Marketing
Ne priznajem ništa, dok se samo dobri dani vrte....
Skoro mjesec dana od prošlog teksta...
Ono što obično napravim svaki puta odmah poslije koncerta, ovaj put nisam napravila. Nisam odmah slijedeći dan sjela za laptop i napisala tekst o tome kako je to bio doživljaj za pamćenje i kako su oni ljudi koje volim više nego što sam mislila da je to moguće. Nisam, jer nema potrebe to više pisati. Sve je odavno jasno. Kad sam ja uporno govorila da nema šanse da ću moći isplanirati odlazak u Zagreb, na koncert Silentea u SAX-u, drugi ljudi koji me znaju malo bolje nego što sam ja to mislila su mudro šutjeli i čekali. I ja sam mjesec dana prije odjednom rekla: Idem! I naravno, nitko nije bio iznenađen....I zato nema potrebe da pišem o tome kako je bilo. Ionako svi sve znaju.
A možda nisam pisala i zato jer nisam sigurna kojim riječima opisati ono što se dogodilo tamo? Da se ne bi spetljala sama u svojim mislima pa napisala nešto što može biti krivo protumačeno...bolje onda prešutjeti, zar ne?
Kad bi ja znala prešutjeti! Moje misli, moje emocije, na pladnju kao uvijek. Kroz smijeh, kroz šalu, ali nekako uvijek ispliva ono što zapravo mislim. Možda to i nije baš dobro. Trebalo bi nekad naučiti i držati jezik za zubima, a ne uvijek pokazati pogledom, riječima ili osmijehom što ti se događa u glavi ili u srcu...trebalo bi...
A opet...oni koji su bili, znaju, ... tri dana koja nitko lako neće zaboraviti...ja neću sigurno...
Ono što je definitivno ostalo ucrtano u srce je još jedan susret i zagrljaj s ljudima koje svakodnevno čujem i znaju o meni sve, a da nije Silentea ne bi se nikada upoznali. Nemoguće je objasniti takve situacije. Ljudi koji žive sasvim drukčiji život od moga. Žive na sasvim drugim krajevima zemlje, a opet jedan pogled je dovoljan i razumijemo se. Već to je dovoljan razlog za sreću.
A dane provodim šetajući od panike do smirenosti, ovisno o tome o čemu trenutno razmišljam. Osjećaj uznemirenosti zamijenjuje na trenutke osjećaj sreće zbog nekih novih lijepih stvari koji su ispred mene. Nije lako tako živjeti. Kao da te netko polijeva čas hladnom, čas vručom vodom. I sam sebi moraš biti i psiholog i psihijatar, i najbolji prijatelj. Jer nekad, što god ti netko drugi rekao, nije toliko bitno koliko ono što uspiješ sam sebi reći. Znam, zvuči suludo. Ne stojim ja pred ogledalom i ne držim monologe. To je više, onako, neko razmišljanje koje se dogodi dok vozim ili navečer kad svi zaspu a ja još ne mogu spavati. Pa onda sama sebi pokušavam objasniti da je sve ok, da je sve točno onako kako treba biti i da nikad stvari nisu tako loše kakve ti se nekad čine kad te uhvati ta čudna uznemirenost. I onda opet bude sve u redu...
Jutro se budi, vani je predivan dan ispunjen suncem i sve izgleda tako jednostavno....Slušaš najdraže pjesme na svijetu i život je lijep. A valjda je to normalno. Valjda je svima tako. Svatko ima neki svoj problem ili neku svoju muku zbog koje mu se nekad čini da nema smisla boriti se ... pa se onda ipak bori, jer što drugo mu preostaje? Samo pravo...
Voljela bih da mogu svakom kome se čini da mu život ide nekim čudnim tokom reći da su to situacije koje prolaze. Samo treba imati malo strpljenja i malo snage da ne pukneš prije vremena. I možda po kojeg prijatelja koji će ti reći da će sve biti dobro, i premda mu ne vjeruješ baš previše, ipak ti bude lakše.
I opet se raduješ svom životu, raduješ se nekim novim koncertima, ili jednostavno suncu koje je opet izašlo tog jutra.
Znaju me pitati zašto sam se toliko vezala za njih? Što se to dogodilo i kakva je to čudna nit koja me drži za njih. I ja to stvarno ne znam objasniti. Što se to dogodilo u meni u tom trenutku kad su ušli u moj život svojim pjesmama? Kao da se upalilo svijetlo.
Volim svoju obitelj iznad svega, oni su moj razlog za život, za smijeh i za suze, svakoga dana. To je tako i to će uvijek biti tako.
I volim njih.
Na neki čudan način, kao da su mi i oni obitelj. Strahujem, smijem se, radujem se sitnim pobjedama, frustrirana sam zbog njihovih poraza. Uvukli su se pod kožu. Neznam zašto, neznam kako...ali tu su...Kažu da je ljepota u oku promatrača...možda su zato oni meni nešto najljepše što mi se u životu moglo dogoditi? ....
Post je objavljen 18.05.2016. u 16:42 sati.