Tišina koja govori

subota, 08.07.2017.

It's a new life....





Vruče je. Ona neugodna vručina, kad ti se topli vlažni zrak uvlači u svaku poru tijela i da nema povremenog povjetarca kojeg osjetim kroz otvoreni prozor bilo bi skoro neizdrživo. Pijem kavu, sjedim u svom dnevnom boravku, pokušavam sabrati misli.

Ovo je vrijeme godine kad mi se misli skupljaju i napadaju me svom silinom. Proteklih nekoliko godina ovaj početak ljeta je nešto što me i guši i daje nadu u isto vrijeme. Prije točno tri godine dobila sam nalaz ct-a pluća i jedva se dovezla autom kući iz Pule. Jer je teško voziti dok ti se suze slijevaju niz lice. Tog sam dana mislila da je to - to....život se okrenuo naglavačke. Trebalo mi je par dana da počnem disati i da se trgnem. Da se počnem boriti. I od tog trena nisam prestala boriti se.

Ne samo za svoje tijelo. Borim se za svoje srce. Borim se da sebi i svijetu oko sebe dokažem da vrijedim toliko da zaslužujem samo najbolje. Da ne zaslužujem da budem zadnja rupa na svirali. Da ne zaslužujem da budem netko tko je tu jer nema izbora. Borim se za to da dokažem da ja uvijek imam izbor. Izbor ostati ili otići. I da kad odem, da je to zauvijek. Radi sebe. Radi svojeg mira. A mir mi toliko treba.

Treba mi osjećaj smirenosti kad se probudim ujutro. Osjećaj da je lijepo skuhati prvu jutarnju kavu, sjesti na terasu i popiti ju bez ikakvog pritiska. Bez straha da će mi netko zamjeriti bilo što. Da mogu sjesti u auto i odvesti se kilometrima daleko i da me nije briga da li to nekom smeta. Moje želje i moje potrebe na prvom mjestu. Kako to zvuči sebično....

Ali ja dok ovako sjedim i pijem kavu i mislim na proteklih dvadeset godina, ne nalazim sebe. Mene nema. Nema emocije koju toliko volim i trebam. Nema osmijeha koji mi je potreban poput zraka kojeg udišem. Nema sretne žene. Tu je samo privid nekog života s kojim sam se pomirila jer sam mislila da tako mora biti. I samu sebe uvjerila da ono što ja želim postoji samo u jeftinim ljubavnim romanima. Nema iznenadnog zagrljaja s leđa dok nešto radim u kuhinji. Poljupca u vrat koji će mi izmaknuti tlo pod nogama.

Osvrćem se i gledam zadnjih dvadeset godina života i ne vidim ljubav. Vidim samo potrebu da ne budeš sam. I kompromise koje napraviš da bi ispunio tu potrebu. I u tome svemu je nestala žena koju sam poznavala.
I koja se probudila kad se uplašila da će umrijeti. I shvatila da je vrijeme da dobije ono što želi. Da nema namjeru i slijedećih dvadeset godina provesti bez emocije i da neće izgubiti samu sebe sad kad se konačno pronašla....

I sad sam sretna.

Sama sam, ali sam sretna. Nova žena, nove emocije, novi drhtaji koji znače život.....možda i pokoja suza, ali puno više smijeha. I zbilja mislim da sam to konačno zaslužila.....

Danas je poseban dan još zbog nečega. Prije točno godinu dana pročitala sam jednu objavu na facebooku koja mi je slomila srce.... i još uvijek je slomljeno. Bila sam ljuta, bila sam razočarana, plakala sam kao dijete...znam smiješno je.
Jedan tamo mali bend iz Dubrovnika objavi razlaz a ja plačem kao da je netko umro. Sada znam da je bolje što se to dogodilo i vjerujem u neke nove početke. Možda je njima taj raspad bio isto što i meni moj nalaz ct-a i dijagnoza raka pluća prije tri godine....možda je to bila ona točka loma i katarza nakon čega se sve mijenja?

Ne mora biti bolje ali će biti drugačije. A drugačije je uvijek bolje.....možda.

I dok se u pozadini vrte pjesme Silentea a ja pokušavam ne plakati dok ovo pišem, ipak vjerujem da će sve biti dobro.

Upoznala sam neke nove ljude, sklopila neka nova poznanstva. Neke nove emocije su se uvukle u srce.

To je to.... trenutak kad osjetiš da se stvari poklope i da se sve događa s razlogom. Čak i one loše stvari. Jer otvaraju vrata za nešto novo. Uzbudljivo, lijepo i intenzivno....

Život....




- 17:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2017 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE