Čarolija Grada pod zidinama
Kad mi je liječnica prije mjesec dana rekla da moram doći u Zagreb da napravim neke dodatne pretrage i da ću zbog toga morati biti u bolnici nekoliko dana, prekinula sam ju u pola rečenice:
- doktorice, ovako....ja idem krajem mjeseca u Dubrovnik....sa svojom kćeri. Vraćam se za nekoliko dana. Nakon toga, radite samnom što god mislite da treba. ...
U trenutku kad sam to odgovorila, skoro drsko i pomalo bezobrazno trgla sam se i pogledala ju pomalo uplašeno:
"Nema panike, zar ne? Smijem otići?" Blagi osmijeh liječnice i njeno: Ma naravno, samo idite, vidimo se kad se vratite, ohrabrio me je. Nadam se da je stvarno mislila tako.
Jer ja sam odlučila. Ja sam jednostavno morala otići u Dubrovnik. Želja koja je bila u meni toliko dugo i odluka koju smo ja i moja kći donijeli još početkom proljeća. Nešto me tako snažno vuče u taj grad i lagala bi kad bi rekla da ne znam što.
Davno sam to rekla: tko je zavolio Silente, morao je zavoljeti Dubrovnik. Kao da se magija sa njihovih pjesama preselila na zidine, na čudesno plavo-zeleno more i zeleno drveće Lokruma. Ili su pjesme baš zato tako čarobne i snažne jer ih je napisao netko tko je cijeli život upijao u sebe čaroliju ovog grada? Ne znam...ali Silente i Dubrovnik su se u mom srcu isprepleli u jednu snažnu emociju. Kao da je vremenom postao i moj grad. Htjela sam otići i na svojoj koži osjetiti duh tog grada i vidjeti da li sam si samo umislila ovo sve što osjećam ili je to zbog moje silne ljubavi prema Silenteu i ljudima koji žive u Dubrovniku a koje sam prihvatila kao svoje, skoro kao familiju. Možda i više od familije.
Nisam se osvrtala na čuđenje mog muža i sina. A oni su dobro znali kakva sam kad nešto odlučim. Nema toga tko me može zaustaviti. Ni skoro petnaest sati vožnje autobusom po Jadranskoj magistrali, ni to da bez tablete za mučninu ne mogu ni do Pazina stići...ništa. Dubrovnik je bio moj cilj. Puno prije fatalne objave na Silente facebook profilu koja mi je malo izmaknula tlo pod nogama. Ali sada, kad je sve nekako čudno, i nitko se ne usudi ni pomisliti što će se i kako dalje događati - odluka je bila samo još čvršća. Vuklo me srce u grad u kojem su bili oni a nisam znala hoću li ikoga od njih vidjeti...samo da ih zagrlim, bez puno pitanja. Jer obećala sam da pitanja neću postavljati...još jednom da ga vidim....
Četiri predivna dana. Dubrovnik je više od onog što sam mislila da će biti. Mali zgodni apartmančić preko puta autobusnog kolodvora. Malo, skromno i nevjerojatno slatko....taman za nas dvije...
Gruž - posebno mjesto....grad sam za sebe. Ili sam to samo ja jer sam znala zašto mi taj Gruž toliko znači? Uživala sam u rano jutarnjim šetnjama pored Župnog ureda, sve do tržnice. Upijala život tržnice, simpatične žene koje su nudile svoje proizvode, izgovarajući riječi na divnom dubrovačkom narječju. Osjećala sam se kao da sam doma. A bila sam tako daleko od kuće. Mogu li objasniti taj osjećaj? Osjećala sam se kao da sam točno tamo gdje bi i trebala biti.
Najljepše doba dana bilo je baš to jutro....kad nije bilo previše vruče a život u Gružu se budio. Ljudi koji su se pozdravljali jer se poznaju godinama, usputna pitanja, "kenova" ... život...
Šetnje po starom gradu su priča za sebe. Na stotine turista sa raznih cruisera koji su hodali po starom gradu sa fotoaparatima i gledali zidine. Nisam sigurna da su ti silni ljudi koji se slijevaju niz Pile svjesni čarolije toga grada. Imala sam osjećaj da ne gledamo istim očima kamene zidove, skaline, fontanu na ulazu u stari grad....Ljepota je u oku promatraća, kažu...ljepota i ljubav. Moje oči nisu vidjele samo zidine, Onofrijevu fontanu, crkvu Sv. Vlaha....moje oči vidjele su prizore iz spota "Još jednom", vidjele su mjesto na kojem je Silente imao svoj koncert. Moje oči gledale su grad koji je bio njihov dom....
Moja Iva, koja je jedva dočekala da nakon tri godine vidi svoj Grad i predraga Ružica s kojom smo provodili svaku večer razgovarajući i družeći se...osjećaj kao da sam u posjeti obitelji, a ne turista u gradu stotine kilometara daleko od Istre. Nema riječi kojima mogu opisati ono što sam osjećala i sreću koja bi me preplavila svaki put kad bi pomislila: Ajme meni, u Dubrovniku sam! Iva je tu... i oni su tu. Negdje....da ih barem mogu sresti, samo im stisnuti ruku i reći im da se drže i da će sve biti dobro....
I nitko nikad neće moći razumijeti kako sam se osjećala i koliko mi je značilo kad smo se jednu večer pješice uputile na Lapad a ispred nas iz lokalne male pekare je odjednom "izletio" mladić kojeg sam u sekundi prepoznala i spontano reagirala: "Tibi, Tibi....Tibore!" Njegov zapanjen izraz lica kad se okrenuo kao da mu nije jasno što se događa i spontana reakcija uz smijeh: "Šta, šta, šta radite vi ovdje?!" Malo u šali a malo ozbiljno rekla sam mu da smo morali doći da vidimo da li je dobro i da mi je srce sad na mjestu. I bilo mi je na mjestu. Jer mi je srce prepuklo čitajući objavu na facebooku i nisam mogla ni zamisliti da se događa nešto loše i da on nije dobro. Tako sam se htjela uvjeriti svojim očima da je u redu. I bio je. Oči mu opet svijetle onim starim sjajem. To je najvažnije. Ništa drugo nije važno. Rekla sam mu da neću postavljati pitanja, neću pitati što će biti...nije me ni briga. Jer ako oni nisu sretni, meni takav Silente ne treba. Treba mi Silente koji će ih ispunjavati srećom, koji će ih opet voditi u ono što vole i žele od života. Samo ako su oni sretni, i ako im srce opet gori to može imati smisla.
Tko zna bi li moj boravak u Dubrovniku bio toliko čaroban i bi li mi ostao u takvom sjećanju da nije bilo tog slučajnog susreta ispred pekare? Zvuči glupo i zvuči kao kliše...ali u onom trenu kad sam pošla dalje, nakon što sam razgovarala s njim nekoliko minuta i dopratila ga doslovno do njegovog ulaza, samo sam jedno pomislila:" Suzy, sad je sve u redu. Možeš na miru uživati još ovih dva dana u Dubrovniku i sad imaš snagu za sve što dolazi poslije. Nema toga što te može uplašiti nakon ovog. " I stvarno je tako... ne znam koliko je on svjestan toga, koliko znači, i koliko nam je svima važno da on bude dobro. Nema statusa na facebooku ili rečenice u inboxu koja može na pravi način reći ono što misle i osjećaju ljudi koji ga vole. Ne znam da li i ja riječima to mogu pokazati. Koliko god mislila da znam sa riječima nekad mi nije lako reći što osjećam.
To je to...mojih četiri dana čiste magije u najljepšem gradu na svijetu uz najdraže ljude na svijetu. Moja snaga za dalje. Sad sam tu, čekam neke nove pretrage, ne mislim na loše stvari, jer život je prekratak da bi se mislilo na ono što nas može uništiti... Samo hrabro, to mora biti riješivo...
|
