Tišina koja govori

četvrtak, 09.03.2017.

Spremna na sve...




Osjeti se proljeće u zraku. Prvi puta nakon nekoliko mjeseci se stvarno osjeti. Buđenje je slatko, uz prve zrake sunca. Čuje se onaj cvrkut ptičica kojeg se sjećam još iz djetinjstva. I tada su mi te ptičice bile znak da dolazi ono najljepše godišnje doba. Barem meni. Bio je to znak da se bliži vrijeme hodanja bez jaknica, da ću se konačno riješiti štramplica i staviti dokoljenke i suknjice i da ću konačno opet smjeti pojesti sladoled. Sve ono čemu se raduju djeca. I dok ovako sjedim i tipkam, i slušam taj cvrkut vani, pomislim u sebi: Suzi, još je jedno proljeće na vratima i ti si tu jača no ikad. Bez obzira na sve.

Nekako je sve lakše kad je sunce vani...kad su dani duži. Svaki teret na leđima nekako se lakše podnosi. Pa i one tuge u srcu su malo podnošljivije. Pa što ako je život ovog proljeća toliko drukčiji nego prošle godine u ovo vrijeme? Pa što ako opet moram za dva tjedna u Zagreb? Pa što ako sam sama? Naučila sam iz svake negativne stvari izvuči nešto pozitivno i okrenuti u svoju korist. To je moj način funkcioniranja, i to je ono zbog čega neki oko mene nisu potpuno svjesni situacije u kojoj se nalazim. Nekad mi se čini da ni ja nisam potpuno svjesna. I bolje je tako. Jer ionako ne mogu ništa mijenjati. A ono što ne mogu mijenjati o tome ne želim ni razmišljati.

Jučer je bio dan žena. Svi su pisali i pričali samo o tome. Kako je lijepo biti žena ali i teško u isto vrijeme. Kako smo zaslužile da budemo voljene i kako smo jako hrabre. A ja sam shvatila da sve te parole i sve te jako važne rečenice sama sebi izgovorim barem pet puta dnevno. "Suzi, ti si jaka, hrabra si i ti to možeš. Suzi, ti si zaslužila da budeš voljena. Suzi, moraš biti sama sebi na prvom mjestu" I zato sam sama sebi jučer kupila cvijet. Jer sam to zaslužila. I zato jer samu sebe volim najviše na svijetu. Sebe, svoju djecu i još po neku jako posebnu osobu u svom životu. Za koje bi dala jako puno.....

Šetajući se gradom jutros, spontano sam napravila jednu fotografiju mora i grada u kojem živim i nakon što sam ju objavila dobila sam jako puno komentara u kojima ljudi kažu da mi zavide na tome što živim na moru. Koliko smo mi u stvari svjesni onog lijepog što imamo i što nas okružuje? Toliko se bavimo onim lošim stvarima, problemima, brigama da zaboravljamo na ono lijepo. Nismo svjesni ljepote mora kraj kojeg prolazimo jer idemo u banku platiti ratu kredita ili račun za struju. Nismo čuli cvrkut ptica jer moramo u ljekarnu po tablete za glavobolju....jednostavno nismo svjesni ničega. Ubija nam dušu život kojeg moramo živjeti. Šteta....

Moje "buđenje" dogodilo se još prije dvije godine. I povremeno me obuzme neka tuga i očaj i mislim da ne mogu dalje ali se brzo trgnem. Život se kotrlja, godišnja doba se izmjenjuju a ja sam i dalje tu, i sa svakom malom pobjedom sam sve jača. Uz zvukove meni najljepše glazbe, uz ljude koji su uz mene, moju divnu djecu, prijateljice....sve je nekako lakše i sunčanije. Puno ljubavi je oko mene. I jako puno ljubavi sam spremna pružiti....

Spremna sam na puno toga. Na lude poteze, putovanja u nepoznato, nova iskustva, neobuzdanu strast. Spremna sam autobusom otputovati zbog jedne šetnje uz more i šalice toplog čaja i istu večer vratiti se kući. Nekad iznenadim samu sebe...kako onda neću ljude oko sebe? Nisam imala pojma koliko ludosti imam u sebi, i koliko iznenađenja krijem .... valjda je to sve bilo previše duboko zakopano... dvadeset i tri godine duboko...i sad je vrijeme da izađe i pokaže se u punom sjaju. Jer nikad nije kasno...

Žena koja se ne boji ničega, i koja je spremna na sve. Možda ću napraviti po neku glupost. Nije ni važno....radujem se svakoj gluposti koju ću napraviti ako ju radim da bi bila sretna. A namjera mi je biti sretna... pa čak i ako to znači čekati.... na možda neka nova uzbuđenja, nove šetnje uz more i šalice mirisnog čaja....




- 11:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2017 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE