Tišina koja govori

ponedjeljak, 26.12.2016.

Šalica toplog čaja....





Bliži se kraj godine i kao i svi i ja radim neku svoju inventuru ove 2016.

A možda bi bilo pametnije da to ne radim. Ali ne možeš protiv svojih misli...Uvijek mi se čini da vrijeme tako brzo proleti, od Božića do Božića a kad se osvrnem shvatim da se dogodilo toliko toga, i da se život okrenuo na toliko razina da mi je skoro nezamislivo. Da mi je netko prije godinu dana pričao neke stvari rekla bi mu da laže. Da nema pojma o čemu priča i da ništa od svega ovog nije moguće....

Godina je proletjela, planeta je napravila još jedan krug oko sunca a ja?

Ja se još uvijek pokušavam naviknuti na život "bez Silentea". Premda su tu, u srcu, življi i jači no ikad....ali ipak.
I premda se to na meni ne vidi, srce mi se trga. I pomislim barem jednom na dan na to kako bi život bio ljepši, veseliji i svijetliji kad bi bilo onog iščekivanja koncerata i susreta sa njima. Fale mi.

Fale mi svakodnevno i ne izlaze iz glave. Ne mogu se pomiriti s tim da ih neću vidjeti. Želim ih opet na pozornici. Želim onaj pogled dječaka koji odbija odrasti i mladića koji se smije sa pozornice i opet, još jednom fula tekst pjesme. Želim zvukove gitare, bubnjeva, violine, ... sve to želim. Nije važno hoću li to dobiti... samo kažem da to želim. Znam da je ljubav prema glazbi tu. I znam da Tibor neće odustati od samog sebe. I znam da ne voli presing i da mu idu na živce komentari o Silenteu ali ne mogu si pomoći. Najradije bi opet otišla u Dubrovnik, našla ga tamo u njegovom Gružu i dobro ga prodrmala i rekla mu: Čovječe, trebamo te, čovječe..nemoj nam to raditi više. Dosta je bilo...

A onda shvatim da su oni najbitniji. Ne ja, ne bilo tko drugi, nego oni. Ono što oni žele. I ako stvarno žele, vratit će se. Ako on stvarno bude htio, pojavit će se kad se najmanje budemo nadali, skočiti na pozornicu sa onom svojom gitarom i reći: Evo me, ljudi...tu sam i ne idem više nikud.

Silente je obilježio moju 2016 godinu. Kao da se sa raspadom Silentea počelo raspadati sve oko mene. Pregledi, dijagnoze, dobre i malo manje dobre vijesti...

Pa onda brak...odjednom promjena koju nisam očekivala a možda sam trebala. Nešto što se kuhalo dugo i odjednom puklo. Raspalo se sve. Osim mene. Ja sam se, kao i uvijek, nakon svakog šoka, podigla na noge, pogledala ispred sebe i rekla sama sebi: ok, Suzi, idemo dalje. Ovako je moralo biti. Samo pravo! Čovjek bi rekao da ću se osjećati usamljeno. A nekad se možeš osjećati sam premda si s nekim. A to je još gore. Užasan osjećaj samoće i nerazumijevanja. Tišina tako glasna da ju možeš čuti. Tišina koja ubija ljubav, polako ali sigurno.

Nisam usamljena. Nisam sama, a ne mogu to baš objasniti. Nekad te pozitivna emocija i ljubav dočekaju tamo gdje se najmanje nadaš. Nekad te nečija riječ dodirne bolje od dodira prstiju. Uz toliko loših vijesti, mene još uvijek gura pozitiva i neki osjećaj da će sve biti dobro. Možda sam nerealna. Možda se samo zavaravam. Ali osjećaj je dobar.

Život je lijep. Ipak. Usprkos svemu.

Suze kad se razočaraš. Tuga jer nije sve onako kako si zamislio. Pa onda odjednom, jednim telefonskim pozivom i iznenađenjem sve opet dođe na svoje mjesto....i opet je sve dobro. I opet se raduješ novim stvarima u svom životu, novim iskušenjima, novim emocijama....

Shvatiš u jednom trenutku svog života kako je dovoljno tako malo da te usreći. Dovoljna je šalica toplog čaja da ti bude lijepo. I kad to shvatiš, sve bude puno jednostavnije....Prepustiš se svakoj emociji kao da ti je zadnji put u životu jer nemaš što izgubiti. Zašto ne?

Život je lijep samo ako znaš uživati u njemu. Bez ograda, bez kočnica. Bez straha od posljedica.

Mislila sam da neke stvari nikad ne bi napravila. Svako moje "nikad" pretvorilo se u "zašto ne?"...

Nikad ne reci nikad.


- 19:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2016 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo



    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović


    Lovac na čudesa - SILENTE