Marketing
Rekla sam da nikad nisam voljela ovako....
Prva jutarnja kava. Svi još spavaju a ja okružena tišinom pokušavam srediti dojmove. Još sam jednom puna emocija kao toliko puta posljednjih mjeseci. Dva dana provedena u Zagrebu, opet kontrola, opet isti nemir. I opet ono isto olakšanje nakon što mi liječnica kaže: vidimo se za dva mjeseca, sve je u redu.
A ovaj put sam svoj boravak u metropoli doživjela sasvim drukčije. Dok sam se vozila autobusom i približavala se Zagrebu nisam razmišljala o liječnicima, pregledima, nalazima koje sam nosila sa sobom u torbi. Razmišljala sam o dogovorenom susretu sa djevojkom koju nisam nikad uživo vidjela i jedina nam je veza velika ljubav prema Silenteu. Toliko ljudi sam posljednjih mjeseci "upoznala" i toliko su mi svi postali dragi da ja to ne mogu riječima opisati. Čudno je čuti ili pročitati riječi nekoga koga uopće ne poznaješ a vidiš da mislite jednako. Čudno ili čudesno, zar ne?
I čudesno je da je moguće dva i po sata provesti sjedeći u kafiću sa djevojkom koju ustvari vidiš prvi puta u životu i da ti se čini da ju znaš cijeli život. Toliko smijeha, pozitivne energije, i toliko priče uvijek o istim ljudima. Oni su uvijek tu, o čemu god se pričalo, misli se opet vraćaju na Silente. Divna večer.
I opet sjedenje u istoj turobnoj čekaonici. Gužva, nervozni ljudi, namrgođena lica. Tako ih razumijem. Nitko ne dolazi u tu ambulantu jer mu je to zabavno, i svi imaju manje više slične dijagnoze. One od kojih ti se ledi krv u žilama. A ja sam još jednom kao u nekom snu, sjedila u čekaonici, stavila slušalice u uši i čekala svoj red slušajući pjesme s drugog albuma. I u jednom trenutku uhvatila pogled žene koja je sjedila preko puta mene. Pomalo osuđujući pogled. Jer sam vjerojatno izgledala kao da mi nije mjesto tamo. Lupkala sam nogom o pod u ritmu pjesme koju sam tog trenutka slušala i vjerojatno kao i uvijek kad slušam njihove pjesme imala osmijeh na licu. Znam da to nekome tko zabrinuto sjedi kraj mena može izgledati čudno, smiješno pa čak i bezobrazno. Kako možeš tako bezbrižno sjediti ovdje? Kako možeš slušati glazbu i biti tako mirna kad ćeš za koji tren uči kod liječnice koja ne liječi gripu, ili visoki tlak nego bolest koja je svima noćna mora? I shvatila sam u tom trenutku da je to najbolje što sam mogla učiniti za sebe. Jer nalazi koje sam nosila sa sobom ne bi bili ni bolji ni lošiji da sam ja provela dane u agoniji čekajući pregled. Niti bi pregled prošao drukčije. Samo bih se ja više izluđivala. Prije nego su oni ušli u moj život i u moje srce, znala sam toliko biti zabrinuta da me želudac znao zaboljeti od muke, dok sam razmišljala o sebi i o tome što mi se događa. I ništa stime nisam dobila, niti sam si baš puno pomogla. A sada, ušla sam kod liječnice sa osmijehom na licu i bila sam smirena. To je primjetila i ona, jer njene prve riječi su bile: "Vidim da se dobro osjećate"
Proletila sam nekako kroz taj dio mog boravka, onako ko usput, kao da je to sporedni razlog mom dolasku u Zagreb. I fokusirala se samo na jedno. Na susret večer prije, na zezanje preko chata sa mojim lovcima na čudesa, predivnim ženama koje su me nasmijavale do suza. Stajati na tramvajskoj stanici i čitati poruke i u jednom trenutku nekontrolirano prasnuti u smijeh....to priliči teenagerici poput moje kčeri, rekli bi. A ja sam se toliko glasno nasmijala jednoj poruci da su se ljudi okrenuli da vide što se događa.
I onda kava, konačno nakon cijelog prijepodneva čekanja u čekaonici, podnevna kava koja je ustvari bila prva jutarnja. "Jedan Nescaffe od vanilije, čašu vode....i pozdrav Deborah, ja sam Suzana" I široki osmijeh na licu konobarice koja je u trenu shvatila tko sam. I još jedno divno poznanstvo sklopljeno na brzinu, samo zato jer dijelimo istu ljubav. Divna mlada žena sjedila je samnom i pričala mi o tome kako ih je ona doživjela, i zašto ih je počela slušati, i zaključak je uvijek isti.....Kako da ih ne zavoliš kad ih upoznaš malo bolje? Kad vidiš o kakvim se mladim ljudima radi. Ne govorim samo o talentu nego o životnim vrijednostima koje nose u sebi. O njihovoj neviđenoj skromnosti, i dalje...i nakon što im se događa toliki uspjeh i sve veća popularnost. Oni su i dalje oni isti skromni ljudi koji sa pomalo začuđenim pogledom promatraju svijet oko sebe i pitaju se: jesmo li mi ovo stvarno zaslužili? Mi samo radimo ono što želimo raditi cijeli svoj život. Divno....
Sada se konačno smijem radovati još jednom susretu s njima. Biti će to divan koncert, sasvim blizu mene. Kad koncert organiziraju ljudi koji ih toliko vole i cijene onda to sve dobije neku novu dimenziju. Sve, svaka najava koncerta, svaki komentar, sve je ispunjeno emocijom i to se tako osjeti. Dočekati ćemo ih kao prijatelje, jer oni su to u međuvremenu postali. I znam da će osjetiti koliko su dobrodošli u svakom trenutku. Mi ovaj koncert nećemo zaboraviti nikada, a potruditi ćemo se da i njima ostane susret s nama jedna predivna uspomena.
Rekla si da nikad nisi voljela ovako - S I L E N T E
Post je objavljen 15.07.2015. u 08:15 sati.