Tišina koja govori

srijeda, 15.07.2015.

Rekla sam da nikad nisam voljela ovako....




Prva jutarnja kava. Svi još spavaju a ja okružena tišinom pokušavam srediti dojmove. Još sam jednom puna emocija kao toliko puta posljednjih mjeseci. Dva dana provedena u Zagrebu, opet kontrola, opet isti nemir. I opet ono isto olakšanje nakon što mi liječnica kaže: vidimo se za dva mjeseca, sve je u redu.

A ovaj put sam svoj boravak u metropoli doživjela sasvim drukčije. Dok sam se vozila autobusom i približavala se Zagrebu nisam razmišljala o liječnicima, pregledima, nalazima koje sam nosila sa sobom u torbi. Razmišljala sam o dogovorenom susretu sa djevojkom koju nisam nikad uživo vidjela i jedina nam je veza velika ljubav prema Silenteu. Toliko ljudi sam posljednjih mjeseci "upoznala" i toliko su mi svi postali dragi da ja to ne mogu riječima opisati. Čudno je čuti ili pročitati riječi nekoga koga uopće ne poznaješ a vidiš da mislite jednako. Čudno ili čudesno, zar ne?

I čudesno je da je moguće dva i po sata provesti sjedeći u kafiću sa djevojkom koju ustvari vidiš prvi puta u životu i da ti se čini da ju znaš cijeli život. Toliko smijeha, pozitivne energije, i toliko priče uvijek o istim ljudima. Oni su uvijek tu, o čemu god se pričalo, misli se opet vraćaju na Silente. Divna večer.

I opet sjedenje u istoj turobnoj čekaonici. Gužva, nervozni ljudi, namrgođena lica. Tako ih razumijem. Nitko ne dolazi u tu ambulantu jer mu je to zabavno, i svi imaju manje više slične dijagnoze. One od kojih ti se ledi krv u žilama. A ja sam još jednom kao u nekom snu, sjedila u čekaonici, stavila slušalice u uši i čekala svoj red slušajući pjesme s drugog albuma. I u jednom trenutku uhvatila pogled žene koja je sjedila preko puta mene. Pomalo osuđujući pogled. Jer sam vjerojatno izgledala kao da mi nije mjesto tamo. Lupkala sam nogom o pod u ritmu pjesme koju sam tog trenutka slušala i vjerojatno kao i uvijek kad slušam njihove pjesme imala osmijeh na licu. Znam da to nekome tko zabrinuto sjedi kraj mena može izgledati čudno, smiješno pa čak i bezobrazno. Kako možeš tako bezbrižno sjediti ovdje? Kako možeš slušati glazbu i biti tako mirna kad ćeš za koji tren uči kod liječnice koja ne liječi gripu, ili visoki tlak nego bolest koja je svima noćna mora? I shvatila sam u tom trenutku da je to najbolje što sam mogla učiniti za sebe. Jer nalazi koje sam nosila sa sobom ne bi bili ni bolji ni lošiji da sam ja provela dane u agoniji čekajući pregled. Niti bi pregled prošao drukčije. Samo bih se ja više izluđivala. Prije nego su oni ušli u moj život i u moje srce, znala sam toliko biti zabrinuta da me želudac znao zaboljeti od muke, dok sam razmišljala o sebi i o tome što mi se događa. I ništa stime nisam dobila, niti sam si baš puno pomogla. A sada, ušla sam kod liječnice sa osmijehom na licu i bila sam smirena. To je primjetila i ona, jer njene prve riječi su bile: "Vidim da se dobro osjećate"

Proletila sam nekako kroz taj dio mog boravka, onako ko usput, kao da je to sporedni razlog mom dolasku u Zagreb. I fokusirala se samo na jedno. Na susret večer prije, na zezanje preko chata sa mojim lovcima na čudesa, predivnim ženama koje su me nasmijavale do suza. Stajati na tramvajskoj stanici i čitati poruke i u jednom trenutku nekontrolirano prasnuti u smijeh....to priliči teenagerici poput moje kčeri, rekli bi. A ja sam se toliko glasno nasmijala jednoj poruci da su se ljudi okrenuli da vide što se događa.

I onda kava, konačno nakon cijelog prijepodneva čekanja u čekaonici, podnevna kava koja je ustvari bila prva jutarnja. "Jedan Nescaffe od vanilije, čašu vode....i pozdrav Deborah, ja sam Suzana" I široki osmijeh na licu konobarice koja je u trenu shvatila tko sam. I još jedno divno poznanstvo sklopljeno na brzinu, samo zato jer dijelimo istu ljubav. Divna mlada žena sjedila je samnom i pričala mi o tome kako ih je ona doživjela, i zašto ih je počela slušati, i zaključak je uvijek isti.....Kako da ih ne zavoliš kad ih upoznaš malo bolje? Kad vidiš o kakvim se mladim ljudima radi. Ne govorim samo o talentu nego o životnim vrijednostima koje nose u sebi. O njihovoj neviđenoj skromnosti, i dalje...i nakon što im se događa toliki uspjeh i sve veća popularnost. Oni su i dalje oni isti skromni ljudi koji sa pomalo začuđenim pogledom promatraju svijet oko sebe i pitaju se: jesmo li mi ovo stvarno zaslužili? Mi samo radimo ono što želimo raditi cijeli svoj život. Divno....

Sada se konačno smijem radovati još jednom susretu s njima. Biti će to divan koncert, sasvim blizu mene. Kad koncert organiziraju ljudi koji ih toliko vole i cijene onda to sve dobije neku novu dimenziju. Sve, svaka najava koncerta, svaki komentar, sve je ispunjeno emocijom i to se tako osjeti. Dočekati ćemo ih kao prijatelje, jer oni su to u međuvremenu postali. I znam da će osjetiti koliko su dobrodošli u svakom trenutku. Mi ovaj koncert nećemo zaboraviti nikada, a potruditi ćemo se da i njima ostane susret s nama jedna predivna uspomena.




Rekla si da nikad nisi voljela ovako - S I L E N T E

- 08:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE