Možda jednog dana....
Prije nego počnem pisati ovu priču, samo jedna mala primjedba... Priča o jednoj mladoj djevojci koju ću sada ispričati nije o meni, kao što to uvijek bude. Djevojka čak ni nije stvarna, izmislila sam ju, a možda će se mnoge prepoznati u njoj. Možda sam to mogla biti i ja, da nisam imala sreću i da nisam imala roditelje, odnosno majku koja se nikad nije ustručavala govoriti o bilo čemu, i razgovarati satima sa mnom ako je bilo potrebno...
Bila je mlada, vrlo mlada. Neki bi rekli da je još dijete. Sjedila je uplašeno u ginekološkoj ordinaciji, srce joj je lupalo kao ludo. Nitko nije znao da je tu. Ni mama. Pogotovo ne mama. Pa ona bi ju zadavila da zna da sjedi tu zato jer se boji da je trudna. Njena mama, draga, požrtvovana mama koja se uvijek brinula za nju, možda i previše. Ali nije baš bila od velikih riječi. Valjda je bila tako odgojena, to su bila neka druga vremena. Pa je s njom razgovarala samo o onim stvarima koje su se ticale škole, ocjena, onog što će se skuhati taj dan ili neće, ili možda o tome kako bi bilo otići negdje u šetnju, jer je vrijeme baš krasno. Nije smjela ni pomisliti da joj kaže da ima dečka već neko vrijeme i da je spavala s njim. Ne bi shvatila njena mama da se zaljubila i da se prepustila svojim osjećajima. Ona, uvijek savršena, uvijek pristojna djevojčica... Jer njena mama ju ne bi razumjela nego bi ju osudila. Rekla bi da ju nije tako odgajala. I što bi ljudi rekli da znaju? Nije joj rekla ni kad je počela s njim hodati. A mama nije puno pitala. Možda je naslućivala ali bilo je lakše ne pitati ništa. Jer njeno pitanje bi izazvalo niz protupitanja a ona to nije željela. Bilo joj je neugodno sa svojom kčeri razgovarati o takvim stvarima. O "tim" stvarima se jednostavno ne priča.
I tako je ona sjedila u čekaonici i razmišljala o tome kako joj se to moglo dogoditi?
Pa, rekao je da će "paziti". A izgleda da se ipak dogodilo. I što sad? Što da sad napravi? Ako je trudna, što će se s njom dogoditi? Što ako je zbilja trudna?
Što je gore, činjenica da će mama biti tako jako razočarana jer neće moći vjerovati da je njena dobra, pristojna curica spavala s dečkom, kad se podrazumijeva da se tako nešto ne smije ni pomisliti dok se ne udaš. Pa, to je valjda naučila na vjeronauku! Što da napravi? Ili možda razočarenje u samu sebe....
On, u kojeg je bila tako izgubljeno zaljubljena, je ipak samo srednjoškolac koji još nije završio ni školu, neozbiljan i nezreo. Što može od njega očekivati? Što može od sebe očekivati? Možda je stvarno trebala razmisliti prije nego je spavala s njim. Ali sada je kasno. Dogodilo se. Vjerojatno, nije još sigurna. Još postoji mrvica nade da će joj liječnica reći da nije trudna. Ali, koga zavarava? Kasni joj već dva tjedna, a nikad prije nije kasnila. To je to...kraj svijeta.
I liječnica je to potvrdila. Bila je trudna. Nije bilo optužujučeg pogleda u očima liječnice. Samo pitanje: "Djevojčice, pretpostavljam da ovo nisi planirala?" Bilo je nemoguće zadržati suze koje su se počele slijevati niz njeno lice. Što da sad radi? I liječnica joj je rekla ono što je i sama znala, da sad jednostavno mora pogledati istini u oči, i iskreno razgovarati sa svojim roditeljima. Nema više tišine, nema više izbjegavanja istine. A roditelji će shvatiti, jer bez obzira na sve, na sve tabu teme i sram kad se treba govoriti o nekim bitnim stvarima u životu, njena majka ju je voljela više od ičega na ovom svijetu i jedino će ju ona na kraju priče ipak razumijeti i probati joj pomoći.
I napravila je tako. Došla je kući, skupila svu hrabrost koju je imala u sebi i rekla majci što se događa. Ono što ju je jako začudilo je bilo da nije vidjela iznenađenje u majčinim očima. Nije bilo šoka. Kao da je nešto slično očekivala?
I prvi puta, nakon toliko godina, njih dvije su razgovarale. Ovaj put iskreno, ne samo kao majka i kči, nego kao dvije žene. I donijele su u tom trenutku tešku odluku, ali njima se činilo jedino ispravnu. Za ovu priču nije ni bitno, što su odlučile. Jer priču ću ovdje prekinuti. Nije bitno da li je djevojčica rodila ili je odlučila napraviti pobačaj. Bitno je to da je donijela odluku ona, i da je konačno počela razgovarati sa svojom majkom, iskreno bez ikakvih ograda. I to je možda najbolja stvar koja je izašla iz ove njene priče. Kamo sreće da je to mogla i prije. Iskreno razgovarati, reći što ju muči i dobiti pravi savjet. Možda bi onda znala više o seksu, o kontracepciji, o životu, o ljubavi....
Nisam sigurna da li ste shvatili moju priču, i zašto sam ju ispričala?
Ovo je priča za sve majke i očeve koji misle da ne treba razgovarati sa svojom djecom o seksu. Pobijedite sami sebe, nemojte razmišljati o tome što su vas godinama učili, i razmišljajte o tome što je dobro za vašu djecu. A dobro je razgovarati, do besvijesti ako treba, o svemu. Kad vam se čini da ste se pretvorili u papagaja i da mlatite praznu slamu, vjerujte mi, oni vas jako dobro čuju. I dajte im priliku da vam se približe. Da vam govore što im se događa u životu, ako imaju potrebu za tim. Nemojte u njih usaditi strah od osude, jer što će reći susjedi, što će reći baka, što će reći ....Nemojte zatvarati oči nad onim što vam se događa pred nosom. To što im vi branite nešto, ne znači da oni to neće napraviti. Hoće, možda baš zato jer im branite....za inat. Sjetite se svojih 16, 17 godina....
Naučite ih da donose zrele odluke u svom životu. Naučite svoje djevojčice da ne trebaju spavati s dečkom dok nisu potpuno zrele i spremne za to. Nemojte im govoriti da to ne smiju raditi nego ih naučite da kad i ako se odluče na taj korak to mora biti uz zaštitu. Ako vas je sram o tome pričati, poklonite im knjigu. Tamo je sve fino napisano...
Naučite svoje sinove da nije istina da se ništa neće dogoditi ako paze. Možda neće, ali vrlo vjerojatno hoće. I naučite ih da poštuju djevojke, onako kako bi htjeli da netko poštuje njihovu sestru.
A ono najvažnije od svega...naučite svoju djecu da razmišljaju svojom glavom i pomognite im da postanu odgovorne, zrele osobe, koje se neće dati izmanipulirati ničim. Da rade u životu ono što vole, za što su stvoreni. Da vole punim srcem i da iza svojih postupaka stoje hrabro bez oklijevanja. Možda ćemo onda jednog dana imati generaciju ljudi koji će imati dovoljno hrabrosti o svemu razgovarati sa svojom djecom, i koji neće misliti da je ispravno nekome oduzeti pravo da donese odluku o svom životu samostalno. .....
|
