će biti taj. Izgleda da sam uvijek bila jako impulsivna i jako vjerovala u neki svoj prvi instinkt. Nisam se prevarila. Nakon nepunih godinu dana udala sam se za tog čovjeka i sada brojimo 22. godinu braka. Naravno da nije uvijek sve idealno. U dvadeset i dvije godine dogodi se svašta, i pozitivnog i negativnog. Ali onaj osjećaj da sam dobro izabrala, i da me prvi pogled na njegove oči nije prevario, taj osjećaj je još tu.

Posljednja pjesma koju sam ikada napisala, napisana je predivnim očima koje su u meni ponovo probudile ljubav. Oči koje su mijenjale boju, ovisno o tome kako je bio raspoložen i koje su me gledale na poseban način.

Nisam sigurna u kom sam ju trenutku napisala, znam da ju nikada nikome nisam dala da pročita. Ogolila sam se potpuno u toj pjesmi. Možda je i ona malo sladunjava, možda i iz nje isijava malo previše romantike, ali to sam ja. Takva sam bila onda i takva sam i danas. Puno se toga nije promijenilo u mojoj glavi. Oči su ogledalo duše.....


Ima nešto u tvojim očima

Ima nešto u tvojim očima
što u meni želju budi.
Želim te dodirnuti, poljubiti
dok moje srce za tobom žudi.

Maštam o tvojim rukama
dok ležim u krevetu sama.
Htjela bih da me do ludila miluješ,
u noći dok nas prekriva samo tama.

Znam da i ti želiš mene,
dok se privijam uz tvoje grudi.
Kako bi bilo voljeti se nježno
sve dok nas zora ne probudi?

Pruži mi ljubav i bit' ću samo tvoja
tvoje me pogled s nogu obara.
Neka se naša tijela bez straha spoje
jer moje srce kad voli
ne zna da vara.




....ludi ritam tvoga daha budi ono najgore....

- 09:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 22.07.2015.

Trag u nama

Čudno je to kad nakon puno godina nađeš bilježnicu za koju si mislio da je davno nestala. Bilježnica stara 25 godina, u koju sam zapisivala tada svoje misli, moj dnevnik.....Već sam zaboravila na njega. Kako se našao među stvarima, nakon nekoliko seljenja nikad mi neće biti jasno. I među raštrkanim mladenačkim mislima zaljubljene dvadesetogodišnjakinje, tu je i nekoliko pjesama, na koje sam potpuno zaboravila. Znam da sam ih pisala. I tada sam, kao i sada imala potrebu svoje misli zapisati. Samo su moje misli tada stale u stih, u pjesmu...Sada, "malo" zrelija čini mi se logičnije pisati bez rime, pustiti misli da teku i tako ih zapisivati.
Sjećam se sebe sa dvadeset i koju godinu, sjećam se tih ljubavi tada. I onog osjećaja da će ljubav trajati vječno. I sjećam se onog osjećaja kao da ti netko izmakne tlo pod nogama (kao stolnjak na nekoj večeri) kad osjećaš da je ljubavi kraj. I znaš da je možda i bolje tako a opet se boriš. Dok ne shvatiš da nema smisla. I pustiš....i osjetiš da ti se srce kida napola. I sada, nakon toliko godina, premda sam sretno udana, i imam divnu obitelj, ipak nisam zaboravila.

Ali sam zaboravila na pjesme...znala sam da su tu, ali ne bih se ni jedne više mogla sjetiti.....Kao kroz maglu odzvanjaju stihovi, koje nikada prije nitko nije pročitao. Trebali su ostati moja tajna....do danas.

Trag u nama

Pustila sam te da odeš
da nestaneš u noći...
možda je tako i bolje.
Znam, bit' će nam žao,
kajat' ću se poslije,
ali za borbu ja nemam više volje.

Ja nemam snage za takav život,
ispunjen strahom i suzom u duši.
Ti ne želiš ljubav na moj način,
a mene tvoj stav prema životu guši.

Bilo je kratko, ludo i lijepo,
a ostavio si dubok trag u nama.
Mislila sam trajati će vječno,
a nakon svega,
ja sam opet sama.

U redu, idi
znam da je to jedini način.
Samo te molim,
ne vraćaj se više.
Ja te zaboraviti nikada neću
ali pusti život
da novu priču piše.....


To sam bila ja, sa dvadeset godina. Ne zamjerite mi na mladenačkoj rimi i sladunjavim riječima....tako je to kad imaš dvadeset godina i misliš da će ti se srce raspuknuti od ljubavi.


- 16:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 15.07.2015.

Rekla sam da nikad nisam voljela ovako....




Prva jutarnja kava. Svi još spavaju a ja okružena tišinom pokušavam srediti dojmove. Još sam jednom puna emocija kao toliko puta posljednjih mjeseci. Dva dana provedena u Zagrebu, opet kontrola, opet isti nemir. I opet ono isto olakšanje nakon što mi liječnica kaže: vidimo se za dva mjeseca, sve je u redu.

A ovaj put sam svoj boravak u metropoli doživjela sasvim drukčije. Dok sam se vozila autobusom i približavala se Zagrebu nisam razmišljala o liječnicima, pregledima, nalazima koje sam nosila sa sobom u torbi. Razmišljala sam o dogovorenom susretu sa djevojkom koju nisam nikad uživo vidjela i jedina nam je veza velika ljubav prema Silenteu. Toliko ljudi sam posljednjih mjeseci "upoznala" i toliko su mi svi postali dragi da ja to ne mogu riječima opisati. Čudno je čuti ili pročitati riječi nekoga koga uopće ne poznaješ a vidiš da mislite jednako. Čudno ili čudesno, zar ne?

I čudesno je da je moguće dva i po sata provesti sjedeći u kafiću sa djevojkom koju ustvari vidiš prvi puta u životu i da ti se čini da ju znaš cijeli život. Toliko smijeha, pozitivne energije, i toliko priče uvijek o istim ljudima. Oni su uvijek tu, o čemu god se pričalo, misli se opet vraćaju na Silente. Divna večer.

I opet sjedenje u istoj turobnoj čekaonici. Gužva, nervozni ljudi, namrgođena lica. Tako ih razumijem. Nitko ne dolazi u tu ambulantu jer mu je to zabavno, i svi imaju manje više slične dijagnoze. One od kojih ti se ledi krv u žilama. A ja sam još jednom kao u nekom snu, sjedila u čekaonici, stavila slušalice u uši i čekala svoj red slušajući pjesme s drugog albuma. I u jednom trenutku uhvatila pogled žene koja je sjedila preko puta mene. Pomalo osuđujući pogled. Jer sam vjerojatno izgledala kao da mi nije mjesto tamo. Lupkala sam nogom o pod u ritmu pjesme koju sam tog trenutka slušala i vjerojatno kao i uvijek kad slušam njihove pjesme imala osmijeh na licu. Znam da to nekome tko zabrinuto sjedi kraj mena može izgledati čudno, smiješno pa čak i bezobrazno. Kako možeš tako bezbrižno sjediti ovdje? Kako možeš slušati glazbu i biti tako mirna kad ćeš za koji tren uči kod liječnice koja ne liječi gripu, ili visoki tlak nego bolest koja je svima noćna mora? I shvatila sam u tom trenutku da je to najbolje što sam mogla učiniti za sebe. Jer nalazi koje sam nosila sa sobom ne bi bili ni bolji ni lošiji da sam ja provela dane u agoniji čekajući pregled. Niti bi pregled prošao drukčije. Samo bih se ja više izluđivala. Prije nego su oni ušli u moj život i u moje srce, znala sam toliko biti zabrinuta da me želudac znao zaboljeti od muke, dok sam razmišljala o sebi i o tome što mi se događa. I ništa stime nisam dobila, niti sam si baš puno pomogla. A sada, ušla sam kod liječnice sa osmijehom na licu i bila sam smirena. To je primjetila i ona, jer njene prve riječi su bile: "Vidim da se dobro osjećate"

Proletila sam nekako kroz taj dio mog boravka, onako ko usput, kao da je to sporedni razlog mom dolasku u Zagreb. I fokusirala se samo na jedno. Na susret večer prije, na zezanje preko chata sa mojim lovcima na čudesa, predivnim ženama koje su me nasmijavale do suza. Stajati na tramvajskoj stanici i čitati poruke i u jednom trenutku nekontrolirano prasnuti u smijeh....to priliči teenagerici poput moje kčeri, rekli bi. A ja sam se toliko glasno nasmijala jednoj poruci da su se ljudi okrenuli da vide što se događa.

I onda kava, konačno nakon cijelog prijepodneva čekanja u čekaonici, podnevna kava koja je ustvari bila prva jutarnja. "Jedan Nescaffe od vanilije, čašu vode....i pozdrav Deborah, ja sam Suzana" I široki osmijeh na licu konobarice koja je u trenu shvatila tko sam. I još jedno divno poznanstvo sklopljeno na brzinu, samo zato jer dijelimo istu ljubav. Divna mlada žena sjedila je samnom i pričala mi o tome kako ih je ona doživjela, i zašto ih je počela slušati, i zaključak je uvijek isti.....Kako da ih ne zavoliš kad ih upoznaš malo bolje? Kad vidiš o kakvim se mladim ljudima radi. Ne govorim samo o talentu nego o životnim vrijednostima koje nose u sebi. O njihovoj neviđenoj skromnosti, i dalje...i nakon što im se događa toliki uspjeh i sve veća popularnost. Oni su i dalje oni isti skromni ljudi koji sa pomalo začuđenim pogledom promatraju svijet oko sebe i pitaju se: jesmo li mi ovo stvarno zaslužili? Mi samo radimo ono što želimo raditi cijeli svoj život. Divno....

Sada se konačno smijem radovati još jednom susretu s njima. Biti će to divan koncert, sasvim blizu mene. Kad koncert organiziraju ljudi koji ih toliko vole i cijene onda to sve dobije neku novu dimenziju. Sve, svaka najava koncerta, svaki komentar, sve je ispunjeno emocijom i to se tako osjeti. Dočekati ćemo ih kao prijatelje, jer oni su to u međuvremenu postali. I znam da će osjetiti koliko su dobrodošli u svakom trenutku. Mi ovaj koncert nećemo zaboraviti nikada, a potruditi ćemo se da i njima ostane susret s nama jedna predivna uspomena.





Rekla si da nikad nisi voljela ovako - S I L E N T E

- 08:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.07.2015.

Ljubav na prvi zvuk....







"...vidjela vaš blog i čitala sam ga i nisam mogla stat, znaći toliko prelijepo pišete da ste me u par tekstova malo rasplakali pogotovo tamo gdje ste pisali kako čekate lječnički pregled i slušate pjesmu od Silentea i kao da vas neko tješi baš predivno da vam nešto toliko uveseljava dan i život svojim pjesmama i samo nastavite pisat taj blog jer će i meni a i vjerujem drugima neke stvari iz njega bit jako poučne,svaka čast ...."

Ovu poruku sam jučer dobila u inbox od šesnaestogodišnje djevojke, prijateljice moje kčeri. Nisam počela blog ovim citatom zato da bi se pohvalila. Istina, već sam nekoliko puta čula od različitih ljudi u posljednje vrijeme da im se sviđa kako pišem. Otkrila sam nešto o sebi i u sebi za što nisam znala da postoji. To je otkriće i za mene. Ali, pravi razlog zašto sam ovu djevojku citirala i zašto danas pišem jer sam njenom porukom bila duboko dirnuta.
Predivan osjećaj je vidjeti da si dotaknuo nekoga sa onim što stvaraš. Ona je pročitala sve, ali je imala potrebu spomenuti mi baš onaj dio koji je i meni najviše značio. Glas koji mi je odzvanjao u uhu i pjevao: samo hrabro, samo hrabro, to mora biti riješivo....baš onda kad mi je tako trebala utjeha. I tu emociju je osjetila mlada djevojka koja je tek počela živjeti. Čovjek bi rekao kad ih gleda da nemaju nikakvih briga u životu i da nisu u stanju osjetiti tuđu tugu, brigu, ili sreću. A nije tako. Ona je imala potrebu napisati mi u poruci kako je doživjela moje pisanje, iskreno bez ikakvih ograda, a to je nešto što mnogi "odrasli" ne znaju ili su zaboravili. I pored svih pohvala koje sam dobila u zadnje vrijeme, te njene riječi će mi sigurno ostati u sjećanju, zauvijek.

Ono što osjećam dok slušam Silente, to nije nikome više tajna. Prijatelji moje djece znaju što će slušati kad se vozimo autom, znaju gdje sam ako je koncert Silentea u blizini, znaju što mislim, i što mi ispunjava dan. Ali, ovo je prvi puta da mi je netko od njih rekao da je shvatio kolika je stvarno duboka ta ljubav. Mislila sam da me razumije samo moja kčer. Jer, ona uvijek zna što mislim i kako se osjećam. Jedna njena gesta prije nekoliko dana dokazala mi je koliko je svjesna onog što je meni važno....

Bila je kod bake u Zagrebu, tjedan dana opuštanja nakon uspješno završene školske godine. I dane je provodila bezbrižno šetajući s prijateljicom po gradu, uživala je u svakom trenutku. Ali nije zaboravila na mene. Na koncertu u Pazinu prije mjesec dana nastala je predivna fotografija ja, sa svojim najdražim lovcima na čudesa i mojim malim lovcem koji tek otkriva svijet oko sebe. Dala je izraditi tu fotografiju, uokvirila ju i nosila ju svih tjedan dana sa sobom po gradu. Za svaki slučaj, ako naleti na njih, jer su bili u Zagrebu i ona je to znala. Htjela im je dati da se svi potpišu na fotografiju i da mi to donese kao poklon iz Zagreba. Nije uspjela u svom naumu....ali kad mi je ispričala što je htjela napraviti, i još mi rekla: "Baš mi je žao što ih nisam srela, tebi bi to puno značilo."....ja ne mogu opisati kako sam se u tom trenu osjećala. Svi pokloni ovog svijeta nisu ravni tome.

Ne moram govoriti koliko sam ponosna bila na nju u tom trenutku. Na nju, jer vidim da izrasta u predivnu mladu djevojku koja zna razmišljati svojom glavom, u pravog malog lovca na čudesa. I na sebe, jer sam ipak izgleda napravila nešto dobro kad sam se trudila da svoju djecu naučim neke stvari o životu.

Pišem....i dok pišem u pozadini se čuju uvijek iste, najdraže pjesme na svijetu....najnježniji i najdraži glasovi koji mi toliko znače. I čini mi se da se lančano događaju stvari....ovu silnu ljubav i emociju koju sam dobila slušajući njih prenijela sam svjesno ili nesvjesno na najdraže ljude u mom životu. I oni mi vraćaju na najljepši način. I dijele svoju emociju dalje.....Možda je to bit svega?

Ne znam...toliko puta sam već rekla, napisala, ispričala isto....na prvi zvuk, na prvu izgovorenu riječ, osjetila sam koliko su važni i posebni. Osjetila sam da ovo što rade, ne rade samo zato jer je popularno pjevati, ili iz zabave...Kad netko radi nešto sa toliko ljubavi, i tu ljubav vidiš u njihovim očima, to je nešto što ti mora obilježiti život. Presretna sam što su dio mog života, što dijelimo istu ljubav i emociju...i radujem se novim susretima s njima. Rekla sam im jednom da u Poreču imaju prijatelja za cijeli život.

A imati prijatelja koji te voli i razumije, i prihvaća te onakvog kakav si, sa svim tvojim manama i vrlinama....ima li ičeg ljepšeg u životu?





Lovac na čudesa - S I L E N T E

- 13:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 01.07.2015.

Kad jednom ti budeš mama....







"Vidjeti ćeš ti već kad jednog dana budeš mama!"

Koliko puta sam čula tu rečenicu dok sam odrastala i počela otkrivati svijet. I kako mi je samo ta rečenica silno išla na živce....

Nisam ja bila puno drukčija od ostalih djevojaka u toj dobi. Samo sam htjela svoju slobodu. Htjela sam izaći vani i onih nekoliko sati imati osjećaj da živim neki drugi život, i da sam slobodna. Da idem kamo hoću i radim što hoću i da oni neće znati. A opet, uvijek sam imala osjećaj da znaju. I to je bila ona dobra kočnica u meni koja me je puno puta spriječila da napravim glupost. Nije ta kočnica baš uvijek bila dovoljna pa je gluposti ipak bilo. Čak i sa dvadeset godina. Kad bi se činilo da bi trebala znati što smijem raditi a što ne. Pa sam, nepopravljivo zaljubljena, posudila novi auto dečku koji se provozao gradom sa prijateljem u jako pripitom stanju i auto dobro slupao. A ja sam umjesto da odmah zovem roditelje, sa njim još i provela večer, i skupljala hrabrost da odem kući. I skovala plan kako da njega spasim. Pa sam rekla da sam ja vozila auto. Što ti napravi ljubav....jedan nesretni pogled u te opasne zelene oči i mlada žena koja je uvijek znala što treba napraviti odluči se na takvu glupost i na tako blesav način pokuša prevariti roditelje. Naravno da nisam imala šanse. Jer mi je laganje uvijek bila slabija strana pa mi je mama čim sam progovorila i pogledala me u oči, istog trena znala da lažem.

"Biti ćeš i ti mama jednog dana!" Poput neke pretnje. Kad god bi zakasnila iz večernjeg izlaska, ili prigovarala što me opet čeka budna. Što me ima čekati, što mi se može dogoditi? Jer kad imaš te godine, i kada si vani navečer, čini ti se potpuno nelogičnim da se netko boji za tebe. Jer ti znaš gdje si. Pa što ako vozim auto, i ako bez znanja roditelja odem u trideset kilometara udaljen club sa prijateljicama? Što mi se tako strašno može dogoditi? Prometne nesreće se ionako događaju uvijek nekom drugome, zar ne?

Rekla sam sama sebi jako davno da nikada neću svojoj djeci izreči tu "pretnju" ....vidjeti ćeš ti jednom.....
...a nije baš ni lako....kad si mama dvoje djece u jeku puberteta. Ili kad ti sin položi vozački ispit. Danas je službeno počela moja mala noćna mora. Jer, moj osamnaestogodišnjak je sav sretan došao kući sa svojom prvom vozačkom dozvolom. Lice uzbuđeno i ozareno i spreman da odmah isti dan sjedne u auto i odveze se u grad. Moja noćna mora. Jer sam tek u tom trenutku postala svjesna činjenice da će on to stvarno i napraviti. Da je gotovo, da se moram s tim pomiriti da će svaki dan voziti se cestom, i da će mu život ovisiti o njemu samom ali i o milijun situacija koje se mogu dogoditi. Srce mi je lupalo kao blesavo dok sam ga gledala kako odlazi autom niz ulicu. I ako do sad nisam baš puno spavala, kako ću tek sad?

A on me gleda začuđeno, koji mi je vrag, i govori mi: Ma daj, mama, čega se bojiš? Pa što mi se može dogoditi?

I samo je sekunda falila da kažem onu rečenicu za koju sam obećala sama sebi da nikad neću: Vidjeti ćeš ti jednom što to znači biti roditelj! Progutala sam riječi jer sam se sjetila.....sjetila sam se djevojke, zaljubljene u život, u opasne zelene oči, u slobodu. I pustila ga ... znam da noćas neću baš puno spavati, i da ću osluškivati svaki zvuk vani, dok ne čujem poznati zvuk auta. I znam da će ta briga uvijek biti tu negdje, samo će možda nestati ovaj osjećaj panike koji me savladao na trenutak danas. Lijepo je biti mlad, ali je lijepo i ne zaboraviti da si bio u tim godinama i da si bio razlog neprospavanih noći ljudima u svom životu. Njima hvala na strpljenju, nije uvijek bilo lako samnom......Nije ni danas...ali to je već jedna sasvim druga priča.


- 18:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE