Tišina koja govori

nedjelja, 11.08.2019.

Mogu ja to!





Nisam jako dugo pisala. Nisam htjela. Imala volje. Snage. Neke stvari su sw dogodile o kojima nisam htjela pisati jer ne volim sažaljenje. Nisam ni sama znala kako će sve završiti i morala sam sama sa sobom prvo odraditi sve. I sa onima koji su mi stvarno bliski i znaju svaki moj korak i tu su za mene od 0 do 24. Takvih je malo. Moja djeca, moj otac, moj dragi koji se nekim cudom prije nešto manje od godinu dana pojavio u mom zivotu, njegova majka koja prolazi i prolazila je slično što i ja samo u još gorem obliku...i to je otprilike to. Svi ostali -tu su, ali nekad više opterećuju nego što pomažu

Dakle, od veljače na dalje imam osjećaj da mi je život poput onih ludih tobogana u lunaparku...malo gore malo dolje, vrti mi se u glavi od straha, bojim se a opet adrenalin me puca. Nalaz pet ct-a je bio neumoljiv...progresija bolesti...diskretna kažu ali dovoljno alarmantna. Uz to vražji tumor blizu kralježnice...opasna zona.
Provela sam u travnju i svibnju nekih 15 dana u bolnici i zračila tu zvijer da ju uništim. Izgleda da sam uspjela...zadnji dan zračenja čekam liječnicu na viziti da mi kaže da idem doma a ona mi kao nekom monty pythonskom vicu kaze dobru i lošu vijest. Dobra je da idem doma a loša onako u žurbi izgovorena rečenica koja je meni izbila dah iz pluća:vi ste u progresiji. Moramo krenuti s kemoterapijom.

Mene je ovih pet godina od operacije držala jedna stvar na površini. Sve je dobro samo da ne moram na kemo. Ta riječ već sama po sebi ulijeva strah. Ovo je bila moja točka loma. Rasplakala sam se i mislila da ja to ne mogu...trebalo mi je malo vremena da se smirim i da samu sebe uz pomoć moje liječnice ubijedim da je to najmudrije rješenje i da je to "5 do 12" za mene...i tako je počelo.

30.5 prvi ciklus...došla sam kuči u Poreč nakon dana provedemog u bolnici i skoro 5 sati kemoterapije i slijedeće dane u strahu čekala nuspojave. Jer kod svakog je individiualno i ne znaš što te čeka. Za divno čudo a možda i zahvaljujući lijekovima za mučninu koje sam dobila ja mučnine nemam. Prvi me ciklus malo srušio i prvih deset dana sam ležala i nije mi bilo do ničega. Onda sam deseti dan otišla pješice u laboratorij, vadila krv i vratila se kući. I to je bila moja pobjeda. Nekome malo a meni tada sve. Dokazala sam da mogu sama sebi. I mogu. Sve mogu.

Od tog dana sve ide nekako lagano. Jedem normalno. Živim normalno. Jučer sam bila u Zagrebu na 4. ciklusu a sada pišem ovo. I dobro sam. Malo pospana ali to je pjesma s obzirom na to što sam ja očekivala.

Kosa...počela je padati treći tjedan. Nije lako, svaki put prođeš rukom kroz kosu i ostane ti hrpa dlaka u ruci...umireš sto puta dnevno kao Toni Cetinski i onda shvatiš da moraš to napraviti.

Ošišao me ON. Moja snaga i moja bomba pozitive. Napravio je od tog naizgled mučnog čina jedno sasvim pozitivno iskustvo ispunjeno smijehom i na kraju još i toplom kupkom u kadi punoj pjene. Osjećala sam se kao kraljica a ne kao žena koja boluje od raka i upravo je ostala bez kose. I shvatila sam da mi marame dobro stoje. I sad hodam ponosno ulicom i ne obazirem se na povremene poglede sažaljenja. Mene ne trebate žaliti! Ja sam borac. Osjećam se dobro, nikad nisam bila toliko pozitivna kao sada i ovo je samo još jedba bitka u nizu. I ja ću ju dobiti.

Dogodila mi se čudna stvar jučer u autobusu. Upoznala sam mladu ženu koju sam primjetila za vrijeme vožnje jer je bilo očito da ju nešto muči. Čak sam primjetila da briše suze. Prišla mi je u Rijeci u wc-u dok sam prala ruke i rekla mi: Da se upoznamo. Ja sam Dolores i mene čeka isto ovo što i vas.
Naježila sam se...ostatak puta provele smo pričajući. Rekla je prvo da nema namjeru ići na liječenje i da se uzda u boga. Rekla sam joj da mora prvo pomoći sama sebi da bi joj bog pomogao...nadam se i mislim da je možda promijenila mišljenje nakon sto je vidjela koliko se ja zezam i koliko sam pozitivna dva sata nakon kemoterapije. Razmijenile smo brojeve. Ostati ćemo u kontaktu i duboko sam uvjerena da se nismo slučajno srele. Ništa u životu se ne događa slučajno.

Želim joj pomoći da bude jaka i da prebrodi ono što ju možda čeka uz smijeh i pozitivu jer je tako lakše. Upalilo je meni. Zašto ne bi i njoj?

I ovo što pišem ne radim samo radi sebe. Jer ako ima i jedna osoba koja ovo čita a prolazi borbu sa ovom opakom, podmuklom životinjom možda joj pomogne ako pročita ovaj tekst...možda je lakše kad znaš da nisi sam. I da ne mora sve biti crno.

Bit će sve ok....mogu ja to. ❤
- 07:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.10.2018.

Poput paučine




U Rijeci sam na još jednoj od onih simpatičnih snimanja koja imaju komplicirane nazive i traju cijelo jutro. Čekam "drugu rundu" i imam nekih pola sata pa sam izašla vani u park.

Ne volim čekaonice. Sterilne zidove, miris bolnice i ukočene izraze lica ostalih ljudi koji isto nešto čekaju. Onda moje strepnje i moja nervoza postane još jača. Kao da u sebe upijam negativu ostalih ljudi umjesto da pokušam upiti što više pozitive.

Zato sam tu u parku. Slušam šum lišća, pišem ovo sada i mogu slijedećih pola sata zamišljati da sam na nekoj klupici kraj mora i da čekam zalazak sunca.

I razmišljam kako je jučer bilo točno mjesec dana kako mi se nešto čudno i ludo pozitivno počelo događati. I tada, prije mjesec dana -tada nisam imala pojma da je tako važno. Možda sam negdje duboko u sebi osjetila neki "klick"....ali potpuno svjesna postala sam tek prije nekoliko dana. U zivot mi se ušuljao netko tko me razumije. I to sada, kad ni samu sebe ne razumijem. I svaka njegova riječ pogađa točno tamo gdje treba. Postala sam svjesna svojih najdubljih strahova a svi misle da je Suzi jako hrabra. Vraga je hrabra...Suzi dobro glumi. Jer nema izbora. I jer je naučila kroz godine da mora sama. Toliko toga sam prošla sama u ove četiri godine a i u godinama prije. I osim ove zadnje dvije od kad sam razvedena ja nisam trebala biti sama u svemu tome. A bila sam. I nema goreg osjećaja....

Odjednom - na neki čudan način nisam sama. I premda je tek malo opipljivo -poput neke najtanje paučine - tu je...veza između dvije duše obje napačene kompliciranim životom i obje očajnički traže nekog da ne budu same...

Ne znam što je to. Kako to nazvati? Prijateljstvo? Možda....možda i nešto više. Ali je dobro. Nekad ti neke stvari jednostavno postanu u sekundi jasne...kao da su sudbinski određene. I život opet ima smisla. Život više nije samo briga o zdravlju, hodanje po bolnicama i šetnja psa, koji mi je donio neizmjernu radost ali na neki način nije dovoljan. Život je postao opet skoro normalan.

Shvatila sam da duboko u sebi nosim neke strahove i da me to koči. Banalne sitnice kao što je pustiti psa sa povodca bez straha da će pobjeći. Kao da ga moram stalno imati pod kontrolom. Trebalo je puno nagovaranja i jedan pogled pun topline i ja sam ju konačno pustila. I ona nije pobjegla. Ostala je uz mene. Trčkarala je ispred mene i onda bi se okrenula da vidi gdje sam. Ni ona ne može zamisliti život bez mene a ja sam se bojala da će se oteti kontroli....i tu mi je postalo jasno. Moram naučiti stvari pustiti "sa lajne"... ne mogu sve držati pod kontrolom. I ne moram. Jer onaj kome je stalo neće otići. Čak i ako nije vezan na povodcu...
- 09:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.08.2018.

Oči širom otvorene....




Četiri godine su prošle. Od operacije.

Nekako mi je taj dan postao važan skoro kao rođendan.

Dan kada se puno toga počelo mijenjati. Ali najvažnije od svega, sasvim tiho i neprimjetno , počela sam se mijenjati ja. Neke sitnice, na koje nisam prije obraćala pažnju, odjednom su postale bitne.

Čula sam često priče ljudi koji obole od zločudnih bolesti da je to na neki način bio blagoslov. Nisam mogla shvatiri kako to misle? Kako ti blagoslov može biti nešto što te skoro ubije?

A onda sam prije četiri godine shvatila koliko istine ima u onoj rečenici: "što te ne ubije -to te ojača". Svaka moja najmanja promjena dogodila se jer sam odjednom postala jaka. Nisam se htjela predati. Oči su se širom otvorile i ono što sam godinama, dva desetljeća, tolerirala i prihvaćala kao "život" nije više bilo doboljno dobro...otimala sam se starim navikama, pesizmizmu i životu u kojem sam ja negdje dubolo na dnu top liste važnosti. Sve je drugo bilo važnije. Svi su drugi imali prioritet A novoj "meni" to više nije odgovaralo. Ja sam preživjela strašnu stvar, operaciju koju nikom ne bi poželjela. I te kako sam zaslužila da se na toj top listi popnem za par mjesta. I popela sam se. Na samj vrh.

I zvuči tako sebično, znam.

Ali ja sam to morala napraviti. Morala sam naučiti voljeti novu "mene" da bi mogla voljeti ljude oko sebe. A oni koji me stvarno vole su to shvatili. I sa ljubavlju prihvatili.

Ima i onih koji nisu mogli to razumjeti. Oni više nisu dio mog života. Shvatila sam da mi je bolje bez njih.

I evo me sada, četiri godine kasnije. Nova "ja".

Razvedena "ja" sa djecom na koju sam tako jako ponosna. Oni su moje ogledalo. Znak da se isplati bezrezervno davati ljubav i pažnju i pretvoriti se nekada u dosadnog papagaja koji stalno priča isto. Imam pored sebe ljude koji su pametni, sposobni, vrijedni i znaju razlikovati dobro od lošeg. Ja sam jedna sretna mama....

Voljela bi da budu sretni i da žive u zemlji u kojoj se cijene prave vrijednosti. A stvari stoje ovako...živimo u zemlji koja sa ponosom i vatrom u srcu prati svoje sportaše. U zemlji koja kao jedno plače za legendom glazbe. Ali i u zemlji u kojoj je vrijeme stalo. Ili se kazaljka čak počela vrtiti unatrag. Zemlja koja je na trenutke zapela negdje u devedesetima. U kojoj ljudi idu raditi vani gdje te nitko ne pita koje si nacionalnosti ali zato brojimo krvna zrnca jedni drugima dok smo tu. Vjera u boga se počela pretvarati u fanatizam.
Živimo u zemlji u kojoj je normalno nekom ne iznajmiti apartman jer je homoseksualac. I u kojoj mnogi ljudi misle da u tome nema ništa loše i čudno. Da je sasvim normalno nekog osuđivati i nazvati nenormalnim jer nije isti kao ti.

Nisam sigurna da mi se sviđa takva zemlja. I nisam sigurna da svojoj djeci želim život ovdje. Odgajala sam ih drukčije. Odgajala sam ih da smo svi savršeni u svojoj nesavršenosti. I odgajala sam ih da ne kopaju po tuđim životima i ne zaviruju pod tuđe plahte. Osoba koja je gay možda će baš sutra biti osoba u operacijskoj sali sa skalpelom u rukama i možda će ti spasiti život. Možda če to biti vatrogasac koji će te izvlačiti iz vozila nakon sudara ili zapaljene zgrade. Mozda će....možda će ti dijete biti gay. A dijete se voli bezrezervni i bezuslovno. Voliš ga i ako pogriješi. A kamoli ako se događa nešto na što ne možeš utjecati....

Možda ljudi jednog dana shvate. Samo se nadam da neće biti prekasno.

- 08:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 03.07.2018.

Penny i njena avantura




Ja sam Penny. Pudlica.

Imam osam mjeseci i jako sam sretna i razigrana.

Ipak ima dana kad mi je svega dosta.
Jučer je bio jedan od tih dana.

Prvo me moja Suzy vozila autom. A ja to ne volim. Auto se miče s mjesta i okreče se i mene onda ulovi neki čudni strah da ćemo poletjeti. Pa lajem i ne želim sjesti. Sreća da nismo išli daleko. Samo do centra grada.

Onda me je Suzy ostavila kod moje frizerke na kupanju i šišanju...uh. Kao da nije dovoljno što me ostavi tamo i ja se onda uplašim da se neće ni vratiti. Još kad me uhvate i počnu kupati, češljati i šišati.. oj živote, što mi to radite?

I kad sam mislila da je to sve. Jer Suzy je došla po mene i ja sam veselo skakala po njoj od sreće što me nije napustila - nova avantura. Teta groomerica je rekla da sam zacvilila kad mi je čistila desno uho i da bi možda trebalo preventivno otići veterinaru. Nisam znala tko je veterinar, ali zabrinut pogled na licu moje Suzy je govorio da nešto nije u redu. Da sam barem znala! Ne bi zacvilila pa makar me još jače boljelo...ali ja sam samo pas. Kad me boli ja cvilim.

Suzy nije htjela ništa prepustiti slučaju i rekla mi je da idemo odmah kod veterinara. I kad smo došli tamo onda sam se sjetila. Ajme meni, to je ono ružno mjesto gdje su me već tri puta pikali jer se to navodno mora kad si tako mali da se ne bi razboljela. Neće valjda opet?!?!

Neka lijepa dobra teta, koja je navodno doktor Dolittle rekla je da ne vidi u uhu ništa jer sam jako čupava, ali da se ne bi žalila da mi nešto ne smeta. Nisam baš ni dala da me pregleda. Što ima netko tamo nepoznat zavirivati u moju glavu?

Da...ali zato što sam bila tako nemirna morali su me piknuti da me malo uspavaju. Oni kažu da to nije ništa strašno. Mo'š misliti...nek njih onda pikaju u nogu. Čula sam Suzy kako govori: "Oprosti mi, molim te"...nekako joj je drhtao glas. Kao da je tužna. A ja joj nisam imala snage reći da znam da me voli j da nije kriva i da joj ja nikad ne bi ništa mogla zamjeriti. A da sam i imala snage - što to vrijedi kad psi ne govore.

Pola sata kasnije, uho je očišćeno i ja sam budna ali malo klimava. Kažu da su mi u uhu našli nekakvo popino prase. Ne znam tko je ta Popa i kako je prase ušlo u moje uho? Ali izgleda da je to nekakva mala travka koja zna biti zeznuta kad se negdje zavuče. Sad mi je malo i uho upaljeno. Ali skroz malo, kažu....par dana mi moraju stavljati kapi u uho i bit ću super.

Uglavnom, jučer sam popodne i večer provela kunjajući i odmarajući. Nisam bila raspoložena ni za šetnju.

Ali danas sam ko nova. Opet sam vesela, razigrana, puno lajem i trčim za lopticama.

E da, dobila sam za nagradu novu gumenu lopticu. Piše Germany na njoj. Nije bilo onih sa Croatia. Nema veze...važno da je okrugla i da skače....ja to obožavam.

I još nešto, navodno imam malo više od pet kila. Nisam baš bila mirna na vagi ipak sam ja dama, a dame se ne vole vagati...

To je moja priča o jednom jako napornom danu. Nadam se da će ih biti što manje.

I Suzy, ne brini - ja znam da me ti voliš. I da bi napravila sve za mene...Vjerujem ti i kad me ostaviš na šišanju i kad me držiš da me pikaju...ti si moja Suzy....
- 10:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 05.06.2018.

Dvije riječi




Toplo je. Neobično toplo jer tek je počeo lipanj. Nekad moram pogledati na kalendar da se uvjerim koji je datum jer u zraku se osjeti pravo ljeto. Ono vruče, vlažno ljeto od kojeg se znoji koža i ne da ti se ništa raditi osim ležati na plaži i kupati se.

Volim ljeto. Volim ovaj osjećaj bezbrižnosti i besposlenosti kada ustanem ujutro, skuham si kavu i izađem na terasu koja je već obasjana prvim zrakama sunca....onako casual u majici i hlačicama ili kupaćem kostimu. Sjedim, pijuckam kavu i razmišljam što raditi danas.

Tek sam se prije tjedan dana vratila iz3 Zagreba i sad sam neko vrijeme mirna i ne razmišljam o liječnicima, laboratoriju i injekciji koja život znači. Još barem deset dana. A onda opet priprema za npvi odlazak. Navikla sam na taj ritam i zahvalna sam svemiru što mi je dao tu mogućnost da svaka četiri tjedna idem u Zagreb na kontrolu i dobijem lijek. Kažu mi neki da mi se dive. Kako izdržim i kako se dobro držim. Kako to sve hrabro podnosim. A ne znaju da sam sretna. Da se osjećam blagoslovljeno i da bi išla i svaka dva tjedna kad bi znala da će pomoći. Hrabar si koliko to život zahtijeva od tebe. Nema nazad. Nema odustajanja...

Samo pravo! Samo hrabro!

I ne znaju da bi ja dala sve da sam i danas u Zagrebu. Jer danas su tamo oni. Ja sam zadnjih dvije godine života provela boreći se za zdravlje i razmišljajući o Silenteu i da li će biti onako kako mi srce želi? Da li će se "vratiti".

Kad boluješ od zločudne bolesti onda imaš osjećaj da ti je život pješčani sat. U stvari nikad nisi siguran što će biti i koliko ti vremena ostaje. Nadaš se najboljem ali negdje u malom mozgu vrte se pitanja.
Što ako? Želim vidjeti svoju djecu kako se ostvaruju u životu. Želim doživjeti njihove napretke, vjenčanja, rođenje njihove djece. To mi je motiv za borbu....

I još nešto...sa svakom injekcijom i svakim prijeđenim kilometrom imala sam još jednu pomisao u glavi: samo da se vrate. Samo da Silente opet počne svirati i da ih vidim. I malo tko može shvatiti kako se osjećam. Ljudi koje sam toliko zavoljela i koji su mi bili poput onog splava da se ne utopim nakon što je brod potonuo prvo su mi naglo istrgnuti iz svakodnevnice a sada, nakon godinu i po dana - opet su tu...i ja opet "dišem".

I danas imaju promociju novog albuma. I ja bi se voljela teleportirati samo na sat vremena u Zagreb. Samo da ih zagrlim i da im kažem ono što i onako znaju. Da ih volim. Da sam vjerovala u njih i da ću i dalje biti bezrezervno na njihovoj strani kako god stvari dalje budu išle. Onako kako podržavaš svoje dijete. Voljela bi im reći da ne odustanu. Da nije važno da li mi vjerujemo u njih nego da oni sami vjeruju u sebe. Bez obzira na sve. Bez obzira na svakoga....To bi im voljela reći. I još se jednom nadam da oni to sve znaju. Znaju šta mislim i znaju da bi bila tamo da se nisam tek prije par dana vratila iz Zagreba.

Na koliko se različitih načina može nekom reći da ga voliš? A da ne postaneš naporan?

Ili je dovoljan pogled?

Ili se to jednostavno osjeti?

Doris, Ivuša, Sančo i Tibor...samo nebo je granica. Nema onog što vi ne možete ili ne smijete napraviti. I ne postoji osoba kojoj se morate opravdavati. Ono što je važno je što vidite kad se pogledate u ogledalo. A vidite ljude koji vole glazbu i žive za ovo što rade.

"Ako srce gori - to je dobro...neka gori"

A ja imam samo dvije riječi za vas:

Samo pravo!


- 09:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 03.03.2018.

Nek ti moje srce bude meta...



Podsjetila me jedna draga poznanica da već neko vrijeme nisam pisala. Zar je toliko vremena već prošlo? I da, zbilja...još od Božića...

Život se vrtoglavo događa i nikako da se sjednem i na miru napišem tri smislene rečenice. A nije da se nema o čemu pisati.

Nova godina je počela uzbudljivo. U moj život je ušlo novo biće koje mi je osvojilo srce na prvi pogled.

Od kad sam prvi put uzela u ruke to malo čupavo klupko koje laje i od kad me prvi put pogledala svojim toplim očima šteneta znala sam da sam izgubljena. Ovo malo biće je usvojilo mene a ne ja nju. I od tog dana prije 2 mjeseca život nije isti. Ni za mene ni za moju djecu. Kao da nam je točno to trebalo. Da nas poveže i da nam da razloga da se smijemo od srca. Jer nakon razvoda život je znao na trenutke biti siv. Meni ne jer ja sam napravila ono što sam htjela. Oslobodila se osjećaja da što god napravim nije dovoljno dobro i počela živjeti punim plućima. Ali oni...oni su se morali izboriti sa osjecajem da im se obitelj raspala...mada su znali da ce se to dogoditi. I koliko god su bili bolno svjesni da nazad ne ide morali su naučiti da se sad mora drukčije funkcionirati. Činjenicu da otac ne kontaktira s njima osim ako baš mora neću komentirati. To je nešto za neku drugu priču.

I živjeli smo koliko toliko smireni. Ali meni je nešto nedostajalo. Nešto što će me pokrenuti. Natjerati me da izađem iz kuće i nešto što će mene trebati jer realno, djeci trebam sve manje....i bome me pokrenulo.

Pas koji nema ni sekunde mira, koje je malo štene i mene iz nekog razloga smatra svojom "mamom" i ne odvaja se od mene...doslovno. I već vidim da ću ju jako razmaziti. A ljubav koja se stvori prema psu ...ja to ne mogu objasniti. I neka mi nitko ne kaže da ona nije član naše male obitelji. I te kako jest. Jer samo za člana obitelji bi se brinula na ovakav način. Da li je jela? . Da li je "kakila"? Zašto ima proljev i koju hranu joj trebam davati? Kad je cjepljena, tužno ležala u svom krevetiću i cvilila ja sam bila jednako tužna i jedva čekala da opet živne. Kad odlazim od kuće - drama i cviljenje. I jedino biće koje mi se veseli kao da me nije vidjelo pet dana čak i ako sam samo bila 10 minuta u kupaonici. Ja sam član njene obitelji i sve što ona ima. I da, volim ju svim svojim bićem. I naravmo da sam svjesna da je to drukčija ljubav nego prema djeci. Ali ljubavi ima tako puno i svaka je vrijedna na svoj način. Bitno je da se voli.

Život je tako lijep ovih dana. Bez obzira na kišu i na "polarnu hladnoću" koju smo eto, nekako preživjeli. Moje kontrole se događaju svaka četiri tjedna. Injekcija koju dobijem vec 16 po redu nadam se radi ono što bi trebala. Djeca su zdrava, žive aktivno kako samo mladi znaju i mogu.

Penny, moje malo čupavo klupko spava kraj mene na trosjedu dok ja tipkam i pijem čaj od đumbira...

A Silente se polako ali sigurno opet uvlači u sve pore...tamo gdje im je mjesto. I dok neki raspravljaju što su to "falange" i da li su pjesme dobre i kojim to novim smjerom idu ja samo uživam u činjenici da su tu. I da će proljeće donijeti još novih pjesama.
Oni su moja snaga, moj pokretač i moja velika ljubav...još jedna pd onih ljubavi koje ne razumije svatko. I na neki način i oni su moja familija. Svatko tko u meni probudo pozitivnu emociju je član moje obitelji. Bez obzira bili mi u krvnom srodstvu i pripadali istoj rasi ili životinjskoj vrsti...


Bit će ovo dobra godina, nadam se...

Puna pjesama, psećeg laveža, smijeha mojih najmilijih....i ono što je najvažnije - ja sam postala žena koja se ne boji napraviti ono što želi i nije ju briga što drugi misle o tome...samo svoja, slobodna i neovisna.

Spremna za emocije, spremna za strast.

I spremna za život...
- 16:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.12.2017.

Čudna ili čudesna godina....






Još jedna godina se bliži kraju. Ova godina je bila nekako čudna za mene. U najmanju ruku čudna.

Ne znam kako bi ju opisala. U isto vrijeme napeta, komplicirana, puna nekih sitnih muka i problemčića a s druge strane - godina u kojoj sam definitivno dokazala da mogu sama i da sam jača nego što sam mislila.

Ne baš sasvim sama. Jer kao da sam između dvije vatre, okružuju me dvije posebne ljubavi. One mog oca, koji se trudi biti mi podrška koliko god može usprkos svojim godinama i bez koga bi bilo puno teže i ona moje djece. Koja su bezrezervno uz mene u svakom trenutku i zbog kojih se isplati boriti se. Oni su motivacija za sve.

Oni, ali i ja sama sebi.

Jer sam konačno nakon toliko godina upoznala još jednu posebnu ljubav. Onu prema samoj sebi. Možda najvažniju od svih. Ako ne voliš samu sebe dovoljno nisi sposoban voljeti ni druge. Ljubav se na ljubav veže. Osmijeh žene koja se pogleda ujutro u pgledalo i kaže sama sebi: tu si, živa si, nabaci najljepši osmijeh na lice i uživaj u danu jer ti to zaslužuješ! ... to je ono što druge ljude oko mene hrani pozitivom i zato je ova godina bila i teška ali i tako divna u isto vrijeme.

Moji mjesečni posjeti Zagrebu i odjelu za rijetke tumore na Jordanovcu. Odjel koji u meni svaki mjesec budi i nemir i nadu. Nije lako. Teško je proći kroz ta vrata jednom mjesečno i doči na mjesto gdje se liječe ljudi od najgorih dijagnoza. Srce lupa, tlak uvijek podivlja usprkos lijekovima. Trudim se ući mirna, barem naoko, čak i s osmijehom na licu. "Odradim" sve što se od mene očekuje i samo imam jednu misao u glavi: "Daj da bude što prije gotovo da izađem odavde, odem na kavu i zaboravim na tmurna lica bolesnika, zabrinute poglede medicinskih sestara koje sa infuzijama, injekcijama i aparatima hodaju od sobe do sobe." Nitko ne zna kako je to ako nije probao. Mogu opisivati i što god napišem banalno je i neće opisati kako se osjećam. Ili onaj paralizirajući osjećaj kad ti konačno nakon dva tjedna čekanja poštom dođe nalaz pet-ct-a koji čekaš i tresu ti se ruke dok ga otvaraš. Dah ti se ubrzava i u stvari bi najradije spremio nalaz u torbu ne pročitavši ga. Ali ga ipak pročitaš. I nitko ne može shvatiti olakšanje kad pročitaš: "Stacionaran nalaz" ili "nema metaboličke aktivnosti koji bi ukazivali na širenje maligne bolesti"...bla bla...nekima neshvatljivo, a meni tračak svijetla na kraju tunela...i ono nešto što mi daje snage i sreću u srcu da mogu dočekati kraj godine smireno i novu kontrolu sa malo manje strepnje. Istina je da od silnih snimanja svijetlim u mraku ali neka....

Ljudi nisu svjesni koliko su male stvari bitne u životu. Nerviramo se oko svakodnevnih problema. Izbacuju nas iz takta neugodne situacije a ništa od toga nije važno. Problemi se nekad riješe sami od sebe. Novaca i onako nikada nema dovoljno. Ono što je na kraju bitno je probuditi se ujutro, prodisati, uživati u nekoj sitnici, možda kavi s prijateljima ili usputnom osmijehu osobe koju prvi put vidiš u životu. I kad to shvatimo sve je puno lakše i puno ljepše.

Još mi je jedna stvar popravila kraj ove čudne ili čudesne godine.

Potvrda onog što sam "znala" - Silente se vraća.

Hoće li biti čudno ako napišem da mi je ta vijest značila u tom trenutku kao sto lijekova koje mi ubrizgavaju svaki mjesec? Možda nekom zvuči čudno ali tako je. To malo pozitive znači više od svega. Ili osjećaj kada u sred Zagreba, za vrijeme Adventa kad ulicama grada prođe dnevno na tisuće ljudi i teško možeš sresti dva put istu osobu ja sretnem Tibora i Sančija, dvije najdraže osobe iz najdražeg benda na svijetu. Ja ne znam što su njoh dvijica pomislila u tom trenutku. Možda: "Ova žena doslovno iskače iz paštete" Ali onih par minuta razgovora s njima nakon štp sam zadnji put vidjela Tibora još prošlog ljeta meni je značilo sve. Toliko toga sam im htjela reći. Da sam sretna što se vraćaju, da nikad nisam prestala vjerovati u njih i da jednostavno znam da će nove pjesme biti hit. Da je njihov povratak ono što sam čekala zadnjih godinu dana i jedan od motiva zašto se tako grčevito borim za svoje zdravlje. Jer su uz moju djecu, koja su naravno uvijek na prvom mjestu, oni ti koje želim još puno puta vidjeti, doživjeti, uživati u novim pjesmama i novim uzbuđenjima. Ne znam da li sam sve to uspjela reći u onih par rečenica koje smo razmijenili.

Ali nekako mi se čini da oni to znaju. Onaj topli plavi pogled mislim da je govorio da zna, i da mu je drago što se neke stvari nisu promijenile. Vjerna ljubav prema jednom bendu usprkos svemu. Ako sam im uspjela vratiti samo mrvicu one snage koju su oni dali meni...divno. Rekao mi je da se nada da neće razočarati samog sebe. Ja sam sigurna da neće, jer radi ono što voli. A to je najvažnije od svega. A nas ne može razočarati. Jer smo ga voljeli i onda kad on samog sebe baš nije volio...

I tako, dok čekamo sa nestrpljenjem početak 2018. koja će nadam se biti puno dobrih emocija, čekamo i malu "prinovu"...malo štene pudle koje nam dolazi ovih dana u kuću kao najslađi božićni poklon...ja imam tremu kao da dolazi prava mala beba. I jedva čekam dobiti to malo bijelo kupko njenom novom domu. I već ju volimo...

Ne znam što bi više napisala a još toliko toga je u meni...možda drugom prilikom.

U svakom slučaju, sretan Božić i čudesnu novu 2018 godinu želim svima...
- 09:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 25.11.2017.

Suze radosnice....





Bila je ovo baš čudna godina za mene. Godina u kojoj se toliko toga promijenilo. U kojoj sam naučila da mogu i moram sama. U kojoj sam postala svjesna da u stvari radim sve što sam morala i do sada ali sad barem znam zašto je tako. I da se u biti nije puno toga promjenilo. Osim što je ona "prava" Suzy konačno dobila priliku prodisati i ne mora nikom osim sama sebi polagati računa.

Godina u kojoj je i moja kćer postala punoljetna i ja s ponosom sjedim kraj nje u autu dok se vozimo ulicama našeg grada a ona je za volanom. Ponosna na nju i svog sina što su tako hrabri i što su uspjeli u sebi pobjediti ono sve loše što im se događalo i sve negativne emocije. U suštini, imao 10 ili 20 godina, razvod roditelja je šok i nešto što ti promjeni život. Znam da im nije lako i znam da zbog mene pokušavaju ne reći uvijek što misle i kako se osjećaju. Ne moraju mi ni reči. Ja sam mama. Mama uvijek zna.

Nekad kad slušam neke priče drugih žena i njihovih sudbina dođe mi da samoj sebi lupim šamar. Mladi ljudi koji boluju od strašnih bolesti. Strašne priče i strašne sudbine. Žena koja dozna da muž siluje njenu jedanaestogodišnju kćer. O čemu ta žena razmišlja u ovom trenutku? Gdje izvlači snagu da pomogne svojoj djevojčici da se izvuče iz tog pakla? Kako će imad ikome vjerovati? Kakav će život imati djevojčica na pragu puberteta nakon ovakvog iskustva? Razmišljam o tome i osjećam se krivom kad plačem zbog naoko banalnih stvari. Jer svi moji problemi nisu ni blizu ovog. Život je zbilja čudan i nevjerojatno što sve moraš preživjeti i pred kakve izazove te život stavlja. Ali izvuči će se i ova djevojčica. Jer ima uz sebe majku koja ju voli više od života. I jednog dana ovog će se samo sjećati kao nekog ružnog sna. Ja joj od sveg srca to želim. A majci želim svu snagu i nek ne izgubi vjeru u ljude.

Ovo je i godina u kojoj sam konačno čula dobru vijest. Dok sam stajala na sred Cvjetnog trga u Zagrebu i čitala link koji mi je poslala poznanica suze su se slijevale niz lice. Ljudi su me možda čudno gledali, ali nije me bilo briga. Ono što sam mjesecima čekala i ono čemu sam se nadala konačno sam pročitala velikim slovima na svim portalima: SILENTE SE VRAĆA.

I u tom malom trenutku kao da se nešto u mom srcu vratilo na svoje mjesto. Onaj vakuum koji sam osjećala. Strašnu prazninu koju nisam mogla nadomjestiti ničim u proteklih godinu i po dana, u sekundi je ispunio osječaj neizmjerne sreće. To je to...ono nešto što mi je trebalo da dobijem novu snagu za dalje. Bili su ti kad mi je bilo najteže. Bili su moja pozitiva kad mi je tako trebala. Ovih godinu dana dok sam vodila borbu sama sa sobom, bolesti, brakom koji se raspao samo mi je jedna pomisao davala snagu: to što nikad nisam ni na tren povjerovala da bi osoba poput Tibija mogla i smjela odustati od svojih snova. I znala sam da je prijateljstvo i ljubav prema glazbi jača od svega. I znam da će uspjeti i da će biti razlog za osmijeh na mom licu i na mnogim licima još dugo. Jer jednostavno ne smije biti drukčije.

I ako ikad ovo budeš pročitao Tibore. Ona piva koju si mi dužan zbog pretrpljenog šoka kad si napisao onu objavu -ja častim prvom prilikom. Hvala ti što nisi odustao i hvala na novim pjesmama.

A ja sam obećala nešto mojoj dragoj Ivi...da ću napraviti tetovažu kad se Silente vrati...i što da sad radim? Kako da se izvučem iz toga sada? Ili da stvarno napravim tetovažu jer k vragu, zivot je jedan....?

Život je tako kompliciran. Barem je moj protekle tri godine. A opet - na neki čudan način sve je tako jednostavno...ljubav je glavni pokretač svega. Ili ona koja nestaje, ili neka nova koja se rađa bez razloga. Ili neke posebne ljubavi koje su konstanta. Zavoliš nekog kao da ti je familija. I voliš ga bez obzira što se događalo...i ne moraš ni vidjeti tog "nekog" i više od godinu dana ali tu je, u srcu i želiš mu samo najbolje....za takve ljubavi vrijedi živjeti i zbog takvih ljubavi se vrijedi boriti...

I sad konačno mogu napisati ono što mislim a izbjegavala sam ovih mjeseci iz poštovanja prema njihovoj odluci da se povuku...

SILENTE JE TU I OSTAT ĆE...

A ja ću i dalje voditi svoje borbe. Ići svaki mjesec u Zagreb, boriti se za svoje zdravlje, biti tu za svoju djecu i voljeti. Voljeti svoju djecu, Silente, ljude koji mi ulaze u život i obogaćuju ga,i voljeti najvažniju osobu u mom životu....
....Sebe....
- 13:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 04.10.2017.

Zaboravila sam da voljela sam te...

Sjedila sam na terasi lokalnog kafića i nervozno ispijala kavu. Pokušavala sam da se na mom licu ne vidi ono što osjećam.

Sporazumni razvod braka.

Tako se to zove kad podvučeš crtu ispod dvadeset i tri godine života. Nisam sigurna što je točno u meni budilo toliki nemir? ČInjenica da ću vidjeti njega nakon pola godine a znala sam da je gorčina na njegovom licu još veća nega prošli puta? Dalo se to pročitati u onih par sms poruka koje smo razmijenili. Ili to što ću nakon današnjeg dana moći reći: "Slobodna sam."

To je nešto što budi i nemir i sreću u isto vrijeme. Al čudno je osjećati sreću zbog nečeg poput razvoda, zar ne? Skoro kao da se moraš ispričavati ljudima oko sebe što jedva čekaš da to bude iza tebe i da budeš slobodna žena.

Platila sam kavu, ustala i laganim korakom krenula prema zgradi suda. Nikad sigurnija u sebe i nikad krhkija...u isto vrijeme. Namjerno sam došla desetak minuta ranije. Nisam htjela doći poslije njega i biti ona koja će se morati susreti s njim kad uđe u mračan i uzak hodnik suda. Htjela sam "imati prednost" barem psihološki ako je to moguće.

Stajala sam tako u hodniku i gledala u vrata iza kojih će se dogoditi ono što sam čekala godinu dana. Kraj jednog braka. Da mi je netko prije pet godina to pričao ne bi vjerovala. Mislila sam da će to biti priča "dok vas smrt ne rastavi" Premda nisam bila najsretnija osoba na svijetu, mislila sam da je to - to. Tako je - kako je. Ni jedan brak nije savršen. Pomirila sam se s tim da nije ni moj savršen i bila sam spremna tako živjeti. ŽIvot je rekao drukčije. Doveo me je pred neke odluke koje nisam očekivala.

I sada sam stajala tu. I čekala. Tajnica mi je donijela komad papira koji sam trebala ispuniti dok čekam...šturi podatci o meni i njemu, obrazovanje, djeca, adresa, bla bla bla.... ispunjavala sam svoj dio, onaj koji se ticao mene i namjerno nisam ispunila ništa od onog što se odnosila na mog, još uvijek, muža. Mogla sam. Znala sam o njemu sve, svaku sitnicu. Ali, odlučila sam da je bilo dosta toga da umjesto njega ispunjavam formulare i radim sitne usluge jer se njemu ne da ili jer nema živaca za to. Više to nisam morala raditi.

Dok sam pisala, krajičkom oka vidjela sam ga kako se približava u hodniku. Pozdravili smo se hladno, rezervirano. Dva stranca. Nisam željela dugo stajati kraj njega. NIti razgovarati. Samo sam mu dala papir i rekla mu da ispuni svoj dio i otišla opet pred vrata ureda sutkinje koja će ih razvesti.

Bilo je gotovo u deset minuta. Toliko treba da se razvede brak. Slušala sam sutkinju dok izgovara podatke tajnici i objašnjava nam ukratko cijelu proceduru. Nisam osjećala ništa. Totalan vakum. Rekla je da ćemo rješenje dobiti odmah i da pričekamo par minuta u hodniku dok se to ispečatira.

I taj trenutak u hodniku neću nikad zaboraviti. Trenutak kad me je pitao kako "ja to mislim riješiti sad podjelu imovine".....ja, ja i opet ja. Nakon svih ovih godina predbacivanja i prebacivanja krivice na mene za sve što se događalo opet sam JA ta od koje se očekuje da nešto riješavam. Rekla sam mu da ću se raspitati ali zašto ja? Nisam se htjela svađati tamo, nisam htjela povišene tonove. Neću tu opisivati ono o čemu smo razgovarali. Sve što mi je rekao u tih nekoliko minuta bio je dokaz da sam napravila pravu stvar što sam se razvela. On mene nikada nije shvatio, i ono malo ljubavi koju je možda nekad osjećao uspio je ubiti u samom sebi. On jednostavno ne voli nikog, pa ni samog sebe na žalost. I za mene je bolje da nisam s njim.

Izašao je minut prije mene iz zgrade sa rješenjem o razvodu. Ja sam probala duboko udahnuti, i gutajući knedlu izašla sam iz zgrade. Milijun emocija u meni. Od olakšanja što je sve gotovo, do tuge što je ovako moralo završiti, do straha od onog što me još čeka. Suzdržala sam suze i otišla na još jednu kavu.

To je to, Suzi...sad si razvedena žena.

Postala sam bolno svjesna toga kako je stres bio puno jači nego što sam mislila. Ja sam možda bila jaka. Izgledala sam jaka. Smijala sam se. Šalila sa prijateljicama. Ali sam osjetila kako mi se želudac stegao. I kao da mi se svaki mišić u tijelu stisnuo u nekom bolnom grču...dva dana me je to držalo. Kao da imam neku gripu, osjećala sam trzaje u mišićima, glavobolju...i premda sam mislila da ne razmišljam o razvodu, uhvatila sam samu sebe kako stalno iznova vrtim film onog što se dogodilo u onih pola sata na sudu.

Da, jako me je streslo. Više nego što sam željela samoj sebi priznati. Možda nisam trebala suzdržati suze. Možda sam se trebala isplakati, pročistiti tijelo od svih negativnih misli. Nisam plakala ali sam pukla na drugi način.

Tek jutros, dva dana nakon svega, pomalo dolazim k sebi. Umjesto kave pijem čaj od đumbira. Pokušavam disati polako i smireno i tijelo dovesti u balans. I razmišljati samo o lijepim stvarima. I o budućnosti. O nekim lijepim, novim susretima i nekim lijepim novim emocijama.

Jednom sam rekla da pišem blog jer je on moja "psihoterapija"...da bi pukla da neke svoje emocije ne stavim na papir. Ovaj tekst je to više nego i jedan prije. Već dva dana pokušavam u riječi pretočiti ono što se događalo ali ne mogu. Grč u želucu i osjećaj kao da se lomim nije mi dao....a sada kad sam napisala ono što mislim, o razvodu i o njemu više neću pisati. Prošla i svršena priča....idemo dalje...

Samo pravo....
- 16:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.09.2017.

Jesen u meni....




Uvijek je govorila da ne voli jesen. Onaj osjećaj kad se hladnoća i vlaga uvuče u zidove. Kad sunca ima sve manje i grije sve slabije. Neka tuga bi joj se uvukla u srce dok bi gledala kako se gužva u gradu smanjuje svakim danom sve više i ono malo ljudi koji šetaju gradom u šuškavcima i noseći kišobrane kao da nemaju oni isti osmijeh na licu kao ljudi koji šetaju u šarenim ljetnim krpicama. I dok svi govore kako je jesen lijepa i kako vole bogatstvo prirode i plodove jeseni ona je bila sjetna....

I onda je shvatila. Nije problem u prirodi, u ljudima koji vole tu kišu, žuto lišće i osjećaj hladnoće koji se pomalo uvlači u zidove. Problem je bio u njoj. Tuga i nostalgija koju inače nosi u srcu, strahovi i strepnje koji su tu uvijek, sa prvom jakom kišom i prvim jesenskim listom izađu na površinu. Strah ju je promjena, a ništa se ne mijenja tako jako i tako očito kao priroda. Strah ju je loših vijesti i suza. Strah ju je hladnoće u srcu i zato se boji zime i hladnoće koja se uvlači u kosti.

Sada sjedi , pije kavu, gleda kišu kako pada i u jednom trenu postane svjesna - nema tuge. Nema sjete. Strah je tu, jer je uvijek tu. Naučila je živjeti s njim. Ne može ga otjerati pa je prigrlila kao starog prijatelja. Pokušavaju se tolerirati njen strah i ona. Znam ona da je on tu, promatra ju ispod oka, ženu koja se smije dok hoda ulicom, lagano korača gradom gledajući izloge. Čudi se on toj ženi...kako je moguće da ona ne primjeti da je on tu, da vreba iz prikrajka i čeka kad će pokazati slabost, pa da se on pojavi u svoj svojoj raskoši i obuzme ju....A ona zna. Osjeća ga....ali se pravi da ga ne primjećuje. Ignorira ga dok čita knjige, dok kuha ručak, dok se smije sa prijateljicama. I dobro joj ide....Navikli su jedno na drugo. Prihvatili su činjenicu da će se vjerojatno ovako "družiti" zauvijek. Ona i njen strah.

Ali, ova je žena u ovih nekoliko mjeseci upoznala još nekoliko prijatelja koji joj prave društvo. Da se ne bi osjećala usamljena samo sa Strahom. Nada, Ljubav, Strast i Znatiželja... njene drage prijateljice. Nije bilo lako sprijateljiti se s njima. Ali uspjela je...Nada i Znatiželja su joj pomogle da prigrli i Strast i Ljubav. I sad je sve puno lakše....

I jesen opet ima smisla. KIša ne podsjeća na suze, već na dugu koja uvijek dolazi poslije kiše. Žuto lišće ne podsjeća na tugu i na završetak, nego na početak nećeg novog. Hladnoća više nije neugodna.... ne izaziva jezu, nego poziva na zagrljaj koji grije. Novi osmijeh na licu, novi ljudi u životu, novi razlozi za sreću....srce ne lupa sve jače i jače jer se boji. Srce udara svom snagom jer je sretno što još uvijek smije kucati.

Nije uvijek lako....jer on je ipak tu. Promatra iz prikrajka i vreba svoju priliku. Strah... kao podsjetnik da može biti jači i od Nade i od Znatiželje.... jedino čega je svjestan je da protiv Ljubavi i Strasti nema šanse. Jer onaj tko voli i tko ima strasti u srcu, taj se ne boji ničega.....

Jesen...tako lijepa, tako veličanstvena. Raskošna i bogata, a tužna i nostalgična... poput žene koja se bori za sebe...
- 20:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.08.2017.

Ne gledam u ime ni u perje koje nosiš....





Obraćam se tebi, osobo koja me znaš samo kao profilnu sliku i ime i prezime na facebooku. Koja na osnovu moje napisane rečenice donosi svoj sud o meni kao ženi, kao osobi, kao majci ili prijateljici. Tebi i tebi sličnima koje se nikad nisu potrudile zagrebati ispod površine. Kojima je bilo lakše o meni donijeti svoje mišljenje, ovako, "napamet" umjesto da dva put razmisle o tome tko se krije iza te slike i imena.

Razmisli, "osobo", što ja točno znam o tebi? Osim što sam ti vidjela sliku, pročitala kako se zoveš ili kako želiš da te zovu. Ne znam ništa. Pokušavam doznati po nešto iz tvojih komentara ili napisanih rečenica na profilu ali sigurno nisam ni blizu prave istine. Ja ne znam da li si se ti jutros ustala dobre volje ili nervozna. Ne znam da li ti je dijete bolesno, muž ljut, ili ljubomoran. Ne znam da li si platila račune za struju i imaš li danas novaca za skuhati ručak svojoj obitelji. Ne znam da li si možda sretna i nasmiješena od jutra, i da li je kava danas posebno mirišljava. Znam samo ono što si napisala. A ti si svjesna da ima još toliko toga. I ne bi voljela da te netko sudi po nekom glupom komentaru ili po nekoj usput izbačenoj slici. Jer samo ti znaš kakva si i kako se osjećaš....

zašto onda TI sudiš o meni?

Kad bi se barem probali potruditi upoznati se malo bolje prije nego što o nekom nešto kažemo.

Toliko površnosti, toliko zlobe.


Ja sam, draga "osobo" .... žena koja se razvodi nakon 23 godine braka. Žena koja se liječi od zločudne bolesti. Majka dvoje djece koje su dovoljno odrasli da sve razumiju a opet djeca kojoj treba majka. Ja sam žena koja je danas ustala i trčala u trgovinu da kupi sve za juhu jer joj je kćer došla s maturalca i želi ju malo maziti i tetošiti. Koja se trzne svaki put kad čuje sirene hitne pomoći ako zna da joj je sin negdje na cesti s autom. Ja sam žena koja jednom mjesečno putuje u Zagreb da bi dobila sve što može dobiti od liječnika i da bi ostala "zdrava", koliko je to moguće.

Žena sam koja je prije tri godine doznala da ima rak. I koja je u tom trenutku mislila da joj se srušio svijet. A onda se podigla i počela boriti. I od onda nije prestala. I naučila voljeti samu sebe, malo više nego što voli druge. I nitko to nikad neće moći shvatiti. Osim onog tko je i sam doživio slično. Nemoj misliti da sam bahata i drska kad nekad pročitaš neku moju rečenicu punu gorčine i lošeg iskustva. To samo iz mene progovara žena koja se bori ....

Ja sam žena koja je usamljena nekad, a opet sretna što je sama i što nije okovana okovima lošeg braka. Koja je nekad spremna za poneku ludost jer joj fali ljubavi i pažnje. Žena sam koja se isto tako bori za plaćene račune, troškove kao i svatko drugi ali to sad radi sama. ...

I na kraju, ja sam žena koja je uvijek spremna saslušati svakog ali kad meni treba razgovor onda nema nikog....i ne, nemoj me krivo shvatiti. Ja se ne žalim. Jer ja i ne govorim nikom da mi treba razgovor.... kako bi onda itko mogao i znati?

Zato te molim, kad slijedeći put pročitaš rečenicu koju je napisala "virtualna ja" molim te probaj prvo razmisliti kakva je osoba koja je to napisala i nemoj me unaprijed strpati u ladicu koja tebi u tom trenutku odgovara, jer se na taj način osjećaš bolje. Kako se možeš osjećati bolje kad nekog poniziš? To te obogatilo? Ja mislim da nije....

Zato me probaj upoznati. Ako imaš volje. A ako nemaš volje, i to je ok.... ali onda nemoj gubiti vrijeme na mene. Pusti da život teče bez da znaš da postojim. Bit će tako lakše i tebi i meni....

Ovaj virtualni svijet je nešto prekrasno ako se znaš ponašati u njemu....ako se ne izgubiš u labirintu negativnih osjećaja.... Ne poznajemo se. Daj nam priliku da se upoznamo ili me zaboravi. Imaš izbor....
- 12:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 08.07.2017.

It's a new life....





Vruče je. Ona neugodna vručina, kad ti se topli vlažni zrak uvlači u svaku poru tijela i da nema povremenog povjetarca kojeg osjetim kroz otvoreni prozor bilo bi skoro neizdrživo. Pijem kavu, sjedim u svom dnevnom boravku, pokušavam sabrati misli.

Ovo je vrijeme godine kad mi se misli skupljaju i napadaju me svom silinom. Proteklih nekoliko godina ovaj početak ljeta je nešto što me i guši i daje nadu u isto vrijeme. Prije točno tri godine dobila sam nalaz ct-a pluća i jedva se dovezla autom kući iz Pule. Jer je teško voziti dok ti se suze slijevaju niz lice. Tog sam dana mislila da je to - to....život se okrenuo naglavačke. Trebalo mi je par dana da počnem disati i da se trgnem. Da se počnem boriti. I od tog trena nisam prestala boriti se.

Ne samo za svoje tijelo. Borim se za svoje srce. Borim se da sebi i svijetu oko sebe dokažem da vrijedim toliko da zaslužujem samo najbolje. Da ne zaslužujem da budem zadnja rupa na svirali. Da ne zaslužujem da budem netko tko je tu jer nema izbora. Borim se za to da dokažem da ja uvijek imam izbor. Izbor ostati ili otići. I da kad odem, da je to zauvijek. Radi sebe. Radi svojeg mira. A mir mi toliko treba.

Treba mi osjećaj smirenosti kad se probudim ujutro. Osjećaj da je lijepo skuhati prvu jutarnju kavu, sjesti na terasu i popiti ju bez ikakvog pritiska. Bez straha da će mi netko zamjeriti bilo što. Da mogu sjesti u auto i odvesti se kilometrima daleko i da me nije briga da li to nekom smeta. Moje želje i moje potrebe na prvom mjestu. Kako to zvuči sebično....

Ali ja dok ovako sjedim i pijem kavu i mislim na proteklih dvadeset godina, ne nalazim sebe. Mene nema. Nema emocije koju toliko volim i trebam. Nema osmijeha koji mi je potreban poput zraka kojeg udišem. Nema sretne žene. Tu je samo privid nekog života s kojim sam se pomirila jer sam mislila da tako mora biti. I samu sebe uvjerila da ono što ja želim postoji samo u jeftinim ljubavnim romanima. Nema iznenadnog zagrljaja s leđa dok nešto radim u kuhinji. Poljupca u vrat koji će mi izmaknuti tlo pod nogama.

Osvrćem se i gledam zadnjih dvadeset godina života i ne vidim ljubav. Vidim samo potrebu da ne budeš sam. I kompromise koje napraviš da bi ispunio tu potrebu. I u tome svemu je nestala žena koju sam poznavala.
I koja se probudila kad se uplašila da će umrijeti. I shvatila da je vrijeme da dobije ono što želi. Da nema namjeru i slijedećih dvadeset godina provesti bez emocije i da neće izgubiti samu sebe sad kad se konačno pronašla....

I sad sam sretna.

Sama sam, ali sam sretna. Nova žena, nove emocije, novi drhtaji koji znače život.....možda i pokoja suza, ali puno više smijeha. I zbilja mislim da sam to konačno zaslužila.....

Danas je poseban dan još zbog nečega. Prije točno godinu dana pročitala sam jednu objavu na facebooku koja mi je slomila srce.... i još uvijek je slomljeno. Bila sam ljuta, bila sam razočarana, plakala sam kao dijete...znam smiješno je.
Jedan tamo mali bend iz Dubrovnika objavi razlaz a ja plačem kao da je netko umro. Sada znam da je bolje što se to dogodilo i vjerujem u neke nove početke. Možda je njima taj raspad bio isto što i meni moj nalaz ct-a i dijagnoza raka pluća prije tri godine....možda je to bila ona točka loma i katarza nakon čega se sve mijenja?

Ne mora biti bolje ali će biti drugačije. A drugačije je uvijek bolje.....možda.

I dok se u pozadini vrte pjesme Silentea a ja pokušavam ne plakati dok ovo pišem, ipak vjerujem da će sve biti dobro.

Upoznala sam neke nove ljude, sklopila neka nova poznanstva. Neke nove emocije su se uvukle u srce.

To je to.... trenutak kad osjetiš da se stvari poklope i da se sve događa s razlogom. Čak i one loše stvari. Jer otvaraju vrata za nešto novo. Uzbudljivo, lijepo i intenzivno....

Život....
- 17:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 09.05.2017.

Samo svoja






Pijem prvu kavu i gledam na sat.

Trebala sam već biti u gradu, napraviti sve ono što sam jučer onako ambiciozno isplanirala, kupiti namirnice za ručak, i početi sa svojim svakodnevnim aktivnostima....

Umjesto toga, ja još uvijek sjedim i pijem kavu i našla sam milijun izgovora zašto još ne moram izaći iz kuće. Jer sam se dugo pospana protezala u krevetu i umjesto o kupovini i plaćanju računa razmišljala o nekim sasvim drugim stvarima. I u trenu shvatila: ne polažem račune nikome.

Ako mi se ne ide u grad sada, otići ću kasnije. Otići ću sutra, k vragu. Nema veze. Ništa od toga nije toliko važno. Važna sam ja. Bitan je osjećaj mira i onaj osjećaj da sam živa, življa no ikad.... i da je ljepše ostati sat vremena duže u krevetu, toplom i mekom i misliti na neke lijepe stvari, nego u stresu skakati iz kreveta i s grčem u želucu trčati do grada da bi se sve obavilo. Jer to ću i onako napraviti. Ne sad, ali za dva sata.

I zato sad pijem kavu, oko mene tišina. Čuje se samo tiha glazba u pozadini, ona jedina koja me pokreće....

"samo pravo, samo pravo, srce moje sanjivo...."

Ovih dana opet puno razmišljam o njima. Prije godinu dana sam mislila da će sve ići drugim tokom. Tresla se od uzbuđenja u klubu SAX! i pomalo od šoka...oni koji su bili znaju o čemu pričam. I mislila sam: pa ljudi, gdje je kraj? Sky is the limit....nisam znala onda da ću sa strepnjom čekati svaki dan i čekati da se ponovo nešto počne događati...i da, ne gubim ja nadu. Nikada....jer ja ne odustajem od onoga što volim. A oni znaju koliko volim njih. Silente je tu i ostati će....

Oni su bili moj trigger, moj pokretač i moja snaga da ne potonem. I oni su zaslužni što sam se promijenila iz temelja i sve loše u svom životu što mi se dogodilo pretvorila u nešto dobro. I promijenila samu sebe u sasvim novu osobu.

Postala sam žena koja je sposobna za ljubav, i želi živjeti punim plućima. Ženu koja se ne boji svojih godina i koja uživa u svakom svom danu, u svakoj emociji. Svim srcem. Iskusna i zrela, a opet spremna za neka sasvim nova iskustva.

Snažna, neopterečena i sa novim samopouzdanjem. Spremna probati sve ono što oduvijek želi ali nije mogla ili nije imala hrabrosti za to. Žena bez predrasuda, bez ikakvih tabua. Besramno, drsko i s osmijehom na licu, spremna za neke nove stvari. Usprkos životu, usprkos nekim sitnim strahovima....žena koja je pobijedila samu sebe.

Došla sam u fazu kad svaku emociju doživljavam dvostruko intenzivnije nego ikada prije. Nešto se čudno dogodilo. Kao da sam konačno oslobođena....duh zarobljen u boci...više nije zarobljen.

Čudna ili čudesna?

Kako kome....a nije ni važno.

Onaj tko je sličan meni, točno zna o čemu pišem sada....kakav je osjećaj kad te ne razumiju. I kad ne smiješ na glas nekada ni reći što misliš jer se bojiš da će te osuditi. Ljudi su navikli na kalupe. Jer je to njihova comfort zona. I boje se probati nešto novo, ostvariti neke svoje fantazije...jer je lakše živjeti po tuđim pravilima. Ja to više ne mogu i ne želim. ŽIvot je samo jedan. I ja nemam volje ni vremena za život u kalupu u koji ne pripadam. Svaki atom mog tijela vrišti od potrebe da srušim taj kalup i budem ono što mi treba.

Znam da mnogima nije jasno ovo što pišem. Jer moraš probati da bi znao....

Važno je da ja samu sebe razumijem. Jer sama sam sebi najbolji i jedini sudac. Nikome u životu ne želim više polagati računa osim sama sebi.

Trebalo mi je dugo da to shvatim, ali sada nema nazad.

Ja sam ja.... samo svoja.





- 08:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.04.2017.

Ne, neću ti olakšati.....



Ne, neću ti oprostiti ovo...

Nemam ti namjeru olakšati tvoju odluku da me ostaviš onda kad mi je najpotrebnije da imam nekog uz sebe...neću.

To bi bilo previše jednostavno. Ti nemaš pojma kako je meni. Ne znaš kako je jednom mjesečno ići u bolnicu i gledati se oči u oči sa ljudima kojima je jednako teško kao i tebi. I kako je pokušati u sebi zatomiti strah od bolesti, strah od lijekova strah od neizvjesnosti. Ne znaš kako je gledati te ljude koji ne dolaze sami nego sa nekim od svojih najbližih.

A ja dolazim sama. I tješim samu sebe da ja to mogu. I da sam jača kad sam sama sa sobom. Da mi ne treba nitko.

Vraga mi ne treba. Svakom treba netko. Samo lijepa riječ, ili dodir ruke - da dobijem još mrvicu snage da izdržim pitanja doktorice, ubadanje igle, umor od puta....

Ti ne znaš kako je meni. Jer se nisi nikad potrudio saznati. I uspio si u svojoj glavi mene napraviti krivcem za sve. Za raspad braka, za hladnoću, za moju "bahatost".... a nisi shvatio da nemam snage biti topla i nježna žena tebi, kad meni samoj treba toplina i nježnost. Koje nema. Barem ne od one osobe od koje bi se to očekivalo.

Zato me nemoj gledati tim ogorčenim pogledom i svaliti na mene krivnju za sve. Za to što si sad sam. Što imaš osjećaj da si izgubio dvadeset godina svog života i da nemaš ništa. Jer ja se tako osjećam cijeli život.

I da, ljuta sam....bijesna sam kao ris zbog svega što mi se događa. I ljuta sam na tebe. Jer si ubio u meni zadnju mrvu ljubavi koju sam imala prema tebi onog trena kad si zaurlao da želiš razvod, tako okrutno me gledajući direktno u oči. Ljuta sam jer si mi to rekao u trenu kad sam se bojala za sebe i za svoje zdravlje. Ljuta sam jer si me "probudio" tom rečenicom i u trenu sam shvatila a to planiraš već dugo. LJUTA SAM.

A ipak, moram ti reći "hvala". Jer si mi otvorio oči. Dao si mi udarac koji mi je trebao da postanem svjesna da ovo ne vodi više ničemu. I dao si mi zeleno svjetlo da prekinem agoniju.

Sad imaš ono što si želio. Nadam se da si sretan.

A ja ću moći sama. Kao uvijek. Jer sam žena. A žena je jaka. Ne da se slomiti tako lako. I ako na trenutak zastanem i izgubim snagu, onda samu sebe podignem, pogledam se u ogledalo i kažem sama sebi: Suzy, samo hrabro...
I ako ikada više nekoj osobi pustim da uđe u moje srce, nadam se da će ta osoba znati voljeti a ne samo tražiti ljubav.


Ne bi vjerovao, ali ja još uvijek vjerujem u ljubav. Isto kao kad sam bila naivna dvadesetogodišnjakinja. Još uvijek vjerujem u leptiriće u stomaku i u to da pravi muškarac zna kako usrećiti svoju ženu. I da pravi muškarac ne napušta osobu do koje mu je stalo što god se dogodilo. I da se ne srami reći da mu je stalo....

Jer ja mogu beskonačno davati, ali želim konačno nešto i dobiti za uzvrat.....

Barem dodir i lijepu riječ....i možda ponekad neko nježno: "Volim te".......
- 11:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.04.2017.

Život je u prosjeku lijep...



Probudio me je zvuk kiše. Lijeno sam se protegla, otvorila oči i uzdahnula....mračno, tmurno, kišno....

Valjda je i to dio proljeća. Poslije kiše dolazi sunce, kažu barem....a ova kiša danas, kao da ispire sve ono što mi se dogodilo jučer. Poput onih suza koje sam jučer isplakala, kad je konačno iz mene izašlo sve što se skupljalo proteklih mjeseci.

Prvo ročište u centru za socijalnu skrb...razlog: razvod braka. Formalnost, ali neugodna formalnost. Doći na isto mjesto sa osobom koju nisam vidjela nekoliko mjeseci, i suočiti se sa onim što moramo napraviti. Dogovoriti se oko detalja.
Dogovoriti se....sa osobom koja je ušla u prostoriju sa takvim ogorčenim i mračnim izrazom lica da mi se sledila krv u žilama. Cinizam koji se mogao rezati nožem. Sjeo je na stolicu u drugom kraju sobe, kao da još više želi pojačati jaz koji se stvorio među nama. Ja nisam očekivala ništa drugo. Ali sam očekivala neki normalni stav, jer ako je išta postalo jasno proteklih pola godine, ako ne i duže, nas dvoje ne možemo zajedno funkcionirati. I mogu shvatiti neugodu, jer osjećala sam ju i ja.... ali ne mogu shvatiti ljutnju i cinizam, nakon što je on bio taj koji je rekao da želi razvod. Rekao je to u ljutnji i bijesu ali u trenutku kad nije smio ni pomisliti na to da ostavi ženu...ženu kojoj su upravo rekli da bolest baš i nije pod kontrolom kako je ona to mislila i da ju čeka liječenje. Ako nikad prije nije bilo potrebe za tim da pokaže neku emociju, mislim da je tad to trebao napraviti....u dobru i u zlu, kažu....ovo je bilo vrijeme zla...i on je pobjegao kukavički, jer je tako bilo jednostavnije. I opet svaljujući krivnju na mene. Jer tako je lakše.

A ja sam se samo borila....za sebe. To su najteže borbe. Kad shvatiš da se moraš boriti sam za sebe i da ti nitko drugi ne može pomoći....I staviš nesvjesno ili svjesno sebe na prvo mjesto. I kada to napraviš, onda shvatiš da to nikome ne odgovara. Da su ljudi od tebe navikli da budu uvijek na prvom mjestu....i kad vide da nije tako, onda te napuste.....Oni koji te ne napuste, to su ljudi vrijedni truda i svake suze. Samo oni.

Da bi mi život bio što manje monoton pobrinulo se i moje tijelo....pa me prisililo da jednom mjesečno na dva dana putujem u Zagreb. Na injekciju koja život znači, tako su mi objasnili....i ne znam koliko će to dugo trajati. I svaki taj moj mini izlet u metropolu pokušavam u svojoj glavi doživjeti kao nešto pozitivno i priliku da popijem kavu s prijateljicom ili prošetam gradom. Jer bi poludjela da nije tako....dođem kući nakon dva dana umorna i iscrpljena psihički i fizički, i dok se okrenem, prošlo je mjesec dana i ja sam opet u Zagrebu. Biti na onom odjelu za rijetke tumore cijelo prijepodne i gledati ljude koji dolaze na kemoterapije i kontrole je na jedan način veliki stres, ali na jedan sasvim poseban način daje snagu..... jer kad vidim ženu koja je izmučena kemoterapijom da se svejedno smije i kaže ti da je sretna što je tu i da je odlučila boriti se onda samu sebe zapitam: Suzi, zašto ti plačeš? Zbog čega se bojiš? Život je borba....nekom veća nekom manja. Ali svi imamo neke svoje male ratove koje vodimo i svatko misli da je njegov rat najteži.

Moja borba sa mojom dijagnozom i sa životom trenutno je nešto što mi daje snagu. Pokazala sam sama sebi da mogu i da se znam boriti. I to sama. Uz ogromnu ljubav svoje djece, naravno. Bez njih ne bi išlo, i ne bi se imala zašto boriti. I uz ljubav još nekih posebnih ljudi koji su se iznenada pojavili u mom životu.

Nekad je dovoljna kratka poruka za dobro jutro u inboxu i sve suze na licu se osuše i nisu više važne. Netko ti kaže da si važna i da je tu i da misli na tebe i nema više tuge na licu. Poput one injekcije koja znači život, neke riječi znače ljubav....

Doći će i to ljeto... vrući dani, odlasci na plažu, sladoled na štapiću koji toliko volim, i omiljena Sensation voda na nekoj ljetnoj terasi....možda na nekom novom mjestu, na nekoj novoj nepoznatoj plaži....

Netko je jednom rekao da je život u prosjeku lijep....i jeste tako. Lijep je usprkos svemu i svima....
- 09:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.03.2017.

Spremna na sve...




Osjeti se proljeće u zraku. Prvi puta nakon nekoliko mjeseci se stvarno osjeti. Buđenje je slatko, uz prve zrake sunca. Čuje se onaj cvrkut ptičica kojeg se sjećam još iz djetinjstva. I tada su mi te ptičice bile znak da dolazi ono najljepše godišnje doba. Barem meni. Bio je to znak da se bliži vrijeme hodanja bez jaknica, da ću se konačno riješiti štramplica i staviti dokoljenke i suknjice i da ću konačno opet smjeti pojesti sladoled. Sve ono čemu se raduju djeca. I dok ovako sjedim i tipkam, i slušam taj cvrkut vani, pomislim u sebi: Suzi, još je jedno proljeće na vratima i ti si tu jača no ikad. Bez obzira na sve.

Nekako je sve lakše kad je sunce vani...kad su dani duži. Svaki teret na leđima nekako se lakše podnosi. Pa i one tuge u srcu su malo podnošljivije. Pa što ako je život ovog proljeća toliko drukčiji nego prošle godine u ovo vrijeme? Pa što ako opet moram za dva tjedna u Zagreb? Pa što ako sam sama? Naučila sam iz svake negativne stvari izvuči nešto pozitivno i okrenuti u svoju korist. To je moj način funkcioniranja, i to je ono zbog čega neki oko mene nisu potpuno svjesni situacije u kojoj se nalazim. Nekad mi se čini da ni ja nisam potpuno svjesna. I bolje je tako. Jer ionako ne mogu ništa mijenjati. A ono što ne mogu mijenjati o tome ne želim ni razmišljati.

Jučer je bio dan žena. Svi su pisali i pričali samo o tome. Kako je lijepo biti žena ali i teško u isto vrijeme. Kako smo zaslužile da budemo voljene i kako smo jako hrabre. A ja sam shvatila da sve te parole i sve te jako važne rečenice sama sebi izgovorim barem pet puta dnevno. "Suzi, ti si jaka, hrabra si i ti to možeš. Suzi, ti si zaslužila da budeš voljena. Suzi, moraš biti sama sebi na prvom mjestu" I zato sam sama sebi jučer kupila cvijet. Jer sam to zaslužila. I zato jer samu sebe volim najviše na svijetu. Sebe, svoju djecu i još po neku jako posebnu osobu u svom životu. Za koje bi dala jako puno.....

Šetajući se gradom jutros, spontano sam napravila jednu fotografiju mora i grada u kojem živim i nakon što sam ju objavila dobila sam jako puno komentara u kojima ljudi kažu da mi zavide na tome što živim na moru. Koliko smo mi u stvari svjesni onog lijepog što imamo i što nas okružuje? Toliko se bavimo onim lošim stvarima, problemima, brigama da zaboravljamo na ono lijepo. Nismo svjesni ljepote mora kraj kojeg prolazimo jer idemo u banku platiti ratu kredita ili račun za struju. Nismo čuli cvrkut ptica jer moramo u ljekarnu po tablete za glavobolju....jednostavno nismo svjesni ničega. Ubija nam dušu život kojeg moramo živjeti. Šteta....

Moje "buđenje" dogodilo se još prije dvije godine. I povremeno me obuzme neka tuga i očaj i mislim da ne mogu dalje ali se brzo trgnem. Život se kotrlja, godišnja doba se izmjenjuju a ja sam i dalje tu, i sa svakom malom pobjedom sam sve jača. Uz zvukove meni najljepše glazbe, uz ljude koji su uz mene, moju divnu djecu, prijateljice....sve je nekako lakše i sunčanije. Puno ljubavi je oko mene. I jako puno ljubavi sam spremna pružiti....

Spremna sam na puno toga. Na lude poteze, putovanja u nepoznato, nova iskustva, neobuzdanu strast. Spremna sam autobusom otputovati zbog jedne šetnje uz more i šalice toplog čaja i istu večer vratiti se kući. Nekad iznenadim samu sebe...kako onda neću ljude oko sebe? Nisam imala pojma koliko ludosti imam u sebi, i koliko iznenađenja krijem .... valjda je to sve bilo previše duboko zakopano... dvadeset i tri godine duboko...i sad je vrijeme da izađe i pokaže se u punom sjaju. Jer nikad nije kasno...

Žena koja se ne boji ničega, i koja je spremna na sve. Možda ću napraviti po neku glupost. Nije ni važno....radujem se svakoj gluposti koju ću napraviti ako ju radim da bi bila sretna. A namjera mi je biti sretna... pa čak i ako to znači čekati.... na možda neka nova uzbuđenja, nove šetnje uz more i šalice mirisnog čaja....
- 11:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 15.02.2017.

Tišina tako glasna da ju moraš čuti....




Bila jednom jedna djevojka, nevina i naivna. Radovala se životu, uživala u svakom danu i čekala ljubav. Htjela je sve, ljubav za cijeli život, leptiriće u trbuhu, jake i glasne otkucaje srca. Željela je da joj netko izmakne tlo pod nogama i da ju nosi kao kap vode na dlanu. Da joj čita svaku želju iz očiju, i skida zvijezde s neba. Klišej iz petparačkih ljubavnih romana koje je čitala kad nije učila. To je željela...bajku.

Puno godina kasnije, shvatila je da bajke ne postoje. Da je život nešto drugo, a ne skidanje zvijezda sa neba. Da muškarci ne čitaju želje iz očiju nego čekaju da im kažeš što želiš. Da ju nitko neće nositi kao kap vode na dlanu, i da nikada neće dobiti onoliko ljubavi koliko je spremna pružiti. A bila je spremna pružiti sve. Cijelu sebe, bez ikakve ograde. Svaku emociju koju je osjetila morala je izreći. A nije imala kome jer sa druge strane je bila tišina. Tišina i nerazumijevanje. Ta ju je tišina gušila. Ostajala bi bez daha, i srce bi zastalo, ne zbog strasti nego zbog mučnog osjećaja da nije voljena. To je nešto što ni jedna žena ne može opisati, i nešto što ni jedna žena ne bi trebala osjetiti.

Zato je odlučila pobjeći iz te tišine. Tražila je spas u drugim ljudima, nekim drugim emocijama. Umjesto tišine izabrala je zvukove glazbe, milovanje violine i glasni zvuk gitare. I to je bio jedini način na koji se mogla i znala nositi sa svojim životom. Da nije bilo toga, možda bi našla ljubavnika? Znam, zvuči grozno... ali tko bi ju mogao osuditi? Žena koja nije voljena i usamljena je, spremna je nekad na sve da dobije to zrno ljubavi. Ona za to nije bila sposobna. Ne bi sebe mogla nikad više gledati istim očima da je to napravila. A opet, na neki način, varala je.... onu ljubav koju je trebala možda dati njemu, ali nije mogla jer je naišla na zid, dala je onima koji su bili spremni tu ljubav primiti...I toliko koliko ju je to spasilo, toliko ju je gurnulo još dublje. I iznenada je postala svjesna da se ne može i ne želi vratiti u oklop žene koja sve stavlja na prvo mjesto a sebe zaboravlja...nikada više. I to je bio trenutak kad je stavila točku na svoj brak.

Ta žena sada pije svoju kavu, sjedi sama u dnevnom boravku i razmišlja o svom životu. I smirena je. Jer tišina koju sada čuje je drukčija. Sama je, ali nije usamljena. Još uvijek traži utjehu u zvucima violine i glasnom treptaju električne gitare. Još uvijek ju topli glas podsjeća da mora biti hrabra i da je sve riješivo. I ona još uvijek vjeruje u ljubav, usprkos svemu. U onu ljubav koja se dogodi i promijeni ti kroj...
Jer bez obzira na sve, ona vjeruje u emociju koja se dogodi potpuno slučajno. Vjeruje u to da se možeš zaljubiti u nekog samo zbog jednog "hmm" ili boje glasa. Ili zbog jednog najobičnijeg: "Kako si? Jesi umorna?"

To jednostavno mora biti moguće. Vjeruje i dalje u one nemoguće ljubavi koje ruše sve pred sobom. Koja ne mari za kilometre, i ne razmišlja o preprekama. Bez obzira na sve, i dalje želi da joj netko izmakne tlo pod nogama i čita joj želje iz očiju. I dalje vjeruje u romane i bajke, kao kad je imala 17 godina. I želi strast. Neobuzdanu i divlju strast i sjaj u očima.... i nije važno da li je za cijeli život ili samo za ovaj tren. Život je i onako nepredvidljiv i nitko nije znao što nosi sutra.... ona je odlučila živjeti za danas. I možda sutra... netko je jednom rekao: "Cilj je svemir, pa dokle ide" ...

Jučer je sa smiješkom gledala objave na facebooku, i čestitke za Valentinovo. Ona to nije zvala danom zaljubljenih. Za nju je Valentinovo bio i ostao dan ljubavi. Prema svakome. Prema djeci, roditeljima, prijateljima..ljubav prema omiljenom bendu koji joj je bio slamka za spas. Prema prijateljicama koje su brinule za nju i pitale ju svaki dan kako je.
Prema onom nekom tko je bio kilometrima daleko, a znao je sve ...i kad je bila tužna i kad je bila sretna...i bilo mu je bitno kako se osjeća... Takvi ljudi su bili ono što joj je davalo snagu. Takve ljubavi su bile ono što ju je i dalje pokretalo... Možda onda, uz takve ljubavi i tišina postane ugodna....

V.t. sretan
- 10:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 27.01.2017.

Poput najslađeg meda...






Skoro je podne a ja još uvijek pijem svoju "prvu jutarnju kavicu"... Uživam u apsolutnoj tišini i miru. Pokušavam se odmoriti i sabrati misli nakon jučerašnjeg dana provedenog u Zagrebu. Dan pomalo naporan i fizički i psihički, na toliko različitih razina.

Nekako sam se navikla na to da svakih mjesec dana moram u Zagreb. To je postalo dio mog života. Ritam koji mi je nametnut i koji sam prihvatila, jer nemam izbora, čak i radujući se što je tako. Jer jedino na taj način mogu održati samu sebe. Ono što te ne sruši, to te ojača...tako kažu. A mene je život u proteklih nekoliko godina toliko puta probao srušiti...onda možete zamisliti koliko snage imam u sebi. Imam nekada osjećaj da nisam ni sama svjesna kako prolazim kroz sve ovo. Postanem svjesna tek kad mi netko drugi kaže: Divim ti se, stvarno si jaka.... Pogledam tu osobu i nije mi jasno, jer ovo što ja prolazim nije ništa naprema onom što prolaze neke druge žene ili muškarci. Ovo moje je dječija igra. Barem se meni tako čini.

Svaki put kad uđem na taj odjel za rijetke tumore na Jordanovcu, postanem bolno svjesna toga zašto sam tamo. I svaki put me dočeka pitanje sestara: "Gospođo, vidim da ste dobro. Uvijek nasmiješeni. Tako treba." A ja mislim da je to moj prkos. Ulazim nonšalantno u bolnicu, sa osmijehom na licu, kao da ulazim u neki shopping centar i trudim se ne pokazati da u sebi vrištim. Na licu onaj uvijek isti prkosan izraz lica. Lice žene koja se bori, i koja neće tako lako odustati. I kad uđem na odjel i pogledam ljude koji sjede u dnevnom boravku...u tom trenutku postanem svjesna gdje sam i zašto sam tamo. I opet mi prođe kroz glavu samo jedna misao: Suzi, ti to možeš. Ti to moraš...samo hrabro, to mora biti riješivo. I istina je da je meni puno lakše nego nekim drugim ljudima koje sam jučer tamo vidjela. Slušam priče o ciklusima kemoterapija, o mučninama, perikama.... operacijama. Imam i ja svoju priču, svoju kalvariju o kojoj bi knjigu mogla napisati. Operacija koju želim zaboraviti a koja mi je spasila život. A kad slušam ove priče, na neki način me i sram pričati, jer ja sam imala sreće, izbjegla sam teške terapije. I zašto da onda kukam zbog bezazlene injekcije koju moram primiti jednom mjesečno i to malo krvi što mi izvade svaki mjesec radi kontrole? Kao da nemam ni pravo reći da se bojim ili da sam bolesna...to nije ništa. To je mačji kašalj na prema pričama koje sam čula jučer.

A opet, ja dugo nisam vidjela više nasmiješenih lica i čula više smijeha i viceva nego jučer u tom dnevnom boravku. Dogodi mi se da dođem u trgovinu ili uđem u banku i vidim namrgođena lica prolaznika kojima je možda najveći problem u životu što moraju čekati deset minuta u redu na šalteru. Ljudi koji su vječito nezadovoljni sa svime i koji uvijek gunđaju. Grizu sami sebe i uništavaju svojom negativom ljude oko sebe. A tu... svako lice čak i ono najblijeđe lice izmučeno kemoterapijom zrači nekom pozitivom. U jednom trenutku smo bili toliko glasni, pričajući i razmijenjujući iskustva da je sestra došla da nas malo utiša jer: "meni je drago da ste vi svi tako dobro raspoloženi ali ovo je ipak bolnica" ... Čula sam komentar dvojice muškaraca koji su razgovarali i jedan je rekao drugome kad ga je pitao kako je: "Ah, nije dobro kad smo tu i ovdje se srećemo" ...morala sam se ubaciti u razgovor. Rekla sam im da je baš suprotno od toga: Dok smo tu i srećemo se - DOBRO JE. Obojica su se nasmijala i rekli su mi da sam u pravu. Čaša je ipak polupuna a ne poluprazna. I ja znam da me ta "polupuna čaša" drži na površini da ne potonem.

Drži me moja pozitiva i ljubav koju osjetim od ljudi koji znaju kako se osjećam i kojima je stalo do mene. I meni više ništa ne treba. Čekam injekciju i dobijem poruku: "Mama, jesi gotova? Kako si? Javi se kad budeš mogla" .... ne treba mi više od toga. Ili poruka moje drage Ive koja me većer prije pitala da li sam se smjestila u hostel, da li mi je hladno i da li sam jela. Kako mi može biti hladno kad mi je od takve poruke toplo oko srca?


Ljubav je ono što me drži na površini. Ljubav prema mojoj djeci i dragim prijateljima. Ljubav prema nekome tko mi je poput čuda ušao u život i nije tražio ništa od mene a pružio je toliko puno. Pružio mi je svoje srce na dlanu a nije ni svjestan koliko to puno znači. Ne pričam o tome puno jer nije potrebno pričati. Takvi posebni ljudi u mom životu znaju tko su i uvijek će se prepoznati u svakoj mojoj rečenici. Oni koje volim svim svojim srcem, možda nježno, možda romantično i strastveno.... ljubav je čudo. Ljubav je slatka poput najslađeg meda koji stavljaš u mirisni čaj.... Osjetiš ga, znaš da je tu, a nitko ga ne vidi....poput neke slatke male tajne.

Život ide dalje...ja ću opet za mjesec dana biti na istom mjestu, u onom dnevnom boravku i slušati priče ljudi i opet ću razmišljati o tome koliko sam zapravo sretna. I maštati o proljeću, o toplijim danima. O ljetu koje je sad još daleko, ali doći će i to. Toplo, vruče ljeto ... sunce, more, neke nove još nepoznate plaže ... ljubav i nada.... Život je lijep. Mora biti...
- 11:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 17.01.2017.

Ne mora biti bolje ali će biti drugačije, a drugačije je uvijek bolje....





Jednom mi se već ovo dogodilo. Napišem tekst, budem super zadovoljna i onda slučajno stisnem nešto krivo i tekst nestane i nema ga više. Frustracija do boli. Dogodilo mi se to danas....i trebali su sati da ponovo sjednem za laptop i možda pokušam ponovo. Ali sve ono što sam napisala...ono što sam osjećala, kako da to opet izvučem iz sebe. Jer to moje pisanje je malo čudno....kao da moje riječi kad ih prenesem na papir dobiju "tijelo" i ja se osjećam bolje. ... sada ih nema...a ja više nisam sigurna što sam htjela napisati. Možda ne osjećam isto ono što sam osjećala jutros kad mi je palo na pamet da je vrijeme za novi tekst na blogu?

Možda je i bolje tako. Znam da sam pisala o tome kako se ništa u životu ne događa slučajno. Možda onda nije bilo slučajno što mi se izbrisao tekst. Možda je moralo biti tako. Možda nije ni valjao. Možda sam morala sada sjesti i napisati nešto drugo. Bilo što...samo ne ono što sam pisala i obrisala.

Ali, istina je da se u mom životu ništa ne događa slučajno. I sve što mi se dogodi prije ili kasnije postane lekcija. Osvrnem se iza sebe i shvatim da je svaki događaj, dobar ili loš nešto promijenio u mom životu. I da se dogodilo s razlogom. Nikad neću zaboraviti dan kad sam doznala za svoju dijagnozu. I moj život definitivno dijelim na prije i poslije tog dana. Prije toga bila sam žena koja nije živjela u pravom smislu te riječi. Ja sam preživljavala ali nisam uživala u životu. Nisam bila u stanju čuti dobru pjesmu, vidjeti sunce ujutro na izlasku...jurila sam i nikad nisam bila zadovoljna. Bila sam užasno nezahvalna, i ogorčena na sve oko sebe. A nije trebalo biti tako. I svemir mi je dao dobru lekciju. Dva tjedna plakanja i samosažaljenja nakon dijagnoze bila su dovoljna da shvatim. Dobila sam možda novu priliku i moram ju iskoristiti. Da se to nije dogodilo, ja ne bi "čula" pjesmu na radiju od koje sam se naježila i nikad ne bi dopustila Silenteu da mi uđe u život. I ne bi doživjela posebnu ljubav. Da nema Silentea ne bi upoznala toliko divnih ljudi. Ne bi upoznala ženu koja me pita zabrinuto zašto nisam spavala u tri ujutro nego pisala statuse na facebooku. Ne bi upoznala prijateljicu kojoj mogu reći sve što mislim i što mi se događa čak i ono zbog čega se i sama zacrvenim nekad. Sve to se ne bi dogodilo.
Silente mi je donio puno lijepih trenutaka i poneku suzu. I to ne samo radosnicu. Ali dobro...s nekim stvarima se moraš pomiriti. Ne mora biti bolje ali će biti drugačije...ja vjerujem da će biti bolje, kako god bilo.

Silente je kriv što sam skupila hrabrosti i počela pisati. Jer sam imala veliku potrebu svoje emocije prenijeti na papir i svima, a posebno njima reći koliko ih volim i koliko su važni. I sad je pisanje postala navika. Način da se borim sa svojim emocijama kojih uvijek ima puno. A posebni su i ljudi o kojima želim pisati.

Divno je kad osjetiš potrebu pisati priču i tu priču posvetiš određenoj osobi. Jer vas spaja posebna emocija, i jer znaš da će ta osoba razumijeti o čemu pišeš. Kad ti kaže da je i plakao i smijao se dok je čitao što pišeš. Neki su ljudi vrijedni toga da svoje emocije bez ikakve granice i srama staviš na papir i svoje srce pružiš na dlanu. Jer znaš da neće biti zgaženo. Neke ljude upoznaš s razlogom. Da ti promijene i uljepšaju život. I najmanje što im možeš dati je iskrena emocija.

Kad upoznaš osobu koja želi biti podrška i kaže ti lijepu riječ, poželi ti dobro jutro, ili zaželi laku noć, onda si spreman takvoj osobi pokloniti svijet. A kako tek ne bi nekoliko napisanih stranica? Takvoj osobi pokloniš sve...bez granice. Svu svoju pažnju. I takvi ljudi ne ulaze u život slučajno...dolaze kad im se najmanje nadaš ali u trenu kad ih najviše trebaš. I zahvalan si do neba što postoje. I nadaš se da će zauvijek ostati tu negdje...

Život drukčiji, a opet lijep. Pun novih prijateljstava, lijepih emocija, nekad suza i nekad smijeha....
Još malo pa slavim još jedan rođendan. I razmišljam o protekloj godini.,...ne bi mijenjala ništa. Sve je točno onako kako treba biti.

Možda je čak još malo ljepše nego što sam zamišljala da može biti....




- 19:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 31.12.2016.

Za one koji su u srcu....








Ovo neće biti dug tekst.

Tek nekoliko riječi, onih običnih i malo manje običnih kakve obično govorimo kad želimo na neki način ispratiti staru godinu i dočekati novu.

Moj život, u kojem se svemir pobrinuo za ravnotežu. Pa za svaku pozitivnu emociju dobijem zauzvrat neki mini šamar, tek toliko da me osvijesti i da ne zaboravim da i "svila kožu nadraži".
Cijela mi je godina prošla u nekom vrtlogu, malo loših, pa malo za utjehu dobrih vijesti. Valjda tako mora biti. Poput one crte na monitoru koja pokazuje otkucaje srca. Da nema tih "uspona i padova" ne bi bilo ni otkucaja srca, flat line...ne bi bilo ni nas. A to je jedino bitno u životu, da srce kuca. Da lupa svom snagom. Nekada ti se čini da će iskočiti od uzbuđenja, nekad ti se čini da će stati od straha ili tuge....ali tu je. Čuješ otkucaje i to je ono što te gura naprijed.

Svaku sam svoju kontrolu u Zagrebu uspjela povezati i sa nečim pozitivnim što me održavalo da ne puknem od straha, od strepnje i od neizvjesnosti. Koncerti, susreti s dragim ljudima....

Jučer sam se vratila sa zadnje kontrole u ovoj godini, i sa još jedne injekcije, samo druge u nizu. I ovaj sam boravak uspela sama sebi začiniti nečim pozitivnim. Nekim novim emocijama, novim uzbuđenjima. Nekad je dovoljna samo šetnja gradom i popijena šalica čaja. Nekad je dovoljan osmijeh i nečije: jesi dobro? Nekad je dovoljno samoj sebi reći: imaš ovaj jedan život, živi ga onako kako želiš. Nisi dužna nikom se opravdavati. Što god želiš napraviti - napravi. Što god osjećaš prema bilo kome, nemoj držati u sebi. Ljubav postoji zato da se pokazuje.

Meni je to dovoljno. Osjećaj da sam se prepustila životu, i da ne odustajem od same sebe. Jer sam to zaslužila. Da ću napraviti ono što ja mislim da trebam napraviti i da neću propustiti ni jednu priliku da budem sretna.

I to je moja novogodišnja odluka. Nema više suza. Nema više nedoumica. U mom životu postoje ljudi koji dok ovo čitaju znaju što osjećam i kako se osjećam ... od sveg na svijetu to je najbitnije.

Ljudi dragi, sretna vam nova 2017. godina. Oni koje volim i na koje mislim dok ovo pišem...moja ljubav je svaki dan sve jača.

V.T. kiss
- 18:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.12.2016.

Šalica toplog čaja....





Bliži se kraj godine i kao i svi i ja radim neku svoju inventuru ove 2016.

A možda bi bilo pametnije da to ne radim. Ali ne možeš protiv svojih misli...Uvijek mi se čini da vrijeme tako brzo proleti, od Božića do Božića a kad se osvrnem shvatim da se dogodilo toliko toga, i da se život okrenuo na toliko razina da mi je skoro nezamislivo. Da mi je netko prije godinu dana pričao neke stvari rekla bi mu da laže. Da nema pojma o čemu priča i da ništa od svega ovog nije moguće....

Godina je proletjela, planeta je napravila još jedan krug oko sunca a ja?

Ja se još uvijek pokušavam naviknuti na život "bez Silentea". Premda su tu, u srcu, življi i jači no ikad....ali ipak.
I premda se to na meni ne vidi, srce mi se trga. I pomislim barem jednom na dan na to kako bi život bio ljepši, veseliji i svijetliji kad bi bilo onog iščekivanja koncerata i susreta sa njima. Fale mi.

Fale mi svakodnevno i ne izlaze iz glave. Ne mogu se pomiriti s tim da ih neću vidjeti. Želim ih opet na pozornici. Želim onaj pogled dječaka koji odbija odrasti i mladića koji se smije sa pozornice i opet, još jednom fula tekst pjesme. Želim zvukove gitare, bubnjeva, violine, ... sve to želim. Nije važno hoću li to dobiti... samo kažem da to želim. Znam da je ljubav prema glazbi tu. I znam da Tibor neće odustati od samog sebe. I znam da ne voli presing i da mu idu na živce komentari o Silenteu ali ne mogu si pomoći. Najradije bi opet otišla u Dubrovnik, našla ga tamo u njegovom Gružu i dobro ga prodrmala i rekla mu: Čovječe, trebamo te, čovječe..nemoj nam to raditi više. Dosta je bilo...

A onda shvatim da su oni najbitniji. Ne ja, ne bilo tko drugi, nego oni. Ono što oni žele. I ako stvarno žele, vratit će se. Ako on stvarno bude htio, pojavit će se kad se najmanje budemo nadali, skočiti na pozornicu sa onom svojom gitarom i reći: Evo me, ljudi...tu sam i ne idem više nikud.

Silente je obilježio moju 2016 godinu. Kao da se sa raspadom Silentea počelo raspadati sve oko mene. Pregledi, dijagnoze, dobre i malo manje dobre vijesti...

Pa onda brak...odjednom promjena koju nisam očekivala a možda sam trebala. Nešto što se kuhalo dugo i odjednom puklo. Raspalo se sve. Osim mene. Ja sam se, kao i uvijek, nakon svakog šoka, podigla na noge, pogledala ispred sebe i rekla sama sebi: ok, Suzi, idemo dalje. Ovako je moralo biti. Samo pravo! Čovjek bi rekao da ću se osjećati usamljeno. A nekad se možeš osjećati sam premda si s nekim. A to je još gore. Užasan osjećaj samoće i nerazumijevanja. Tišina tako glasna da ju možeš čuti. Tišina koja ubija ljubav, polako ali sigurno.

Nisam usamljena. Nisam sama, a ne mogu to baš objasniti. Nekad te pozitivna emocija i ljubav dočekaju tamo gdje se najmanje nadaš. Nekad te nečija riječ dodirne bolje od dodira prstiju. Uz toliko loših vijesti, mene još uvijek gura pozitiva i neki osjećaj da će sve biti dobro. Možda sam nerealna. Možda se samo zavaravam. Ali osjećaj je dobar.

Život je lijep. Ipak. Usprkos svemu.

Suze kad se razočaraš. Tuga jer nije sve onako kako si zamislio. Pa onda odjednom, jednim telefonskim pozivom i iznenađenjem sve opet dođe na svoje mjesto....i opet je sve dobro. I opet se raduješ novim stvarima u svom životu, novim iskušenjima, novim emocijama....

Shvatiš u jednom trenutku svog života kako je dovoljno tako malo da te usreći. Dovoljna je šalica toplog čaja da ti bude lijepo. I kad to shvatiš, sve bude puno jednostavnije....Prepustiš se svakoj emociji kao da ti je zadnji put u životu jer nemaš što izgubiti. Zašto ne?

Život je lijep samo ako znaš uživati u njemu. Bez ograda, bez kočnica. Bez straha od posljedica.

Mislila sam da neke stvari nikad ne bi napravila. Svako moje "nikad" pretvorilo se u "zašto ne?"...

Nikad ne reci nikad.

- 19:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 02.12.2016.

Kako misliš sama si, kad sam tu....




Izgleda da u životu stvarno moraš doživjeti nešto loše da bi kao ravnotežu dobio nešto dobro. Ne znam da li je svima tako, ali ja stalno imam taj neki osjećaj da mi se život prelama na one loše i dobre momente. I emocije isto tako.

Posljednje dvije godine meni su kao rollercoaster. Bilo je tu svega, od očaja i izgubljenosti do euforije i olakšanja. Usponi i padovi.... kad sam mislila da sam si život koliko toliko sredila - posao, obitelj - dijagnoza mi je izmakla tlo pod nogama. I jedva sam samu sebe uspjela održati da ne padnem. I nisam pala. Podigla sam se malo uz pomoć drugih i jako puno sama. Jer nitko ne zna kako se osjeća čovjek koji se bori za svoj život kad mu se čini da nema smisla boriti se.

I onda oni. Moj Silente, moja slamka za spas, koja je značila više od lijekova, vitamina, i svega što mi je trebalo da me održi na životu. Oni su bili moj lijek i moja pozitiva koja mi je dala snagu da guram dalje i ne mislim na kontrole, iščekivanja nalaza. Još su to uvijek. Bez obzira na sve.

Da nije bilo "Čudne ili čudesne" i tih šestoro divnih ljudi nisam sigurna kako bi izgurala. Onaj mali klik u glavi koji mi je rekao: Suzi, digni se, nije sve tako sivo.....ljubav što se dogodi bez razloga i promijeni ti kroj. I meni je stvarno promijenila kroj ta ljubav. Malo zahvaljujući njima, a malo zahvaljujući šamaru koji mi je lupio život, shvatila sam da moram samu sebe staviti na prvo mjesto i ne osvrtati se na ništa drugo. Sebično i istinito. Uspjela sam. Ja jesam sama sebi na prvom mjestu. Naučila sam voljeti sebe da bi mogla dati ljubav drugima. Trebalo mi je puno godina da to shvatim i jedan komad papira na kojem piše dijagnoza: maligna bolest, ali konačno sam shvatila.

Sada, dvije godine nakon operacije, čini se da mojoj borbi nema kraja. Znala sam da će biti tako. Bojala sam se da nikad neću imati mira i da će me do kraja života proganjati taj strah i neizvjesnost i osjećaj da se borim za svoj život. I borim se.
Tromjesečne kontrole pretvorile su se u dolaske jednom mjesečno na kliniku u Zagreb radi injekcije koja drži stvari pod kontrolom. I koliko sam u strahu toliko sam sretna što je "samo" tako. I što sam nakon ove prve injekcije shvatila da nije nikakva drama, da nemam neke čudne nuspojave i da se dobro osjećam. Pa onda, neka bude tako. Pitaju me koliko dugo...a ja nemam odgovor. Možda zauvijek.

I to sve, sada, kada mi se život mijenja na toliko razina. Djeca koja su hvala bogu, sve odraslija i zrelija, samostalnija. I tu su uz mene. I ja, koja se mora naviknuti na to da kroz sve to prolazi sama. Nakon četvrt stoljeća života u dvoje. Čudno zvuči, znam....A ta samoća mi nekako tako lako pada, vjerojatno zato jer sam nekako oduvijek i bila sama. Možeš biti sam i u dvoje. Imaš nekog pored sebe a opet si sam. Još usamljeniji....

Zato imam njih. Neke drage ljude koje sam upoznala. Ženu koja me u panici pita da li sam dobro, čim se ne javim jedan dan. Koja "osjeća" moju tugu i ako je kilometrima daleko. Lude prijateljice koje zbijaju šale, nekad namjerno, samo da mi skrenu misli na nešto veselo, a nekad zato jer su jednostavno takve: mlade, lude i neobuzdane. Ili žena koju sam isto upoznala zbog Silentea, koja mi je poput sestre koju nemam i kojoj prvoj poželim dobro jutro svaki dan, i kojoj sam prvoj ispričala za svaku dramu koja mi se događala u životu proteklih godinu dana....

Imam neke nove emocije u svom životu, za koje sam mislila da nikad više neću osjećati. Prijatelji koji su više od prijatelja, netko tko je tu i kad nije. Kad mi je teško, kad čekam pretragu i nisam ništa jela cijeli dan. Kad dobijem nalaz u kojem piše da moram na liječenje...Ima tako nekih ljudi koji se iznenada pojave u tvom životu kad se najmanje nadaš.

I samo žele s tobom popiti šalicu čaja....

I nekad ti to znači više od svih lijekova. Osjećaj da nisi sam. Da nikad više nećeš biti sam.... Da ne moraš sam, i da i kad misliš da nije tako, ipak netko misli na tebe....divan, smirujući osjećaj da će sve biti u redu....

Bit će sve u redu... mora biti. Ja se borim za samu sebe, istom snagom. Silente je tu i ostati će, bez obzira na sve. I život je u prosjeku lijep.

Moje misli, kišni dan, jedna šalica mirisnog čaja, sa limunom i medom..... poput mog života....i onaj osjećaj da te netko ipak voli....

- 10:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 12.11.2016.

I riječi su dodir...







Mislila je da će biti teže.

Da će se osjećati kao da joj je izmaknuto tlo pod nogama i da neće znati kako funkcionirati. Da će joj sitnice komplicirati život. One banalne stvari koje nije prije sama radila, kao na primjer, promijeniti plinsku bocu, ili odvesti auto na servis. To su gluposti, svaka žena to zna. Ali kad živiš godinama kao nečija "bolja polovica" nekako se dogodi da hrpu stvari ne radiš. I onda dođeš u situaciju kad moraš sam funkcionirati i ne pada ti na pamet nekog pitati za pomoć.

Ona je mogla sama.

Davno je odlučila da će sebe staviti na prvo mjesto. Da se neće osvrtati više na to što drugi misle i da će raditi samo ono što ONA želi, bez obzira na druge. Zvuči sebično. I jest sebično. Sebično prema svima osim prema njoj samoj. Trebalo joj je to. Trebao joj je osjećaj da je dovoljna sama sebi. Zato je bila prkosno odlučila da će otići sama u Zagreb na onu punkciju. I da će spavati u hostelu, sama. Bez potrebe da se nekom opravdava i bez želje da joj netko drži predavanja. Jer, znala je...u ovoj situaciji ona je ispala negativac. Kad se počneš boriti za samu sebe i kad odlučiš da moraš neke stvari u svom životu konačno postaviti na pravo mjesto, obično postaneš u nečijim očima loša osoba koja misli samo na sebe i ne voli. A ona je baš zbog ljubavi donijela odluku. Zbog ljubavi prema svojoj djeci i zbog uspomene na 23 godine braka. Nije htjela osjećati gorčinu i bijes, pa je odlučila da je bolje na vrijeme povući se i ostaviti da stvari idu svojim tokom. Nije htjela da njena djeca gledaju kako im majka živi u lošem braku. Nije htjela da oni misle da je to normalno. Živjeti i biti nesretan. Nitko ne bi trebao biti nesretan u životu. Imamo taj jedan život, i nemamo vremena za gubljenje....

Mogla je sama, a opet, sasvim sama nije bila. Drage žene koje je upoznala zbog "ljubavi što se dogodi i promijeni ti kroj" nisu joj dopuštale ni u jednom trenutku da bude tužna. Premda kilometrima daleko, opsjedale su joj inbox pitanjima: "Jesi dobro? Što radiš? Kako si? Nemoj biti tužna, molim te...možeš ti to...." Žene koje su i same imale problema u svom životu i koje su možda noći provodile u suzama, ovaj put su dale sve da ona ne razmišlja o lošim stvarima, nasmijavale ju i govorile joj kako joj se dive i kako je snažna. Nikad im se neće moći dovoljno zahvaliti za to. Nema tih riječi kojima se može opisati koliko ti znači kad osoba koja nije dužna reći ništa da se osjećaš bolje, kaže upravo ono što ti pomogne.... Ona se nadala da znaju koliko su joj pomogle...I da će i ona biti uz njih ako im bude trebalo. Uvijek, bez obzira na sve...

Emocije su čudna stvar. Probude se kad se najmanje nadaš, prema osobama za koje nisi ni očekivao da će ti ući u život. Dobiješ riječ utjehe dok čekaš u čekaonici mučni pregled od "stranca" i odjednom je lakše. Nisi sam. Požališ se da nisi ništa jeo i pio jer nisi smio zbog pretrage, i netko ti kaže: Sad trči u prvu pekaru i kupi veliku bocu soka ili vode....netko tko ti na prvi pogled nije ništa. A u tom trenutku ti je postao sve. Može li život biti čudniji? I ljepši? Takve riječi su poput dodira....

I život ide dalje....svaki dan je borba. Nekad izgubiš, nekad pobijediš. I lijepo je. Osjećaj je dobar. Jer si živ. Ako srce gori, to je dobro...neka gori.









- 09:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.10.2016.

Ljubav nestane bez razloga i promijeni ti kroj...






Bila je mlada. Pomalo razočarana u ljubav i nesigurna u sebe. Mislila je da život nije fer, da se lijepe priče događaju samo drugima i da nikad neće upoznati onu pravu osobu uz koju želi provesti svoj život. Izgledalo je kao da ju to ni malo ne muči. Nitko nije na njenom licu mogao primjetiti sjetu ili tragove suza. I onda se pojavio on. I ona je već nakon nekoliko dana znala da je on jedina osoba s kojom želi biti. Nije se obazirala na riječi onih koji su govorili da je rano za takve odluke. Odlučila je i gotovo. Kad sad o tome razmišlja, nije sigurna da li je to bila ljubav na prvi pogled ili očajnički pokušaj da konačno ne bude više sama.

Život kao i svaki drugi. Nekad sretniji, nekad tužniji. Nije uvijek bilo sve sjajno. Kad sad razmisli, često nije bilo sjajno. Trebalo je puno strpljenja, tolerancije i prepuštanja životu da samu sebe uvjeri da je to život kakav je zamišljala. Borila se za svoj brak, za svaki osmijeh i svaki dan ispunjen srećom jer je znala da je to jedini način. Puno toga je progutala. Puno puta je zatvorila oči pred onim što joj se naočigled događalo pred nosom. Za mir u kući, reći će. Za djecu. Nije ni ona bila savršena. Bila je svjesna toga. Pa je puno toga znala oprostiti jer je znala da se i njoj često oprostilo. To je valjda brak, zar ne? Mir, ljubav i razumijevanje?

Vukla je dvostruko, jer je morala. Ona je bila ta koja je brinula o svemu. Vukla je sve konce više manje uspješno. Djeca koja su bila potpuno okrenuta njoj jer ona je bila ta koja je bila dvadeset i četiri sata na dan okrenuta njima. Znala je da nije jedina koja tako živi. Malo je očeva koji stvarno znaju što znači promijeniti pelenu, otići s djetetom u park ili otići na roditeljski sastanak. Barem je ona samu sebe tješila da je malo takvih. Da većina žena živi točno onako kao ona.

U jednom trenutku, nakon jako puno godina braka, morala je prestati vući stvari u pravom smjeru jer se morala koncentrirati na sebe. Život je to od nje zahtijevao. Osjećaj da je dobila novu priliku za život i da stvari ipak nisu tako loše u njoj je probudio novu ženu. Onu koja samu sebe, a ne druge, stavlja na prvo mjesto. Onu koja misli da je zaslužila ljubav i da nije dužna samo davati, a da godinama ništa ne dobije za uzvrat osim pukog osjećaja da nije sama.

I u tom trenu stvari su malo, pomalo krenule nizbrdo. Nije primijetila u kojem se to trenu točno dogodilo. Odvajanje, i osjećaj da moraš učiniti nešto za sebe. Posvetila se sebi, u svakom smislu te riječi, i zaboravila na ono što je radila godinama.... spašavala stvari kad se činilo da nema smisla spašavati.

I tako se i dogodilo....stvarno više nije imalo smisla spašavati. Shvatila je to jedne večeri, za vrijeme jedne burne svađe. Okrutne riječi: "Želim razvod!" i ona koja je nijemo gledala u njega i postala svjesna da ju ta rečenica nije ni malo zaboljela. Da ju je očekivala i da joj je došla kao olakšanje. Da je iste te riječi čula prije pet ili deset godina zaplakala bi od očaja. A sad, u sekundi je počela razmišljati samo o praktičnoj strani ovoga što je čula: što, kako, na koji način dalje. Jer je shvatila da natrag neće moći. I da natrag ne želi. Osoba za koju je mislila da će s njom provesti cijeli život rekla joj je da već dugo razmišlja o razvodu jer ju više ne prepoznaje. Žena koju je oženio nije ista žena koja stoji pred njim. Ova sad je čvrsta, snažna, bez straha se suočila sa svime što joj se događa i stavila je sebe na prvo mjesto. Nestala je plaha ženica koja bi oprostila i pretrpjela sve, samo da sve bude onako kako svi žele. Nestala je ona žena kojoj nije smetala hladnoća i život bez neke nježne riječi osim eventualnog: dobar je ručak danas.....sve je nestalo.

Nakon svega, on bi možda i ostao. Možda bi nakon prospavane noći zaključio da je pretjerao i razmislio o svom životu. Možda bi mislio da će ispasti loš ako ode baš sada, kad ona zna da ju čeka još jedna borba. Ali ona to nije htjela. Nije željela sažaljenje i čovjeka koji se osjeća prisiljen živjeti s njom. I gušila ju je tišina.

Tišina može biti nešto prekrasno. Divno je živjeti sa osobom i razumijeti se bez izgovorene riječi. Ali nekad ta ista tišina postane teret. Poput nekog kamena na duši....

Onog dana kad je zatvorio vrata sa sobom i otišao, nije bila tužna. Možda malo....jer je tužno na što se svede dvadeset godina braka...na jedan šturi pozdrav i riječi: Čujemo se.

Ali, u jednom je trenutku osjetila ogromno olakšanje. Gorki teret sa duše kao da je skliznuo.... Znala je da je bolje tako.

I sada, jača nego ikada i odlučnija nego ikada, ona ide dalje. Jer nema izbora. Mora, radi svoje djece, i radi sebe. I sretna je jer je donijela odluku za koju je duboko u sebi znala da je ispravna. I da ju je možda trebala donijeti davno prije.

Ljubav koja je nestala i promijenila joj kroj....
- 12:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 05.10.2016.

Zastanem nekad kad mi je teško...




Mjesec dana je prošlo od Dubrovnika. Pomalo mučnih mjesec dana.

Dubrovnik je bio kao neka prijelomna točka, ono nešto što sam morala i htjela napraviti u svom životu jer sam znala, osjećala da dolaze neka tmurna vremena.
Možda ne bi imala snage za ovih mjesec dana i za ono što tek dolazi da nisam otišla u Grad, upila svu snagu iz onih zidina i čarobnih skalina.
Možda bi sve bilo još puno mučnije da nisam pogledala u oči sjajnom mladiću i vidjela da je dobro. Da je sve onako kako treba biti i da se ne moram brinuti. Nakon toga mogla sam skupiti svu hrabrost i nastaviti tamo gdje sam stala...u borbi za samu sebe.

Nisam pisala o 4 dana u bolnici, punkciji koja je bila brutalna, kroz koju sam prošla kao u nekom polu snu, skupljajući svu svoju snagu za koju nisam ni znala da imam. Morala sam, da bi dobila potvrdu za ono što sam duboko u sebi znala. Priča koja nema kraja....Samo sam sad spremnija za borbu. Prvi put sam bila šokirana, jedva sam došla k sebi. U ove dvije godine sam naučila da se život ne događa samo drugima. Događa se svima. Ovaj put se dogodio meni. I moja borba se nastavlja.

Svi mi govore da je najvažnije biti jak i biti pozitivan i da trebam naći snagu u sebi, ili u nečemu oko sebe. A ne znaju da sam ja tu snagu davno našla. Našla sam ju u pjesmama Silentea, u druženju sa prekrasnim ženama koje osjećaju isto što i ja. Našla sam nevjerojatnu snagu u plavim očima koje kao da govore: Samo hrabro, to mora biti riješivo... Da nije bilo toga ja ne znam kako bi izdržala i kako bi skupila u sebi snagu da sama sebi kažem: Suzy ti to možeš....jer moraš, zbog sebe...

Puno puta sam razmišljala o tome da li su oni svjesni koliko mi znače? Možda ovo iz njihove perspektive zvuči besmisleno. Što se to dogodi u čovjeku da prepozna sebe u nekome drugome? I da onda kad mi je bilo najgore, kad sa ležala na stolu i čekala punkciju, uspijem skrenuti misli na nešto drugo. Na koncert u Đurđevcu, na šetnje Stradunom, ili na šokirani Tiborov izraz lica kad nas je ugledao u svojoj ulici. I da isto tako jučer, dok sam čekala ispred ordinacije svoje liječnice da konačno dobijem potvrdu onog što sam i onako znala, ne razmišljam o tome, nego slušam pjesme Silentea, slušalice u ušima i prisjećam se svih susreta i koncerata u proteklih godinu i po dana....Malo tužna, jer ništa nije onako kako bi trebalo biti, a opet....možda je sve upravo onako kako oni žele. Pa je onda opet dobro.

Moja duhovita liječnica, rekla mi je otprilike ovim riječima: Bit će sve u redu. Znate kako ste bili uplašeni prije dvije godine jer niste znali što vas čeka? Pa vidite, prošlo je više od dvije godine, tu ste, dobro se osjećate. Čak ste doživjeli i da vam se omiljeni bend raspadne.... Ha, ha.... crni humor ... Ali shvatila sam što mi želi reći i u pravu je. Tu sam, borim se, i ne dam se. Kad se dogode neke stvari u životu, shvatiš kako imaš divnu djecu, i da si napravio jednu dobru stvar u životu. Djeca, koja više nisu djeca, nego su odrasli mladi ljudi, koji su u svakom trenutku tu kad ti treba riječ podrške.

I prijatelji...ljudi koji su napeto čekali da im se javim nakon pregleda. Što bi ja bez njih? Nekad dobiješ podršku i lijepu riječ od ljudi od kojih se ne bi nadao da će to napraviti a ne dobiješ ništa od jedne osobe koja bi trebala znati i razumijeti kako ti je .... ali nema veze, to je već druga priča koju nemam namjeru danas ispričati. Možda jednom, kad za to dođe vrijeme.

I to je to...

Život ide dalje...ne vrte se samo dobri dani. Ali bit će sve ok. Dobro je kad ti se događaju "situacije" u životu jer onda tek shvatiš koliko si jak. I kako možeš sve....Ljudi me ne razumiju jer vide osmijeh na licu i čini se kao da ništa ne shvaćam pre ozbiljno. Ostanu onda malo šokirani kad čuju što mi se događa u životu, i da nije sve baš tako sjajno. Ne glumim, ne lažem i ne pretvaram se. Ali sam pobijedila onu uplašenu sebe, i ne dam joj da progovori. Ovo je moje vrijeme i ja ću pobijediti. U inat onima koji misle da ja to ne mogu. Mogu i te kako....možda uz malu pomoć divnih pjesama, ali svaka pomoć je dobrodošla... sretanwink

Zastanem nekad kad mi je teško i pitam se kako je tebi....

Rekla sam da neću pitati, i da neću gnjaviti sa suvišnim pitanjima...i neću, jer znam koliko to ide na živce. Sve će biti onako kako mora biti....Neke stvari je teško reći gledajući u oči...ali lako ih je zapisati...

Tibi, nadam se da znaš koliko si važan i koju snagu daješ? To nisu prazne riječi. Sve što sam prolazila proteklih godinu dana, svaki strah od kontrole, ili pretrage, i ovo što prolazim sada sve bi bilo puno teže da nije bilo Silentea. I sad nije bitno što Silentea nema. Snaga je i dalje tu. I ja sam rekla toliko puta da mi ne treba Silente bez tebe jer u mojoj glavi ti si Silente. Nemoj sad kolutati očima ako čitaš ovo i nemoj pomisliti: što meni ovo treba u životu? Ne trebaju ti suvišna pitanja, presing i optuživanja. Ne trebaju nikome. Ali ti treba osjećaj da te ljudi nisu zaboravili bez obzira što si pokušao pobjeći. Ne možeš pobjeći od ljubavi prema glazbi i ne možeš pobjeći od onih koji te vole, iskreno bez ikakvih zlih namjera. Tu si, Tibi, svidjelo se to tebi ili ne.... Ne znam koliko ti znači, ali i dalje vjerujem u tebe. Sada više nego ikad. I trebaš mi.... trebaš svima nama ....

Eto, moj mali trenutak iskrenosti. Idemo sad dalje....život ....

- 08:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.09.2016.

Čarolija Grada pod zidinama



Kad mi je liječnica prije mjesec dana rekla da moram doći u Zagreb da napravim neke dodatne pretrage i da ću zbog toga morati biti u bolnici nekoliko dana, prekinula sam ju u pola rečenice:

- doktorice, ovako....ja idem krajem mjeseca u Dubrovnik....sa svojom kćeri. Vraćam se za nekoliko dana. Nakon toga, radite samnom što god mislite da treba. ...

U trenutku kad sam to odgovorila, skoro drsko i pomalo bezobrazno trgla sam se i pogledala ju pomalo uplašeno:

"Nema panike, zar ne? Smijem otići?" Blagi osmijeh liječnice i njeno: Ma naravno, samo idite, vidimo se kad se vratite, ohrabrio me je. Nadam se da je stvarno mislila tako.

Jer ja sam odlučila. Ja sam jednostavno morala otići u Dubrovnik. Želja koja je bila u meni toliko dugo i odluka koju smo ja i moja kći donijeli još početkom proljeća. Nešto me tako snažno vuče u taj grad i lagala bi kad bi rekla da ne znam što.
Davno sam to rekla: tko je zavolio Silente, morao je zavoljeti Dubrovnik. Kao da se magija sa njihovih pjesama preselila na zidine, na čudesno plavo-zeleno more i zeleno drveće Lokruma. Ili su pjesme baš zato tako čarobne i snažne jer ih je napisao netko tko je cijeli život upijao u sebe čaroliju ovog grada? Ne znam...ali Silente i Dubrovnik su se u mom srcu isprepleli u jednu snažnu emociju. Kao da je vremenom postao i moj grad. Htjela sam otići i na svojoj koži osjetiti duh tog grada i vidjeti da li sam si samo umislila ovo sve što osjećam ili je to zbog moje silne ljubavi prema Silenteu i ljudima koji žive u Dubrovniku a koje sam prihvatila kao svoje, skoro kao familiju. Možda i više od familije.

Nisam se osvrtala na čuđenje mog muža i sina. A oni su dobro znali kakva sam kad nešto odlučim. Nema toga tko me može zaustaviti. Ni skoro petnaest sati vožnje autobusom po Jadranskoj magistrali, ni to da bez tablete za mučninu ne mogu ni do Pazina stići...ništa. Dubrovnik je bio moj cilj. Puno prije fatalne objave na Silente facebook profilu koja mi je malo izmaknula tlo pod nogama. Ali sada, kad je sve nekako čudno, i nitko se ne usudi ni pomisliti što će se i kako dalje događati - odluka je bila samo još čvršća. Vuklo me srce u grad u kojem su bili oni a nisam znala hoću li ikoga od njih vidjeti...samo da ih zagrlim, bez puno pitanja. Jer obećala sam da pitanja neću postavljati...još jednom da ga vidim....


Četiri predivna dana. Dubrovnik je više od onog što sam mislila da će biti. Mali zgodni apartmančić preko puta autobusnog kolodvora. Malo, skromno i nevjerojatno slatko....taman za nas dvije...
Gruž - posebno mjesto....grad sam za sebe. Ili sam to samo ja jer sam znala zašto mi taj Gruž toliko znači? Uživala sam u rano jutarnjim šetnjama pored Župnog ureda, sve do tržnice. Upijala život tržnice, simpatične žene koje su nudile svoje proizvode, izgovarajući riječi na divnom dubrovačkom narječju. Osjećala sam se kao da sam doma. A bila sam tako daleko od kuće. Mogu li objasniti taj osjećaj? Osjećala sam se kao da sam točno tamo gdje bi i trebala biti.
Najljepše doba dana bilo je baš to jutro....kad nije bilo previše vruče a život u Gružu se budio. Ljudi koji su se pozdravljali jer se poznaju godinama, usputna pitanja, "kenova" ... život...

Šetnje po starom gradu su priča za sebe. Na stotine turista sa raznih cruisera koji su hodali po starom gradu sa fotoaparatima i gledali zidine. Nisam sigurna da su ti silni ljudi koji se slijevaju niz Pile svjesni čarolije toga grada. Imala sam osjećaj da ne gledamo istim očima kamene zidove, skaline, fontanu na ulazu u stari grad....Ljepota je u oku promatraća, kažu...ljepota i ljubav. Moje oči nisu vidjele samo zidine, Onofrijevu fontanu, crkvu Sv. Vlaha....moje oči vidjele su prizore iz spota "Još jednom", vidjele su mjesto na kojem je Silente imao svoj koncert. Moje oči gledale su grad koji je bio njihov dom....

Moja Iva, koja je jedva dočekala da nakon tri godine vidi svoj Grad i predraga Ružica s kojom smo provodili svaku večer razgovarajući i družeći se...osjećaj kao da sam u posjeti obitelji, a ne turista u gradu stotine kilometara daleko od Istre. Nema riječi kojima mogu opisati ono što sam osjećala i sreću koja bi me preplavila svaki put kad bi pomislila: Ajme meni, u Dubrovniku sam! Iva je tu... i oni su tu. Negdje....da ih barem mogu sresti, samo im stisnuti ruku i reći im da se drže i da će sve biti dobro....

I nitko nikad neće moći razumijeti kako sam se osjećala i koliko mi je značilo kad smo se jednu večer pješice uputile na Lapad a ispred nas iz lokalne male pekare je odjednom "izletio" mladić kojeg sam u sekundi prepoznala i spontano reagirala: "Tibi, Tibi....Tibore!" Njegov zapanjen izraz lica kad se okrenuo kao da mu nije jasno što se događa i spontana reakcija uz smijeh: "Šta, šta, šta radite vi ovdje?!" Malo u šali a malo ozbiljno rekla sam mu da smo morali doći da vidimo da li je dobro i da mi je srce sad na mjestu. I bilo mi je na mjestu. Jer mi je srce prepuklo čitajući objavu na facebooku i nisam mogla ni zamisliti da se događa nešto loše i da on nije dobro. Tako sam se htjela uvjeriti svojim očima da je u redu. I bio je. Oči mu opet svijetle onim starim sjajem. To je najvažnije. Ništa drugo nije važno. Rekla sam mu da neću postavljati pitanja, neću pitati što će biti...nije me ni briga. Jer ako oni nisu sretni, meni takav Silente ne treba. Treba mi Silente koji će ih ispunjavati srećom, koji će ih opet voditi u ono što vole i žele od života. Samo ako su oni sretni, i ako im srce opet gori to može imati smisla.

Tko zna bi li moj boravak u Dubrovniku bio toliko čaroban i bi li mi ostao u takvom sjećanju da nije bilo tog slučajnog susreta ispred pekare? Zvuči glupo i zvuči kao kliše...ali u onom trenu kad sam pošla dalje, nakon što sam razgovarala s njim nekoliko minuta i dopratila ga doslovno do njegovog ulaza, samo sam jedno pomislila:" Suzy, sad je sve u redu. Možeš na miru uživati još ovih dva dana u Dubrovniku i sad imaš snagu za sve što dolazi poslije. Nema toga što te može uplašiti nakon ovog. " I stvarno je tako... ne znam koliko je on svjestan toga, koliko znači, i koliko nam je svima važno da on bude dobro. Nema statusa na facebooku ili rečenice u inboxu koja može na pravi način reći ono što misle i osjećaju ljudi koji ga vole. Ne znam da li i ja riječima to mogu pokazati. Koliko god mislila da znam sa riječima nekad mi nije lako reći što osjećam.

To je to...mojih četiri dana čiste magije u najljepšem gradu na svijetu uz najdraže ljude na svijetu. Moja snaga za dalje. Sad sam tu, čekam neke nove pretrage, ne mislim na loše stvari, jer život je prekratak da bi se mislilo na ono što nas može uništiti... Samo hrabro, to mora biti riješivo...

- 15:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 06.08.2016.

Ne mora biti bolje, ali će biti drugačije...



Danas je dan trebao izgledati drugačije.

Nisam sad trebala sjediti u svom dnevnom boravku sa laptopom u krilu i pisati blog. Trebala sam se voziti prema Vodnjanu, uzbuđena što ću ih opet vidjeti. Vjerojatno bi već danima razmišljala samo o tome, smišljala čime bi ih ovaj puta mogla iznenaditi. Možda ispeći opet kiflice ili neke pogačice? Nešto čime bi ih obradovala nakon što bi prešli dug put od Dubrovnika. Mislila bih na to kako su prije desetak dana slavila rođendan dva brata i kako bi im možda mogla kupiti neki sitan poklon, ili možda ispeći tortu? Ne, ne tortu, jer se još sjećam one prošlogodišnje torte i Tibija koji ne jede slatko... ah, kakav udarac za moj ego! crybelj Šala, naravno...ali, mislim da je ostatak benda shvatio da će teško od mene dobiti više neki kolač ili tortu i da za to mogu zahvaliti svom frontmenu wink

Da, tako bi otprilike izgledao moj današnji dan...ali ne izgleda. Umjesto toga, ja sjedim u svom dnevnom boravku i pišem. Situacija ovih dana mi na trenutke izgleda smiješna. Doživjela sam da mi se prijateljica nije javila dvadesetak dana jer je "bila u strahu, jer nije znala kako ću reagirati i da li sam malo došla k sebi" Rekla je da zna "kakva sam kad se radi o Silenteu" pa je mislila da je bolje da mi da još par dana da se smirim. I kad sam se konačno našla s njom na kavi trudila se da ne spomene njih ni jednom riječju. Čak sam joj i zahvalna na tome. Ne želim govoriti o njima ljudima koji ne znaju puno i koji samo iz znatiželje pitaju što se to dogodilo.

Toliko sam različitih ljudi upoznala ovih mjeseci.

Toliko različitih životnih priča, sudbina. Jednu sam mladu djevojku nagovorila da skupi hrabrosti i počne pisati blog. Emotivna djevojka koja je samo trebala malo poticaja. Ono što je možda trebala dobiti od svoje majke, koja iz nekih svojih razloga to nije u stanju. Jučer mi je ta djevojka rekla da joj je sve to tako čudno, jer su joj se javili ljudi koji su joj rekli da im se sviđa to što je napisala, a ona nije navikla da ju se hvali. I ja sam se jako ražalostila. Tužna sam kad pomislim da je netko u meni pronašao podršku i razumijevanje, koje bi trebao dobiti na nekom drugom mjestu. Srce mi se trga od pomisli da postoji djevojka koja od mene, potpunog stranca, traži potvrdu da je dobro ono što radi, misli ili osjeća. Nitko se ne bi tako trebao osjećati. Pogotovo ne netko tko je tek počeo sa životom. I ja ne mogu drugo nego i dalje biti podrška, koliko god to mogu, na svoj način. I nadati se da je to dovoljno. Ali, bit će ona dobro. Jer imala je dovoljno "drskosti" u sebi tada da meni pošalje poruku i javi mi se, a nije znala kako ću reagirati. I znam da će imati dovoljno hrabrosti da se izbori za sebe i da će jednog dana biti prava, zrela djevojka i mlada žena koja će se truditi svu onu nježnost koja njoj sada nedostaje pružiti ljudima koji budu u njenom životu. I biti će sretna. Jer čovjek je sretan kad pruža ljubav drugima oko sebe.

Dan mi prolazi u nekoj sjeti i nostalgiji a misli su na nekom drugom mjestu. Bilo bi lakše kad bi ih mogla vidjeti, na pet minuta i pitati ih da li su dobro. Kad bih samo znala da su smireni. Bilo bi mi lakše gledati snimku mladića, samog na pozornici dok interpretira stihove velike Maje Perfiljeve kad bih bila sigurna da je to ono što on želi. Nevjerojatno velika čast je kad ti takva osoba povjeri svoje stihove i zamoli te da ih uglazbiš. Ne sumnjam ni trena da je on toga svjestan....
Ali sam svejedno tužna...jer na njegovom licu sam vidjela ponos, vidjela sam veliko poštovanje prema pjesnikinji i neizmjernu toplinu. Ali sam vidjela i grč na licu. Umorna duša u tijelu dvadesetopetododišnjaka. Čovjek koji "pati od muzike" i zna da je to jedino što želi raditi i mora se izboriti, drsko i bez puno razmišljanja za samog sebe. Nadam se da će uspjeti.

A ja nemam puno izbora. I dalje ću slušati pjesme. I dalje ću pisati. Nekad ću biti tužna, a nekad ću puna optimizma govoriti svima da je sve u redu i da mora biti u redu. Možda će biti drugačije, ali će biti bolje...mora biti bolje.





- 16:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.07.2016.

Samo hrabro, to mora biti riješivo....



Prije nekoliko dana jedna me djevojka pitala hoću li sad prestati s pisanjem? Mislila je vjerojatno da neću imati o čemu više pisati, sad - kad njih više "nema". Jer, kad čovjek malo čita moje tekstove stvarno mu se može činiti da ja i ne znam pisati o ničemu drugome osim o Silenteu. I da su sve moje emocije potaknute nečim što se tiče njih. Ali nije tako. Nekad moraš malo zagrebati ispod površine da bi shvatio što nekoga pokreće. I onda shvatiš da nije baš onako kako izgleda na prvi pogled.

Istina je da je Silente probudio u meni nešto što je spavalo jako dugo. Ne samo Silente, nego vjerojatno i život koji mi se događao, moja životna priča koja mi je u jednom trenutku postavila bezbroj teških pitanja a ja nisam znala odgovor. Odjednom sam našla odgovor. Slušajući njih, upoznavajući ih malo po malo. Našla sam odgovor na sva pitanja koja su me mučila jako dugo. Počela sam pisati jer su misli u jednom trenutku postale preburne i bilo ih je previše, da bi ih mogla kontrolirati i usmjeriti bez da ih zapišem. Zapisujući svoje misli, one su dobile pravi smisao. Meni, u prvom redu. Ne znam koliko ima smisla ovo što pišem nekom drugom. Nije ni važno jer sve što radiš ionako trebaš raditi radi sebe.

Meni je oduvijek bilo lakše izražavati se pisanjem, umjesto govorom. Ni u ludilu se neke stvari ne bi usudila reći nekom gledajući ga u oči. Od malena me je jedna sitnica u mom govoru kočila. Ne znam da li je genetski ili zato jer sam prve riječi u svom životu izgovorila na njemačkom, a tek dosta kasnije naučila i hrvatski jezik, moje "R" je bilo i ostalo prepoznatljivo, pomalo hrapavo i grubo. Ja sam se vremenom navikla na to. Valjda samog sebe ni ne čuješ istim uhom kao što to drugi čine. I možda mi ne bi smetalo da djeca, onakva kakva djeca znaju biti, u osnovnoj školi, nisu koristili svaku priliku za ruganje. Možda sam se zato počela povlačiti u sebe, bez snage i hrabrosti da se oduprem ruganju i neugodnim, neslanim šalama na moj račun.

Jako puno vremena i truda je trebalo da pobijedim samu sebe. Uvijek malo zatvorenija od drugih, sa tek nekoliko dragih prijateljica, koje su me prihvaćale takvu kakva sam i pred kojima sa mogla biti ona prava JA. I dok sam pred njima slobodno razgovarala, smijala se, govorila sve što mislim i osjećam, pred strancima bi se povukla i ne bih mogla izgovoriti ni dvije smislene rečenice. U strahu da opet ne doživim podsmijeh i ruganje. A imala sam toliko toga za reći. A tako malo hrabrosti . Tek na papiru sam to mogla. Sjedila bi navečer u svojoj sobi, i otvorila bi bilježnicu, onu najdražu, sa tvrdim crvenim koricama i pisala bi. Misli su se nizale, jedna za drugom. Sve što bi osjećala, što bi mi se događalo, ono čega sam se bojala a nisam htjela nikome reći. I sve je bilo tako jednostavno. Jer tu bilježnicu nikada nikome nisam pokazala i bila je sigurno spremljena u mojoj ladici, pod ključem. U jednoj od onih starinskih komoda sa ogledalom koji je bio meni najdraži dio moje djevojačke sobe. I dok bi pisala nekad bi se suze slijevale niz moje lice. Kao da bi neki ogroman teret pao sa mene, i nekako bi mi bilo lakše kasnije....

To moje pisanje bilo je za mene lijek. Ne znam kako bih izdržala te svoje prve djevojačke dane da nije bilo toga. I vremenom, kako sam postajala sve starija i sve sigurnija u sebe, u meni se rodio neki inat i želja za borbu. Probudila sam samu sebe. Sramežljivosti je nestalo jer je moralo nestati. Nisam se mogla boriti za sebe u svijetu odraslih gdje svatko laže svakoga i svatko pokušava nekog prevariti ako sam bila zatvorena u sebe i ako nisam htjela govoriti što mislim. I uspjela sam u tome...ali ne potpuno. Još uvijek mi je lakše pisati nego govoriti.

Zato, ne - neću prestati pisati. I ne - ne vjerujem da je išta na ovom svijetu konačno. Ja nisam počela pisati zbog Silentea. Oni su me samo podsjetili na nešto što je u meni bilo oduvijek. A o njima pisati mogu i moram bez obzira na sve. Jer su u mom životu ostavili veliki trag. I zato jer ih čini šestoro ljudi koje svakog na svoj način volim svim srcem. Ne odustajem od njih jer mislim da ni oni nisu odustali od samih sebe.

Ne smiješ odustati od onog što voliš, što te goni kroz život. Sam sebi moraš biti dovoljno vrijedan da se boriš za sebe, za ono do čega ti je stalo. Pa ako to znači da se naljutiš, i pošalješ sve k vragu - neka bude tako! I u takvim trenutcima se prepoznaju oni kojima je stvarno stalo. Oni koji ostaju uz tebe kad vide da pucaš po šavovima i da bi najradije pobjegao nekud, bilo kud. Samo da nisi okružen ljudima koji svi misle da znaju što je dobro za tebe, bolje od tebe samog. A oni kojima je stalo, razumiju. I čekaju. Jer sve u životu prođe nekako. I koliko god ti se čini sve sivo, prije ili kasnije boje opet uđu u tvoj život. I spreman si ponovo dati ono najbolje od sebe svijetu. Jer to je jedino što želiš raditi. I to je jedino što znaš raditi.

Ja ne odustajem od boja koje je Silente unio u moj život. Učinio ga je ljepšim, veselijim, zaljubljenijim. Bez obzira na to što će se događati dalje, ljubav ostaje. Oni su mi dali snagu. To vrijedi više od svih sati provedenih na koncertima. I onog trena kad sam pročitala objavu ja nisam pomislila na koncert na koji sad neću ići jer je otkazan. Pomislila sam na to da ne znam koliko vremena će proći dok opet budem zagrlila te ljude. Samo za tim žalim. I samo to mi može natjerati suze na oči. I onda se trgnem i pomislim: Ma daj...pa to je nemoguće. Ne može se ovakva strast i ovakva ljubav za glazbom obuzdati i ugasiti tek tako. Moram vjerovati u to da se sve događa s nekim razlogom i da će i oni izaći iz ovog jači, bolji i sretniji. Iznad svega baš to - sretniji.... Ja ih želim vidjeti, čim prije. Ali želim ih vidjeti sretne. Želim vidjeti sjaj u očima mladića dok mi govori da bi mogao tako svirati svaki dan... Samo to je važno.
Samo hrabro, to mora biti riješivo...
- 13:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 09.07.2016.

Silente je tu i ostati će....




Kažu da je jutro pametnije od večeri. Da sve izgleda bolje kad se naspavaš i da treba pustiti da stvari sjednu na svoje mjesto....

Zašto sam se ja onda probudila sa istim grčem u želucu i zašto me jednako peku oči od suza?

Ništa nije lakše.
Neumoljivi zvuk budilice i ja koja se pokušavam razbuditi nakon samo nekoliko sati sna. I bolna pomisao koja mi je presjekla um u trenutku: ne, nisam sanjala...Teško je ostati sabran, kad ti se srce lomi na pola. Teško je ostati miran kad vidiš da se lomi netko tko ti je postao poput obitelji.

Nemam snage više kliknuti na naslovnice portala. Kao da me šamaraju isti članci, isti naslovi: Tibor Karamehmedović napušta bend! Silente prekida s radom! Fanovi u šoku....Tibor...

Kad sam prvi put čula za Silente i kad sam prvi put pogledala snimku razgovora sa Tiborom znala sam instinktivno da se radi o posebnom mladiću. Neka posebna snaga zračila je iz njegovog pogleda dok je u isto vrijeme nervozno kršio ruke i povremeno zamuckivao. U silnoj želji da kaže ono što misli, kao da se bojao da neće biti shvaćen, i da će ljudi banalizirati njegove riječi. Često bi se kasnije sjetila baš tog prvog intervjua koji sam pogledala.

Moj prvi susret sa Silenteom je vjerojatno nešto što neću nikada zaboraviti. Možda zato jer je bio prvi, a možda zato jer sam tada shvatila da je sve ono što sam mislila o njima stvarno istina. I onaj prvi pozdrav Tibora, klimanje glave kao znak prepoznavanja, i opet taj snažan ali pomalo uplašen pogled. Kao da me gleda sa trunkom sumnjičavosti ali i znatiželje.
"Znam te, ali reci mi ... jesi li stvarno iskrena osoba? Zašto misliš da smo mi toliko važni? Koji su ti motivi?" - Pitanja koja sam mogla pročitati u njegovom pogledu.

Prošlo je od tada malo više od godinu dana. Jako puno susreta sa tim dragim ljudima, i jako puno kratkih razgovora sa iznimnim mladićem u čijim očima u međuvremenu nema pitanja: "Mogu li ti vjerovati? "

Čudan je osjećaj zavoljeti nekoga kao da ti je obitelj, a znaš ga kratko vrijeme. Imam dvoje djece, od trena kad sam ih prvi put uzela u ruke, od onog prvog plača, zavoljela sam ih svim srcem. Priroda i majčinski instinkt učinili su od mene osobu koja u svakom trenu zna što njeno dijete misli i osjeća i koja se bori kao tigrica za svoje dijete. I to je normalno, tako treba biti. I to nikada nitko ne može promijeniti.

Nikada nisam mislila da će mi se dogoditi da sličnu emociju mogu osjetiti prema nekome s kim ne dijelim genetski kod. Netko tko bi mi trebao biti totalni stranac u životu. A opet, dogodilo mi se da mi se pod kožu uvuku oni i neizmjerno sam zahvalna bogu, svemiru ili jednostavno sudbini što se to dogodilo. Pojavili su se u pravom trenu, možda su zato postali toliko važni. Postali su moja svakodnevnica, poput zraka koji udišeš jer moraš da bi opstao.

U međuvremenu naučila sam prepoznati svaku emociju na Tiborovom licu. I onu sreću i optimizam koji kao da te liječi na prvi pogled, ali i ironiju, nezadovoljstvo i nervozu u nekim trenutcima. I dok svom djetetu mogu reći u takvim situacijama da će sve biti dobro, zagrliti ga i utješiti, ili se boriti svim silama da mu pomognem, kad se radi o Tiboru - mogu samo osjetiti silnu brigu, nemoćna da bilo što učinim. I to je grozan osjećaj. Možda on moju pomoć ne bi ni poželio. Ipak, nije on nikakvo dijete... i dovoljno je odlučan i pomalo drzak da bez ikakvog straha donese odluku koja se njemu čini najispravnija. Bez milosti, bez kompromisa.

I što bi mu čovjek mogao reći? Pa baš zbog te njegove odlučnosti i želje da živi život po svom smo ga toliko zavoljeli. I opet, kao da se radi o mom djetetu....premda mi je srce slomila neka odluka, rečenica ili način na koji želi živjeti svoj život, braniti ću do zadnjeg atoma snage njegovo pravo da to napravi i da svoje odluke donese sam, bez obzira na posljedice.

Nema prave ljubavi, dok netko ne broji žrtve...

Jučerašnji dan sam provela u nekom emotivnom vakumu, isključena iz svega što se događalo oko mene i razmišljajući samo o njima. Skoro poput fizičke boli, zaboljela me pomisao da nisu sretni. Da se nešto događa na što ne mogu utjecati jer ima stvari i emocija gdje jedan status na facebooku ili poruka u inboxu ne mogu promijeniti ništa. Pokušavam biti smirena jer nije sve tako sivo kao što se čini na prvi pogled. Čovjeku mogu na trenutak ubiti volju za bilo čime, ali ne mogu ubiti onu ljubav prema glazbi koju osjeća od kad zna za sebe. I ja znam da će sve biti dobro. I potpuno im vjerujem. Jer nisam ih upoznala i zavoljela slučajno. Ništa se ne događa bez razloga, pa ni ovo sada.

I premda bi se najradije teleportirala u Dubrovnik, pronašla Tibija i rekla mu:" Pa daj, čovječe, što nam to radiš? Srca su nam prepukla jučer! Volimo te, drži se...nemoj se predati"....znam da to ne mogu napraviti. Možda ni ne moram. Zna on dobro koliko ljudi mu želi samo dobro. I koliko ljudi bi dalo sve na svijetu da nisu pročitali onu fatalnu objavu na njiovom profilu. Ali isto tako zna da protiv sebe ne može. I da mora još jednom staviti sebe na prvo mjesto. Njegovi prijatelji to razumiju. Ljudi s kojima je dijelio dobro i zlo proteklih deset godina to razumiju...Sve ili ništa...nema kompromisa.

A ja imam još jednom najveće povjerenje u njega. I znam da se iza onih odlučnih očiju krije mladić koji neće odustati od svog sna. Od snova koje imaš od kad znaš za sebe se ne odustaje tako lako. Ne odustaje se nikako....to je jedino što nas drži na životu. Pomisao da ipak možemo napraviti ono što želimo, i da moramo živjeti život onako kako to želimo.

Ovaj tekst pišem, dok još uvijek pokušavam ne plakati, barem danas, sa osjećajem da će ipak sve na kraju biti dobro. Treba vremena i treba strpljenja...jer nije sve ko što se čini....ali bit će dobro. Mora bit'

Tibi, nisam sigurna da si ikad uzeo pet minuta vremena da pročitaš neki od mojih tekstova. Možda ti nije bilo bitno, a možda jednostavno nisi znao da postoje. Ne znam da li ćeš i ovo pročitati. Ako čitaš, nadam se da razumiješ.

"Ne mora biti bolje, ali će biti drugačije...a drugačije je uvijek bolje"

Znaš što mislim, dovoljno sam ti to puta rekla, kao da sam osjetila nekad da se lomiš u sebi....nemoj se nervirati, pusti nek stvari sjednu na svoje mjesto. Mi te čekamo, jer Silente nije samo vas šestoro, nego svi mi koji smo vas tako zavoljeli...i nećemo dati da tek tako nestanete.

Silente je tu i ostati će....volimo vas...do slijedećeg okupljanja u prvim redovima, SAMO PRAVO!


- 07:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.06.2016.

Više od familije....




Iza mene je tjedan koji definitivno neću nikada zaboraviti. Ako postoje stvari u životu koje pamtiš zauvijek, onda su to ovakvi dani, ovakva prijateljstva i ovakve emocije.

Kad sam još prije nekoliko mjeseci pomislila da bi mogla otići u Đurđevac na Picokijadu, nisam još bila sigurna da će to biti ostvarivo. U mom životu je toliko toga nesigurno, planirati nešto mjesecima unaprijed je toliko teško. A opet, u takvoj neizvjesnosti prošlo je godinu dana i za svaki koncert, svaku sitnicu koja mi se trebala dogoditi, isprva bi pomislila: Bože, daj da sve bude u redu i da ipak odem. I bude sve u redu....i tako prolaze mjeseci.

Radovala sam se ovom odlasku u Đurđevac zajedno sa mojom Mateom jako dugo. Ne samo zbog Silentea, ovaj put.
Radovala sam se mojoj Ivi, koju sam upoznala na tako čudan način, prije godinu dana, a da nisam tada znala da će mi toliko značiti. U međuvremenu se rodio mali lovac na čudesa, preslatka beba, kojeg su svi dočekali sa velikim veseljem. I ja sam se tako neizmjerno radovala što ću konačno vidjeti uživo njega i njegove dvije male sestrice, male djevojčice sa vragolastim osmijesima i tamnim kovrčama.

Sa malo strepnje vozila sam se autobusom prema Đurđevcu, razmišljajući kako će to sve izgledati. Dolazim prvi put u kuću nekome koga sam upoznala, u stvari, na tako čudan način, i provesti ću s njima četiri dana. Hoću li smetati? Hoće li nas djeca prihvatiti ili će se bojati stranaca u kući?

I onda sam ih vidjela na autobusnom stajalištu. Ivu, i dvije slatke djevojčice kako veselo mašu. I sav strah je nestao. Nisam sigurna da li mogu opisati kako sam se osjećala tih nekoliko dana. Ako kažem da sam se osjećala kao da sam točno tamo gdje trebam biti i da se osjećam kao da sam među svojima, da li će me ljudi moći shvatiti? Ni trenutka nelagode, ni sekunde razmišljanja da li sam možda pogriješila što sam došla. Iva, koja je samo ponavljala: "Obećala sam da neću plakati" a suze su joj bile u očima, i djevojčice koje su već nestrpljivo zavirivale u vrečice koje su mi bile u rukama a iz kojih su se nazirali šareni paketići i slatkiši. Ljubav na prvi pogled koja se rodila između nas i ta dva mala čupava stvorenja. I mali lovac na čudesa, Emanuel, kojeg je tata držao na rukama kad smo ušle u kuću. Kad se samo sjetim one prve poruke koju sam dobila prije godinu dana, u šest ujutro. "Rodio se mali lovac" i slika bebe, još malo "zgužvane" od poroda. I sad je tu, predamnom, divno malo djetešce, sa plavim kovrčicama i najljepšim osmijehom na svijetu.

Divna četiri dana. Djevojčice koje se nisu odvajale od moje kčeri, i koja se trudila svim silama da u svakoj sekundi prati što one rade. Šetnje gradom, smijeh....puno smijeha. Djevojčice su pune energije, neuhvatljive i vječito nasmiješene. Divila sam se Ivi kako uspijeva kontrolirati situaciju kad je sama sa njih troje. Jer sam imala osjećaj da ja to ne bi mogla. Mali dječačić koji samo što nije prohodao, ali zato puzeći stigne u svaki kutak stana, i obožava strpati u usta sve što stigne, i dvije djevojčice koje se ne boje ničega. Nas tri, smo se tih nekoliko dana bavili njima, a meni se činilo nekad da situacija izmiče kontroli. Kako joj je tek kad je sama sa njih troje? Svaka čast takvoj mami, samo to mogu reći.

A ne moram ni govoriti kakav je doživljaj opet vidjeti Silente. Premda je prošlo malo vremena od prošlog susreta. Da ih vidim svaki dan, meni bi bilo premalo. Divno ih je vidjeti, stisnuti im ruku, zagrliti Doris i Lorenu. Draga bića, uvijek nasmiješena bez obzira koliko sati vožnje imali iza sebe i koliko je vruče vani. Tibor, koji je stajao par metara od postavljene pozornice, sa rukama u džepovima i kritički promatrao mjesto na kojem će svirati večeras, i ono njegovo simpatično: "O, dobar dan. Đe ste, šta ima?" Moraš se nasmiješiti spontanosti i zbunjenosti u isto vrijeme. Pogotovo kad se sjetiš da je to ista osoba koja tako sigurno vlada pozornicom nekoliko sati kasnije.

Divno popodne, provedeno sa prekrasnim ljudima, i divna večer na jednosatnom koncertu. Emocija koja se ne da opisati, koju jednostavno moraš sam proživjeti. Pjesme toliko puta već doživljene na koncertu, a opet trnci prolaze tijelom kao da je prvi puta. Svaki koncert je nešto posebno. Možda je ovaj bio još malo posebniji. Jer sam bila tu, u gradiću u kojem nisam bila nikada prije, sa ljudima koji su mi se uvukli pod kožu kao nitko do sada.

Nikad mi nije bilo teže pozdraviti se s nekim nego sa Ivom slijedeći dan. Trebali smo ići na autobus u 15 sati i nije nas trebalo previše nagovarati da idemo s onim kasnijim u pol šest. A djevojčice su znale da taj dan odlazimo i cijelo jutro su bile tako strašno nervozne i svaki čas pitale: Matea, a sad ideš ili? Sa najtužnijim pogledom na svijetu. Nikad neću zaboraviti one suze i neutješan plač. Kad sam vidjela suze i u Mateinim očima, slomilo mi se srce. Jedva sam suzdržavala suze koje su krenule kad sam sjela u autobus i dok su kilometri izmicali iza nas, ja sam jedva vidjela išta od suza u očima. Slijevale su se niz lice i nisam si mogla pomoći. Da mi je netko rekao da je moguće ovako nešto ne bi mu vjerovala ni trena. Neke ljude zavoliš kao da su ti obitelj. I jače od toga. Ja sam shvatila da imam osobu u Đurđevcu koja mi je poput sestre. Djevojčice koje sam zavoljela svim srcem i mali dječačić koji te razniježi svojim osmijehom svaki puta, i srce ti zatreperi kad digne ručice prema tebi da ga podigneš. Emocije koje tako liječe dušu.

Obećala sam sama sebi da ovo neće biti posljednji put da dolazim u ovo malo podravsko mjesto. Barem na popodnevnu kavu kad budem u Zagrebu pa zadnjim autobusom nazad. Falit će mi hiperaktivni pijetao koji me četiri dana budio ranom zorom neumornim kukurikanjem. Ali, iznad svega će mi faliti toplina ljudi s kojima sam provela ovih nekoliko dana. Nadam se da ćemo se uskoro svi opet naći na istom mjestu. Možda u Đurđevcu, možda u mom Poreču ili možda u gradiću na jugu Dalmacije, čije zidine već dugo želim vidjeti....

...ima većih stvari od života...

Oznake: Silente
- 08:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2019  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE